Kalman Mesarić

književnik i kazališni redatelj; 1900-1983

MESARIĆ, Kalman (Koloman), dramatičar, redatelj, kazališni kritičar, prozaik i prevoditelj (Prelog, 16. IX. 1900 — Zagreb, 29. I. 1983). Završio juvenat u trapističkom samostanu kraj Banje Luke 1918. Potom u Zagrebu bio činovnik u tvornici »Franck« do 1922, u HNK (HNKZ) pomoćni redatelj I. Raića, B. Gavelle i T. Strozzija od 1925. i samostalni 1926–28. te novinar urednik u poduzeću Jugoštampa 1928–32; u Berlinu 1927–28. kao stipendist HNKZ studirao na Visokoj školi Lessing te polazio seminare M. Reinhardta i E. Piscatora. Iznova je u HNKZ redatelj 1932–47, s prekidima 1941–42, kad je ravnatelj Drame i redatelj u Hrvatskom državnom kazalištu u Sarajevu (Narodno kazalište od 1945), te 1946–47, kad je poslan u Narodno kazalište u Rijeku da organizira profesionalnu hrvatsku dramu. Potom bio ravnatelj Drame i redatelj u narodnim kazalištima u Splitu 1947–52 (osnivač i voditelj Dramskoga studija, v. d. intendanta 1951–52) i Sarajevu 1952–53 (predavao u glumačkoj školi) te redatelj u narodnim kazalištima u Tuzli 1953–57. i Šibeniku 1957–58. odn. u Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija« od 1958. do umirovljenja 1959 (ujedno zamjenik direktora); povremeno režirao i poslije. Književni rad započeo kajkavskim pjesničkim ciklusom Detinjstvo (Hrvatska prosvjeta, 1920), zatim objavio ekspresionističku epistolarnu pripovijetku Divlji ples (1921) kojom je najavio glavnu poetičku odrednicu prve faze opusa. U znaku provokativne avangarde napisao je zbirku pjesama dadaističko-zenitističkih obilježja Tragigroteske (1923) te dramski prvijenac Kozmički žongleri (1925, naslovnica M. Trepše; praizvedba HNKZ 1926), »burleskni teatar u 3 aktovke« (Desperateri, Clown, Pobuna Atlasa), jedan od najzapaženijih pokušaja preobrazbe konvencionalnoga dramskoga izraza u nas (B. Senker). Odbacujući klasično poimanje svih instancija drame u ime antiiluzionističkih odnosa, aktovke – orkestracijom boja, zvukova i pokreta te naglašenim zanosom i verbalnom efektnošću srodne Kraljevu M. Krleže – kolažirao je fragmentima i aluzijama, transponirajući civilizacijske odnose u kozmičke te svodeći likove na simbole. Nastojeći s istomišljenicima u HNKZ oko pokretanja »novoga teatra«, koji bi bio autonoman umjetnički čin, a ne tek reprodukcija književnoga predloška, predstavio ga je u programatskim zapisima Ideja o intimnom teatru (Misao, Beograd 1923, 84), Novi teatar (Comoedia, 1924, 8), Umjetnost – misterij stvaranja (Vijenac, 1924, III/4), »Avantgardistička scena« (Hrvatska pozornica, 1925–26, 27) i Efekt na sceni (Vijenac, 1926, VI/16–18), a u praksi ga pokušao realizirati Kozmičkim žonglerima. Promijenivši pod utjecajem njemačke nove stvarnosti stvaralački smjer, potkraj 1920-ih opredijelio se za pučko kazalište, tj. društveno angažiranu književnost prožetu didaktičnošću i sentimentalnošću. Teorijski ju je formulirao u zbirci eseja Smjerovi moderne umjetnosti (1929), u kojoj inzistira na raskidu s modernističkom umjetnošću i na okretanju realističkoj estetici, što će artikulirati u kritički intoniranim komedijama iz druge faze opusa. U dijelu kritike nazvano diletantskim (M. Begović, Krleža), okretanje pučkomu donijelo mu je veliku popularnost, stečenu poglavito vješto vođenom radnjom, živahnim dijalozima i vizijom obična, dosjetljiva čovjeka moralno superiorna iskvarenoj društvenoj eliti. Nakon igrokaza Joco Udmanić (Književne novine, 1931, 8–10, 12–14; praizvedba HNKZ 1931, Demetrova nagrada), o slavnom hajduku kojega romantizirano oblikuje kao borca za pravdu, u satiričnoj dramskoj trilogiji Među nama (1935) okrenuo se zagrebačkomu društvenomu životu. Dok u komedijama I u našem gradu (praizvedba u HNKZ u autorovoj režiji 1934; Demetrova nagrada) i Poslovne tajne (praizvedba u HNKZ u autorovoj režiji 1936) prikazuje naličje uspona pripadnikâ građanstva, u satiri Korak preko rampe (Nagrada Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca 1935; svojedobno zabranjeno, praizvedeno u osječkom kazalištu 1946) povezuje dokumentarni politički i pučki teatar, služeći se za razotkrivanje društvenih poroka boravkom varalice I. Strassnoffa u Zagrebu na poč. 1900-ih. Najveću je pozornost privukao tročinskom komedijom Gospodsko dijete (1937; integralno tiskano u Pet stoljeća hrvatske književnosti, 106. Zagreb 1965), jednom od najuspjelijih hrvatskih međuratnih drama, koja je od praizvedbe u njegovoj režiji u HNKZ 1936. na profesionalnim i amaterskim pozornicama prikazana više od 1000 puta. Majstor tzv. dobro skrojena komada, privržen antimodernističkoj dihotomiji selo–grad i jednostranoj stilizaciji likova, razvidnoj u cjelokupnu opusu, zaplet je oblikovao oko naslovnoga motiva, odn. sukoba seoske i gradske sredine, Šestina i Zagreba, pri čem je građanstvo karikirao u likovima Albina pl. Majura i njegove žene Irme, a funkciju rezonera dao mudromu seljaku Šimunu Trpotcu. Obogativši radnju duhovitim detaljima, temeljnu je dihotomiju uvjerljivo konkretizirao suprotstavljanjem kajkavštine i štokavštine, što ostaje najvrjedniji emancipacijski element njegove dramaturgije (M. Bobinac). Posljednji mu je dramski rad socijalno-realistička drama simbolična značenja Estera (praizvedba u HNKZ u njegovoj režiji 1938). Objavljeni su mu i pučki roman Dravom zlato plovi (1973), freska ljudi i rodnoga kraja s mnogobrojnim motivima iz tradicijske kulture, te posmrtno Poker Baltazara Bodora (2000), obiteljsko-društveni roman iz zagrebačkih salonskih krugova, i Čovjek ne će da umre! (2003), ekspresionistički stiliziran moralitet o sedam smrtnih grijeha. Usporedno s književnim nastajao mu je kritičko-publicistički opus s više od 500 članaka. Premda upućen u suvremene kazališne prakse, u nekim kritikama sažeta izričaja snažna postekspresionističkoga naboja u kojem je prepoznat utjecaj A. Kerra (N. Batušić, 1971), deskriptivnom se novinskom kritikom, katkad opterećenom nedorečenošću i površnošću, nije izdignuo iznad suvremenika. Najčešće se potpisujući Ka Mesarić ili se javljajući anonimno, kazališne kritike i osvrte na dramsku produkciju i sezonske repertoare te teatrološke priloge, među kojima se izdvajaju oni o pučkom teatru, tiskao je ponajviše u publikacijama Comoedia (1924–25), Hrvatska pozornica (1925–27; 1940–45), Kulisa (1927–32), Komedija (1934–40), Kazališni almanah (1937–38), Pozorište (1953–56; pokretač 1953. i urednik do 1956) i Scena (Novi Sad 1966–68), u Riječi (1925, 1927–31, 1938–39) – koje je kazališni izvjestitelj iz Berlina – i Novostima (1926–27, 1931–32, 1937, 1939) te, uz pjesme, novele, književne osvrte, feljtone, ulomke iz djela, autobiografske, prigodne i manifestne članke, među ostalim u periodicima Narodna politika (1920–21), Slavenski Jug (1920), Narodna zaštita (1921–22), Slobodna tribuna (1922, 1924, 1929), Mladost (1923–24), Obzor (1924), Vijenac (1924, 1926–28), Hrvatski pokret (1925), Koprive (1928; urednik 1922–25), Kritika (1928), Jutro (Ljubljana 1929), Pravda (Beograd 1929, 1934–35), Socijalna misao (1929–31), Vidik (1932 – pokretač, vlasnik i urednik), Narodne novine (1933–35), Zagrebačka smotra (1934), Jugoslovenske novine (1936–37), Hrvatske novine (Željezno 1937–39), Javnost (Beograd 1937), Nova Hrvatska (1944), Kazališni list (1945–47, urednik), Kazalište – Split (1947–48, pokretač 1947. i urednik do 1948), Život (1952, 1956), Književne novine (Beograd 1961), Crkva u svijetu (1969, 1971–72, 1976), Marulić (1975–77) i Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU (1982); isprva Krležin poklonik, poslije žestoko napao njegovu Ledu (Krleža klafra. Riječ, 1930, 15). Povremeno pratio i izložbenu, filmsku te glazbeno-plesnu aktivnost u Zagrebu (Večernja pošta, 1924; Film, 1925; Hrvatska metropola, 1925–26). Zbog članka o nestručnosti domaće kazališne kritike 1925. u Comoediji (Teatar, reklama, novine, br. 36) te godine morao odstupiti s mjesta urednika njezina zagrebačkoga izdanja. Izbor iz kritika i eseja skupljen mu je u knjizi Smjerovi moderne umjetnosti (2011). — Jedan od glavnih predstavnika mlađe generacije i najaktivnijih redatelja u HNKZ, uprizorio je tijekom karijere više od 100 drama. S ekspresivnim izrazom kao konstitutivnim elementom scenskoga pisma (J. Lešić), oscilirao je između uzorne literarne režije, katkad šablonske, te atraktivna teatra sklona eksperimentu. Samostalnom režijom debitiravši 1926 (R. H. Inžinir B. Winawera), najveću je smionost pokazao u postavama suvremenih dramatičara, osobito u 1930-ima. U stranom repertoaru, često prevodeći s mađarskoga i njemačkoga, u HNKZ postavio je uz ostalo komedije i drame Trafika L. Bús-Feketea (1932), Tempo G. Delancea (1932), 1933. Djevojački internat Christe Winsloe, Mala Katarina A. Savoira, Nevjesta iz Torocka O. Indiga i Džimbi I. Zágona, 1934. Tovarišč J. Devala, Za zasluge W. S. Maughama, 12 stolica I. A. Iljfa, J. P. Petrova i G. A. Levina i Ljubakanje A. Schnitzlera, Celjski grofovi B. Krefta (1936), Žena koja laže (1936) i Društvena igra (1937) L. Fodora, Charleyeva tetka B. Thomasa (1937, 1944; režirao i u Sarajevu 1942), Lako muškarcima P. Barabása (1937), Imaš pravo, draga kćeri M. Reeda (1938), Žene na Niskavuoriju Helle Wuolijoki (1939), Večera u dvoje T. Mouchea (1941; i u Sarajevu 1941), Aimée ili Zdrav razum H. Coubiera (1942), Ništa nije slučajno E. Solta (1943) i Kćeri gđe Đurković F. Herczega (1944; režirao i u Tuzli 1953), u hrvatskom repertoaru Majka A. Muradbegovića (1933), Vicencica V. Cara Emina (1933), Razbijeno ogledalo P. Preradovića ml. (1934), Profesor Žič M. Feldmana (1934), Pljusak (1934) i Teško mi je (1941) P. Petrovića Pecije, Između jučer i sutra (1935) i Lampioni (1937) Božene Begović, Ljubica A. Šenoe (1937), Mali ljudi g. 1918 (1939) i Oporuka (1944) A. Deana te Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac A. Nemčića (1939). Zanimao se poglavito za B. Nušića (Ujež, 1935; Dr., 1936; Pokojnik, 1938; Sumnjivo lice, 1938, 1958; Protekcija, Analfabeta, Muha i Vlast, 1939), u sporadičnim režijama klasičnoga repertoara posezao i za atraktivnim scenskim rješenjima (W. Shakespeare, Vesele žene windsorske, 1933; Molière, Učene žene, 1934, 1943, i Tartuffe, 1937, 1945, 1958, postavio i u Splitu 1947; C. Goldoni, Sluga dvaju gospodara, 1937, i Lažac, 1940; H. Ibsen, Graditelj Solness, 1941, i Stupovi društva, 1944). Držeći se u poslijeratnoj fazi strogoga realističkoga stila, širinu zahvata potvrdio je u inscenacijama djela Hasanaginica (M. Ogrizović, 1948), Rusko pitanje (K. M. Simonov, 1948), Ukroćena goropadnica (Shakespeare, 1949), Šuma (A. N. Ostrovski, 1950; režirao i u Tuzli 1956) i Zanat gđe Warren (G. B. Shaw, 1950; režirao i u Sarajevu 1953) u Splitu, Rajska vrata (E. Gerber, 1941), Winnetou (K. May i B. Špoljar, 1953) i Ljudi bez vida (J. Kulundžić, 1953) u Sarajevu, Tramvaj zvan čežnja (T. Williams, 1954), Ekvinocijo (I. Vojnović, 1955), Spletka i ljubav (F. Schiller, 1955) i Malograđani (M. Gorki, 1957) u Tuzli te Umišljeni bolesnik (Molière, 1958) i Naša draga djeca (N. Manzari, 1958) u »Komediji«. Surađivao u zagrebačkom Marionetskom kazalištu na poč. 1920-ih, režirao i u Društvu hrvatskih kazališnih umjetnika, Kazalištu Kopar, narodnim kazalištima u Dubrovniku, Rijeci i Banjoj Luci i Gradskom kazalištu u Virovitici te na zagrebačkoj i sarajevskoj radijskoj postaji. Izvedene su mu jednočinka Pobjednik (kabaret Excelsior u Zagrebu 1920-ih) i komedija Baština prema noveli G. de Maupassanta (»Komedija« 1953). Napisao libreta za operete Kaj nam pak moreju (1935) i Napred naši! (1936) Ž. Hirschlera. S mađarskoga preveo romane Ljubav u Veneciji F. Molnára (1940), Kad duša zamire L. Zilahyja (1943), Povijest moje žene M. Füsta (1961) i Freska Magde Szabó (1963), s njemačkoga Silja F. E. Sillanpääa (1940), On i ona B. Kellermanna (1943) i Ljudi na Borgu G. Gunnarssona (1944); sve tiskano u Zagrebu. Uvršten u izbore Hrestomatija novije hrvatske drame, 1 (2000), Put kroz noć (2001), Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma (2002), Nesmireni zov (2005), Hrvatska književna avangarda (2008) i Biblija u drami hrvatskoga ekspresionizma, 2 (2014), tiskane u Zagrebu, te Antologija hrvatske kajkavske drame (Kaj, 1990, 1–4) i Hrvatska kazališna kritika (Split 2010). Potpisivao se i inicijalima te šiframa i pseudonimima Art., -ić, km, m, Ka M., Ka., Kam., M., m., -mć, -mć-, mć., -mć., IRAS, Meka, I. Lirski i Alma. Ostavština mu se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i NSK u Zagrebu. O njem je snimljena dokumentarno-igrana radijska drama U salonu s Kalmanom Mesarićem (Mira Muhoberac, 2015), po njem nazvana plaketa koju od 2012. dodjeljuje Hrvatski sabor kulture. Od 2014. odražavaju se Dani Kalmana Mesarića u Prelogu.

Mesarić, Kalman, hrvatski književnik i redatelj (Prelog, 17. IX. 1900 – Zagreb, 29. I. 1983). Radio u Zagrebu kao činovnik, novinar i pomoćni redatelj u HNK-u, studirao dramaturgiju u Berlinu. Do kraja II. svjetskog rata režirao je i prevodio u HNK-u, poslije je bio ravnatelj drame i redatelj u nekoliko hrvatskih i bosanskih kazališta. Režirao je velik broj djela, u rasponu od klasike do suvremene drame. U početku književnog i kazališnog djelovanja blizak avangardnim umjetničkim pokretima (ekspresionistička novela Divlji ples, 1921; zbirka avangardističkih pjesama Tragigroteske, 1923; drame tiskane u knjizi Kozmički žongleri, 1925). Na prijelazu iz 1920-ih u 1930-e odredio se za »socijalnu umjetnost« (brošura Smjerovi moderne umjetnosti, 1929). U zagrebačkome HNK-u 1931. izveden mu je pučki igrokaz Joco Udmanić te potom nekoliko komedija iz zagrebačkoga društvenog života (objavljene u knjizi Među nama, 1937). Njegova komedija Gospodsko dijete, što ju je 1936. postavio u zagrebačkome HNK-u, jedna je od najboljih i najpopularnijih hrvatskih komedija između dvaju svjetskih ratova. U 1950-ima i 1960-ima objavljivao je dramaturške i teatrološke studije u tuzlanskome časopisu Pozorište. Objavio je i pučki roman Dravom zlato plovi (1973), a posmrtno mu je objavljen roman Poker Baltazara Bodora ili Dugme na Fortune kapi (2000). Citiranje: Mesarić, Kalman. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikidata