Klotilda Vranyczany

Ambroz, političar i dobrotvor, 1801-1870; Klotilda, Ambrozova kći, dobrotvorka, 1835-1912

Contessa Klotilda Buratti, rođ. barunica Vranyczany-Dobrinović, Karlovac, 1837–Zagreb, 1912.

...

Dana 23. svibnja 1862. Vranyczany je opetovao « srdačnu zahvalnost« Mažuraniću i ponovno ga molio: »Još vam na srce mečem mog zeta – molim da izredate ono što ste naumili«. A na kraju pisma: »Pozdravite mi ljubezno Vašu Gospoju, moju kumu sa mojom malom kumicom.« Koncem iduće godine, 3. listopada 1863, Ambroz ml. primio je u Karlovcu nepotpisano pismo iz Beča, na talijanskome, u kome se navode nedostaci njegova zeta, primjerice: ne poznaje stare građanske i urbarijalne zakone, i ne poznaje nikoga u Hrvatskoj (non conosce le persone in Croazia) itd. Bez obzira na takav razvoj situacije i loše izglede za »carski« posao, Klotilda i Ivan Buratti iste godine doseljavaju u Zagreb.

...

Kada piše »mi«, Vranyczany podrazumijeva, dakako, kćer Klotildu i njenog muža Ivana Burattija, s kojima je i krenuo na talijansko putovanje.

...

U »baronesi« Klotildi Buratti-Vranyczany, koja je »svakodnevno« šetala Strossmayerovim šetalištem, Antun Gustav Matoš (1873–1914) gledao je utjelovljenje svekolikog hrvatskog plemstva, o kome je imao, zapravo, loše mišljenje.23 Matoš je u barunici vidio dobru, tako reći najbolju stranu izrođene aristokracije: »Meni je stari taj naš Zagreb najbliži na Strossmayerovu šetalištu, šetalištu kafanara Juliusa i gđe barunice Buratti, koja mu daje gospodsko obilježje svojom osobom i gospodskom kućom svojom pored gimnazije gdje sam i ja nekad – još juče, čini mi se – gledao kroz prozor na zelene kestene, a Janez, grozni Janez me pita o čemu se govori.«24 Ta naročita »gospodska kuća« barunice i contesse Buratti-Vranyczany bila je genijalnom piscu posebno draga: »Aristokratski, francuski hotel gospođe barunice Buratti, pa Dverce, Lotrščak i tamno Strossmayerovo šetalište. Na mjesečini diše san Donjeg grada, čuje se pokoji docniji fijaker, a do pospanog svjetlucanja Save red pospanih žižaka.«25 Uz prethodni tekst Dragutin Tadijanović napominje, u bilješci, da je barunica »imala kuću na Trgu Katarine Zrinske br. 6, odn. na Strossmayerovu šetalištu br. 6«. U susjedstvu je Matoš, od 1883. do 1891, pohađao gimnaziju – na istom Trgu br. 5, pa je tako mogao poznavati barunicu 307 iz viđenja puna tri desetljeća. Usput, Tadijanović piše da je barunica rođena 1832. Provukla se Matoševim prozama kao svojevrsni lajtmotiv uzvišenog plemstva. Pa kada je preminula i nestala sa šetališta, pisac je to zabilježio u Pečalbi (1913), u svojoj posljednjoj knjizi: »Nema više ni nje na lijepom Strossmayerovu šetalištu: – barunice Buratti-Vranyczany! Divni svoj dvorac, građen u stilu aristokratskih francuskih hôtela, ostavila je velikaškim darežljivim pokretom gradu Zagrebu. Ne bijaše lijepog proljetnog dana, a da nije sišla sa svog dvora, nekad kraljevskog, šetajući svoju gospodsku i milosrdnu starost na tom najaristokratskijem i danas najplebejskijem zagrebačkom vidiku. Iza grofice Sermage i barunice Kušlan ostavi zauvijek stari Grič i ta aristokratska hrvatska stara filantropska dama (...).«
Rod Vranyczanyja i samu Klotildu Matoš je uzvisio, uzevši je za primjer što bi hrvatska aristokracija trebala biti, ali i filantropija jednako tako. Postao je tako reći kućni pisac ili promatrač Vranyczanyjevih, premda nije zalazio u društveni salon drage mu barunice: »Grofica Buratti je u toj palači (Dverce) uredila jedan od najljepših i najpoznatijih salona u Zagrebu, u kojemu su se okupljali vodeći predstavnici ondašnjega hrvatskog političkog i umjetničkog života, a palaču je 1912. oporučno ostavila gradu Zagrebu za reprezentativne svrhe. Nakon grofičine smrti u nekrolozima je često istican njezin ʻnarodni osjećajʼ i ʻkultura srdcaʼ«.27 Napokon, sam je Matoš vrlo dobro znao za zagrebačke aristokratske salone, i to mu je vjerojatno bio jedan od povoda za esej o društvenosti, koji je doslovce nazvao Društvenost i objavio 1910. u Obzoru (17. srpnja), pa zatim u spomenutoj Pečalbi – Kaprisi i fejtoni (Zagreb, 1913). »Za pravi salon treba novaca, mnogo novaca, pa je stvaranje zagrebačkog Društva prema tome utopija bez stvaranja hrvatskoga kapitala u Zagrebu. Pravu društvenost mogu imati samo ekonomski jaki narodi«, pisao je Matoš.