Krešimir Baranović

skladatelj i dirigent; 1894-1975

Krešimir Baranović (Šibenik, 25. lipnja 1894. – Beograd, 17. studenoga 1975.), bio je hrvatski skladatelj i dirigent. Školovao se u Zagrebu, Beču i Berlinu. Baletima Licitarsko srce i Imbrek z nosom utemeljio je moderni hrvatski balet.
== Životopis ==
Krešimir Baranović rodio se je u Šibeniku 1894. godine. U Zagrebu se školovao od 1908. do 1912. godine, privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod Frana Lhotke). Učio je teoretske predmete, klavir i rog. Nakon mature, upisao je kompoziciju na Glazbenoj akademiji u Beču (1912. – 1914.). 1915. godine postao je dirigentom u Zagrebačkoj operi, gdje je ostao sve do 1927. godine, kada je prešao na istu dužnost u Beograd. Tijekom 1927. i 1928. godine gostovao je s baletskom trupom Ane Pavlove u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. U Zagreb se vratio 1928. godine na staro mjesto, gdje je ostao sve do 1943. godine, kada je preuzeo vođenje Radio-orkestra u Bratislavi (Slovačka), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945. – 1946.). Nakon toga je od 1946. do 1964. godine bio profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu i ujedno direktor Beogradske filharmonije (1951. – 1961.). Od 1954. godine bio je redovitim članom JAZU u Zagrebu, te od 7. ožujka 1968. godine dopisnim članom SANU za Odjel likovne i glazbene umjetnosti.
Umro je u Beogradu 17. studenoga 1975. godine i pokopan je na beogradskome Groblju zaslužnih građana.
== Djelo ==
Kao stvaratelj, Baranović je jedna od najmarkantnijih osobnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema ruskoj glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj djelatnosti, on se nadovezuje na ranog Stravinskog (Petruška), ali oslanjajući se i na narodni melos, stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.
Kao prvenstveno operni dirigent, on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom Licitarsko srce otpočinje novu epohu u razvoju suvremenog baleta u Hrvatskoj.
== Skladbe ==
=== Vokalne skladbe ===
Z mojih bregov (Fran Galović) za bariton i orkestar (1927.)
Moj grad (Vinko Nikolić) za glas i orkestar (1943.)
Iz osame (Krešimir Baranović) za glas i orkestar (1944.)
Pan (Miroslav Krleža), simfonijska pjesma za recitatora, soliste, mješoviti zbor i orkestar (1957.)
Goran (Ivan Goran Kovačić), kantata za recitatora, soliste i orkestar (1960.)
Oblaci (Dobrica Cesarić) za mezosopran i orkestar (1963.)
Šume, šume (više hrvatskih pjesnika), kantata za mješoviti zbor i orkestar (1967.)
Na moru (Gustav Krklec) za bariton i orkestar (1973.)
=== Scenske skladbe ===
Licitarsko srce (Krešimir Baranović), balet (1924., Zagreb)
Cvijeće male Ide (Margareta Froman, prema Hansu Christianu Andersenu), balet (1925., Zagreb)
Striženo-košeno (Gustav Krklec), komična opera (1932., Zagreb)
Imbrek z nosom (Krešimir Baranović), balet (1935., Zagreb)
Nevjesta od Cetinjgrada (Marko Fotez, prema Turci idu Augusta Šenoe), komična opera (1942.; 1951., Beograd)
Kineska priča (Dimitrije Parlić, prema Der Kreidekreis Klabunda), balet (1955., Beograd)
scenske glazbe za Tirena (Marin Držić), Dundo Maroje (Marin Držić), Antigona (Sophokles) i Henri IV. (Shakespeare)
=== Instrumentalne skladbe ===
koncertna uvertira (1916.)
simfonijski scherzo (1921.)
Svatovac za orkestar (1922.)
gudački kvartet (1924.)
Poème balkanique za orkestar (1926.)
suita iz baleta Licitarsko srce za orkestar (1927.)
sinfonietta u Es Duru (1939.)
Pjesma guslara, rapsodija za orkestar (1945.)
sinfonieta za gudački orkestar (1952.), obrađena za gudački kvartet 1924.
koncert za rog i orkestar (1973.)
== Nagrade ==
1960.: Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu Goran
1962.: Sedmojulska nagrada, za životno djelo
1971.: Nagrada AVNOJ-a
Orden rada prvog reda
Orden zasluga za narod prvog reda
== Izvori ==

BARANOVIĆ, Krešimir, skladatelj i dirigent (Šibenik, 25. VII 1894 — Beograd, 17. IX 1975). Maturirao je 1912. na zagrebačkoj Trgovačkoj akademiji. Glazbu je učio u Zagrebu kod D. Kaisera (glasovir, teorija) i u glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda kod F. Lhotke (rog), a kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Beču (Das Konservatorium für Musik und darstellende Kunst, 1912–1914). God. 1915–1943. dirigent je Opere HNK u Zagrebu i njezin direktor (1929–1940). Rad u zagrebačkoj Operi prekinuo je 1927–1929, kad postaje dirigent beogradske Opere i s baletnom trupom Ane Pavlovne gostuje u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. Poslije zatočeništva u logoru Stara Gradiška za II svjetskog rata, vodio je od 1943. Radio-orkestar u Bratislavi i bio 1945/1946. direktor Opere. God. 1946–1951. profesor je dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu, dirigent Opere (1946–1962) i ujedno direktor beogradske Filharmonije (1951–1961). Od 1954. redoviti je član JAZU. — Stilske značajke Baranovićeva stvaralaštva temelje se na folklornom izrazu, ponajviše Hrvatskog zagorja, te Mediterana. Majstor je virtuozne, blještave orkestracije. Najviši dometi njegova stvaralaštva su balet Licitarsko srce (1923), koji se može smatrati temeljem modernoga hrvatskog baleta, Z mojih bregov (1927), ciklus od tri pjesme za bariton i orkestar na stihove Frana Galovića, te Pan (1957), simfonijska poema za soliste, recitatore, zbor i orkestar. Glazbenoj sceni pripadaju još baleti Cvijeće male Ide (1925), Imbrek z nosom (1934), Kineska priča (1953) te opere Striženo-košeno (1932) i Nevjesta od Cetingrada (1942). Među njegovim solo-popijevkama osobitu je popularnost stekla Crn-bel (F. Galović). Ističu se dva ciklusa za glas i orkestar: Moj grad (1943) i Iz osame (1944). Komornom se glazbom B. malo bavio; Gudački kvartet (1924) preradio je 1951. u Sinfoniettu za gudački orkestar. Na povijesnom koncertu Mladih hrvatskih skladatelja 1916. u Zagrebu sudjelovao je Koncertnom predigrom za orkestar. Važnija su orkestralna djela: Simfonijski scherzo (1921), Poème balkanique (1926), Sinfonietta u Es-duru (1939) i Pjesma guslara (1943). Kao operni i simfonijski dirigent B. je našu sredinu upoznao sa suvremenim djelima, ponajviše slavenskim i domaćim (M. P. Musorgski, Boris Godunov; I. Stravinski, Petruška i Žar ptica; B. Širola, Citara i bubanj; P. Konjović, Koštaria i dr.). Objavljivao je kritike, prikaze i polemike u listovima: Teater (1922, 1923), Riječ (1930), Novo doba (Split 1933), Jutarnji list (1935, 1940), Hrvatski dnevnik (1938, 1941), Muzičar (1938), Zagrebački list (1938, 1939), Morgenblatt (1940), Europa Service (1941), Hrvatski list (Osijek 1941), Sarajevski novi list (1941), Politika (1964) i dr. Nagrađen je Oktobarskom nagradom grada Beograda za kantatu Goran (1960) i Sedmojulskom nagradom za životno djelo (1962). — B. je jedan od stvaralaca »čiji su radovi omogućili da nas inozemstvo konačno zapazi i ocijeni. I kao produktivni i kao reproduktivni umjetnik on je dao priloge kojima je naš glazbeni život i našu glazbenu kulturu obogatio. Niz njegovih djela pružio je nove dokaze opravdanja i vitalnosti nacionalnog smjera u glazbi« (J. Andreis). DJELA: Licitarsko srce, balet (klavirski izvadak). Zagreb 1933; prerađeno u orkestralnu suitu, 1964. — Imbrek z nosom, balet (klavirski izvadak). Zagreb s. a. — Kineska priča, balet (klavirski izvadak). Beograd s. a. — Z mojih bregov (ciklus pjesama za bariton i orkestar na stihove Frana Galovića). Zagreb 1959. — Striženo-košeno, uvertira. Beograd 1961. — Sinfonietta za gudački orkestar. Zagreb 1968. — Simfonijski scherzo. Zagreb 1969. — Pan, simfonijska poema za sola, recitatore, zbor i orkestar (na tekst M. Krleže). Zagreb 1973.

Baranović, Krešimir, hrvatski skladatelj i dirigent (Šibenik, 25. VII. 1894 – Beograd, 17. IX. 1975). Školovao se u Zagrebu (1908–12), privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod F. Lhotke), potom na Glazbenoj akademiji u Beču (1912–14) te u Berlinu (1921–22). Od 1915. do 1943. dirigent Opere HNK-a u Zagrebu (1929–40. i njezin ravnatelj), koja u to doba doživljuje jedno od svojih najsjajnijih razdoblja. Uz to je u sezoni 1927/28. dirigent pri baletnoj trupi A. Pavlove na njezinoj europskoj turneji, te dugogodišnji dirigent zbora Lisinski. Nakon odlaska iz Zagreba prvih ratnih godina bio je zatočen u logoru Stara Gradiška; potom je neko vrijeme bio dirigent radijskog orkestra u Bratislavi (1943) te direktor tamošnje Opere (1945/46). Od 1946. do 1964. profesor je dirigiranja i orkestracije na Muzičkoj akademiji u Beogradu te od 1951. do 1961. dirigent i direktor Beogradske filharmonije. Od 1954. redoviti je član JAZU u Zagrebu.U duhu svojevrsnoga slavenskog ekspresionizma, prepoznatljiva u djelima L. Janáčeka i ruskih majstora XIX. st., Baranović je bolje od ijednoga hrvatskog skladatelja svojega doba uspio nadići raskorak između nacionalnoga i univerzalnoga, prisutan u hrvatskoj glazbi između dvaju svjetskih ratova. U svojim vrjednijim ostvarenjima, baletu Licitarsko srce (1924), vokalnom ciklusu Z mojih bregov (na stihove F. Galovića, 1927) i komičnoj operi Striženo-košeno (1932), autentičnost izraza izvodi iz folklora Hrvatskog zagorja kao temelja umjetničke transformacije stravinskijevskih razmjera. Sjajan instrumentator, izrazita osjećaja za ritamsku strukturu i posebna smisla za humor, čak i grubu grotesku (balet Imbrek z nosom, 1935), Baranović izmiče restauratorskoj gesti neoklasicizma, šireći raspone naslijeđene izričajnosti osobito na harmonijskom planu. Dok Baranovićeva djela nakon 1943 – orkestralne pjesme Iz osame (na vlastiti tekst, 1944) i Oblaci (na stihove D. Cesarića, 1963) – radikalnije oslobađaju disonantne harmonijske sklopove, dotle njegova veća vokalno-instrumentalna ostvarenja iz 1960-ih i 70-ih godina plaćaju danak pojednostavnjenjima što ih nalaže estetika tzv. angažiranog realizma.Kao simfonijski, a osobito operni dirigent, Baranović je znatno obogatio reproduktivnu praksu. Prvi je u Hrvatskoj dirigirao izvedbom opera Boris Godunov M. P. Musorgskoga 1918. i Katarina Izmajlova D. Šostakoviča 1937., prvi je na zagrebačku pozornicu postavio najvažnije balete I. Stravinskoga, prvi je izvan Češke izveo Smetaninu operu Libušu. Osobitu je pozornost posvećivao praizvedbama najvažnijih glazbeno-scenskih ostvarenja hrvatskih skladatelja.Ostala važnija djela: scenska djela: baleti Cvijeće male Ide (1925) i Kineska priča (1955), komična opera Nevjesta od Cetingrada (1951); orkestralna djela: Koncertna predigra (1916), Simfonijski scherzo (1921), Poème balkanique (1926), Sinfonietta u Es-duru (1939), Koncert za rog i orkestar (1974); vokalno-orkestralna djela: Moj grad (tekst Vinko Nikolić, 1941), Pan (tekst M. Krleža, 1957), Šume, šume (1967), Na moru (tekst G. Krklec, 1974). Citiranje: Baranović, Krešimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

prema kompozitoru Krešimiru Baranoviću

(doslovno iz odluke: „Ulica koja spaja Ljubljansku aveniju i Matetićevu sa zapadne strane imenuje se prema kompozitoru Krešimiru Baranoviću“)

Wikipedia Wikidata