Ksaver Šandor Gjalski

književnik; 1854-1935

Ksaver Šandor Gjalski (zadnja riječ čita se Đalski), pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, (Gredice, Zabok, 26. listopada 1854. – Gredice, Zabok, 6. veljače 1935.) bio je hrvatski književnik. Pisao je romane, pripovijetke, kronike, književne članke, filološke oglede te političke i povijesne rasprave.
Jedan od najtipičnijih hrvatskih književnika druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. Rođen je u plemićkoj obitelji Hrvatskog zagorja, što će znatno utjecati na izbor njegovih književnih tema. U svojim pripovijetkama Pod starimi krovovi, Za materinsku rieč i Na rođenoj grudi on je ne samo kroničar već i osjetljiv lirik, te istančan i zreo umjetnik. Do izražaja dolazi njegov emocionalni odnos prema prirodi i zagorskom ladanju.
Gjalski se okušao i u mnogim drugim temama i motivima, obuhvativši gotovo čitavu društvenu problematiku svojega doba. Ostaje zabilježen kao prvi kritičar i uopće prvi hrvatski pisac koji je pokušao dati sveobuhvatnu literarnu sintezu hrvatskoga društva u kojemu je živio.
== Životopis ==
Hrvatski književnik i političar Ksaver Šandor Gjalski rođen je kao Ljubomil Tito Babić 26. listopada 1854. godine u Gredicama kod Zaboka. Poslije će u svom djelu Za moj životopis zapisati: U petak sam se rodio (26. listopada 1854) nešto prije ponoći. Moj prvi glas novorođenčeta bio je popraćen udaranjem stare dvjestagodišnje ure, kojim je najavljivala dvanaest sati, ili, kako je u ono još romantično u nas doba primalja, valjda također romantična, inače supruga felčera iz obližnjeg trgovišta, uskliknula: "Die Geisterstunde!" I tako, rođenu u petak, u takvu uru, budu mi od prvoga časa u životu pratilicama starodavne predsude i bojazni; a malo zatim zahvati me bolest tako jako da su i prizvani liječnik, i felčer, i žena mu primalja odsudili te mi je živjeti samo još nekoliko sati, pak - žene oko zipke nisu više dvoumile da tako mora biti kad sam se u petak rodio.
U roditeljskom domu odgajan je u izrazito ilirskom duhu, o čemu će u već spomenutom djelu Za moj životopis zapisati: Od njega sam (oca) i od prvoga časa primio neizbrisivu ljubav za sve što je slavensko, a još više ljubav prema rođenoj grudi - domovinsku ljubav. Pored domoljublja Gjalski je u ranom djetinjstvu otkrio veliku ljubav prema knjizi, posebice prema latinskim klasicima i poeziji. Ljubav prema književnosti vjerojatno je naslijedio od majke, koja je rado čitala djela francuskih, engleskih i njemačkih književnika.
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Varaždinu, a nakon svršetka gimnazije u Zagrebu upisuje studij prava na Pravoslovnom fakultetu. Studij prava završit će 1874. godine, ali ne u Zagrebu, nego u Beču. U vrijeme školovanja susreće se s Eugenom Kvaternikom i s oduševljenjem prihvaća njegove političke stavove i zamisli. No poslije će njegove političke stavove odbaciti i zastupati ideje Josipa Jurja Strossmayera. Četiri godine poslije (1878.) u Beču će položiti državni ispit i zaposliti se u Koprivnici kao državni činovnik. Često će mijenjati mjesto boravka (Virovitica, Osijek, Sisak, Pakrac, Sušak, Zagreb...). Pri Kraljevskoj zemaljskoj vladi zaposlit će se 1891. godine, ali već sedam godina poslije (1898.) bit će umirovljen zbog neslaganja s politikom bana Khuen-Héderváryja.
=== Književno stvaralaštvo ===
U hrvatskoj književnosti javlja se prvi put u listu Vienac 1884. godine pripovijetkom Illustrissimus Battorych, uzevši književni pseudonim Ksaver Šandor Gjalski po majčinu ocu. Godine 1903. zajedno je s Milivojem Dežmanom bio urednik lista Vienac. Vrhuncem njegova stvaralaštva smatra se djelo Pod starimi krovovi (1886.). No značajni su svakako i njegovi romani U novom dvoru te Na rođenoj grudi. Pored njih piše i politički roman U noći te tri povijesna romana: Osvit, Za materinsku rieč i Dolazak Hrvata. Svakako treba spomenuti i djela: Iz varmegjinskih dana, Diljem doma, Tri pripoviesti bez naslova, Janko Borislavić, Biedne priče, Gjurgjica Agićeva, Male pripoviesti, Radmilović, Ljubav lajtnanta Milića i druge pripovietke, Sasma neobični i čudnovati doživljaji illustissimusa Šišmanovića te politički roman Pronevjereni ideali, koji je označio njegovo otrežnjenje od ideje jugoslavenstva. Pored romana pisao je i književne članke, filološke oglede te političke i povijesne rasprave. Djela Gjalskoga prevedena su na sve veće europske jezike. U dva mandata bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, a 1903. godine izabran je za počasnog člana JAZU-a.
Godine 1905. Gjalski je "iz ozbiljnih švedskih književnih krugova" bio predložen za dobitnika Nobelove nagrade za književnost (te ju je godine dobio Henryk Sienkiewicz).
U njegovu se književnom stvaralaštvu dade zamijetiti razumijevanje različitih ideologija i svjetonazora. U romanu Na rođenoj grudi, primjerice, u dijalog između glavnog junaka i njegova prijatelja sa studija ugradio je kratko ali pronicavo razmatranje o materijalizmu prema kojemu ovaj svijet "nema nikakve više svrhe u sebi nego sastavljanje atoma," što je stav koji je Gjalski predstavio kao primamljiv, ali i poguban budući da je glavnog junaka doveo do odluke zbog koje je gorko zažalio.
=== Politički život ===
Gjalski se od mladosti zanimao za politička zbivanja, premda je razmjerno često mijenjao politička stajališta. Jedno je vrijeme, prije Rakovičkog ustanka, bio blizak s Eugenom Kvaternikom, a potom s biskupom Strossmayerom te je čak "neko vrijeme bio blizak sveslavenstvu." U politički se život djelatno uključuje 1906. kada biva izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru. U vremenu od 1909. do 1920. godine na dužnosti je velikog župana Zagrebačke županije. Nedugo nakon što je Hrvatska ušla u državnu zajednicu sa Srbima, Gjalski je razumio kako je to za Hrvate, kao i za druge nesrpske narode, bio pogrešan politički odabir. O tome je već 1925. pisao u romanu "Pronevjereni ideali". To njegovo posljednje veće djelo, prema Hrvatskoj enciklopediji, "političko je razočaranje u vlastitim ideološkim izborima, posebno jugoslavenstvu." Preminuo je 6. veljače 1935. godine u rodnim Gredicama. Njemu se u čast održava manifestacija Dani Ksavera Šandora Gjalskog, na kojem se dodjeljuje i istoimena nagrada, nagrada "Ksaver Šandor Gjalski".
=== Ostalo ===
Ksaverov potomak je Ivo Babić Gjalski. Bio je nadareni fizičar i član prve generacije Zavoda za teorijsku fiziku koji je pokrenuo profesor Ivan Supek, a čiji su najvažniji pripadnici Gaja Alaga, Ivo Babić Gjalski, Vladimir Glaser i Borivoj Jakšić. Bio je kohezijski čimbenik na Zavodu i nepogrješivih društvenih manira. Od Ive se mnogo očekivalo. Supek mu je predložio istraživati odnos između klasične i kvantne elektrodinamike. S njime je objavio djelo Korespondencija klasične i kvantne elektrodinamike (RAD 296 (JAZU) 23 (1953)), kojom su proširili poluklasični Weizsäcker-Williamsov pristup, razvijen za meke fotone u QED-u, u mezonsku fiziku. Život mu je prerano okončao. Poginuo je u planinarskoj nezgodi 1951. godine.
== Spomen ==
Dani Ksavera Šandora Gjalskog, Zabok
Nagrada Ksaver Šandor Gjalski
Gradska Knjižnica Ksaver Šandor Gjalski, Zabok
Osnovna škola Ksavera Šandora Gjalskoga, Zagreb
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Dani Ksavera Šandora Gjalskog
Gjalski, Ksaver Šandor, Hrvatski biografski leksikon
Ksaver Šandor Gjalski, izbor digitaliziranih djela

GJALSKI, Ksaver Šandor, književnik (Gredice kraj Zaboka, 26. X. 1854 — Gredice, 9. II. 1935). Pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić. Potomak obitelji Babić kojoj je Karlo VI. Habsburgovac dodijelio plemstvo 1716. Otac Tito Babić, vlastelin i odvjetnik, notarius jurator Banskoga stola u Zagrebu, kotarski sudac u Začretju, prisjednik i predsjednik Sudbenoga stola u Varaždinu, podžupan i upravitelj Varaždinske županije, narodni zastupnik u Hrvatskom saboru i poslanik u Ugarsko-hrvatskom saboru, od mladosti pristaša hrvatskoga narodnog preporoda. Majka Helena, kći vlastelina i odvjetnika Franje Ksavera Šandora Gjalskoga (de Gyala), po kojemu je 1884. i uzeo književno ime; po majci u srodstvu s pjesnikom A. Mihanovićem. Osnovnu je naobrazbu stekao privatnom podukom, uz pohađanje pučke škole u Varaždinu u statusu neredovitoga učenika. Gimnaziju je redovito polazio u Varaždinu (1863–71), pravo je studirao u Zagrebu (1871–73) i Beču (1874–76), državni ispit položio 1878. Isprva je pristav u upravnoj službi u Koprivnici, od 1879. u Osijeku, 1880. premješten je u Viroviticu, gdje upoznaje buduću suprugu Vilmu Gönner, učiteljicu u tamošnjoj Pučkoj djevojačkoj školi. God. 1886. službuje u Pakracu i Sisku, 1887. na Sušaku, a 1891–98. radi u Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, gdje je umirovljen zbog neslaganja s Khuenovim režimom i odakle se povlači na svoje imanje u Gredicama. Njegove političke nazore obilježava višestruka mijena, uvelike podudarna s dominantnim ideološkim strujanjima u hrvatskoj politici posljednjih desetljeća XIX. i prvih XX. st. U ranoj je mladosti oduševljeni pravaš, zatim pristaje uz ideje Šenoina i Strossmayerova slavenofilstva i prihvaća projekt unitarnoga jugoslavenstva, te najposlije – razočaran političkim prilikama u novostvorenoj Jugoslaviji – završava političku karijeru kao federalist. Javnu političku djelatnost započinje 1906, kada je na listi Hrvatsko-srpske koalicije izabran za narodnoga zastupnika u Hrvatski sabor. Član je i predsjednik zastupništva Hrvatskoga sabora u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti, veliki župan Zagrebačke županije i grada Karlovca (1917–19), a 1919–20. član je Privremenoga narodnog predstavništva novostvorene jugoslavenske države u Beogradu. Drugi je put umirovljen 1919. kao veliki župan te od 1920. živi na imanju u Gredicama. Dvaput je obnašao dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika (1909–18, 1926), od 1903. počasni je član JAZU, a od 1905. dopisni član SANU. Iako se s književnopovijesnoga stajališta Gj. nedvojbeno može smatrati realistom, njegovo književno stvaranje obilježava i niz tendencija koje sežu od kasnoga romantizma do modernizma. U usporedbi s istaknutim predstavnicima hrvatskoga realizma, Gj. je u svojim pripovijestima i romanima obuhvatio najveći tematski raspon. Iznimno otvoren različitim književnim i političkim strujanjima, prema nekim proučavateljima pomalo pomodan i nekritičan, prošao je nekoliko stvaralačkih faza i – u vrijeme intenzivne političke djelatnosti (1906–20) – dugu književnu stanku, koju je 1915. nakratko prekinuo novelom Ljubav lajtnanta Milića. Bio je poklonikom književnoga stvaranja A. Šenoe, G. Flauberta i, posebice, I. S. Turgenjeva, dijelio je filozofske nazore A. Schopenhauera, a nisu ga mimoišli ni modernistički poticaji te fantastične, metafizičke i okultne teme. Književnost je, duboko na Šenoinu tragu, smatrao poučnim i odgojnim sredstvom, medijem koji mora prikazivati cjelokupan život naroda radi postizanja općih narodnih ciljeva. Književnost je za nj, prema programatskim smjernicama u članku Naša književnost (Savremenik, 1913), lijepa i istinita samo onda »kada je životu vjerna, kada traži i ište svoje pobude u životu, što je okružuje«. Gj. je, sudeći prema načinu strukturiranja narativnih tekstova, vještiji u kraćem pripovjednom obliku, pa ga književni povjesničari često smatraju novelistom po vokaciji. Sklonost prema novelističkom načinu pripovijedanja očevidna je u njegovim romanima, koji strukturno dijele značajke novelističkih kompozicija. Uglavnom se sastoje od nekoliko slika iz života glavnoga lika koje su prožete opisima krajolika i prikazom raspoloženja, lirskim razmišljanjima i ladanjskim razgovorima, sjećanjima i uspomenama. Upravo takvim načinom strukturiranja pripovjedne cjeline Gj. čini odmak od realističke matrice, pa njegov pripovjedački postupak – zapostavljanjem događajnosti i čvrstoga zapleta te postavljanjem lika, njegovih osjećaja i razmišljanja u prvi plan – znači pomak prema modernom psihologiziranju i izravno prethodi stvaranju hrvatskih modernista. Gj. se u književnosti javio relativno kasno. Iako je počeo pisati još za studija, prve je književne tekstove, novele Illustrissimus Battorych i Maričon, objavio kao tridesetogodišnjak u Viencu 1884. i tako u turgenjevljevskoj maniri (liričnost, sentimentalnost, nostalgija) – koja će biti jedan od ključnih uzroka različitosti tj. mekoće njegova realističkoga diskursa – započeo kroniku zagorske plemenitaške sredine, obuhvativši je zbirkom Pod starimi krovovi (1886). Utjecaj Turgenjeva očevidan je u tematskom odabiru i pripovjednim postupcima u romanima U novom dvoru (Vienac, 1885) i Na rođenoj grudi (1890), a zanimljiv tematski pomak uočuje se u političkom romanu U noći (Vienac, 1886), jednom od najboljih hrvatskih romana XIX. st., koji je i Prva hrvatska štedionica nagradila 1886. kao najbolju hrvatsku pripovijest. Središnji su motivi vezani uz pokvarenost u hrvatskom društvu i bezidejnu mladež koja je uvučena u političke igre i iskorištena za tuđe interese. Roman je obračun Gjalskoga s vlastitim mladenačkim pravaškim uvjerenjima, svojevrsna književna kritika pravaškoga političkog programa i otvoreno zauzimanje za Strossmayerova načela kulture, znanja i prosvjete. Osim što je omekšao čvrstu relističku proznu strukturu, donio je novine i u odabiru likova, učinivši važan korak prema intelektualizaciji hrvatskoga romana. Tako u romanima Janko Borislavić i Radmilović (Vienac, 1887, 1894) prikazuje, među prvima u hrvatskoj književnosti, duhovne nemire hrvatskih intelektualaca, njihove dvojbe i tragičan svršetak, motiviran ne samo osobnim pitanjima nego i društvenom sredinom. U prvom, kojim začinje mistično-filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije, gradi priču oko faustovskoga problema hrvatskoga »suvišnog čovjeka«, a u drugom preko glavnoga lika, nadarena književnika koji je neshvaćen u domaćim provincijskim kulturnim prilikama, zahvaća onodobno hrvatsko društvo. Posebice zanimljiv dio njegova opusa jesu novele u kojima također odustaje od realističke matrice i okreće se psihološkim, odnosno parapsihološkim, mističnim i okultnim temama (San doktora Mišića, Kobne slutnje, Notturno, Mors, Ljubav lajtnanta Milića). Gj. je, uglavnom u šenoinskoj maniri, napisao i tri povijesna romana: Osvit (1892) – u kojem pripovijeda o narodnom preporodu i buđenju hrvatske nacionalne svijesti, Za materinsku riječ (1906) – posvećen događajima iz 1848 – i Dolazak Hrvata (1924), u kojemu obrađuje događaje od doseljenja do pokrštavanja. U posljednjem se književnom pokušaju, romanu Pronevjereni ideali (Hrvat, 1925; Zagreb 1994), razračunao s jugoslavenstvom, jednom od svojih političkih zabluda. Napisao je više književnih članaka i portreta (o Mihanoviću, o postanku pjesme Još Horvatska nij propala, o I. Trnskom, M. Begoviću, M. Šrepelu, J. Čedomilu, A. G. Matošu), likovnih prikaza (V. Bukovac, N. Mašić, predgovor Hrvatskom salonu 1898), filoloških ogleda (o hrvatskoj kajkavštini, Contra philologiam militantem), povijesnih i političkih članaka (o dolasku Hrvata i njihovu ulasku u povijest, o E. Kvaterniku, Strossmayeru, F. Račkom). S M. Dežmanom uređivao je Vienac 1903. Sastavio je i dva autobiografska teksta: Za moj životopis (1898) i Rukovet autobiografskih zapisaka (1923, u knjizi Ljubav lajtnanta Milića). Zanimao se i prirodnim znanostima, posebice Darwinovim naukom. Surađivao je u listovima i publikacijama Vienac (1884–87, 1889–1900, 1902–03, 1923–25), Stražilovo (1887), Nada (1896, 1898), Obzor (1896, 1898, 1900–04, 1909–11, 1921, 1924, 1926, 1928, 1931), Hrvatski salon (1906, 1913, 1915, 1926, 1929), Savremenik (1906, 1913, 1915, 1926, 1927, 1929), Hrvatsko pravo (1927), Književnik (1928–29), Hrvatska revija (1930, 1935). U recepcijskom je smislu Gj. jedan od najvitalnijih hrvatskih pisaca. Tematski raznovrstan, zadovoljavao je različne idejne, političke i književne ukuse i interese, pa su ga prihvaćali različiti čitateljski slojevi, a njegov književni utjecaj seže sve do naraštaja hrvatskih fantastičara 1970-ih. Književni se povjesničari uglavnom slažu u ocjeni da je Gj. umjetnički najdorečeniji u pripovijestima iz zagorskoga plemenitaškog života te ističu kako je njegovo djelo društvena sinteza i književna kronika jednoga složenog razdoblja hrvatske povijesti. Djela su mu prevedena na bugarski, češki, engleski, francuski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski, švedski i talijanski jezik. Prema njegovoj je pripovijesti Maričon skladatelj S. Albini napisao 1901. istoimenu operu, dok je 1974. B. Ivanda prema fantastičnoj pripovijesti Nocturno snimio istoimeni TV film, koji je 1983. prenijet na 35mm vrpcu i naslovljen Noć poslije smrti. DJELA (izbor): Pod starimi krovovi (Pod starim krovovima). Zagreb 1886, Beograd 1905, Zagreb 1929. — Tri pripoviesti bez naslova. Zagreb 1887. — Bijedne priče. Zagreb 1888. — Maričon. Zagreb 1890. — Na rodjenoj grudi. Zagreb 1890. — Iz varmegjinskih dana. Zagreb 1891. — Osvit. Zagreb 1892, 1972, 1995. — Male pripoviesti. Zagreb 1894. — Radmilović. Zagreb 1894. — Diljem doma. Zapisci i priče. Zagreb 1899. — Izlet Grincziger Pála na Magyar tenger. Rijeka 1902. — Gjurgjica Agićeva. Zagreb 1903. — Pripovijetke. Mostar 1905. — Za materinsku riječ. Zagreb 1906. — K stogodišnjici moga oca. Zagreb 1913. — Sveukupna djela (I/1–3; II/1–7; III/1–5; IV/1–7; V/1–2, nedovršeno). Zagreb 1912–1919. — Ljubav lajtnanta Milića i druge pripovijesti. Zagreb 1923. — Dolazak Hrvata. Zagreb 1924, 1995. — Pripovijesti. Beograd 1931. — Pripovijesti. Beograd 1937. — Sveukupna djela, 1–6. Zagreb 1931–1934. — Izabrane pripovijetke. Beograd 1950, 1956. — Djela, 1–2. Zagreb 1952. — Ksaver Šandor Djalski, 1–3. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 50–52. Zagreb 1962–1964. — Izabrana djela, 1–6. Zagreb 1980. — Idile i sjećanja. Zagreb 1991. — Izabrane pripovijetke. Zagreb 1992. — Pronevjereni ideali. Zagreb 1994. — Pod starimi krovovi. Pripovijetke i članci. U noći. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1996.

Gjalski [a:'lski], Ksaver Šandor (pravo ime Ljubomil Tito Josip Franjo Babić), hrvatski književnik (Gredice kraj Zaboka, 26. X. 1854 – Gredice, 6. II. 1935). Pravo studirao u Zagrebu i Beču, državni ispit položio 1878. Kao pristav radio u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sisku, Šidu, Sušaku i Zagrebu, umirovljen zbog političkih razloga 1898. Bio je djelatan i u političkom životu: saborski zastupnik na listi Hrvatsko-srpske koalicije 1906., 1917–18. veliki župan zagrebačke županije, 1919. član Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu. Predsjednik Društva hrvatskih književnika 1909–18. i 1926–27. S M. Dežmanom 1903. uređivao Vienac.Jedan je od najistaknutijih stvaralaca u razdoblju realizma, ali se istodobno stilski i tematski uklopio i u nove književne tendencije modernističke epohe. Njegovu prozu obilježavaju dva osnovna tematska kruga. Prvi je proizišao iz njegove emocionalne povezanosti s tradicijom nekadašnjega plemenitaškog svijeta, a u drugome je pokazao zanimanje za problematiku suvremenoga političkoga, društvenog i intelektualnog života Hrvatske. U vezi s prvim nastao je lirsko-impresionistički ciklus zapisa i sjećanja na tradiciju i ugođaje plemenitaškoga života (Pod starimi krovovi, 1886; Na rođenoj grudi, 1890; Iz varmegjinskih dana, 1891; Diljem doma, 1899). Pod utjecajem Turgenjevljeva poetskoga realizma Gjalski je opisao specifičan tip zagorskih plemenitaša koji nestaju u novim društvenim odnosima. Istodobno je pisao pripovijetke s motivima iz činovničkoga života i života socijalno ugroženih ljudi (Tri pripovijesti bez naslova, 1887; Bijedne priče, 1888). Roman simboličkog naslova U noći (1887) prvi je društveni roman sa suvremenom tematikom u nas vezan uz razdoblje Khuenova banovanja u Hrvatskoj; u njemu je Gjalski nastojao kritički osvijetliti aktualno političko stanje u Hrvatskoj, neetičnost i korumpiranost te opću bezidejnost koja je zavladala i među pojedinim strankama i u društvu uopće. Gjalski je također među prvima dotaknuo problem hrvatskog intelektualca i njegova promišljanja života, i to s različitih gledišta – od suvremene filozofije (Schopenhauer, Hartmann) do darvinističke teorije. Inspiriran Goetheovim Faustom, začetnik je proze kojom pokušava ući u »trag naše hrvatske duše« u romanu Janko Borislavić (1887), a problem umjetnika u provincijskoj atmosferi i malograđanskom okružju problematizirao je u romanu Radmilović (1894), unoseći u fabulu romana i vlastita razmišljanja o smislu književnosti. U povijesnim romanima (Osvit, 1892; Za materinsku riječ, 1906; Dolazak Hrvata, 1924) nastavio se na šenoinsku tradiciju povijesnog romana u nas, ali književno manje uspješno negoli u ostalim prozama. U razdoblju moderne stao je na stranu »mladih«, i sam se okušavajući u crticama i kratkim pričama modernističkog sadržaja. Pisao je i pripovijetke sa spiritističkim i mističnim motivima (Tajinstvene priče, 1913). Roman Pronevjereni ideali (1925), posljednje njegovo djelo, političko je razočaranje u vlastitim ideološkim izborima, posebno jugoslavenstvu, i više je političko-publicističkoga no književnoga značaja. Gjalski je prvi u nas nekim svojim temama započeo prodor u Europu, a još prije Vojnovića obradio je propadanje našega plemstva. Uz estetske vrijednosti, njegovo djelo ima i obilježje kronike i svjedočanstva o vremenu punom društveno-ekonomskih i političkih promjena. Gjalski je prvi istaknutiji društveni sintetičar svojega doba, a zagorskoplemenitaškim tematskim krugom predstavio se i kao jedan od vjesnika impresionizma u hrvatskoj književnosti. Citiranje: Gjalski, Ksaver Šandor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata