Ksenija Kantoci

kiparica; 1909-1995

Ksenija Kantoci (Trebinje, 9. srpnja 1909. − Zagreb, 6. rujna 1995.) bila je hrvatska kiparica.
== Životopis ==
Rođena je u Trebinju 9. srpnja 1909. godine. Pučku školu je završila u rodnome gradu. Srednju školu polazila je u Zagrebu. Od 1928. do 1932. godine radila je u Narodnoj banci. Od 1933. studirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je diplomirala 1937. godine u klasi Roberta Frangeša Mihanovića. Učila je crtanje kod Ljube Babića i modeliranje glave (kiparstvo) kod Frane Kršinića. Kod Ive Kerdića studirala je medaljarstvo. 1938. godine boravila je u Parizu na studijskom usavršavanju. Od 1950. do 1951. godine bila je profesorica na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Od 1952. godine djeluje kao slobodna umjetnica. Tijekom života ostvarila je bogati umjetnički opus. Razvila je slobodnije oblikovanje ljudskog lika, s izrazitim osjećajem za materijal, poglavito drvo. U svom stvaralaštvu podudarna je bila s akademskim slikarom Franom Šimunovićem koji joj je bio i suprug od 1951. Izgradila je osebujan opus kojim se jasno izdvojila unutar hrvatskog kiparstva. Ostvarila je bogat opus jezgrovitih oblika malih dimenzija. Izlagala je samostalno u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Čakovcu, Gornjoj Stubici, Pragu, Brnu i Mainzu. Izlagala je i na skupnim izložbama i to na prvoj godišnjoj izložbi hrvatskih umjetnika u Zagrebu 1940. godine i na izložbi Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1942. – 1944.). Izlagala je i na izložbi Hrvatska umjetnost u Berlinu 1943. godine. Djela su joj izlagana i posmrtno u Zagrebu 1996. godine: "125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti", Moderna galerija. Za svog života darovala je Modernoj galeriji u Zagrebu 20 skulptura i četiri crteža. Preminula je 6. rujna 1995. u Zagrebu i pokopana je na zagrebačkom groblju Mirogoju.
== Izbor iz djela ==
spomen-ploča Mariji Jambrišak, 1939., Zagreb
glava djevojke, bronca, 1940., Zagreb
portret, sadra, 1940., Zagreb
Kata Pejnović, bronca, 1949., Zagreb
glava djeteta, bronca, 1955., Gliptoteka HAZU
glava pastirice, drvo, 1958., MSU Beograd
beračica, terakota, 1944., Gliptoteka HAZU
žena, bronca, 1955., Zagreb
figura seljanke, terakota, 1955., MUO
glava ovna, drvo, 1957., MG
figura, drvo, 1962., MG
otočanke, drvo, 1972., MG
jahačica, bronca, 1980., MSUZ
Orfej, terakota, 1976., MSUZ
dimnjak, drvo, 1983., MG
Isus pada pod križem, drvo, 1972., zbirka plehanskog samostana
reljef za spomen-grobnicu u Ogulinu, 1948.
== Nagrade ==
Nagrada Grada Zagreba 1960.
Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1985.
== Ostavština ==
U novozagrebačkom naselju Središće nalazi se ulica nazvana po njoj.
== Literatura ==
Otkriće spomen-ploče Mariji Jambrišak.Jutarnji list,28(1939)9990,str.7
Prva godišnja izložba hrvatskih umjetnika.Obzor,80(1940)148,str.2.
zagrebačka kiparica Ksenija Kantoci.Ibid.,22.VI,str.13
Izložba Ksenije Kantoci.Ibid.,16(1955)6.XII.str.8
Kosta Angeli Radovani:Skulpture Ksenije Kantoci.Bulletin JAZU,4(1956)
Vladimir Maleković:Frano Šimunović-Ksenija Kantoci.Život umjetnosti,1972,18,str.118-122.
Grgo Gamulin:Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća.Zagreb 2004.
== Izvori ==
Hrvatski biografski leksikon, LZMK, Jelena Uskoković i Višnja Flego: Ksenija Kantoci, 2009.

KANTOCI, Ksenija, kiparica (Trebinje, 9. VII. 1909 — Zagreb, 6. IX. 1995). U Zagrebu polazila srednju školu, 1928–32. radila u Narodnoj banci, 1932–33. učila crtanje akta u Lj. Babića, medaljarstvo u I. Kerdića i modeliranje glave u F. Kršinića (Pepeljara sa ženskim likom u duhu art décoa, srebro; Plaketa s muškim portretom, sadra), a od 1933. studirala na ALU te diplomirala 1937. u klasi R. Frangeša Mihanovića. Te godine boravila u Parizu, zainteresirana za djelo E. A. Bourdella. God. 1940–42. nastavnica je u školama u Zagrebu, Osijeku i Varaždinu, 1950–51. na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, gdje potom djeluje kao slobodna umjetnica, u stvaralaštvu podudarna sa slikarom F. Šimunovićem (suprug od 1951). Ostvarila bogat opus jezgrovitih oblika malih dimenzija, naglašene monumentalnosti, snažna egzistencijalnoga nadahnuća i simboličke dimenzije. Razvijajući slobodnije oblikovanje ljudskoga lika (portret, ženska figura, figuralna kompozicija), s izrazitim osjećajem za materijal, poglavito drvo, dolazi do znaka i samostalne plastične vrijednosti. Isprva oblikuje realistički portrete u reljefu (spomen-ploča Mariji Jambrišak, 1939, Zagreb, Ul. J. Žerjavića, kbr. 8) i punoj plastici (Glava djevojke, bronca; Portret, sadra, oba 1940). God. 1943. nastaje glava s obilježjima otklona od realizma (Maska, bronca, MG), slijede vjerni portreti socrealističkoga razdoblja (Ea Horetsky, 1946, Kata Pejnović, 1949, bronca). Od poč. 1950-ih, napredujući u redukciji i jasnoći, sažima volumen, zatvara obris i smiruje površinu mase u portretima, koji zadržavaju bitne osobine modela (Nevenka Đorđević, 1953, MSU u Zagrebu, dalje MSUZ; Frano Šimunović, 1955–56, MG, oba terakota) i u nizu glava (Glava djeteta, 1955, bronca, Gliptoteka HAZU; geometrijski stilizirane Glava pastirice, 1958, MSU u Beogradu i Glava, 1969–70, obje drvo). Slično razvija svoju središnju temu ženske figure, koja se javlja kao figurica u terakoti 1943–44, građena dodavanjem nezaglađenih grumena zemlje na čvrsto postavljenu okosnicu, ženstvena u držanju i pokretu (Beračica, Gliptoteka HAZU; Žena koja šije, MG), i 1954. već potpuno uopćena (Ženski torzo, Žena koja sjedi, MUO; Figurica, MSUZ). Boravak te godine u Dalmatinskoj zagori (krajolik, žene s teretom) potaknuo je oblikovanje arhetipskih ženskih figura, simbola mukotrpna ali uznosita života. Nastaju figure seljanka što sjede informelističke površine (Žena, 1954–55, bronca, MG; Figura seljanke, 1955, terakota, MUO), masivni lik Žene na tronošcu (1957, bronca, Umjetnička galerija Dubrovnik, UGD) te vertikalna Žena iz Zagore (1958, drvo, UGD) s horizontalnim usjecima, istodobno i antologijske životinjske glave u drvu (Junac, MSUZ; Glava ovce, 1955, Glava ovna, 1957, MG). U 1960-ima temu zagorske žene razvija pretežno u drvu, koje prva u hrvatskom kiparstvu »uzima kao materijal koji nosi formu« (B. Ružić). Žene su uspravne s teretom na glavi (Figura, 1962, MG) ili »drveni komadi što su sami sobom prekriženi« (D. Dragojević), motiv se udvostručuje i utrostručuje (Kompozicija, 1960–61, 1964, obje MSUZ; 1963, MSU u Beogradu; 1965, MG). Potkraj 1960-ih i na poč. 1970-ih grupe se spajaju u jedinstvenu čvrstu masu, razgrađenu samo na površini zasječenim plohama i plitkim usjecima (Grupa, 1969–71, drvo, MG). Tematika gubi lokalna obilježja (Velika i mala figura, 1969–71, MG; 1969–71. i 1972, MUO; Torzo, 1969–71, MG) i znatno se proširuje, poglavito u 1970-ima. Oblikuje grupu Otočanke (1972, drvo; 1979, terakota; 1979–80, drvo, MG), blago uznemirenih obrisa i površine, i razrađuje Njih troje (1972–76, drvo i 1973–76, terakota, MG). Počinje razmicati zbijene mase i rastvarati jezgru, pa u skulpturama Igra (1973–76) šupljina postaje oblikovnim elementom. Tematskoj cjelini Žene s djetetom (1975–78) pripadaju i neka djela iz ciklusa Velika i mala figura (1974, 1976) te Jedan oblik (1978–81). U ženskoj figuri na biku (Jahačica/Europa, 1974–76, drvo, MG; bronca, MSUZ; terakota, oko 1980, MG) zaokupljena je odnosom čovjeka i životinje, horizontale i vertikale, prekriženih elemenata svojstvenih i ranijim djelima. Motive iz grčkoga mita reinterpretira na arhaičan način (Orfej, 1976–80, terakota; Sizif, 1977–81, drvo, MSUZ).U posljednjoj fazi, nadahnuta maštovito građenim bračkim dimnjacima, predočuje suđenice u uspravnim oblicima zbijenima oko vertikalne osi i povezane teretom (Dimnjak/Suđenice, 1980–84, terakota, 1983–84, drvo, MG). Neko vrijeme bila je zaokupljena nađenim kamenjem, koje je minimalnim intervencijama pretvarala u skulpture (Sappho, 1954; Mala figura, 1956, MSUZ). Potvrdila se i u rješavanju sakralnih tema (Isus pada pod križem, drvo, zbirka plehanskoga samostana; Krist, 1972–73, tuš, kreda).Njezin crtački opus obilježavaju skulptorski reducirane i zatvorene mase. Crtajući tušem pomiješanim s glinom, dočarala je strukturu terakote, a bojama za drvo drvenu plastiku (Dvije figure, 1954, bajc; Njih troje, 1972–76, Jahačica, 1974–76, Atlas, oko 1980, tuš, glina). Izlagala samostalno u Zagrebu (1955, 1962, 1984–85. retrospektiva), Rijeci (1962. s Martom Ehrlich), Beogradu (1966), Gornjoj Stubici (1979–80), učestalo sa Šimunovićem (Zagreb 1959, 1971–72, 1976; posmrtno 2000, 2004; Split 1966; Subotica 1966; Čakovec 1967) te na skupnim izložbama Prva godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1942–44), Hrvatska umjetnost (Berlin 1943), Prva izložba grupe profesionalnih likovnih umjetnika (Zagreb 1946), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijek (Beograd, Zagreb, Prag 1946–48), ULUH/HDLU (od 1949), Moderna hrvatska keramika (Zagreb 1955, Beč 1956), suvremene jugoslavenske umjetnosti (Rim 1956, Dubrovnik, Ljubljana, Milano, Varšava, 1957), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1958), Riječki salon (1959), Jugoslavenska umjetnost danas (Pariz 1959), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Beogradski trijenale (1964), Zagrebački salon (1965, 1975), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd 1967, Zagreb 1968), Suvremeno jugoslavensko kiparstvo (Prag, Brno 1969), Umjetnici Galerije Forum (Zagreb 1971–72, 1974), Tri teme iz suvremene hrvatske umjetnosti (Dubrovnik 1973), Kretanja u suvremenoj jugoslavenskoj likovnoj umjetnosti (Dubrovnik 1974), Jugoslavenska skulptura 1870–1950 (Beograd 1975), Novosti iz suvremene hrvatske likovne umjetnosti (Zagreb 1976), Jugoslavenski bijenale male plastike (Murska Sobota 1977 – nagrada), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Hrvatsko kiparstvo 1955–75 (Zagreb 1977), Kritičari odabiru (Zagreb 1977–78), Lik žene u suvremenom hrvatskom kiparstvu (Zagreb 1979), Suvremena hrvatska skulptura u drvu (Gospić 1981, Zagreb 1981–82), Triennale hrvatskog kiparstva (Zagreb 1982), Slikari i kipari članovi razreda za likovne umjetnosti, U susret Muzeju suvremene umjetnosti (obje Zagreb 1986), Zbirka Bauer, U susret Metropolitanskoj galeriji (obje Zagreb 1989), Suvremeno i fenomen prvobitnosti (Zagreb 1989–90), Hrvatski umjetnici za porušene crkve u trebinjskoj biskupiji (Zagreb 1993). Djela su joj izlagana i posmrtno (125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti, Zagreb 1996; Antologijska djela Galerije umjetnina, Split 2001). Autorica je reljefa za spomen-grobnicu u Ogulinu 1948, spomen-obilježja (brončani reljef s dvjema stiliziranim horizontalnim skulpturama na kamenom bloku) u Gomirju 1956, poprsja Silvije Strahimir Kranjčević (Zagreb, osnovna škola u Bogišićevoj ul., kbr. 13), Vjekoslav Klobučar Čorta (1960. u karlovačkom Parku narodnih heroja, zagubljeno), parkovnih skulptura na međunarodnim kiparskim simpozijima Forma viva u Kostanjevici na Krki 1964 (Kompozicija, uvećana inačica para sjedećih figura s teretom na glavi) i Forma prima u Krapini 1976 (Jahačica/Europa) te skulpturice Ptica (od 1967. dodjeljuje se kao Nagrada »Grigor Vitez«). Dobitnica je Nagrade grada Zagreba 1960. i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1985. Svoja djela (20 skulptura i četiri crteža) darovala je 1985. i 1990. MG. Izgradila je tematsko-morfološki osebujan opus, kojim se jasno izdvojila unutar hrvatskoga kiparstva. LIT.: Otkriće spomen-ploče Mariji Jambrišak. Jutarnji list, 28(1939) 9990, str. 7. — V. Han (V. M.): Prva godišnja izložba hrvatskih umjetnika. Obzor, 80(1940) 148, str. 2. — I. Šrepel: Kipari na I. godišnjoj izložbi hrvatskih umjetnika. Jutarnji list, 29(1940) 16. VI, str. 13. — (y): Zagrebačka kiparica Ksenija Kantoci. Ibid., 22. VI, str. 13. — Z. Munk: Osvrt na izložbu grupe profesionalnih likovnih umjetnika. Vjesnik, 6(1946) 391, str. 2. — J. Depolo: Izložba Ksenije Kantoci. Ibid., 16(1955) 6. XII. str. 8. — R. Putar: Oblici govore. Uz izložbu Ksenije Kantoci u Muzeju za umjetnost i obrt. Narodni list, 11(1955) 27. XII, str. 4. — K. Angeli Radovani: Skulpture Ksenije Kantoci. Bulletin JAZU, 4(1956) 9/10, str. 47. — J. Depolo: Oslobođena skulptura. Vjesnik, 17(1956) 19. VIII, str. 7. — A. V. Mihičić: Ksenija Kantoci. Čovjek i prostor, 3(1956) 47, str. 7. — J. Depolo: Dramatična Zagora. Vjesnik, 20(1959) 31. III, str. 5. — R. Putar: Na kamenu. Uz izložbu K. Kantoci i F. Šimunovića u Umjetničkom paviljonu. Narodni list, 15(1959) 7. IV, str. 6. — J. Depolo: Prema izvorima forme. Vjesnik, 23(1962) 16. XI, str. 5. — D. Dragojević: Ksenija Kantoci (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1962. — V. Ekl: Skulpture i keramika K. Kantoci – Marta Ehrlich u Rijeci. Vjesnik, 22(1962) 12. VI, str. 6. — M. Jagarinac: Postepeno formiranje stila. Studentski list, 17(1962) 29, str. 6. — I. Zidić: Ksenija Kantoci. Razlog, 3(1963) 4, str. 239–243. — K. Angeli Radovani: Ksenija Kantoci (predgovor katalogu izložbe). Beograd 1966. — J. Denegri: Ksenija Kantoci. Život umjetnosti, 1966, 1, str. 91. — Lj. Mifka: Uspravni svijet Ksenije Kantoci. Republika, 26(1970) 11, str. 612–613. — V. Maleković: Usredotočeni na porijeklo forme. Vjesnik, 31(1971) 30. XII, str. 13. — M. Šolman: Frano Šimunović – Ksenija Kantoci. Život umjetnosti, 1972, 18, str. 118–122. — V. Maleković: Opravdanje jedne askeze. Vjesnik, 37(1976) 20. V, str. 11. — Lj. Mifka: Ksenija Kantoci, Frano Šimunović (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1976. — Z. Rus: Aktualnosti u hrvatskoj likovnoj umjetnosti (katalog izložbe). Zagreb 1977. — T. Maroević: Ksenija Kantoci. Život umjetnosti, 1980, 29/30, str. 210–212. — Z. Rus i M. Šolman: Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–1961 (katalog izložbe). Zagreb 1981. — J. Uskoković: Ksenija Kantoci (katalog retrospektivne izložbe s iscrpnim popisom lit.). Zagreb 1984. — J. Depolo: Sinteza ambijenta. Oko, 13(1985) 336, str. 24. — I. Šimat Banov: Kip kojem je širina u dubini. Danas, 4(1985) 152, str. 49–50. — J. Škunca: Kad krš postane drvo. Vjesnik, 45(1985) 21. I, str. 11. — Z. Rus: Postojanost figurativnog 1950–1987 (katalog izložbe). Zagreb 1987. — G. Gamulin: Predgovor za Kseniju. Revija, 29(1989) 1, str. 61–65. — J. Uskoković: Ksenija Kantoci (s popisom lit. do 1988). Zagreb 1990. — V. Mažuran-Subotić: Plaketa Ksenije Kantoci u zbirci medalja HAZU. Numizmatičke vijesti, 34(1992) 1, str. 94–96. — Plehan, ponovno rađanje. Izložba sakralnih djela (katalog izložbe). Plehan 1995. — (Nekrolozi): E. Cvetkova, Večernji list, 39(1995) 9. IX, str. 63. — T. Lalin, Kontura, 5(1995) 39/40, str. 24. — B. Ružić, Vjesnik, 56(1995) 12. IX, str. 20. — M. Ujević Galetović, Ljetopis HAZU, 1995, 99, str. 285. — Tisuću godina hrvatskog kiparstva. Zagreb 1997. — G. Gamulin: Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1999. — J. Škunca: Za Kseniju i Franu. Vjesnik, 61(2000) 1. VI, str. 20. — Z. Maković: Pedesete: slikarstvo, skulptura. U: Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (katalog izložbe). Zagreb 2004. — Đ. Petravić Klaić: Ksenija Kantoci, Frano Šimunović. Donacija Modernoj galeriji (katalog izložbe s popisom lit.). Zagreb 2004. — B. Vujanović: Brak i zavičaj. Vijenac, 12(2004) 270, str. 16.

Kantoci, Ksenija, hrvatska kiparica (Trebinje, BiH, 9. VII. 1909 – Zagreb, 6. IX. 1995). Završila tečaj medaljarstva kod I. Kerdića 1932–33., a potom i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1937 (F. Kršinić). U psihološki izraženim portretima realistične koncepcije (Nevenka Đorđević, 1953; Frane Šimunović, 1955–65) zamjetna je usmjerenost prema redukciji oblika i sažimanju volumena, što je podjednako zastupljeno i unutar ciklusa Žene iz Zagore. Postupak reduciranja mase polovicom 1960-ih doveo je do gotovo potpunog odvajanja od realnoga predloška (Bista žene, 1956). Uz do tada prevladavajuću terakotu počela je sve češće upotrebljavati drvo. Tijekom 1970-ih monolitni, arhetipski oblici, motivom gotovo uvijek vezani uz ljudsku figuru, dobivaju razigranu konturu, pa im se počinje rastvarati središnja dominantna, zatvorena jezgra (Igra, 1973–75; Jahačica, 1974–76), što rezultira slabljenjem tektonike volumena. To dinamiziranje cjelovita oblika posebice dolazi do izražaja u skulpturama malih dimenzija, koje je radila u terakoti, bronci i drvu (Orfej, 1976–80; Sizif, 1976–81; Dimnjak ili Suđenice, 1980–84). Paralelno sa skulpturama ostvarila je i crtački opus, koji se njima karakterno i sadržajno upotpunjuje. Autorica je spomen-obilježja u Gomirju (1956). Dobila je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1984). Citiranje: Kantoci, Ksenija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na kiparicu Kseniju Kantoci

(doslovno iz odluke: „imenuje se u spomen na kiparicu Kseniju Kantoci i dobiva ime Ulica Ksenije Kantoci“)

Wikipedia Wikidata