Lavoslav Ružička
Vukovar 13. 9. 1887. – Mammern 26. 9. 1976.
dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, 1939; 1887-1976
Ružička, Lavoslav (Leopold), švicarski organski kemičar hrvatskog podrijetla (Vukovar, 13. IX. 1887 – Mammern na Bodenskom jezeru, 26. IX. 1976). Završio (1906) klasičnu gimnaziju u Osijeku, diplomirao (1908) kemiju na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu, Njemačka, gdje je pod voditeljstvom H. Staudingera, budućega dobitnika Nobelove nagrade za kemiju (1953), doktorirao (1910) i ostao raditi kao asistent. Kada je 1912. Staudinger postao profesor Savezne tehničke visoke škole (Eidgenössische Technische Hochschule, ETH) u Zürichu, s njim je u Zürich došao i Ružička, gdje je 1917. dobio švicarsko državljanstvo, 1918. postao privatni docent, a 1923. titularni profesor. God. 1925–26. radio je u Ženevi, a 1926–29. bio je profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu, Nizozemska, da bi 1929. postao profesor i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju na ETH-u. Na povratak u Zürich privukle su ga mogućnosti koje je pružala švicarska kemijska, osobito farmaceutska industrija i industrija mirisa, s kojima je dugo godina uspješno surađivao. Ružička je dobio ponudu i za profesuru u Zagrebu, no otklonio ju je zbog nedostatnih sredstava za istraživački rad na Zagrebačkom sveučilištu.Već kao Staudingerov suradnik Ružička je riješio strukturu piretrina, insekticida dobivenog iz dalmatinskoga buhača. Nakon uspješne sinteze i određivanja strukture muskona i cibetona, važnih u industriji mirisa, bavio se pripravom makrocikličkih spojeva s velikim brojem ugljikovih atoma u prstenu. Znanstveni radovi na strukturi terpena i politerpena, a na temelju izoprenskoga pravila, doveli su ga do istraživanja steroida. Godine 1933–34. riješio je sintezu i strukturu muškoga spolnog hormona androsterona. Za svoja istraživanja polimetilena i viših terpena dobio je 1939. s njemačkim kemičarom A. F. J. Butenandtom Nobelovu nagradu za kemiju. Zbog ratnih prilika Ružička nije otišao na dodjelu Nobelove nagrade u Stockholm, nego mu je 16. I. 1940. nagradu predao švedski veleposlanik na posebnoj svečanosti u ETH-u. Tim je povodom na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva došao u Zagreb, gdje je 16. III. 1940. održao predavanje pod naslovom Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona. Tada je bio izabran za počasnoga člana JAZU i počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, te za počasnoga člana Hrvatskoga kemijskoga društva, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva i Hrvatskoga liječničkoga društva. Tijekom II. svjetskog rata Ružička je izgubio nekoliko vrijednih suradnika, ali je svoj laboratorij nastojao popuniti vrsnim mlađim kemičarima. Tako je, među ostalima, pozvao u Zürich i V. Preloga, budućega hrvatskog nobelovca, koji je 1950. na ETH-u postao redoviti profesor, a 1957., nakon odlaska Ružičke u mirovinu, preuzeo predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju. Ružička je bio i počasni član Matice hrvatske, a proglašen je i počasnim građaninom Vukovara. Bio je počasni doktor i većega broja svjetskih sveučilišta i član mnogih učenih društava i akademija. Osim kemijom, Ružička se intenzivno bavio i uzgojem cvijeća i alpskih biljaka; zanimao se za slikarstvo, posebno nizozemskih majstora XVII. st., a svoju je kolekciju umjetničkih slika poklonio Kunsthausu u Zürichu.Ružička je često dolazio u Hrvatsku, gdje je nastojao utjecati na provođenje znanstvene politike. Dio ostavštine s osobnim dokumentima, medaljama i poveljom o dodjeli Nobelove nagrade pohranjen je u HAZU. U Vukovaru je 1965. na njegovoj rodnoj kući bila postavljena spomen-ploča, a 1977. u njoj je bio otvoren i spomen-muzej. Kuća je uništena 1991. u Domovinskom ratu, a na poticaj HAZU i uz pomoć Zaklade Kuća Ružička obnovljena je i dograđena, te na 120 obljetnicu Ružičkina rođenja predana na uporabu gradu Vukovaru. Ružički u čast kemičari, kemijski inženjeri i tehnolozi organiziraju od 1978. u Vukovaru redovite smotre znanstvene i stručne djelatnosti, u pravilu svake druge godine, pod naslovom Ružičkini dani. Citiranje: Ružička, Lavoslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar, 13. rujna 1887. – Mammern, Švicarska, 26. rujna 1976.) dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju, te je prvi hrvatski dobitnik te nagrade. Nositelj je osam počasnih doktorata (četiri za znanost, dva za medicinu, te po jedan za prirodoslovne znanosti i pravo).
== Životopis ==
Ružička je rođen 1887. godine u Vukovaru (u to vrijeme dio Austro-Ugarske). Njegov je otac Stjepan Ružička bio češkoga i hrvatskoga podrijetla, a majka Amalija (rođena Sever) hrvatskoga i njemačkoga podrijetla. Ružičkini predci bili su zemljoradnici i obrtnici, a otac mu je bio bačvar i vatreni hrvatski domoljub. Ružička je kršten Leopold i Stjepan kako je navedeno u IX. svesku Matične knjige župne crkve u Vukovaru za razdoblje 1879. – 1890., a na stranici 298., pod rednim brojem 205.: "Godine 1887. mjeseca rujna dana 13. rođen je i 15. kršten LEOPOLD STJEPAN zakoniti sin Stjepana RUŽIČKE i Amalie (Seva) SEVER...". S majkom i mlađim bratom Stjepanom nakon očeve smrti 1891. godine otišao je u Osijek, majčin rodni grad. U Osijeku pohađao je i završio Nižu pučku školu (4 razreda, 1894. – 1898.) i Kraljevsku veliku (klasičnu) gimnaziju (8 razreda, 1898. – 1906.), koju je maturirao 1906. godine. Po završetku gimnazije opredijelio se za tehniku. Upisao je kemiju, vjerojatno zbog toga što se nakon studija planirao vratiti i zaposliti u novootvorenoj tvornici šećera u Osijeku. Zbog teške svakodnevice i političke nestabilnosti, odlazi na Tehničku visoku školu (Technische Hochschule, TH) u Karlsruheu u Njemačkoj.
Bio je dobar student u područjima koje je volio i za koje je mislio da će mu biti potrebni u budućnosti, kao npr. organska kemija. Ondje je Ružička uspostavio uspješnu suradnju s Hermannom Staudingerom. Radeći s njim 1910. godine doktorirao je s disertacijom naslovljenom Über Phenylmethylketen. Staudinger je 1912. godine izabran za profesora na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (Eidgenössische Technische Hochschule, ETH) u Zürichu i Ružička mu postaje asistent. Nakon što se je razišao sa Staudingerom surađivao je Ružička neko vrijeme s kemijskom industrijom, 1918. godine postao je privatnim docentom na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (ETH) u Zürichu, a 1923. godine titularnim profesorom, no bez stalne plaće. 1925. i 1926. godine radio je u Ženevi. U razdoblju od 1927. do 1929. godine bio je profesorom organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj nakon čega vraća se u Zürich iste godine na mjesto profesora organske kemije na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (ETH).
Na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva u Zagrebu je 16. ožujka 1940. godine održao svoje Nobelovo predavanje pod naslovom Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona, te je bio izabran za počasnoga člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (sada HAZU), počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, za prvoga počasnoga člana Hrvatskoga kemijskoga društva, počasnoga člana Društva inženjera u Zagrebu, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva i Hrvatskoga liječničkoga društva, a 1970. godine postao je i počasnim članom Matice hrvatske.
Umro je u švicarskom mjestu Mammernu, 26. rujna 1976. godine. Pokopan je u Zürichu.
== Znanstveni rad i istraživanje ==
Ružička je objavio 582 rada. Ružičkini prvi radovi bili su s područja prirodnih spojeva. Cijeli svoj život ostao je na tom području. Proučavao je strukture aktivnih komponenata biljke Pyrethrum cinerariifolium dalmatinskog buhača. Radeći, došao je u doticaj s kemijom terpena – veoma interesantnog industriji parfema. Namjeravao je započeti samostalna istraživanja, te je uspostavio uspješnu i produktivnu suradnju s "Cie Company" (kasnije "Firmenich") u Ženevi.
Godine 1916. – 1917., dobiva podršku najvećeg svjetskog proizvođača parfema Haarman & Reimer iz Holzmindena u Njemačkoj. Zbog znanja iz područja terpena, 1918. godine postaje izvanredni profesor, a 1923. godine i počasni profesor na ETH-u (Eidgenössische Technische Hochschule) i na Sveučilištu u Zurichu.
Godine 1921. Ružička se pridružuje ženevskim proizvođačima parfema Chuit, Naef & Firmenich. Radeći tamo stječe financijsku stabilnost, te iz Züricha odlazi u Basel. Godine 1927. postaje profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj. Ondje ostaje tri godine, a kasnije se ponovno vraća u Švicarsku, gdje postaje vodeći stručnjak na području kemijske industrije.
Ponovno u Zürichu, na "ETH"-u postaje profesor organske kemije i započinje najplodnije razdoblje svoje karijere. Proširuje područja svojih istraživanja, dodajući kemiji terpena i steroide. Nakon uspješne sinteze spolnih hormona (androsterona i testosterona), njegov laboratorij postaje vodeći na polju organske kemije.
Godine 1939. dobiva za kemiju, zajedno s Adolfom Butenandtom, Nobelovu nagradu za rad na polimetilenskim i višim terpenima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neki od njegovih najboljih suradnika odlaze, no Ružička dovodi u svoj laboratorij nove, mlade i obećavajuće znanstvenike, među kojima je i Vladimir Prelog.
Okrenuo se proučavanju novih područja: biokemije; problemima evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze terpena. Godine 1957., Ružička odlazi u mirovinu, te svoj laboratorij ostavlja Vladimiru Prelogu.
Ružička se značajno posvetio problemima edukacije. Inzistirao je na boljoj organizaciji akademskog obrazovanja i znanstvenog rada u SFRJ, te je uspostavio Švicarsko-Jugoslavensko društvo.
== Nagrade i priznanja ==
Osim Nobelove nagrade za kemiju (1939.), Ružička je dobio Nagradu Švicarskoga kemijskog društva (1918.), Wernerovu nagradu i medalju Švicarskoga kemijskog društva (1923.), Le Blancovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1928.), Pedlerovu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1931.), Medalju (uz počasno predavanje) Industrijskoga društva iz Mulhousea (1935.), Cannizzarovu nagradu Akademije Lincei (1936.), Lavoisierovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1937.), Nagradu Marcel-Benoist Švicarskoga kemijskog društva (1939.), Medalju (uz počasno predavanje) Sveučilišta u Liegeu (1940.), Nagradu Donegani Akademije Lincei (1948.), Faradeyevu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1958.) i Hanušovu medalju Čehoslovačkoga kemijskog društva (1966.).
== Spomen ==
1940.: Proglašen je počasnim građaninom Grada Vukovara.
1957.: ETH je utemeljio Ružičkinu nagradu koja se dodjeljuje godišnje, za istaknuti doprinos kemiji nekome mladome kemičaru švicarske narodnosti ili stranome državljaninu, koji radi u Švicarskoj.
1965.: Na njegovoj rodnoj kući bila mu je postavljena spomen-ploča.
U rodnoj kući mu je u spomen otvoren muzej (1977.), koji je nažalost uništen 1991. za vrijeme Domovinskog rata. Obnovljena je i ponovno otvorena 2007. godine na 120. godišnjicu Ružičkina rođenja i sada je kongresni centar Ružičkina kuća.
U Vukovaru se od 1978. godine održavaju Ružičkini dani, tradicionalni su skup stručnjaka i znanstvenika iz područja kemije, kemijskog i biokemijskog inženjerstva, prehrambene tehnologije, medicinske biokemije i farmacije, te kemije u poljoprivredi, šumarstvu i zaštiti okoliša.
2001. godine dobio je poštansku marku u seriji prigodnih maraka Hrvatski nobelovci.
Od 2004. godine dodjeljuje se nagrada Leopold Ružička.
Godine 2005. novoosnovano Veleučilište dobilo je naziv Veleučilište Lavoslav Ružička u Vukovaru.
U sklopu spomeničkog prostora Veleučilišta Lavoslav Ružička u Vukovaru nalazi se poprsje prvog hrvatskog nobelovca Lavoslava Leopolda Ružičke. Autor rondela je akademik Andrija Mutnjaković, a poprsja akademski kipar Marijan Sušac.
U Švicarskoj je osnovana nagrada "Ružička" za mlade znanstvenike koji rade u Švicarskoj.
Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" – Zmajski stol u Osijeku – obilježila je uspomenu na istaknute učenike osječkih gimnazija Josipa Jurja Strossmayera, Leopolda Ružičku i Vladimira Preloga postavljanjem njihovih poprsja na Rondel velikana pred zgradom Gimnazije 29. siječnja 2007.
2015.: 21. travnja, u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti otvorena je Memorijalna soba nobelovaca Ružičke i Preloga.
== Galerija ==
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Fundacija "Ružičkina kuća" Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. kolovoza 2011. (Wayback Machine)
Veleučilište Lavoslav Ružička u Vukovaru
Ružičkini dani (hrv.)/(engl.)
The Nobel Prize in Chemistry 1939 Adolf Butenandt, Leopold Ruzicka. Leopold Ruzicka – Biographical Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. listopada 2001. (Wayback Machine), nobel.se (engl.)
RUŽIČKA, Lavoslav (Leopold), kemičar (Vukovar, 13. IX. 1887 — Mammern na Bodenskom jezeru, 26. IX. 1976). Završio klasičnu gimnaziju u Osijeku 1906. te na Tehničkoj visokoj školi u Karlsruheu diplomirao 1908. i doktorirao 1910. u H. Staudingera tezom Über Phenylmethylketen (Karlsruhe 1911). Postavši mu asistentom, s njim je 1912. otišao u Zürich na Tehničku visoku školu (Eidgenössische technische Hochschule, ETH). Nakon što su se 1916. razišli, radi prikupljanja novca za istraživanje počeo je surađivati s tvrtkom za proizvodnju mirisa i aroma Haarmann & Reimer u Holzmindenu, a 1921. postao voditeljem istraživačko-razvojnoga odjela ženevske tvornice mirisa M. Naef & Cie (Firmenich & Cie od 1934). Zahvaljujući radu na terpenima, habilitirao se 1917 – kad je dobio švicarsko državljanstvo – i postao privatnim docentom na ETH 1918 (naslovni profesor od 1923) te na Sveučilištu u Zürichu 1920. Ponude za profesuru u Zagrebu (Visoka tehnička škola 1919, Mudroslovni fakultet 1922) odbio je zbog nedostatnih sredstva za istraživanje. Od 1926. bio je redoviti profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu, a od 1929. do umirovljenja 1957. na ETH, na kojoj je bio i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju; professor emeritus od 1957. Nakon umirovljenja savjetnik u tvornici Sandoz u Baselu. Rad sa Staudingerom na izoliranju, određivanju građe i sintezi piretrina iz cvijeta dalmatinskoga buhača zainteresirao ga je za prirodne mirisne spojeve terpene te je za potrebe industrije mirisa proučavao njihovu kemiju i izolirao odn. sintetizirao više dotad nepoznatih mnogočlanih cikličkih ugljikovih spojeva. Uočio je da su svi viši terpeni građeni od izoprenskih jedinica. Tu je prirodnu zakonitost nazvao izoprenskim pravilom, te je s pomoću njega i laboratorijske tehnike dehidrogeniranja odredio strukturu mnogih dotad nepoznatih terpena i terpenoida. Sustavno se baveći terpenima, isprva je radio na izolaciji i sintezi spojeva srodnih kininu (kolidin, kina-toksin, pinen), a potom na pripravi, određivanju strukture i sintezi mirisnih tvari biljnoga (iron iz podanka perunike i cvijeta ljubice, jasmon iz jasmina) i životinjskoga podrijetla (muskon iz mošusa i cibeton iz cibeta, hlapivi sastojci ambre). Istraživao je monoterpene (totalna sinteza fenhona i linaloola, sinteza nonadienala i alfa-pinena, izolacija parmona), seskviterpene (priprava i određivanje strukture nerolidola, farnesola, kadinena, selinena, eudesmola, elemola, santonina, beta-santalola, beta-santalena, alfa-kariofilena, cedrena, zingiberena, bisabolena, azulena), diterpene (određivanje strukture abietinske, levopimarne i dekstropimarne te agaten-dikarbonske kiseline, sklareola, manola, fihtelita), triterpene i više terpene (određivanje strukture ambreina, lanosterola, eufola, tirukalola, alfa-amirina i beta-amirina, alfa-bosvelinske, beta-bosvelinske, oleanolne, gliciterinske, sumarezinolne, ehinocistne i kinove kiseline, sojasapogenola, fridelina, cerina, lupeola, betulina). Proučavanjem strukture triterpena otkrio je njihovu tijesnu povezanost sa steroidima, sintetizirao kolesterol i druge steroide iz triterpenskoga alkohola lanosterola, razjasnio građu muških spolnih hormona androsterona i testosterona te patentirao postupak proizvodnje testosterona iz kolesterola. Osobito se bavio svezom između kemijske građe i fiziološkoga djelovanja hormona. Izoprensko pravilo primijenio je i u proučavanju sterina i steroida, proširivši ga na terpenoide, te je novu formulaciju nazvao biogenetskim izoprenskim pravilom. Objavio je oko 600 znanstvenih i stručnih radova u časopisima, ponajviše u Helvetica chimica acta (Basel 1918–57; suurednik 1930–70), te u Berichte der Deutschen chemischen Gesellschaft (Berlin 1917, 1925; Chemische Berichte, Weinheim 1952), Chemiker-Zeitung (Cöthen 1920), Justus Liebigs Annalen der Chemie (Berlin 1924, 1927–29, Weinheim 1957), Annales Academiae scientiarum Fennicae (Helsinki 1927), Arhiv za hemiju i farmaciju (1927), Bulletin de la Société chimique de France (Pariz 1928, 1935, 1937), Chemisch Weekblad (Amsterdam 1928), Recueil des travaux chimiques des Pays-Bas (Leyden 1928–29, 1938, 1950), Hoppe-Seyler’s Zeitschrift für physiologische Chemie (Berlin—Leipzig 1929), Annual Review of Biochemistry (Palo Alto 1932, 1934), Chimie et industrie (Pariz 1935), Journal of the American Chemical Society (Easton 1935), Journal of the Society of Chemical Industry (London 1935), Zeitschrift für analytische Chemie (München 1935), Chemical Reviews (Baltimore 1937), Angewandte Chemie (Berlin 1938), Journal für praktische Chemie (Leipzig 1941), Experientia (Basel 1953) i zborniku Rapports et discussions sur les vitamines et les hormones (Pariz 1938); bio suurednik izdanja Ergebnisse der Vitamin- und Hormonforschung (Leipzig 1938–1939). U časopisu Annual Review of Biochemistry (1973) tiskan mu je autobiografski članak In the Borderland between Bioorganic Chemistry and Biochemistry. Autor je više desetaka patenata 1934–39. Za rad na polimetilenima i višim terpenima dobio je 1939. Nobelovu nagradu (podijelio s A. Butenandtom), koja mu je zbog ratnih prilika uručena na ETH. U Zagrebu je 1940. pred mnogobrojnom publikom i uz radijski prijenos održao predavanje Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona (Liječnički vjesnik, 1940, 7). Te godine izabran je za počasnoga člana JAZU, a Sveučilište u Zagrebu imenovalo ga je počasnim doktorom medicine. Za II. svjetskoga rata pomagao znanstvenicima židovskoga i slavenskoga podrijetla te podupirao partizanski pokret; švicarska ga je vlada imenovala predsjednikom Odbora za pomoć Jugoslaviji. Sudjelujući u raspravama o organizaciji znanstvenih istraživanja i visokoškolske nastave u FNRJ (Sveučilišni list, 1950, 16–17; Naprijed, 1953, 10), nasuprot obrascu samostalnih odn. akademijskih instituta, zauzimao se za tješnju svezu znanosti i sveučilišta, utemeljenje fonda za financiranje istraživanja i bolju opremljenost laboratorijâ (na njegov je poticaj Zavod za organsku kemiju zagrebačkoga PMF dobio pomoć Rockefellerove zaklade 1951. i 1956) te je u Zagrebu u organizaciji JAZU, Sveučilišta i strukovnih udruga održao nekoliko predavanja o svojim istraživanjima. Suradnja sa švicarskom industrijom finih organskih kemikalija, mirisa i farmaceutskih proizvoda i donacije Rockefellerove zaklade omogućile su mu da slabo opremljene organske laboratorije na ETH dogradi i proširi novima (1936, 1953, 1973) te pretvori u najveće svjetsko središte organskokemijskih istraživanja s više od 50 suradnika, među ostalima i hrvatskih (uz nasljednika mu V. Preloga, K. Balenović, Nada Bregant, A. Deljac, M. Proštenik, R. Seiwerth). Dobitnik je mnogih priznanja, odličja i nagrada, među kojima Pedlerove medalje 1932, Nagrade Marcel Benoist 1938, Faradayeve nagrade 1958. te osam počasnih doktorata. Bio je predsjednik Švicarskoga kemijskoga društva 1936–38, pretežno počasni član 18 svjetskih znanstvenih i strukovnih društava, uključujući Papinsku akademiju znanosti i Akademiju znanosti SSSR, Hrvatsko kemijsko društvo, Hrvatsko prirodoslovno društvo i Hrvatsko liječničko društvo. Od 1957. ETH mladim kemičarima dodjeljuje godišnju Ružičkinu nagradu (novčani iznos i medalja s njegovim likom). Ondje se čuva dio njegove ostavštine (znanstvenu knjižnicu ostavio je ETH), a priređena je i izložba o njem 1987. Od 1978. u Vukovaru se održavaju skupovi kemičara Ružičkini dani, a od 2002. Hrvatsko kemijsko društvo mladim znanstvenicima za postignuća u organskoj kemiji dodjeljuje po njem nazvanu nagradu. Posvećena su mu posebna izdanja časopisa Croatica chemica acta (1957, 3–4), Priroda (1986–87, 6) i Rad JAZU (1989, 443). Vukovar ga je 1940. proglasio počasnim građaninom, a 1956. postavljena je spomen-ploča na njegovu rodnu kuću, u kojoj je 1977. uređen spomen-muzej (razoren za Domovinskoga rata 1991). Uz obljetnicu rođenja 2007. u obnovljenoj kući otvoren je Memorijalni znanstveni centar, a poprsja u bronci postavljena su kraj nje (B. Crlenjak; izradio i medalje s njegovim likom 1976, 2003, 2005. i 2006) i u Perivoju hrvatskih velikana u Osijeku (M. Sušac; inačica ispred vukovarskoga Veleučilišta »Lavoslav Ružička«, osnovanoga 2005). U bronci ga je portretirao i A. Augustinčić (1953). Lik mu je na poštanskoj marki (serija Hrvatski nobelovci, 2001). U zgradi Knjižnice HAZU otvorena je 2015. Memorijalna soba nobelovaca Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga, u kojoj se, uz fotografije i osobne predmete, čuva povelja o dodjeli Nobelove nagrade. — Skupljao slike nizozemskih slikara XVI. i XVII. st. (J. van Ruisdael, J. Bruegel st., J. Patenier, F. Hals, Rembrandt, P. P. Rubens). Zbirku je darovao Muzeju likovne umjetnosti (Kunsthaus Zürich) 1949, kad je i predstavljena (autor teksta u katalogu Gemälde der Ruzicka-Stiftung. Zürich 1949; dio zbirke u stalnom je postavu, a djela su većinom bila izložena na izložbi Zlatno doba 2015). LIT.: B. Zarnik: Die Synthese des männlichen Hormons. Morgenblatt, 50(1935) 23, str. 2. — (Uz dodjelu Nobelove nagrade): Alma mater Croatica, 3(1939–40) 4, str. 107–108; 8, str. 313. — Ljetopis JAZU, 1939–40, 53, str. 125. — Novosti, 33(1939) 348, str. 15. — Ars therapeutica, 13(1940) 1/2, str. 2–3. — Jutarnji list, 29(1940) 10 074, str. 11; 10 110, str. 22. — Liječnički vjesnik, 62(1940) 4, str. 236–237. — Morgenblatt, 55(1940) 67, str. 4; 68, str. 4. — M. Deželić, Arhiv za kemiju i tehnologiju, 13(1939) 3/6, str. 73–97; Nastavni vjesnik, 48(1939–40) 6, str. 395–407. — Đ. Milinković, Novosti, 33(1939) 358, str. 15. — E. Oppenheimer, Ibid., 327, str. 21. — M. Rajković, Jutarnji list, 28(1939) 9994, str. 17–18. — N. Smolčić, Novosti, 33(1939) 312, str. 9. — P. Jurišić, Ars therapeutica, 13(1940) 1/2, str. 4–9. — N. Pšenica, Kemijski vjestnik, 15–16(1941–42) str. 92–126. — (Nekrolozi): K. Balenović, Ljetopis JAZU, 1976, 80, str. 193–200. — V. Prelog, Vierteljahrsschrift der Naturforschenden Gesellschaft in Zürich, 121(1976) 4, str. 372–374. — G. W. Kenner, Nature (London), 1977, 266, str. 392–394. — F. Lynen, Jahrbuch. Bayerische Akademie der Wissenschaften (München), 1978, str. 222–227. — V. Horvat: Memorijalni muzej Lavoslava Ružičke u Vukovaru: povodom 90-godišnjice rođenja. Osječki zbornik, 17(1979) str. 201–208. — Z. Čičić: Die Kroaten in der Schweiz. Zürich 1982, 68. — Tema broja: Lavoslav Ružička. Priroda, 75(1986–87) 6, str. 163–177. — V. Prelog: Stotinu godina od rođenja Lavoslava Ružičke. Ibid., 76(1987–88) 1, str. 19–23; 2, str. 56–58. — V. Prelog i O. Jeger: Lavoslav Ružička 1887–1976 (s popisom radova). Zagreb 1987. — Lavoslav Ružička 1887–1987. Rad JAZU, 1989, br. 443. — A. Eschenmoser: Leopold Ruzicka – From the Isoprene Rule to the Question of Life’s Origin. Chimia (Bern), 44(1990) 1/2, str. 1–21. — Leopold Ruzicka (katalog izložbe). Zürich 1992. — R. Seiwerth: Naši dobitnici Nobelove nagrade za kemiju Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog. Hrvatski znanstveni zbornik, 2(1993) 1, str. 107–114. — D. Fleš: Lavoslav Ružička – nobelovac. U: Znanost u Hrvata (katalog izložbe), 2. Zagreb 1996, 73–83. — Z. Karač i V. Horvat: Memorijalni i znanstveni centar nobelovca Lavoslava Ružičke u Vukovaru (s bibliografijom). Zagreb 1998. — Đ. Deželić: Lavoslav Ružička – prvi hrvatski nobelovac. Marulić, 34(2001) 6, str. 1116–1123. — G. Oberkofler: Leopold Ruzicka. Innsbruck 2001. — L. Černi: Ružičkina ostavština u Zagrebu. Vjesnik, 63(2002) 28. IX, str. 15. — B. Šuveljak-Žuljević: Nobelovci Ružička i Prelog – gradovi Vukovar i Osijek. U: Istočna Hrvatska: Osijek–Vukovar–Ilok. Osijek 2002, 137–162. — S. Paušek-Baždar: Ružička, Lavoslav. U: Hrvati predavači na inozemnim (sve)učilištima. Zagreb 2003, 65–66. — S. Nikolić i N. Trinajstić: Leopold Ružička – prvi Hrvat dobitnik Nobelove nagrade. U: Ugledni hrvatski znanstvenici u svijetu, 3. Zagreb 2005, 110–118. — Perivoj hrvatskih velikana. Osijek 2007. — S. Paušek-Baždar: Lavoslav Ružička. U: Croatica, 2. Zagreb 2007, 600–603. — S. Tomas i dr.: Nobelovac Ružička kao izvor nadahnuća. Vukovarski zbornik, 7(2012) str. 76–119. — I. Balić: Leopold Ružička kao osječki đak. Priroda, 103(2013) 11, str. 40–45. — M. Najbar-Agičić: Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti. Zagreb 2013.