Leopold Mandić

Leopold Bogdan Mandić OFMCap (Herceg Novi, 12. svibnja 1866. – Padova, 30. srpnja 1942.) bio je hrvatski katolički svećenik, kapucin i poznati ispovjednik. Svetac je Katoličke Crkve. Spomendan mu je 12. svibnja. Zaštitnik je onkoloških bolesnika.
== Životopis ==
=== Mladost i školovanje ===
Predci su mu podrijetlom iz Zakučca (kod Omiša), zaselak Mandići. Naime, njegov pradjed Nikola došao je u Herceg Novi gdje se i oženio. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je dvanaesto dijete u obitelji Mandić. Nadjenuli su mu ime Bogdan – Adeodat – dan od Boga.
Mati Dragica (Karla) je iz obitelji Carević. I očeva (Stjepan Petar) i majčina obitelj je hrvatska, a potječu iz Bosne, od kamo su pobjegli pred Turcima. Plemenitaškog su podrijetla. Majčina obitelj Carević pripadala je obitelji Kosača. Mandići su došli iz Bosne u Zakučac Cetini poslije turskog osvajanja Bosne 1463. godine, ali ne zna se točno kad. Bogdanov pradjed Nikola Pradjed došao je iz Zakučca u Herceg-Novi između 1761. i 1769. godine. U Herceg-Novome se oženio. Njegov sin Ivan (1780. – 1838.), Bogdanov djed, bio je vlasnik i zapovjednik ribarskih i trgovačkih jedrenjaka koji su plovili Sredozemljem i bio je član Bokeljske bratovštine pomoraca. Bogdanov otac Stjepan Petar bio je pomorac. Dolazak parobrodarstva istiskuje jedrenjake sredinom 19. stoljeća pa Mandići siromaše. Bogdanova mati Dragica je iz ugledne novljanske obitelji Carević koja je posjedovala trgovačku i obrtničku radnju za bojenje tkanina i platna na Toploj, predgrađu Herceg-Novog. Mati Dragica bila je kći Antuna i Eleonore, rođene Bujović, iz poznate peraštanske grofovske obitelji.
Otac je pratio svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio moliti. Rodbina i znanci zvali su ga „naš Bogdo”, a bio je visok samo 135 cm.
Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je rano upoznao i iskusio kršćansku podjelu. Zato je još kao dječak govorio: „Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar”.
=== Franjevac kapucin ===
Gimnaziju je polazio u sjemeništu Venecijanske kapucinske provincije u Udinama (1882. – 1884.). Filozofiju je studirao u Padovi (1885. – 1888.), a teologiju u Veneciji (1888. – 1890.). Ušao je u kapucinski red 1884. godine, a za svećenika ga je zaredio, 20. rujna 1890. kardinal Domenico Agostini. Djelovao u Veneciji do 1897. te je bio gvardijan u Zadru (1897. – 1900.). Kasnije je bio ispovjednik u Bassanu (1900. – 1905.) te vikar u Kopru (1905. – 1906.). U Thieni je bio ispovjednik (1906. – 1907.; 1908. – 1909.) te Padovi (1907. – 1908.). Nakon što se vratio u Padovu 1909., bio je odgojitelj studenata te je predavao patrologiju (1910. – 1914.).
Početkom Prvoga svjetskog rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države interniran zbog političkih razloga u južnu Italiju: od rujna 1917. godine kod kapucina u Tori (Caserta), zatim u Noli (Napulj) i Arienzu (Caserta). Nakon toga se vraća u Padovu gdje je djelovao do kraja života (u Rijeci je tijekom 1923. djelovao 23 dana).
Redovništvo mu je bilo obilježeno ispovjedničkom službom; dnevno je znao ispovijedati i po deset sati.
Prije smrti prorekao je da će kapucinski samostan i crkvu u Padovi pogoditi bombe. Ipak, prilikom bombardiranja njegova sobica, Gospin kip ispred nje i ispovjedaonica nisu bile pogođene. Umro je 30. srpnja 1942. Padovi.
== Štovanje ==
=== Kanonizacija ===
Nakon smrti pokopan je na gradskome groblju u Padovi, odakle je 1963. njegovo neraspadnuto tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim na Trgu sv. Petra u Rimu 16. listopada 1983. tijekom Šeste biskupske sinode, s temom Pomirenje i pokora u poslanju Crkve, pred oko 400 biskupa i 150 tisuća vjernika te na petogodišnjicu svojega papinstva.
=== Ljudima prijatelj ===
Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Hrvatske kapucinske provincije od 1971. godine u Đakovu izdaje Ljudima prijatelj – glasnik svetoga Leopolda Mandića. Časopis izlazi četiri puta godišnje i posvećen je promicanju štovanja Leopolda Mandića. Godine 1992. objavljena je knjiga Spisi svetoga Leopolda Bogdana Mandića.
=== Jubilej godine milosrđa 2016. ===
Posmrtni ostaci Sv. Leopolda Mandića i Sv. Pija iz Pietrelcine bili su izloženi javnom štovanju u bazilici Svetog Petra u Rimu od 3. do 11. veljače 2016. Ova dva sveca izabrani su kao zaštitnici izvanredne Svete godine Milosrđa.
Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića u povodu Godine milosrđa organizirala je šestodnevno štovanje neraspadnutoga tijela drugoga proglašenog hrvatskog svetca i zaštitnika Godine milosrđa sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu. Čašćenje svečeva tijela bilo je u zagrebačkoj katedrali i crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi od 13. travnja do 18. travnja 2016. Mnoštvo vjernika iz cijele zemlje čekalo je u redovima kako bi vidjeli tijelo svetog Leopolda Bogdana Mandića želeći dotaknuti sarkofag.
17. rujna 2017. relikvija njegova tijela stigla je u Split, u svetište Gospe od Pojišana, nakon što je krenuvši iz Padove, „obišla” Zadar, Leopoldov rodni Herceg Novi te Dubrovnik. Stiglo je praćeno jakom policijskom pratnjom. Vjernici su ispunili ulice oko crkve, a časne sestre klarise su prvi put izašle iz samostana.
=== Svetišta ===
Među Hrvatima se štovanje održava zahvaljujući kapucinima. Mandiću su posvećena svetišta u Osijeku, Zagrebu i u Zakučcu, u poljičkoj župi Priko-Omiš, te u Maglaju, u Bosni.
Nepotpun popis
Crkva Gospe od Utjehe na Rimskom forumu (Chiesa Santa Maria della Consolazione al Foro Romano), Rim
Samostan sv. Leopolda Mandića u Travniku
Samostan i župna crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića, Zagreb-Dubrava
Svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, Maglaj
Svetište sv. Leopolda Mandića (Santuario di san Leopoldo Mandic), Padova
Župa sv. Leopolda Bogdana Mandića, Dragunja Donja
Crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dragunji Donjoj
Župa sv. Leopolda Bogdana Mandića, Koprivnica
Župa sv. Leopolda Mandića, Orehovica
Župna crkva sv. Leopolda Mandića u Orehovici
Župa sv. Leopolda Mandića, Osijek
Župa sv. Leopolda Mandića, Požega
Župa sv. Leopolda Mandića, Slavonski Brod
Župa sv. Leopolda Mandića, Virovitica
Dani sv. Leopolda Mandića
Župa sv. Leopolda Mandića, Zagreb-Ljubljanica/Voltino
Kapela sv. Leopolda Mandića u Trojstvenom Markovcu, predgrađe Bjelovara
== Literatura ==
Leksikografija
Armanda, Ivan. 2019. Mandić, Leopold Bogdan. Hrvatski biografski leksikon. Zagreb.
Mandić, Leopold, sv. Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr
Članci
Veraja, Fabijan. 1976. Naš novi blaženik. Crkva u svijetu. 11 (3)
Vlah, Anđelko. 2011. Sveti Leopold Bogdan Mandić- od fizičkog hendikepa do karizmatičnog ispovjednika. Acta Medico-Historica Adriatica. 9 (2)
Knjige
Borak, Hadrijan (prir.): Spisi svetoga Leopolda Bogdana Mandića, Hrvatska kapucinska provincija/Kršćanska sadašnjost: Zagreb, 1992.
Šagi-Bunić, Tomislav Janko: Euharistijski put svetog Leopolda Bogdana Mandića, Kršćanska sadašnjost: Zagreb, 2000., ISBN 953-151-324-4
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Ostali projekti
Mrežna mjesta
Sveti Leopold Bogdan Mandić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. svibnja 2016. (Wayback Machine), Franjevci kapucini, kapucini.hr

Mandić, Leopold Bogdan, sv., ispovjednik (Herceg Novi, 12. V. 1866 – Padova, 30. VII. 1942). Završio gimnaziju u Udinama 1884. i stupio u kapucinski red, potom u Padovi studirao filozofiju 1885–88. te u Veneciji teologiju 1888–90. Za svećenika zaređen 1890. Boravio je u nekoliko samostana u Italiji i Hrvatskoj, najduže u Padovi (1907–08., 1909–17. i 1919–42) gdje je bio odgojitelj kapucinskih studenata i predavač patrologije na samostanskom učilištu 1910–14., a osobito se istaknuo kao ispovjednik i duhovni savjetnik. Zbog molitava i zauzimanja za sjedinjenje pravoslavnih crkava s Katoličkom crkvom te želje da se osobno posveti tom radu, naglašen je ekumenski značaj njegova djelovanja. Za života je uživao glas svetosti, a nakon smrti vjernici su mu iskazivali štovanje. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 1976., a svetim Ivan Pavao II. 1983. Blagdan mu se slavi 12. svibnja. Njegovo neraspadnuto tijelo čuva se od 1963. u padovanskome kapucinskom samostanu, 2016. bilo je izloženo na štovanje u Rimu, Zagrebu i Ljubljani, a 2017. u Zagrebu, Zadru, Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Herceg Novom. Posmrtno su mu objavljena Izabrana pisma (Lettere scelte, 1980), Njegov ponizni sluga u Kristu (Suo umile servo in Cristo, I–II, 1992) i Iz dubine mog siromašnog srca (Dall’ intimo del mio povero cuore, 2015). Hrvatska kapucinska provincija nosi njegovo ime od 1974. Citiranje: Mandić, Leopold Bogdan, sv.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata