Ljerka Šram
Zagreb 19. 1. 1874. – Zagreb 26. 11. 1913.
glumica, prvakinja Hrvatskoga narodnog kazališta; 1874-1913
Ljerka Šram (Zagreb, 19. siječnja 1874. – Zagreb, 26. studenog 1913.) bila je hrvatska glumica.
Bila je učenica Adama Mandrovića te članica zagrebačkog kazališta od 1888. do smrti. Isprva je igrala naivke, a potom komedije.
Bila je vršnjakinja s Milivojem Dežmanom i odrasli su u istom dijelu Zagreba, očevi su im bili prijatelji. Za vrijeme studija zaljubio se u nju i razmjenjivali su ljubavna pisma, ali ona se ipak udala za drugoga. Njen muž Aleksandar Isaković otišao je nakon što je napravio pronevjeru u Prvoj hrvatskoj štedionici, a Milivoj Dežman je od tada brinuo o Ljerki Šram i njenom sinu makar se nikada nisu vjenčali. Za nju je 1901. godine dramatizirao Šenoino „Zlatarovo zlato”, kako bi ona glumila u toj predstavi. Kada je Ljerka oboljela od tuberkuloze liječio ju je u Brestovcu, gdje je i umrla na njegovim rukama. Prema njima nastao je musical „Lady Šram” Nine Škrabea i Arsena Dedića iz 1991. godine.
== Kazališne predstave u kojima je glumila ==
"Umišljeni bolesnik" kao Toinette
"Krčmarica Mirandolina" kao Mirandolina
"Madame Sans-Gêne" kao Katarina Hübscher
"Romeo i Julija" kao Julija
"Otelo" kao Desdemona
"Ukroćena goropadnica" kao Katarina
"Cyrano de Bergerac" kao Roxana
"Monna Vanna"
"Candida"
== Izvori ==
Šram, Ljerka, hrvatska glumica (Zagreb, 19. I. 1874 – Zagreb, 26. XI. 1913). Prvi put nastupila u zagrebačkom Starom kazalištu 1887. kao članica družine N. Milana. Učila kod A. Mandrovića, debitirala 1888. i postala članica HNK-a te jedna od najomiljenijih zagrebačkih glumica. Isprva glumila naivne djevojčice poput Abigail (E. Scribe, Čaša vode) i Suzane (Georges Ohnet, Vlasnik talionica). Postala je jedna od najzaposlenijih članica Drame nastupajući u domaćim i stranim djelima, klasičnim i suvremenima, dramskim i komičnima. Prisnu osjećajnost iskazala je kao Shakespeareova Julija (Romeo i Julija) i Desdemona (Otelo) te Roxana (E. de Rostand, Cyrano de Bergerac). U konverzacijskom komadu istaknula se kao Zaza (Pierre Berton – Charles Simon), a nijanse ženske psihe u dramskim konfliktima izrazila je kao Monna Vanna (M. Maeterlinck) i Candida (G. B. Shaw). Sklonost komičnom izrazu pokazala je kao Shakespeareova Katarina (Ukroćena goropadnica), Molièreova Toinetta (Umišljeni bolesnik), Goldonijeva Mirandolina te ponajviše kao Sardouova Katarina Hübscher (Madame Sans-Gêne). Popularnošću i talentom afirmirala je domaći dramski repertoar privukavši gledatelje u kazalište kao Jeljenka (I. Gundulić, Dubravka), Cvijeta i Smiljka (D. Demeter, Teuta), Olga i Wanda (I. Vojnović, Psyche), Marta (M. Šenoa, Ban Pavao), Klara (H. Dragošić, Posljednji Zrinski), Stana (M. Bogović, Matija Gubec), Ljubica (H. Tomić, Ljubav i sjaj), Zorislava (A. Tresić Pavičić, Ljutovid Posavski), Dora (A. Šenoa – M. Dežman Ivanov, Zlatarovo zlato), Jelka (V. Car Emin, Zimsko sunce), Pavle (I. Vojnović, Dubrovačka trilogija), Walewska (M. Begović, Gospođa Walewska), Vuga (N. Vavra, Dolazak Hrvata), Neda (F. Galović, Mors regni) te ulogama u alegorijskim prikazima S. Miletića i M. Ogrizovića. Velike uspjehe imala je na gostovanjima u Pragu, Beogradu i Ljubljani. Umrla je na vrhuncu karijere, ostajući svojevrstan simbol staroga Zagreba. U kazalištu Komedija 1991. postavljen je mjuzikl N. Škrabe i A. Dedića Lady Šram. Citiranje: Šram, Ljerka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na glumicu Ljerku Šram
(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na glumicu Ljerku Šram i do- biva naziv“)