Ljubo Babić

slikar, ilustrator i scenograf; 1890-1974

Ljubo Babić (Jastrebarsko, 14. lipnja 1890. – Zagreb, 14. svibnja 1974.), hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti, likovni pedagog, ilustrator i scenograf.
Njegovo slikarstvo tematski je vrlo raznoliko: slikao je portrete, krajolike, studije, mrtve prirode, motive iz narodne poezije i folklora. Izražavao se u različitim slikarskim i grafičkim tehnikama kao što su tempera, ulje, akvarel, kreda, bakropis, litografija. U likovno stvaralaštvo unosi i svoje osobno proživljavanje umjetničkih, kulturnih i političkih zbivanja u kojima je aktivno sudjelovao.
Surađivao je s redateljem Brankom Gavelom u izradi brojnih scenografija za dramsko kazalište u Zagrebu. Ostvario je više od 200 scenografskih postava. Godine 1940. postao je redoviti profesor na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji. Organizirao je mnogobrojne likovne izložbe u zemlji i inozemstvu i objavio niz radova iz povijesti umjetnosti i kritičkih prikaza o suvremenim likovnim zbivanjima. Opremio je i ilustrirao mnogobrojne knjige, radio nacrte za plakate, interijere i predmete umjetničkoga obrta.
== Životopis ==
=== Obitelj ===
Sin suca Antuna Babića i Milke rođ. Kovačić, nećak pisca Ljube Babića st. (tj. Ksavera Šandora Gjalskog). Babić potječe iz obitelji kojoj je Karlo VI. Habsburški – zbog zasluga – podijelio plemstvo 1716. Ne pripada starom, krvnom plemstvu, ali su i dva stoljeća vlastelinske, plemenitaške tradicije očito utisnula svoj trag. Sudeći po nekoliko naraštaja jurista, Babićevi su (mogli biti) »beamtersko plemstvo« s obiteljskim gnijezdom u Gredicama kraj Zaboka. Kasno plemstvo nije donijelo nasljedne dvorce i kurije, pa su Gredice Babićevi prvo uzeli u najam da bi ih, na kraju, slikarev pradjed Matija otkupio.
=== Rani život i obrazovanje ===
Pučku je školu, slijedom očevih premještaja, polazio u Podravskoj Slatini, Glini i Jastrebarskom. Srednju školu isprva pohađa u Bjelovaru, a zadnja dva razreda u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje mu se (od 1906.) ustalila obitelj. Još kao gimnazijalac polaznik je privatne slikarske škole Mencija Clementa Crnčića i Bele Csikosa Sesije, a od školske godine 1907/1908. učenik je tek utemeljene Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt. Po završetku Klasične gimnazije (1908.) upiše, na očev poticaj, studij na Pravnom fakultetu, ali ga zanemari i nađe u slikarstvu svoj životni poziv.
Zahvaljujući stipendiji grofa Pejačevića mogao je krenuti na inozemno školovanje i upisati, u Münchenu, studij slikarstva (Die Akademie der bildenden Künste). Prve je godine učio crtanje kod A. Janka (1910/1911.), potom slikanje kod Franza von Stucka (1911/1913.). U Münchenu je završio i tečaj za umjetničku anatomiju na Medicinskom fakultetu kod prof Moliea, dok u Künstlertheateru studira inscenaciju. Od 1913. do 1914. upotpunjava svoje školovanje u Parizu. Bio je na znanstvenim putovanjima u Austriji, Češkoj, na Balkanu, u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Italiji i Španjolskoj. Početkom rata vraća se u domovinu i otvara »Modernu slikarsku školu« u svome atelijeru u Ilici 52. Ubrzo je ta inicijativa ugasla, a on je prihvatio mjesto nastavnika – od 1940. redovitog profesora – na Umjetničkoj školi – danas ALU – u Zagrebu.
U Italiji i Francuskoj proboravio je duže vremena proučavajući galerije i umjetničke spomenike, a u Njemačkoj 1930. ustrojstvo umjetničkih nastavnih zavoda. Tridesetih godina obilazi europske škole i zavode ne bi li, ponukan tuđim iskustvima, unaprijedio nastavu na zagrebačkoj Akademiji.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1932. povijest umjetnosti.
== Umjetnički rad ==
Još kao učenik Umjetničke škole izrađuje na Crnčićevu triptihu Pogled s Plasa desni dio. Prvi put priređuje izložbu 1910. za otvorenje Ullrichova salona u Zagrebu. 1911. izlaže u Rimu, 1912. u Münchenu, a 1913. u bečkoj Secesiji; iste godine priređuje prvu kolektivnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Godine 1916. učestvuje kod organiziranja Hrvatskog proljetnog salona. Uz njegovu suradnju osnovana je 1923. Nezavisna grupa umjetnika, Grupa četvorice 1928., a 1929. Grupa trojice, kasnije 1936. Grupa hrvatskih umjetnika i 1939. Hrvatski umjetnici. U ovim skupinama samostalno izlaže četvrt stoljeća, gotovo svake godine, te je priredio preko trideset izložba u Zagrebu i većim mjestima Hrvatske, Slovenije i Srbije. U Parizu je izlagao 1914., 1919. i 1925., zatim u Barceloni, Londonu, Leipzigu 1927., Berlinu 1936., New Yorku 1939, Lyonu, Milanu i na Venecijanskom bienalu 1938.
Kao prvi kustos zagrebačke Moderne galerije organizira 1918. – 1919. prvi postav te galerije i prvu kolekciju slika – dotad gotovo nepoznatog –Josipa Račića, a kao tajnik kulturno-povijesne izložbe grada Zagreba 1925. izložbu prigodom proslave tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva. Uređuje 1932. izložbu naše knjige u Leipzigu.
Godine 1928. sudjeluje kod organiziranja prve veće izložbe suvremene francuske, a 1930. suvremene njemačke umjetnosti u Zagrebu. Organizira 1935. godine niz retrospektivnih izložaba „Sto godina hrvatske umjetnosti“ prigodom pedesete godišnjice Strossmayerove galerije, surađuje kod organizacije međunarodne lovačke izložbe u Berlinu i umjetno-obrtne izložbe u New Yorku 1939.
Ilustrirao je i opremao pojedina hrvatska književna djela: Narodne priče i pjesme, Nazorove Hrvatske kraljeve i Tolstoja. Crta i osniva na stotine naslovnih strana različitih
književnih izdanja.
U travnju 1941. godine Ljubo Babić dizajnira državnu zastavu Nezavisne Države Hrvatske i prvu seriju novca. Također je dizajnirao vojne oznake ustaške vojnice. Likovno je uredio veleposlanstvo NDH u Berlinu.
Zbog svog umjetničkog djelovanja za vrijeme NDH Babić je bio 1945. isključen na šest mjeseci iz Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, što je bio rezultat nesnošljivosti Đure Tiljka prema Ljubi Babiću.
Bio je nekoliko godina direktor Strossmayerove galerije starih majstora HAZU – imenovan 1947. – koju je temeljito preuredio, organiziravši i nov muzejski postav., Uredio je pregled hrvatskog XIX. st. na I. katu MG (1948.), Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije u Parizu (1950.) i Zagrebu (1951.) i dr.
== Scenografski rad ==
Značajan je Babićev rad i u struci kazališne scenografije. S kazalištem je došao u vezu još za boravka u Münchenu, kada je na preporuku Stuckovu radio u ondašnjem Künstlertheatru. U Zagrebu je osnovao prvo marionetsko kazalište, a 1918. započinje inscenacijom Strindbergova Vampira u hrvatskom kazalištu u svojstvu scenografa. Zajedno s Brankom Gavellom, Babić reformira hrvatski kazališnu umjetnost, podiže je na visok stupanj i izjednačava s razinom europskih mjerila. Kao autor scenskih oprema prekida sa šablonama jeftinog iluzionizma, unoseći u scenu elemente plastike i konstrukcije, ali pridržavajući uvijek prvotno slikarsko djelovanje, prilagođeno bitnosti pojedinog djela. Njegov scenografski rad sadržava preko 200 kazališnih realizacija.
Jezikom lapidarnim i modernim kretao se između ekspresionističkih rješenja i drastično ogoljenih, geometrijski stiliziranih prizora s naglaskom na prostornosti, a ne slikovitosti prizora. Babićeva scenografija zasniva se uvijek na logici scenskoga zbivanja; kao scenograf on je funkcionalist koji motivira, nizom inventivnih rješenja, razvoj dramske radnje. Izbor njegovih scenografskih rješenja je na velikoj međunarodnoj izložbi u Parizu 1925. zaslužio Grand Prix.
Osim kao slikar, scenograf i pedagog, Babić je razvio zavidnu djelatnost popularizatora i tumača umjetnosti: kao likovni pisac i kritičar (Obzor, Hrvatski dnevnik), kao predavač (Pučko sveučilište) i muzealac. On je i najpouzdaniji interpretator hrvatske likovne baštine u muzejskim ili izložbenim postavama u razdoblju od 1919. do 1948. Inovatorsko su značenje imali i neki njegovi plakati (1910. – 1919.), a naročito je uspješan u opremi knjiga (1908. – 1960.).
== Pedagoški rad ==
Kaso slikarski pedagog djeluje stalno. Godine 1914. otvorio je privatnu slikarsku školu, od 1916. je učitelj, a od 1940. redoviti profesor Umjetničke akademije u Zagrebu u kojoj je odgojio čitave generacije slikara. Većina današnjih mlađih umjetnika ili je prolazila njegovom školom ili im je bio učitelj u općem tečaju. Među njima su Ernest Tomašević, Đuro Tiljak, Antun Augustinčić, Krsto Hegedušić, Antun Motika, Omer Mujadžić, Ljudevit Šestić, Leo Junek, Vanja Radauš, Vjekoslav Parać, Frano Šimunović, Zoran Mušič, Gabrijel Stupica, Marij Pregelj, Ignjat Job kao i drugi.
Književni rad sinteza je njegove solidne erudicije i dubokog poznavanja materijala, te osobnog slikarskog stava i osjećanja. Objedinio je niz književno-kritičkih i likovno-povijesnih prikaza u časopisima Plamen, Književnik, Suvremenik, Kolo Matice Hrvatske, Hrvatska Revija i Pečat.
== Djela ==
Hrvatski slikari od impresionizma do danas, 1929.
O našem izrazu, Hrvatska revija, 1929.
Maestral, 1931.
Dijete i likovni život, 1932.
Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću, 1934.
Hrvatska grafika u XIX. stoljeću, 1936.
Pod italskim nebom, Zagreb, 1937
Umjetnost kod Hrvata u XIX. i XX. stoljeću
O boji i skladu, 1939.
Josip Račić, Hrvatska revija, 1930.
Juraj Plančić, Hrvatska revija,
Eugéne Delacroix, Hrvatska revija,
O umjetnosti kod Poljaka, Hrvatska revija, 1933.
Vjekoslav Karas, Hrvatska revija, 1934.
Pola vijeka hrvatske umjetnosti, Pečat, 1939., 1-2
Volumen i prostor HK, 1941.
Majstori preporoda, Zagreb 1943.
Boja i sklad, Zagreb, 1943.
Zlatni vijek španjolskog slikarstva, Zagreb 1944.
Oblici umieća, Zagreb, 1944.
Između dva svijeta
Francusko slikarstvo XIX., zagreb, 1953.
Između dva svijeta, Zagreb, 1955.
O slikarstvu Japana, 1963.
Strzygowski i starohrvatska umjetnost, Književnik, 1930.
O Babiću su pisali: Miroslav Krleža, Antun Gustav Matoš, Milutin Cihlar Nehajev, Vladimir Lunaček, Artur Schneider, Slavko Batušić i razni naši novinski kroničari.
== Galerija radova ==
== Izvori ==
Igor Zidić - "Ljubo Babić"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. lipnja 2010. (Wayback Machine)
== Literatura ==
Hrvatska enciklopedija, Svezak II, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1942.
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Babić, Ljubo, hrvatski slikar, grafički oblikovatelj i scenograf, povjesničar umjetnosti i muzealac (Jastrebarsko, 14. VI. 1890 – Zagreb, 14. V. 1974). Jedna od središnjih osobnosti hrvatskoga umjetničkoga života prve polovice XX. stoljeća, višeslojno je utjecao na hrvatsku umjetnost i kulturu.Rano djelovanje Prve pouke primio je u zagrebačkoj privatnoj slikarskoj školi Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Od 1907. studirao je na ALU-u u Zagrebu, od 1910. na Akademiji u Münchenu, na kojoj je diplomirao 1913 (Angel Jank i Franz von Stuck), te 1914. na Académie de la Grande Chaumière u Parizu. Isprva slikao pejzaže u pleneru u duhu realizma i impresionizma (Morska uvala, 1909., NMMU; Sa Plasa, 1909) i djela bliska simbolizmu (Iz münchenskog atelijera, 1911). Kao član društva Medulić te djelima na tragu monumentalizma i secesije, katkad nadahnutima i bizantskim ikonama (Ženidba Kraljevića Marka, 1910; Udovice i Mati, 1912., NMMU), sudjelovao je u kretanjima ka kulturnom povezivanju južnoslavenskih naroda. Iako upoznat s avangardnim strujanjima u Münchenu i Parizu, izmiče njihovu utjecaju i okreće se Édouardu Manetu slikajući djela u tamnoj tonskoj gami, većinom psihološki izražajne portrete (Violinist, 1912; Portret A. G. Matoša, 1913).Nakon povratka u Zagreb otvorio je 1915. privatnu slikarsku školu u svojem atelijeru, 1916. postaje nastavnik na ALU-u u Zagrebu (gdje radi do umirovljenja 1961., od 1940. kao redoviti profesor) te je među pokretačima manifestacije Proljetni salon. Zbog osjećaja nesigurnosti i beznađa koji je izazvao I. svjetski rat okreće se simboličkim koncepcijama i ekspresionističkomu izrazu, dinamičnoj kompoziciji prožetoj sudarima svjetla i sjene (Oluja, oko 1916; Strava, 1916., MSU). Ističu se djela sakralne tematike (Marija Magdalena, oko 1916., i Krist, oko 1918., NMMU), posebno ona s motivom Golgote (1916., Umjetnička galerija BiH, Sarajevo; 1917., NMMU), kojima donosi sublimaciju doživljaja poremećenoga i pomahnitaloga svijeta. Isto kozmogonijsko vizionarstvo prenosi i u urbani ambijent u nizu ikoničkih djela s motivom zastava (Crna zastava, 1916; Crne zastave, 1918., Galerija umjetnina Split, GUS; Crveni stjegovi, 1919). Snažna ekspresivnost obilježava i grafička ostvarenja iz toga razdoblja (Golgota, litografija, 1917., NMMU; Sv. Sebastian, 1917., Kabinet grafike HAZU). Istodobno je slikao portrete, poput Portreta Miroslava Krleže (1918., NMMU).Prema realizmu Poslije rata putuje u Španjolsku, gdje pod utjecajem Ribere, Velásqueza i Goye nastaje ciklus antologijskih akvarela s impresijama S puta po Španjolskoj (1920., Grafička zbirka NSK) u kojima je minimumom izražajnih sredstava postigao maksimalnu uvjerljivost predodžbe (Kastiljanski pejzaž; Iz Toleda; Katedrala u San Sebastianu). Po povratku prestaje izlagati s Proljetnim salonom i 1921. suosniva Grupu nezavisnih umjetnika te stvara djela obilježena plastičnošću volumena, mističnim osvjetljenjima i tonski građenom formom (Toledo, 1921., NMMU; Autoportret, oko 1924., GUS), među kojima se izdvaja portret Nina Vavra (1924., MGZ) kao jedno od najhalucinantnijih djela hrvatskoga magičnoga realizma. Ipak brzo se usmjerava prema urbanoj ikonografiji s verističkim nabojem i elementima političke kritike (Utakmica, 1924., GUS; Stjepan Radić u Požegi, 1924; Ilica, 1928; Pred izlogom cvjećarne, 1929., NMMU).»Naš izraz« i hrvatski krajolik Slikom Hrvatski seljak (NMMU) iz 1926., portretnom personifikacijom ideala snažnoga, poštenoga i radišnoga hrvatskog seljaka (likovni manifest bliskosti HSS-u), najavio je tezu o »našem izrazu« (razvija je u tekstovima od 1929), o potrebi stvaranja autohtonoga hrvatskoga likovnog izraza, oslonjena na pučku umjetnost i folklor, kao važnoga čimbenika nacionalnoga identiteta u procesu emancipacije od jugoslavenskoga amalgama.Potom 1929. osniva Grupu trojice s Jerolimom Mišom i Vladimirom Becićem. Stilski pristupa kolorizmu, a motivski hrvatskomu krajoliku. U dalmatinskim pejzažima vangoghovskim rukopisom, intenzivnim bojama punima svjetla, bilježi scenične prostore ispunjene mediteranskom vegetacijom, kamenim urbanim cjelinama i sitnim ljudskim likovima kao kolorističkim akcentima (Smokvice kod Vignja, 1930; Sv. Ilija II, oko 1931; Podgora, 1934; Zlarin, 1935., i Jesen na Čiovu, 1936., NMMU), dok u zagorskima i prigorskima donosi topografske posebnosti – brežuljke s parcelama, puteljcima i vinogradima, oblikujući ih ugašenim i tonski razlučenim zemljanim bojama (Protuletje na goricam, 1931; Moj rodni kraj, 1936., i Zagorski pejzaž, 1937., NMMU; Pred večernicu, 1938). I nakon II. svjetskog rata ostaje vjeran realističkomu pristupu, slikajući pejzaže, portrete i cvijeće, ostvarujući intimističke ugođaje poentilističkim rukopisom i stišanom paletom (Margarete, oko 1945; Moj sin, 1950., MMSU; Oblaci, 1954., NMMU), nerijetko u tehnici pastela (Korčula, oko 1952; Pogled s Plešivice, 1964).Likovna kritika, povijesnoumjetničke sinteze i muzejski rad Kontinuirano je djelovao i kao povjesničar umjetnosti (diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932). Kritikama (izbor u Ljubo Babić: dokumenti, vrijeme, galerije, 2011) i sintezama hrvatske moderne umjetnosti (Umjetnost kod Hrvata, 1943) uspostavio je temelje njezina tumačenja i vrednovanja.Uz tezu o »našem izrazu«, koju je razrađivao od 1929. u člancima, a potom i knjigama o hrvatskoj likovnoj umjetnosti, u svojim je osvrtima, polemikama i likovnim kritikama (koje je objavljivao već od 1913) pisao i o drugim temama. Razumijevajući umjetničko djelo kao samosvojan estetski predmet izdvojen iz društvenoga konteksta, valorizaciju tih djela temeljio je na ideji o nužnosti slikanja po objektu, privilegiranju forme nad sadržajem i »francuskom kolorizmu« kao stilsko-morfološkom idealu.Zaslužan je za postavljanje Josipa Račića i Miroslava Kraljevića na mjesto začetnika hrvatskoga slikarskoga modernizma, ističući njihovo nastavljanje tradicije francuskoga realizma Gustavea Courbeta i É. Maneta kao »ispravnu orijentaciju«. Istodobno je mnogobrojnim stvarateljima uskratio epitet umjetničkoga, osobito avangardnim umjetnicima te umjetnicama, kojima je, pozivajući se na biologističke postulate Cesarea Lombrose i Otta Weiningera, odricao sposobnost kreacije visoke umjetnosti (Žena u likovnoj umjetnosti u Obzoru 1928). Napisao je također više pregleda svjetske (Majstori preporoda, 1943., Zlatni viek španjolskog slikarstva, 1944., Francusko slikarstvo XIX. stoljeća, 1953) i hrvatske umjetnosti poput Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću (1934), na čijoj je povijesno-umjetničkoj koncepciji temeljio muzeološki suvremeno organiziran postav Moderne galerije 1948 (danas NMMU). Modernoj galeriji je bio prvi kustos i autor prvoga njezina postava u MUO 1919. te nakon II. svjetskoga rata ravnatelj. Bio je i ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora JAZU kojoj je autor postava 1947. Pripremio je i mnoge druge postave (npr. Opatske riznice u Korčuli 1953), posebno izložaba (Izložba knjižne umjetnosti, Leipzig 1927; Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije, Pariz i Zagreb 1950–51., s Miroslavom Krležom), od kojih se izdvaja sceničan postav Kulturno-historijske izložbe grada Zagreba (Zagreb 1925).Pisao je i memoarsku prozu i putopise (Pod italskim nebom, 1937., Između dva svijeta, 1955).Grafičko oblikovanje Bavio se i opremanjem knjiga (dizajn korica, ilustracije, vinjete, inicijali itd.).U najranijem je razdoblju, uz vizualno profinjene ovitke u duhu secesije (Eugen Kumičić, Začuđeni svatovi, 1910; Adela Milčinović, Bez sreće, 1912) te korice i ilustracije za Narodne pripovijetke (1911), stilski bliske monumentalizmu i »medulićevskoj« stilizaciji, oblikovao kompletnu opremu Legenda o Amisu i Amilu (1913) Branimira Livadića, koje se drže jednim od najuspjelijih onodobnih hrvatskih bibliofilskih izdanja.Vrhunce hrvatske knjižne opreme dosegnuo je naslovnicama časopisa Vijavica (1917) i Juriš (1919) Antuna Branka Šimića, Krležinih knjiga (Pjesme I i Hrvatska rapsodija, 1918) te posebno časopisa Plamen (1919), na kojoj je stilizirani plamen pretvorio u znak snažna ekspresionističkoga naboja.Kasnije se jednostavnošću i oblikovnom zaokruženošću ističu ovitak knjige Hrvatski kraljevi Vladimira Nazora (1931) te naslovnice Krležinih časopisa Danas (1934) i Pečat (1939–40). Nakon II. svjetskoga rata na likovnim rješenjima korica dominiraju slikovni prikazi (Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića, 1947) odnosno slovna rješenja čiste i stroge koncepcije (Vesna Parun, Pjesme, 1948).Bavio se i oblikovanjem plakata, isprva secesijskih obilježja (Izložba Hrvatskog društva umjetnosti, 1909), no ubrzo s ekspresivnijim, vizualno upečatljivim izrazom (Hrvatski proljetni salon – Intimna izložba, 1916; Plamen, 1919; Književna republika, 1923) ili stilizacijom u duhu art décoa (Zabavno veče s plesom, 1924; I. zagrebački božićni zbor, 1927), a 1930-ih s geometrijskim tipografskim rješenjima (Izložba Babić–Becić–Miše, 1931; XVI. izložba Grupe hrvatskih umjetnika, 1939).Scenografija Oblikovao je gotovo 200 scenografija i mnogobrojne kostimografije, većinom za HNK u Zagrebu, te je u duhu konstruktivnih i purističkih načela ostvario neke od vrhunaca hrvatske avangardne scenografije.Posebno su uspješna one za režije Branka Gavelle Krležinih (Golgota, 1922; Vučjak, 1923; Michelangelo Buonarroti, 1925) i Shakespeareovih drama (Kralj Richard III. 1923., Na tri kralja, 1924), zapažene na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925 (Grand prix i zlatna medalja), kao i kasnija ostvarenja, pogotovo ona u obnovljenoj suradnji s Gavellom (Ivo Vojnović, Dubrovačka trilogija, 1934; Pirandello, Večeras improviziramo, 1941; Schiller, Razbojnici, 1942), koja se odlikuju jednostavnošću, stilizacijom, neutralnošću dekora i redukcijom arhitektonskih elemenata. Bio je i jedan od osnivača i voditelja Teatra marioneta u Zagrebu 1920.Nasljeđe Kao jedan od glavnih pokretača likovnoga života i arbitra na hrvatskoj likovnoj sceni, svojom je svestranošću i organizacijskim sposobnostima presudno utjecao na smjer i oblikovanje temeljnih tijekova hrvatske umjetnosti gotovo cijelog XX. st.Bio je od 1950. redoviti član JAZU-a. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1964. Posmrtno su mu priređene retrospektivne izložbe 1975. i 2010 (NMMU). Citiranje: Babić, Ljubo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

prema imenu akademskog slikara Ljubi Babiću

(doslovno iz odluke: „Prilaz sa zapadne strane Mirovnog doma Ravnice II. u smjeru sjever-jug imenuje se prema imenu akademskog slikara Ljubi Babiću“)

Wikipedia Wikidata