Ljubomir Maraković

književni kritičar, suosnivač Hrvatskoga katoličkog pokreta; 1887-1959

Maraković, Ljubomir, hrvatski književni i kazališni kritičar i povjesničar (Topusko, 17. VI. 1887 – Zagreb, 22. II. 1959). Studij slavistike i germanistike završio u Beču, gdje je 1909. doktorirao temom o Vili Slovinki J. Barakovića. U Beču je, kao pristaša hrvatskoga katoličkoga pokreta, četiri godine uređivao katolički časopis Luč. Kao gimnazijski profesor službovao je u Banjoj Luci i Zagrebu, dva je desetljeća uređivao Hrvatsku prosvjetu, od 1941. bio je urednik za film, poredbenu književnost i teoriju književnosti Hrvatske enciklopedije. God. 1944. postao je profesor na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, ali je 1945. bio suspendiran kao profesor sa svih državnih učilišta, 1947. osuđen i zatvoren s dvogodišnjim gubitkom političkih prava. Od 1949. bio je profesor na Interdijecezanskoj nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu.Bio je jedan od najutjecajnijih hrvatskih književnih i kazališnih kritičara između dvaju svjetskih ratova, a i jedan od prvih hrvatskih filmskih kritičara. Objavljivao je i veće sintetske prikaze, od kojih su osobito značajne njegove studije o književnom stvaralaštvu 1930-ih. Zagovarao je književnost kršćanskoga katoličkog nadahnuća dosljedno tražeći u književnosti jedinstvo etičkih i estetskih načela. Upućen u zbivanja u svjetskoj literaturi, isticao je vrijednost katoličkih pisaca, ali je objektivno prosuđivao i djela drugih pisaca. Djela: Nov život (1910), Novi pripovjedači: kritičke studije i minijature (1929), Pučka pozornica: bit i uspjesi nestručne pozornice (1929), Hrvatska književnost 1860–1935: stilsko-razvojni pregled (1936). Priredio je antologije Moderni hrvatski pripovjedači (1934) i Hrvatska književna kritika (1935), a posmrtno mu je tiskana monografija Petar Preradović (1969). Citiranje: Maraković, Ljubomir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Ljubomir Maraković (Topusko 1887. – Zagreb 1959.) bio je hrvatski književnik, književni kritičar i katolički aktivist, jedan od osnivača Hrvatskoga katoličkog pokreta.
Završio je isusovačku gimnaziju u Travniku, dok je germanistiku i slavistiku doktorirao u Beču.
Pisao je eseje, studije i književnu kritiku. Prevodio je s engleskog. Bio je prvi urednik književnoga časopisa Luč, za čije je pokretanje najviše zaslužan te dugogodišnji urednik lista Hrvatska prosvjeta.
Od 1905. bio je članom HKAD Hrvatska. Imao je jak duhovni i kulturni utjecaj na Hansa Merza.
Njegov stvarateljski opus mu je dao i pridjev "katolički književnik".
Bio je profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1919. do 1945. godine.
Smatra se jednim od prvih komparatista književnosti u Hrvatskoj. Zaslužan je za upoznavanje hrvatske kulturne javnosti s mnogim u Hrvatskoj u razdoblju između svjetskih ratova razmjerno slabo poznatim autorima poput Virginije Woolf, Aldousa Huxleyja, Florence Louise Barlclay, Johna Galsworthyja i drugih. U svojoj disertaciji Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici u razdoblju od 1914. do 1940. godine, obranjenoj 1997. na Filozofskom fakultetu u Zadru a tiskanoj 2003. (HFD, Zagreb) komparatistica Helena Peričić objavljuje opsežno monografsko poglavlje o Marakoviću ističući njegove zasluge u upoznavanju hrvatskoga čitateljstva s britanskom književnošću na engleskom jeziku. Helena Peričić mu posvećuje i rad pod naslovom "Ljubomir Maraković, zanemareni katolički kritičar, i engleska književnost" /Ljubomir Maraković, neglected Catholic critic, and English literature/, objavljen u časopisu Croatica 2000. godine.
Na njegovom je književnom radu 2002. godine magistrirao hrvatski esejist, publicist, književni povjesničar, književni teoretičar, kroatist i pomoćnik savjetnika Predsjednika RH Vladimir Lončarević.
== Djela ==
Zrno : književni kalendar (urednik izdanja), 1919.(?)
Pučka pozornica : bit i uspjesi nestručne pozornice, 1929.
Novi pripovjedači : kritičke studije i minijature , 1929.
Das katholische Schrifttum der Kroaten (hrv. Katoličko spisateljstvo u Hrvata), 1934.
Moderni hrvatski pripovjedači (urednik izdanja), 1934.
Hrvatska književna kritika (urednik izdanja), 1935.
Hrvatska književnost 1860. – 1935. : stilsko-razvojni pregled, 1936.
Žetva, Nauka o književnosti, sv. 1 : nauk o stihu i slogu , 1941.
Žetva : hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola : nauka o književnosti (poetika), 1943.
Petar Preradović , 1969.
Eseji, studije, kritike : Alber Haler, Mihovil Kombol, Branko Gavella, Ljubomir Maraković, (priredili Nikola Batušić i Dubravko Jelčić), Matica Hrvatska, 1971.
Rasprave i kritike , 1997. (priredila Antonija Bogner-Šaban)
Ušao je u antologiju Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, prireditelja Veselka Koromana iz 1995., izabrano Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine : od Lovre Šitovića do danas iz 1962. istog prireditelja, izabranu književnu kritiku o Ksaveru Šandoru Đalskom : (1887. – 1945.), o Nikoli Šopu : (1926. – 1998.) i Zvonimiru Remeti, prireditelja Branimira Donata, izabrane Pjesme hrvatskih nepjesnika prireditelja Đure Kokše itd.
Na hrvatski je preveo roman Florence B. Barclay Kroz vrtna vratašca.
== Također pogledajte ==
Ivan Merz
Marica Stanković
Alojzije Stepinac
Antun Mahnić
Ivo Protulipac
Marija Petković
Josip Stadler
== Izvori ==
== Literatura ==
Helena Peričić, "Ljubomir Maraković" u: Helena Peričić, Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici u razdoblju, 266-284. /doktorska disertacija, rukopis, obranjeno na Filozofskom fakultetu u Zadru u siječnju 1997./; pohranjeno u NSK, Zagreb.
Helena Peričić, "Ljubomir Maraković, zanemareni katolički kritičar, i engleska književnost" /Ljubomir Maraković, neglected Catholic critic, and English literature/, Croatica, Zagreb, 30, 2000., 49-50, 109-125.
Helena Peričić, "Ljubomir Maraković", in: Helena Peričić, Posrednici engleske književnosti u hrvatskoj književnoj kritici u razdoblju od 1914. do 1940. godine, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2003., 239-255.
== Vanjske poveznice ==
Vladimir Lončarević: Živa baština Ljubomira Marakovića  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. rujna 2014. (Wayback Machine), Glas Koncila, 12. lipnja 2011., str. 25

MARAKOVIĆ, Ljubomir (Ljubo, Ljuba), književni, kazališni i filmski kritičar (Topusko, 17. VI. 1887 — Zagreb, 22. II. 1959). Sin pedagoškoga pisca i publicista Nikole, brat meteorologa Milana. Završio Nadbiskupsku veliku gimnaziju u Travniku 1905. Slavistiku i germanistiku studirao u Beču, gdje je 1909. doktorirao tezom Juraj Barakovićʼ »Vila Slovinka«. Bio nastavnik u gimnaziji u Banjoj Luci 1910–16 (profesorski ispit položio 1912), referent u Zemaljskoj vladi u Sarajevu 1916–19, u Zagrebu profesor u klasičnoj gimnaziji 1919–44. i od 1944. na Visokoj pedagoškoj školi. Suspendiran 1945. s državnih učilišta i odlukom Suda časti Društva književnika Hrvatske kažnjen zabranom objavljivanja, a 1947. osuđen »zbog suradnje s neprijateljem« na 13 mjeseci zatvora (služio u Staroj Gradiški) i dvogodišnji gubitak političkih prava; oduzeto pravo na mirovinu vraćeno mu je 1955. Predavao u Interdijecezanskoj vjerskoj srednjoj školi u Zagrebu od 1949. do umirovljenja 1952 (do 1958. honorarno). Uključivši se za studija u rad bečkoga Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Hrvatska«, postao je jednim od ideologa Hrvatskoga katoličkoga pokreta; osobito se istaknuo uređujući časopis Luč 1905–09 (suradnik 1905–1913, 1918, 1920–21, 1924–32, 1934–43), koji je afirmirao kao glavnu tribinu organiziranoga katoličkoga đaštva. Član Hrvatskoga katoličkoga seniorata (predsjednik 1928–33) i Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Domagoj« (predsjednik Društva seniora 1926–33). Kao predstavnik Jugoslavenske katoličke đačke lige sudjelovao 1922. u radu Katoličkoga društva za studij međunarodnih pitanja u Fribourgu te 1931–38. i 1946. na kongresima udruge Pax Romana (predsjedao komisijom Pro reditu in ecclesiae unitatem 1931–35). Član Gospodarskoga odbora MH 1921–24. te Književno-umjetničkoga 1924–45. Istupajući s idejom o hrvatskoj katoličkoj književnosti, dijelom pod utjecajem R. von Kralika, u »književnim razmatranjima« u Luči (1907–08, 5–7, 9–10; 1908–09, 1–2, 4, 6–7), aktualiziranima u knjižici Nov život (1910), iznio je literarni program u kojem je estetička sastavnica pretpostavljena etičkoj, što je izazvalo više negativnih odjeka. Iako mu je izbor tema i pisaca pobijan s različitih strana, držeći svaku ideološku isključivost promašenom, izbjegavao je polemiziranje i ustrajavao u katolički zasnovanim prosudbama s estetički jasno postavljenim tezama. Najznatniji je prinos dao kao suradnik 1914–18. i 1920–40. te urednik 1920–40. Hrvatske prosvjete, koja je postala glavnom katoličkom književnom revijom. U njoj je tiskao radove katoličkih autora (A. Bonifačić, I. Jakovljević, J. Korner, V. Kos, I. Lendić, I. Poljak, Đ. Vilović, M. Ujević), književnoteorijske članke u duhu načela estetičara katoličkoga svjetonazora i prijevode iz svjetske književnosti (P. Claudel, Dante, N. S. Ljeskov, F. Mauriac, P. Verlaine), svoje ponajbolje studije – izdvaja se ona Smjerovi drame (1921, II/9–10; 1922, 1, 15–18) – i stotine raznorodnih kritika u rubrici Kazalište i umjetnost 1925–30. Kazališnu je kritiku, uz filmsku, rjeđe i glazbenu, objavljivao i u Narodnoj politici (1920–29), Hrvatskoj straži (1929–41), Hrvatskom glasu (1941) i Spremnosti (1943–45), a člancima o filmu, među kojima su zapaženi Četrdeset godina filma (Hrvatska prosvjeta, 1935, 3–4), Film u službi ideje (Luč, 1936–37, 1) i Umjetnost filma (Hrvatsko kolo, 1937), svrstao se, zahvaljujući istančanu osjećaju za specifičnosti medija, u začetnike filmologije u nas. Primjenom matoševskoga stajališta o »stvaralačkoj kritici« kao zasebnoj književnoj vrsti te širinom pogleda i teorijskom potkovanošću, razvidnima napose u mnogim zapisima o M. Krleži, u čijim djelima uočava neprijepornu estetsku vrijednost (Miroslav Krleža: Golgota. Narodna politika, 1922, 251; Gospoda Glembajevi. Hrvatska prosvjeta, 1929, 2–3), ali ih procjenjuje i sa svjetonazorskih polazišta (Krležine Balade Petrice Kerempuha. Ibid., 1937, 1–2), osigurao je središnje mjesto u međuratnoj hrvatskoj književnoj kritici. U eseju o suvremenom hrvatskom romanu Ljudi naših dana (Ibid., 1916–18) lucidno analizira K. Š. Gjalskoga, M. Nehajeva, J. Kozarca, D. Šimunovića te niz danas malo poznatih autora, no ne uvršćuje neke afirmirane (A. Kovačić, I. Kozarac). U književnoteorijski utemeljenim pregledima Ekspresionizam u Hrvatskoj (Čas, Ljubljana 1923, 17) i Iza ekspresionizma (Hrvatsko kolo, 1927), među prvima takve vrste u našoj kritici, pokazao je upućenost u sinkroniju pojava u europskim književnostima. Na osnovi svoje kritičke metode temeljene na »objektivnom totalitetu«, odn. skladu forme i sadržaja, za postekspresionističku hrvatsku književnost 1930-ih uveo je termin moderni objektivizam (Hrvatsko kolo, 1930). Pisao i biografsku kritiku (Đuro Sudeta. Omladina, 1933–34, 7; Jakša Čedomil. Hrvatska revija, 1943, 10) te se njome bavio teorijski (Moderna biografija i biografski roman. Hrvatsko kolo, 1931). Na tom tragu, izvodeći psihološki portret iz stvaralaštva, nepovoljno se osvrnuo na odlazak u partizane bliskoga poznanika (Vladimir Nazor u magli. Spremnost, 1944, 149–150), čija je djela inače afirmativno prikazivao. Objavio je preglede Hrvatska književnost 1860–1896. i Hrvatska književnost u XX. vijeku (Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936; tiskano zajedno i kao p. o.), u kojima je, uočivši prijelomne trenutke, dao do danas održiv razvojni tijek razmjerno duga i heterogena doba, te kraće studije Romani našeg vremena (Hrvatska prosvjeta, 1928, 7–8) i Hrvatska književnost kroz vjekove (Croatia sacra, 1943, 20–21). U knjigama Novi pripovjedači (1929; Nagrada JAZU 1932), o djelima modernih hrvatskih, srpskih i slovenskih pisaca, i Pučka pozornica (1929), o amaterskim predstavama duhovne tematike, skupio je kritike, uglavnom iz Hrvatske prosvjete. Surađivao među ostalim i u izdanjima Pobratim (1901–05), Hrvatstvo (1908, 1910), Jutro (1908–09), Vrhbosna (1917, 1919), Der Gral (Ravensburg 1926), Grafička revija (1928–30, 1940), Hrvatsko kolo (1928, 1933–35, 1938, 1940, 1943), Katolički list (1928, 1935, 1942), Hrvatska revija (1929, 1932–38, 1943, 1945), Književni život (1932), Travnička spomenica (Sarajevo 1932), Katholische Leistung in der Weltliteratur der Gegenwart (Freiburg im Breisgau 1934), Naša domovina, 2 (Zagreb 1943) i Znanje i radost, 2–3 (Zagreb 1943–1944) te u Hrvatskoj enciklopediji (urednik struka film, komparativna književnost i teorija književnosti). Napisao tekst o Claudelu u knjizi Bahr–Claudel–Kossak-Szczucka–Papini (Zagreb 1931) i o P. Preradoviću u čitanki Plodovi srca i uma (Zagreb 1941). Priredio je izdanja Moderni hrvatski pripovjedači (Zagreb 1934, autor uvodne studije), Hrvatska književna kritika (Zagreb 1935), prvi reprezentativni izbor iz kritike, i Članci i kritike A. Šenoe (Zagreb 1935, autor pogovora) te sastavio srednjoškolsku čitanku Žetva (Zagreb 1941, prošireno izd. 1943), zamišljenu kao udžbenik iz poetike. Uredio i list Travnički đak (1906), almanahe Naše kolo (Beč 1912, 1914) i Selo i grad (1929, s P. Grgecom) te kalendar Zrno (1919). Posmrtno su mu samostalno tiskani prijevod s francuskoga Predanost Bogu J. Schrijversa (1961), studija Petar Preradović (1969; prvotno u: Marulić, 1968–69) i izbor iz djela Katolički idealizam i realizam (2009). Pisao predgovore i pogovore (T. Mainage, Svjedoci katoličke obnove, 1922; Sudeta, Mor, 1930; Šenoa, Branka, Zlatarevo zlato i Izabrane pripovijesti, 1932, Šljivari i druge pjesme, 1933; Sida Košutić, Jaslice, 1933; Sigrid Undset, Proljeće, 1933; Nehajev, Knjiga eseja, 1936; sve u Zagrebu). Sa slovačkoga preveo Moju djecu Elene Maróthy-Šoltésove (1925), s njemačkoga Svetoga Antuna Padovanskoga G. Meiera (1925), s engleskoga Kroz vrtna vratašca Florence Louise Barclay (1926), s ruskoga Na modrom polju A. M. Remizova (1929); sve tiskano u Zagrebu. Uvršten je među ostalim u izbore Hrvatska književna kritika, 9 (Zagreb 1966), Hrvatska duhovna lirika (Rim 1968), Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1995), Pjesme hrvatskih nepjesnika (Zagreb 1995), Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1996), Književna kritika o Ksaveru Šandoru Đalskom (Zabok 1997) i Književna kritika o Nikoli Šopu (Zagreb—Sarajevo 2000), prevođen na poljski, slovački i esperanto. Potpisivao se i inicijalima. J. Miše portretirao ga je u mapi crteža Naši dragi suvremenici (Zagreb 1944). O njem su održani skupovi u Zagrebu 2001, 2009. i 2019. Ostavština mu se čuva u Postulaturi Ivana Merza i Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta HAZU u Zagrebu, knjižnica u Biskupijskoj knjižnici Varaždin. DJELA: Nov život. Sarajevo 1910. — Novi pripovjedači. Zagreb 1929. — Pučka pozornica. Zagreb 1929. — Petar Preradović. Zagreb 1969. — Eseji i kritike. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 86. Zagreb 1971, 437–556. — Rasprave i kritike. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1997, 39–275. — Katolički idealizam i realizam. Zagreb 2009.

u spomen na književnika Ljubomira Markovića

(doslovno iz odluke: „Lješnička ulica, imenovana 1934. godine, preimenuje se u spomen na književnika Ljubomira Markovića i dobiva naziv“)

Wikipedia Wikidata