Ljudevit Gaj

preporoditelj, jezikoslovac i književnik, autor budnice Još Hrvatska nij' propala...; 1809-1872

Ljudevit Gaj (Krapina, 8. srpnja 1809. – Zagreb, 20. travnja 1872.) bio je hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik. Gaj je središnja osoba ilirskog pokreta koja je imala važnu ulogu i u hrvatskom narodnom preporodu.
== Životopis ==
Ljudevit Gaj rodio se u Krapini 1809. godine. U njegovoj obitelji govorio se njemački jezik, no majka Julijana mu je njegovala i kajkavštinu. Pučku školu polazio je i završio u rodnoj Krapini. Gimnaziju je pohađao u Krapini (prvi razred), Varaždinu (od 1821. godine, latinska gimnazija) i u Karlovcu (od 1826. godine, njemačka gimnazija). Godine 1826. upisao je studij filozofije u Beču, koji je nastavio u Grazu, a 1829. godine upisao se na pravo u Pešti. Godine 1830. u Budimu tiskao je knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa‎ dvojezično (na hrvatskom i njemačkom jeziku) koja mu je pronijela ime cijelom domovinom. Ta knjižica od 27 stranica uzima se kao početak hrvatskih preporodnih gibanja. Po završetku studija 1831. godine vratio se u Krapinu. Početkom 1832. godine došao je u Zagreb, gdje je radio u pravnoj struci. Doktorirao je filozofiju 1834. godine u Leipzigu.
Potaknut primjerom i nastojanjima Pavla Vitezovića, a po uzoru na već ustrojeni češki pravopis, slovnom reformom nastoji za svaki fonem u hrvatskom jeziku uvesti jedan grafem latiničkog pisma, zbog toga se po njemu hrvatska abeceda naziva još i gajicom, čime je ujedinio slovopisno cijeli hrvatski narod te je, uz to što je bio središnja osoba ilirskog pokreta, postao važna osoba u cijelom narodnom preporodu. Godine 1834. pribavio je kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom što petnaest godina ranije Juraj Šporer nije uspio. Dana 6. siječnja 1835. godine pojavile su se Novine Horvatske, a 10. siječnja i njihov književni prilog Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka; bio je to golem napredak i nagovještaj da će se hrvatska književnost konstituirati kao jedinstvena cjelina, time je bio uspostavljen moderni književni instrumentarij za okupljanje svih književnika. Sve do kraja prvoga godišta ta glasila vodit će preporodni pokret pod hrvatskim imenom; do kraja te godine Novine izlaze na kajkavskom, a u Danici će usporedno s kajkavskima tiskati i štokavski pisane priloge. Promjena njihova imena u Ilirske narodne novine i Danicu ilirsku, početkom drugoga godišta (1836.), značila je korak dalje u provođenju Gajevih zamisli.
Bio je Gaj čovjek odlučan i okretan, neumoran, poletan i rječit; njegova pojava očaravala je ne samo mnoštvo nego i birane pojedince. Tako je postigao da ilirski zanos učas preplavi cijelu Hrvatsku. "Za Ilirstva nebiaše druga nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron." Tako je poslije tri desetljeća posvjedočio već prvom rečenicom svojih memoara sam Ante Starčević. I dok je Vitezović bio nositelj hrvatske svijesti odjevene u ruho ilirskog mita, Gaj i preporoditelji istakli su sada ilirsku misao prožetu hrvatskim duhom. Ustvari, bila je to velikoilirska koncepcija kojom je Gaj, svjestan da se slavenska književnost i kultura ne mogu nositi s vodećom njemačkom i francuskom, nastojao ujedinici sve Slavene na temelju pretpostavke o zajedničkom, ilirskom podrijetlu.
Punih sedam godina trajat će u Hrvatskoj silni ilirski zanos i davati ton cjelokupnom narodnom životu. Ime naroda i teritorija, jezika i književnosti. Sve je bilo podvrgnuto ilirskoj ideji, sve je nosilo ilirsko ime. Mnoštvo pjesama, bezbroj stihova ispjevano je u slavu Velike Ilirije i ilirskog jedinstva, a da se ni jedan jedini od tih pustih pjesmotvora ne može nazvati poezijom; grandiozna, magična ilirska ideja nije mogla istinski inspirirati ni neosporne pjesnike među pjesnicima ilirizma. Znak da i nije bila duboko ukorijenjena. Kraljevska naredba o zabrani ilirskog imena izišla je 17. siječnja 1843. godine s obrazloženjem da kralj neće zaustavljati razvitak narodnog jezika, ali ni dopustiti da se među njegovim podanicima sije sjeme razdora. Da bi se stvorili uvjeti za slogu i suradnju među njima, i uklonilo ogorčenje koje ilirstvo izaziva kod Mađara, zabranjuje se naziv ilirizam, ilirski i Ilirija za Hrvatsku i Slavoniju te za njezin narodni jezik i književnost.
Sutradan je kraljevska naredba bila proglašena u Zagrebu; toga dana, 18. siječnja 1843. godine, izišle su Ilirske narodne novine posljednji put. I kao da se ništa nije dogodilo već je idući broj izišao pod naslovom Narodne novine, s književnim prilogom koji se opet zove kao i u prvom godištu – Danica Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska. Sedmogodišnja ilirska epizoda bila je tako završena, ali razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda nije time ni prekinuto ni završeno. Preporodni pokret nastavio je djelovati na istim osnovama, hrvatskima, na kojima je i počeo prije osam godina. Bilo je to moguće upravo zato što je i sam Gaj kraljevski dekret primio bez prosvjeda, štoviše sa zahvalnošću; a to je mogao jer je i njemu ilirstvo bilo samo sinonim za hrvatstvo. Njime je htio ojačati hrvatsku narodnu svijest u danima kad je to bilo najpotrebnije; a kako je u međuvremenu ta svijest ojačala, ilirski mit nije mu više bio ni potreban.
Gaj je umro u prostorijama svoje tiskare u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Jurjevskom groblju. Dana 15. listopada 1885. godine, nakon dovršetka gradnje arkada na zagrebačkome groblju Mirogoju, njegovi posmrtni ostatci preneseni su u arkadu preporoditelja.
== Književni rad ==
Politički ideolog, organizator i vođa preporoda, Ljudevit Gaj bio je i književnik. Njegove književne, upravo pjesničke sposobnosti bile su izrazite. Budnica "Još Horvatska ni propala", napisana još 1833. godine, bila je najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva se često još i danas. Pjesme su mu, pisao je Antun Barac, bile "pune osjećaja i zaokružene, a riječi njihove, povezane ritmom i građom stiha, doimaju se snažno", a osobito njegovi članci i proglasi. Oni nose izrazito književna obilježja živih slika i prispodoba, dobra stila i skladne kompozicije, Barac ih je pribrajao "među najbolju hrvatsku prozu u doba ilirizma."
== Djela ==
Die Schlösser bei Krapina sammt einem Anhange von der dortigen Gegend in botanischer Hinsicht, Karlovac, 1826.
Kratka osnova horvatskoga - slavenskoga pravopisaňa, poleg mudroľubneh, narodneh i prigospodarneh temeľov i zrokov = Kurzer Entwurf einer kroatisch = slavischen Orthographie nach philosophischen, nazionälen und ökonomischen Grunjdsätzen, iz tiskarnice Kralevskoga Vseučilišta, Budim, 1830. (Faksimilno izd. Međunarodni slavistički centar SR Hrvatske – Sveučilišna naklada Liber – Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1983.)
Na grobu poglavitoga i preizvishenoga horvatzkoga domorodca gozpodina Henrika Mixicha od Dolnyega Lukavca, ... koteri na veliku salozt verneh trojjedne domovine szinov 18. proszinca 1832 vu cvétu sitka szvoga preminushe, iz szlovotizke Ferenca Suppana, Zagreb [1832.]
Szlavoglaszje iz Zagorja preizvishenomu i viszokopoglavitomu gozpodinu Stefanu Osegovichu od Barlabassevca ... kakti trojjednoga Kraljeztva dalmatinzkoga, horvatzkog i szlavonzkoga ter viszoke chazti banzke mestru pervobilesniku: vu orszachkom zjedinjenih treh Kraljeztv Zbora v Zagrebu 24 rosnjaka 1832 zebranomu, Pritizkano pri Francu Suppanu, Zagreb, 1832.
Kosenke ilirske, Pritiskano pri Franji Suppanu, Zagreb, 1835.
Sbirka nekojih rěčih, koje su ili u gornjoj ili u dolnjoj Ilirii pomanje poznane, (trudom i troškom c. kr. priv. narodne novinarnice ilirske.), Zagreb, 1835.
Proglas: [Teče evo dvadeset i osma godina, kako smo s Narodnim novinama i Danicom ...], Tiskom dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1862.
Gedanken zum Ausgleich Croatiens und Slavoniens mit der Regierung, Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1864.
Gajuša: izbor iz "Narodnoga blaga" Ljudevita Gaja / [sakupio] Ljudevit Gaj, prir. Nikola Bonifačić Rožin, Yugodidacta, Zagreb, 1973.
== Spomen ==
1891.: Podignut mu je spomenik u središtu Krapine.
Glavni trg gdje mu je podignut spomenik (rad kipara Ivana Rendića) i ulica koja vodi do njegove rodne kuće nose njegovo ime.
1966.: Rodna kuća mu je uređena u memorijalni muzej Grada Krapine.
Diljem Hrvatske ulice i trgovi nazvani su po njemu, »(...) čak 211 hrvatskih ulica i brojni trgovi nose Gajevo ime (...)«.
Abecedu koju je Gaj reformirao koristi se i u slovenskom, bošnjačkom, srpskom i crnogorskom jeziku.
== Bilješke ==
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Gaj, Ljudevit, Nikša Stančić (1998.), Redakcija (1998.), Josip Vončina (1998.), hbl.lzmk.hr
Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, archive.org
Szlavoglaszje iz Zagorja ... goszpodinu Stefanu Osegovichu od Barlabassevca (1832.), digitalnezbirke.kgz.hr
Kosenke ilirske Elektroničko izd. izvornika objavljenog 1835. Knjižnice grada Zagreba, 2013.
Novine horvatzke (1835.), dnc.nsk.hr
Sbirka nekojih rěčih, koje su ili u gornjoj ili u dolnjoj Ilirii pomanje poznane (1835.), digital.onb.ac.at
Ljudevit Gaj Hrvatska tehnička enciklopedija

GAJ, Ljudevit, vođa hrvatskoga narodnog preporoda (Krapina, 8. VII. 1809 — Zagreb, 20. IV. 1872). Prema obiteljskoj tradiciji, rod Gay potječe iz Burgundije u Francuskoj odakle su se neki njegovi pripadnici doselili u Spiš u sjevernoj Ugarskoj (današnjoj Slovačkoj). Ljudevitov otac Ivan doselio se kao ljekarnik iz Soprona u Krapinu, gdje se oženio Julijanom (Ljubasava, Ljuboslava) Schmidt, kćeri kotarskoga kirurga. Premda se u obitelji govorilo njemačkim jezikom, majka je njegovala i hrvatsku kajkavštinu te podupirala hrvatski narodni preporod, napose Ljudevitov predvodnički angažman. U Danici je (1835, 11, 17) objavila dvije domoljubne i poučne crtice. P. Štoos nazvao ju je »majkom svih ilira«, a S. Vraz »zlatnom svetom majkom«. Prvi razred gimnazije G. je završio u Krapini. Od 1821. pohađao je latinsku gimnaziju u Varaždinu, a od 1826. njemačku gimnaziju u Karlovcu. Filozofski studij počeo je 1826. pohađati u Beču, ali je ubrzo prešao u Graz. Studij prava upisao je u Pešti 1829. i po završetku vratio se 1831. u Krapinu. Na poč. 1832. dolazi u Zagreb, gdje se najprije upisao kao bilježnik pri Banskom stolu i zatim formalno kao pripravnik u odvjetnika Ignjata Ruseka u Varaždinu, a 1834. polaže doktorat filozofije u Leipzigu. Nakon što je 1834. dobio dozvolu i 1835. počeo izdavati Novine i Danicu, posvetio se u potpunosti političkom životu. Već u gimnazijskim danima pokazivao je sklonost prema javnom djelovanju, dapače uvjerenje u vlastitu misiju u hrvatskom nacionalnom životu. Već je u to doba oblikovao elemente nacionalne ideologije, koja je sadržavala shvaćanje o hrvatskom identitetu te slavensku i južnoslavensku (»ilirsku«) ideju iz hrvatske kulturne tradicije. Pisao je pjesme na kajkavskom i tiskao ih u Luni, književnom prilogu novina Agramer politische Zeitung (1826–29), a u jednoj od njih (1826) pisao je o Hrvatskoj kao o »zemlji slavnoj« i »zemlji preljubljenoj«. Iste je godine iz tiska izišla njegova brošura na njemačkom Die Schlösser bei Krapina, s latinskoga preveden i dijelom prerađen rukopis Venceslava Sklenskog iz 1799–1800, koja je sadržavala i legendu o braći Čehu, Lehu i Mehu kao predodžbu o jedinstvu slavenskih naroda i autohtonosti južnih Slavena na Balkanskom poluotoku te bila u skladu s onim shvaćanjima u tadašnjoj historiografiji prema kojima su starovjekovni Iliri bili Slaveni, a južni Slaveni njihovi potomci. G. je krenuo na studij u vrijeme zastoja u hrvatskom kulturnom životu, sve snažnijeg pritiska mađarske politike, koja je nastojala ukloniti samostalni politički položaj Hrvatske, oduzeti dijelove njezina teritorija i provesti njezinu mađarizaciju, te defenzivne politike hrvatskog plemstva. U Grazu se susreo sa suvremenim srednjoeuropskim modelom nacionalne ideologije, koji je u jeziku vidio bitno obilježje nacionalne individualnosti, te je napustio prvotnu zamisao da hrvatsku nacionalnu ideologiju oblikuje na elementima hrvatske tradicije i povijesnoj predodžbi o kontinuitetu hrvatskog etnikuma i države i pažnju počeo posvećivati problematici oblikovanja jedinstvenoga hrvatskog standardnog jezika. U Grazu, gdje se kretao među slovenskim đacima i đacima s područja civilne i vojne Hrvatske, upoznao se i sa suvremenim raspravama o slovenskoj grafiji, dapače je u njoj i sam sudjelovao. Zajedno sa sudrugom D. Demetrom vjerovao je da se hrvatski standardni jezik može izgraditi na kajkavskoj književnoj tradiciji. Međutim s gorčinom je konstatirao da su autoriteti tadašnje slavistike, Slovenac J. Kopitar i Slovak P. J. Šafařík, u svojim jezično-nacionalnim klasifikacijama hrvatsko nacionalno integracijsko područje dijelili, proglašavajući sve štokavce, tj. i Hrvate štokavce (po vjeroispovijesti katolike) Srbima, a Hrvate kajkavce Slovencima. Vlastitu klasifikaciju G. je izradio oslanjajući se na hrvatsku kulturnu tradiciju i na model slovačkog pastora J. Kollára, ideologa slavenske kulturne uzajamnosti, kojega je upoznao po dolasku na studij u Pešti, upravo u vrijeme kada je on 1830. objelodanio misao o okupljanju Slavena u samo četiri književna jezika i četiri naroda, od kojih je (uz ruski, poljski i češki) jedan »ilirski«. Ta predodžba, koja se podudarala s legendom o slavenskoj braći i krapinskim gradovima, ponudila se Gaju kao alternativa klasifikacijama koje su dijelile hrvatsko nacionalno područje te ju je odmah unio u svoju Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830). G. je u svojim ranim rukopisima (1830–32) oblikovao sustav hrvatske nacionalne ideologije koji je sadržavao predodžbu o etničkoj, jezičnoj i političkoj individualnosti Hrvata doseljenih u VII. st. na južnoslavenski (»ilirski«) prostor, na područje Koruške, Štajerske, Kranjske, Istre, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne. Prvotna »Hrvatska republika« na tom prostoru održala se – prema Gaju – do franačkih osvajanja u VIII. st., a samostalnost je na suženom teritoriju stekla u IX. st., od kada započinje povijest Kneževine i Kraljevine Hrvatske koja je s državnopravnim kontinuitetom postojala do Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije njegova vremena. Predodžbu o prvotnom opsegu hrvatske države unio je i u pjesmu Horvatov sloga i zjedinjenje (Još Horvatska ni propala), koju je spjevao 1832/33. G. je držao da su Hrvati pri doseljenju imali vlastiti jedinstveni jezik (»narječje«), različit od srpskoga i slovenskoga, premda njima srodan. Jedno je vrijeme (1832–36, a nakon toga je tu misao prestao javno iznositi) tvrdio da je slovenski jezik hrvatsko narječje, a Slovenci dio hrvatskog etnikuma. Držao je da su osobine prvotnoga hrvatskog jezika najbolje očuvane u kajkavskom narječju. Smatrao je također da su Hrvati štokavci prihvatili srpsko narječje (čime se priklonio jezičnim shvaćanjima Kopitara i Šafaříka), ali očuvavši pritom svoju hrvatsku etničku pripadnost. Međutim je uskoro došao do zaključka da su izražajne mogućnosti kajkavskog narječja dostatne samo za jezik pučke književnosti i općenito da jedinstveni hrvatski standardni jezik ne treba graditi na samo jednoj dijalekatnoj osnovici te je najbolju osnovicu za oblikovanje suvremenoga hrvatskog standardnog jezika vidio u jeziku P. Rittera Vitezovića, koji je (povezujući kajkavštinu, čakavštinu i elemente štokavštine) po njegovu shvaćanju u duhu slavenske uzajamnosti najbolje sjedinjavao hrvatska narječja i istodobno bio najbliži slovenskom i srpskom jeziku. Gaju je tada, usprkos opasnosti da Hrvati štokavci ne prihvate takav model hrvatskog jezika, bilo važno hrvatsku nacionalnu individualnost potvrditi zasebnim hrvatskim jezikom te se odlučio za etapni put jezičnog sjedinjavanja Hrvata koji bi vodio preko jezičnog sjedinjavanja svih južnih Slavena. Istodobno je težio stvaranju jedinstvene hrvatske grafije koja bi bila zasnovana na dosljednom monografemskom načelu. G. je svoju nacionalnu ideologiju te shvaćanja o modelu standardnog jezika i grafijskoj reformi u potpunosti oblikovao po povratku sa studija. U Zagrebu se pod njegovim vodstvom od 1832. stvara preporodna jezgra sastavljena od skupine mladih ljudi različita socijalnog podrijetla s kojima je i dotada bio u dodiru. Ta je skupina stvarala planove za izgradnju nacionalnih kulturnih, prosvjetnih i znanstvenih institucija prema srednjoeuropskom modelu. Na Gajev poticaj skupina je 1832. odlučila svoj preporodni rad voditi pod ilirskim imenom. Njoj se iz starije generacije, i kao jedini velikaš, pridružio grof J. Drašković čiji je programatski spis (Disertacija, 1832) i nastup na Saboru 1832. označio početak aktivne političke i nacionalne djelatnosti hrvatskog plemstva. G. je 1832. podnio molbu za izdavanje političko-književnog lista Danica horvatska slavonska i dalmatinska, koju je skupština Zagrebačke županije preporučila, ali je Ugarsko namjesničko vijeće dopustilo izdavanje samo književnog lista. Tada je ponovno podnio molbu za izdavanje političkih novina. Potkraj 1832. krenuo je u Beč nastojeći dozvolu požuriti u Ugarskoj dvorskoj kancelariji, a 1833. isposlovao je i audijenciju u vladara Franje I, od kojega je dobio potporu za svoja nastojanja. Dozvolu je ipak dobio tek 1834. Ne pridržavajući se točno dobivenih odobrenja, G. je na poč. 1835. počeo izdavati Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Pojavom Novina i Danice započela je intenzivna preporodna djelatnost te je početkom njihova izlaženja označen početak hrvatskoga narodnog preporoda. Novine je, zbog kajkavske sredine u kojoj je među plemstvom i svećenstvom dobio potporu za svoj pothvat, tiskao na kajkavštini i starom grafijom. Naprotiv, u Danicu je od početka uvodio i priloge pisane na štokavštini kao najraširenijemu hrvatskom narječju s višestoljetnom književnom tradicijom. Nastavljajući tako dotadašnji razvitak hrvatskoga standardnog jezika, on je, u skladu sa svojim poimanjima, ali i općenitim procesom u dotadašnjoj izgradnji hrvatskoga standardnog jezika, držao da u nj valja uključiti elemente svih triju hrvatskih narječja. Od poč. 1836. prešao je u obama listovima na štokavštinu i na novu grafiju. To je bio odlučan čin u procesu oblikovanja jedinstvenoga hrvatskog standardnog jezika i jedinstvene grafije (gajice). Istodobno je, također bez dozvole vlasti, u naslove svojih glasila unio ilirsko ime (Ilirske narodne novine i Danica ilirska) kao oznaku svoga programa. G. je u prvo vrijeme općenito težište stavljao na južnoslavensku sastavnicu svoje ideologije. Isticao je etničko jedinstvo južnih Slavena i ilirsko ime kao etničko ime, videći u južnoslavenskom i jugoslavenskom imenu samo zemljopisnu oznaku. Držao je da južni Slaveni moraju izgrađivati jedinstvenu kulturu te je i standardni jezik na štokavskoj osnovici izgrađivao kao zajednički jezik za sve južne Slavene. Također je smatrao da svi južni Slaveni moraju poznavati oba pisma, dapače je ćirilicu želio uvesti i u svoja glasila. Nepreciznim formulacijama u pojedinim člancima (u nedosljedno prerađenim tuđim tekstovima s drukčijom koncepcijom, kao u članku Naš narod iz 1835. rađenom prema Šafaříkovu tekstu) ostavljao je krivi dojam da hrvatsko ime svodi na oznaku pokrajinske pripadnosti. Istodobno je u drugim prilozima u sklopu ilirske cjeline isticao zasebnu etničku i povijesnu individualnost Hrvata uz Slovence, Srbe i Bugare, što je postalo klasičnom klasifikacijom u sklopu ideologije hrvatskoga preporodnog pokreta. To, kao i hrvatski model jezika koji je namjenjivao svim južnim Slavenima, pokazuje da je G. u svome radu polazio od potreba procesa oblikovanja hrvatske nacije koji je on u prilikama svoga vremena stavljao u slavenski i južnoslavenski okvir. Istodobno je branio samostalan položaj i teritorijalnu cjelokupnost Hrvatske (trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), zasnovanu na prirodnim i povijesnim municipalnim pravima. G. je bio vlasnik Novina i Danice te je usmjeravao njihovo pisanje, ali je sâm malo pisao i objavljivao. Redovito se javljao samo svojim proglasima – pozivima na pretplatu – u kojima je svake godine davao bilancu dotadašnjeg rada pokreta i smjernice za njegovo djelovanje. U njima je reagirao na otpor ilirskoj ideji u kajkavskoj sredini ističući da su upravo ilirci obranili hrvatsku municipalnost od mađarskih presezanja i svojom književnom djelatnosti podignuli ugled Hrvatske. U svezi s otporom srpskoga i slovenskoga nacionalnog pokreta ilirizmu isticao je da je ilirsko ime okvir koji ne poništava zasebno slovensko, hrvatsko, srpsko i bugarsko ime. Posvetio se napose organiziranju pokreta i agitaciji. Svojom pjesmom Još Horvatska ni propala, kojoj je zajedno s F. Wiesnerom Livadićem dao i napjev i koju je pustio u javnost 1835, stvorio je tip preporodnih budnica i davorija. Pokretu je dao izvanjska obilježja navodnim ilirskim grbom (zvijezda i polumjesec, tzv. leljiva), surkom i crvenkapom te je kovao krilatice kojima je sažeto izražavao program pokreta. Pristaše je stjecao osobnim nastupom i mesijanskim nadahnućem. Preporodne ideje i osobnu popularnost širio je i na putovanjima po sjevernoj Hrvatskoj i Dalmaciji, kojom je 1841. proputovao sve do Dubrovnika. Napose je popularnost stekao u mladeži. Postao je općepriznati vođa preporodnog pokreta, poznat na čitavom hrvatskom prostoru, ali i u nacionalnim pokretima slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Sam početak preporodne djelatnosti izazvao je otpor mađarske politike, a službeni krugovi u Ugarskoj osudili su tiskanje Glogovkinja horvatskih (1835) s pjesmama Još Horvatska ni propala i Nek se hrusti šaka mala (Lj. Vukotinović) kao protumađarsku demonstraciju, zbog čega su tražili njihovu zabranu. Međutim, u vrijeme kada se mađarska politika sve izrazitije okretala prema programu mađarske samostalnosti, G. je stekao određen oslonac u dvorskim krugovima. Dozvola za osnivanje tiskare 1837, koja je trebala osigurati materijalnu osnovicu za tiskanje njegovih glasila, bila je znak takve potpore jednako kao i prsten koji je 1839. dobio od Ferdinanda V. u znak priznanja za svoj rad. Istodobno G. je počeo oko sebe stvarati uži krug pristaša i voditi tajnu politiku. Njegova nenačelnost u toj politici bila je dijelom posljedica stalnog nedostatka novca i dugova zbog slabih prihoda tiskare, troškova političkog djelovanja, održavanja društvenih i političkih veza te putovanja po Hrvatskoj i izvan domovine. God. 1838. uspostavio je tajne veze s Rusijom, na što ga je potaknula postojeća kriza u kojoj su se zapadne sile sukobile s Rusijom u svezi s istočnim pitanjem. Tada je u Varšavi uspostavio kontakt sa šefom ruske tajne policije A. H. Benkendorfom. Njemu je, a zatim i u memorandumu upućenu caru Nikoli I. preko agenta ruske tajne policije u Beču, iznio svoje uvjerenje da se slavenski narodi mogu osloboditi jedino ako Rusija preuzme ulogu njihova okupljača. Pritom je rusko samodržavlje ocjenjivao kao izvornu slavensku instituciju. Predlagao je Rusiji da na Balkanu, potičući postojeće nezadovoljstvo stanovništva pod turskom vlasti, stvori pod svojom vlasti područje koje bi obuhvatilo Srbiju, Bosnu i Albaniju i koje bi bilo »žarište« u ruskim akcijama na južnoslavenskom prostoru. Pritom je nudio svoje usluge, tražeći 3 milijuna forinta za pokretanje ustanka, pozivajući se na svoje veze i potporu koju ima u Bosni i u Vojnoj krajini. Ne dobivši odgovor, G. je 1839. u Rusiju uzalud uputio svoga pouzdanika S. Herkalovića. G. je 1840. sâm krenuo u Rusiju, ali je tada – nakon što je bila okončana kriza u vezi s Turskom – tražio potporu za svoju kulturnu i napose izdavalačku djelatnost. Isticao je značenje koje za slavensku politiku Rusije ima njegovo promicanje ćirilice i rad na približavanju pravoslavlju kao crkvi za koju je tvrdio da nosi slavensko obilježje. U Sankt Peterburgu je kontaktirao s Benkendorfom i ministrom kulture S. S. Uvarovom te sa slavenofilskim intelektualnim krugom, u kojem se kretao napose u Moskvi. U Zagreb se vratio nezadovoljan s ukupno oko 25 000 rubalja koje je dobio od Ruske akademije i od pomoći koju su prikupili slavenofili. Njegov posjet Crnoj Gori iduće godine, prilikom putovanja po Dalmaciji, bio je vjerojatno u svezi s njegovim ranijim razgovorima u Beču s vladikom P. Petrovićem Njegošem o akciji u Bosni i ulozi Rusije. Već je uvođenje ilirskog imena te standardnog jezika na štokavskoj osnovici i nove grafije izazvalo otpor u dijelu kajkavske sredine u sjevernoj Hrvatskoj. G. je istupao protiv takvih pojava pokrajinskog partikularizma, a kada su 1841. osnovane najprije »mađaronska« Hrvatsko-ugarska stranka i zatim Ilirska narodna stranka uključio se izravno i u politički život. Kao neplemić nije mogao sudjelovati u radu Hrvatskog sabora, ali je na osnovi vjerodajnica sudjelovao u radu županijskih skupština. Tijekom agitacije povodom zasjedanja županijskih skupština u Varaždinu je 1841, nakon pobjede iliraca u skupštini, istupio krilaticom: »Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!« U njoj je sažeto izrazio program hrvatskoga preporodnog pokreta: ugarsko-hrvatsku ustavnost nasuprot tendencijama austrijskog apsolutizma i centralizma, borbu za samostalnost Hrvatske u sklopu zemalja krune sv. Stjepana te misao o južnoslavenskom etničkom i kulturnom jedinstvu. Njegovoj je agitaciji napose pridavano odlučujuće značenje za uspjeh iliraca 1842. u Zagrebačkoj županiji. To je razdoblje njegova najvećeg uspona i slave, ali i prvih nesporazuma s najbližim suradnicima. Ponesen uspjesima i osjećajem povijesne misije, djelovao je samostalno, obvijajući svoja putovanja velom tajnovitosti, što je poticalo zavist i sumnjičenja u najbližoj okolini i neslaganje s njegovim političkim metodama. Njegovo poimanje književnosti kao sredstva za buđenje nacionalne svijesti i poticanje domoljubnog rada nailazilo je na otpor suradnika u Danici, napose S. Vraza, D. Rakovca i Vukotinovića, koji su željeli da se u Hrvatskoj izgradi moderna književnost i književna kritika te 1842. pokrenuli Kolo, prvi hrvatski književni časopis. Žestina političkih sukoba u Hrvatskoj i hrvatsko-mađarskih suprotnosti, optužbe mađarona i mađarskih političkih vrhova koji su u ilirizmu vidjeli opasnost od panslavizma, Gajeva agitacija u Vojnoj krajini i žalbe iz Carigrada, Rima i Sankt Peterburga zbog Gajeve agitacije u Bosni, te pokušaj dvora da primiri mađarsku opoziciju naveli su dvor da na početku 1843. zabrani uporabu ilirskog imena i simbola, uvede strogu cenzuru u Hrvatskoj i općenito ograniči političku djelatnost Narodne stranke (kako se tada nazivala), premda je sve institucije i tekovine preporodnog pokreta ostavio nedirnutima. Ta je odluka dvora zadala Gaju politički udarac od kojega se više nije oporavio. Vodeće osobe preporodnog pokreta vidjele su u Gaju i njegovoj agitaciji glavnoga krivca za pritisak dvora. G. je izgubio vodeću ulogu u pokretu. Povukao se iz javnosti i posvetio radu na opsežnom povijesnom djelu Dogodovština Ilirije velike, kojega je dovršio prvi dio. Dozvolu cenzure dobio je nakon duge procedure 1846, ali je djelo ostalo u rukopisu. G. je ipak zadržao položaj utjecajnog člana vodstva pokreta, a protivnici iz redova mađarona nastavili su ga u političkim vrhovima optuživati zbog navodne želje za odcjepljenjem Hrvatske od Ugarske i sjedinjenjem svih južnih Slavena te ga nastojali materijalno uništiti tražeći da mu se oduzme privilegij za tiskaru. Dolazak »ustavobraniteljâ« i Aleksandra Karađorđevića na vlast te aktivnija politika prema područjima pod turskom vlasti skrenuli su Gajevu pozornost prema Srbiji. U Beogradu ima svoje pouzdanike koji su se kretali u krugovima političke emigracije iz Habsburške Monarhije i bili povezani s tajnim radom Srbije na pripajanju zemalja pod turskom vlasti. U vezi je i s F. Zachom, agentom poljske emigracije okupljene oko kneza A. Czartoriskog, koja je, djelujući protiv Austrije i Rusije na obnovi poljske države, nastojala pridobiti Srbiju i učiniti je središtem stvaranja južnoslavenske države. Zach je 1844. predložio srbijanskoj vladi plan njezine južnoslavenske politike, a ispitujući prethodno stajališta različitih političkih čimbenika i kontaktirajući s Gajem i njegovim krugom stekao dojam da G. teži stvaranju južnoslavenske države i da u Srbiji vidi njezinu jezgru. Kada je dvor 1845. odlučio dopustiti uporabu ilirskog imena u književnosti, ukloniti pritisak na hrvatski preporodni pokret i Narodnu stranku učiniti vladinom strankom, F. Kulmer, osoba utjecajna na dvoru, obratio se iz Beča Gaju tražeći da upotrijebi svoj utjecaj za izmirenje i sjedinjenje umjerenih krila mađaronske i Narodne stranke (do čega nije došlo) i za uspostavljanje suradnje između Narodne stranke i Konzervativne stranke ugarskih magnata protiv radikalne mađarske opozicije s osloncem na bečku vladu, što je i ostvareno. Stekavši povjerenje kneza C. W. L. Metternicha, G. mu se obratio tražeći novčanu potporu za svoje novine, koje su podupirale novu političku orijentaciju stranke. S Metternichovim je znanjem dvaput (1846. i 1847) putovao u Srbiju, gdje je razgovarao s knezom A. Karađorđevićem, od kojega je dobio novčanu potporu, s predsjednikom vlade i ministrom vanjskih poslova A. Petronijevićem, I. Garašaninom, Zachom i svojim emisarima. Već tada je bio promijenio svoja stajališta o ulozi Rusije te podupirao politiku Srbije, koja se nastojala odvojiti od njezina utjecaja. Po povratku, Metternichu je podnio izvještaje o političkim odnosima u Srbiji, napose u svezi sa stajalištima prema Rusiji, te je zagovarao aktivnu politiku Austrije na suzbijanju utjecaja Rusije u Srbiji. Nakon toga bečka mu je vlada 1847. odobrila godišnju subvenciju za novine, ali je zadržala trajno nepovjerenje prema njemu. U vrijeme kada se bližio vrhuncu sukob s mađarskom opozicijom, nacionalno radikalnom ali politički liberalnijom, G. je u vrijeme zasjedanja Ugarskog sabora 1847. boravio u Požunu (Bratislava) gdje je, premda nije bio član hrvatske delegacije na Ugarskom saboru, imao vodeću ulogu u njezinim, premda neuspješnim, pregovorima s L. Kossuthom. Od početka revolucionarnih kretanja u Habsburškoj Monarhiji 1848. G. je ponovno na kratko izbio u prvi plan hrvatske politike. Čim je saznao za revolucionarna zbivanja u Beču i zahtjeve Ugarskog sabora za samostalnom vladom, krenuo je tajno u Graz, gdje je u nadvojvode Johanna poveo akciju za imenovanje J. Jelačića banom. Zajedno s nadvojvodom Johannom krenuo je zatim u Beč, gdje je već Kulmer na dvoru djelovao s istim ciljem. U audijenciji kod predsjednika Državne konferencije nadvojvode Ludwiga izložio je svoja stajališta i dobio uvjeravanja da će Jelačić biti imenovan. U Beču je kontaktirao s članovima slavenskih nacionalnih pokreta, napose sa slavenskom akademskom omladinom, koja je zatim dvama proglasima upućenima hrvatskoj javnosti zahtijevala da se privremena vlast u Hrvatskoj povjeri direktoriju (G., A. Vraniczány i I. Kukuljević Sakcinski). G. se vratio u Zagreb uvjeren da će Jelačić biti imenovan banom i s proglasom bečkih studenata te je preuzeo u svoje ruke već ranije započetu akciju na sazivanju narodne skupštine i redigiranju Zahtijevanja naroda, programa hrvatskog pokreta 1848, te utjecao da se u njih unese odluka o Jelačićevu izboru za bana. Vodio je Narodnu skupštinu Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koja je 25. ožujka prihvatila Zahtijevanja, i zatim u Beč vodio deputaciju koja je odluke Skupštine podnijela vladaru. Uspostavio je tijesnu suradnju s Jelačićem, vjerujući da će se nametnuti kao odlučujuća osoba u hrvatskoj politici. Jelačić je, nakon što je osnovao Bansko vijeće, Gaja postavio za predsjednika zasebnog odjela za vanjske poslove pridijeljenog banu. Pobliže neodređen djelokrug davao je Gaju mogućnost da zadire u pitanja odnosa prema Ugarskoj i Austriji, Srbiji i Crnoj Gori, ali također i u pitanje položaja Vojne krajine i Dalmacije te da samostalno upućuje svoje pouzdanike u različite misije. Utjecao je na Jelačića u donošenju odluke da se onemogući djelatnost bivšega kneza Miloša Obrenovića, koji je boravio u Zagrebu u sklopu nastojanja da se vrati na vlast u Srbiji, a u dogovoru sa srbijanskom vladom naredio i da se stavi pod stražu. G. se protivio da se u Zagreb vrati biskup J. Haulik, kojega je početak zbivanja 1848. zatekao na zasjedanju Ugarskog sabora i kojega je Gaj optuživao zbog konzervativnosti, te odlučno utjecao na odluku da bana mjesto njega u dužnost uvede novoizabrani srpski patrijarh J. Rajačić, koji je u Zagreb doputovao kako bi kao virilist sudjelovao u radu Hrvatskog sabora. G. je bio izabran za zastupnika i u Saboru je nastupio prijedlozima o reguliranju odnosa s Vojvodinom Srpskom, napose izbjegavanju sukoba u svezi s problemom pripadnosti Srijema, te o reguliranju položaja Hrvatske kao federalne jedinice u sklopu Habsburške Monarhije. Međutim, u to je vrijeme izbila afera s Obrenovićem koji je pred Jelačićem optužio Gaja da je od njega iznudio novac i preuzeo ga u banovo ime. Nakon što je Jelačić imenovao povjerenstvo koje je trebalo istražiti slučaj, G. je zauvijek izgubio utjecaj u političkom životu. To nije mogla promijeniti ni oslobađajuća presuda u pokrenutom sudskom procesu, donesena 1849. Potkraj 1849. osuđivao je Jelačića, sumnjičeći ga da interese dvora pretpostavlja interesima Hrvatske i Srba u Vojvodini. Međutim, nakon donošenja centralističkoga oktroiranog ustava 1849. i u svezi s novim zakonom o tisku, koji je predviđao postojanje jednoga službenog glasila u svakoj krunovini, G. je u razgovorima s ministrom unutrašnjih poslova A. Bachom pristao u svojim novinama podupirati vladinu politiku. Ugovorom s vladom, važećim od 1. I. 1850, njegove novine postale su službenim vladinim glasilom. Usprkos tomu, pod stalnim je policijskim nadzorom, a nakon putovanja u Beograd 1853. uhićeni su on i neki članovi njegova užega kruga osumnjičeni zbog jugoslavenske revolucionarne urote. G. je ostao mjesec dana u istražnom zatvoru, a 1854. proces je pred vojnim sudom obustavljen zbog nedostatka dokaza. Dobivao je od vlade potporu za svoje novine i povremeno uspijevao isposlovati veće iznose za saniranje nezavidnih novčanih prilika, ali je vladina sredstva dobivao uz uvjete koji mu nisu omogućivali financijsko osamostaljenje. Protivio se novim ideološkim usmjerenjima koja su se razvijala nakon sloma ilirizma. Žestoko se 1852. ogradio od članaka tiskanih u Novinama za njegove odsutnosti iz Zagreba u kojima je A. Starčević – reagirajući na poricanje hrvatskog jezika i imena od strane srpske nacionalne ideologije oslonjene na shvaćanja koja je Karadžić javno očitovao 1849 – afirmirao hrvatski nacionalni identitet i porekao srpski identitet. Nakon pada apsolutizma u Habsburškoj Monarhiji 1860. neuspješno je pokušao reafirmirati ilirsko ime. Neuspjehom na izborima za Sabor 1861. doživio je slom i njegov pokušaj povratka u politički život. Protivio se politici Strossmayerove Narodne stranke, koja je uz ideju o federalističkom preuređenju Habsburške Monarhije zastupala program »realne unije« (premda ravnopravne) između Hrvatske i Ugarske. Podupirao je centralističku politiku dvora i vladinu Samostalnu narodnu stranku kancelara I. Mažuranića, vjerujući da je u dogovoru s krunom moguće doći do ustavnog rješenja koje bi bilo kompromis između centralizma i federalizma, pri čemu bi unapređivanje takvog sustava omogućilo Hrvatskoj da dođe do većeg stupnja samostalnosti i teritorijalne cjelokupnosti sjedinjenjem Dalmacije i Vojne krajine. Taj je program iznio 1864. u svom posljednjem važnijem političkom spisu Gedanken zum Ausgleich Croatiens und Slavoniens mit der Regierung. Austro-ugarsku nagodbu iz 1867, kojom je Hrvatska postala sastavnim dijelom ugarskog dijela Habsburške Monarhije, doživio je kao poraz svojih političkih nastojanja, ali uvjeren da je svojom djelatnosti u preporodnom razdoblju pridonio afirmaciji hrvatskog identiteta, odn. – kako se izrazio u uskom preostalom krugu prijatelja – »Hrvatom, da nije bilo Ljudevita Gaja, oni bi danas bili Mađari ili Nijemci«.

Gaj, Ljudevit, vođa hrvatskoga narodnoga preporoda i pisac (Krapina, 8. VII. 1809 – Zagreb, 20. IV. 1872). Odrastao u obitelji u kojoj se govorio njemački jezik, ali je majka njegovala i kajkavštinu. Gimnaziju je pohađao u rodnoj Krapini, Varaždinu i u Karlovcu. God. 1826. upisao je studij filozofije u Beču, nastavio u Grazu, a 1829. upisao se na pravo u Pešti. Početkom 1832. dolazi u Zagreb, gdje radi u pravnoj struci. Doktorirao filozofiju 1834. u Leipzigu. Dobivši 1834. odobrenje, 1835. počeo izdavati Novine horvatske s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska i otada se potpuno posvetio narodnomu preporodu.Na oblikovanje Gajeve hrvatske nacionalne i slavenske ideologije, koju je s vremenom mijenjao i dograđivao, uvelike su utjecali teorija o ilirskom podrijetlu južnih Slavena, legenda o braći Čehu, Lehu i Mehu koja je stvarala sliku slavenskoga jedinstva (Krapinski dvorci – Die Schlösser bei Krapina, 1826), srednjoeuropska nacionalna koncepcija po kojoj je jezik glavno obilježje nacionalnog identiteta, poznanstvo s J. Kollárom, ideologom slavenske uzajamnosti, hrvatska kulturna baština i politička povijest kao potvrda etničke, političke i jezične hrvatske individualnosti. Gaj je znao za tadašnju slavističku klasifikaciju slavenskih jezika s četiri jezika (ruski, poljski, češki i ilirski) te za Kopitarovo i Šafařikovo negiranje hrvatskoga jezika. Družeći se s izobraženim pripadnicima slavenskih naroda, još za studija upoznao se s kulturnim zbivanjima i književnim djelima te širio vidike o slavenskom svijetu. Zato mu se zarana rodila ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi, što će postati središtem njegove sveukupne djelatnosti. U početku je smatrao da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja hrvatskoga jezika, a poslije je temelje jedinstvenoga književnoga jezika vidio u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini s dubrovačkom kao uzorom.Gaj je 1832. u Zagrebu okupio skupinu mladih ljudi, kojoj se od starijih pridružio grof J. Drašković, koja je počela planirati kulturno, znanstveno, prosvjetno i gospodarsko uzdizanje Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. Pod ilirskim imenom u širem smislu imali su program kulturnoga povezivanja južnih Slavena, a u užem smislu ujedinjavanja hrvatskih zemalja. Za širenje pokreta Gaju su služile ponajprije Danica i njegova tiskara, osnovana 1838. Svoj je program najjasnije izložio u proglasima uoči svakoga godišta Danice. Počeo je s objavljivanjem i kajkavskih i štokavskih prilogâ, postupno je već u prvom godištu prelazio na štokavski književni jezik i na novi slovopis, a od 1836., s promjenom imena u Ilirske narodne novine i Danica ilirska, svojoj je ideologiji dao južnoslavenski značaj, ali je istodobno isticao etničku samostalnost Hrvata i teritorijalnu cjelokupnost Trojednice na osnovi povijesnih municipalnih prava. Kao vođa preporodnoga pokreta bio je poznat širom Hrvatske, ali i u slavenskim zemljama Habsburške Monarhije. Zbog troškova svoje tiskare, političkog djelovanja i mnogobrojnih putovanja bio je u dugovima, pa se s vremenom okrenuo tajnoj politici tražeći sredstva za svoj rad. God. 1838. počeo je održavati tajne veze s Rusijom nastojeći da ona ojača svoju ulogu na Balkanu. Vrhunac svojega političkog djelovanja doživio je s uspjehom Ilirske narodne stranke u županijskim skupštinama u Varaždinu 1841. i u Zagrebu 1842. U krilatici »Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!«, iznesenoj u povodu skupštinskoga zasjedanja u Varaždinu, Gaj je sažeo sav program narodnoga preporoda: hrvatska samostalnost u okviru zemalja krune sv. Stjepana i pripadnost južnoslavenskom etničkomu i kulturnom prostoru.Nakon zabrane ilirskoga imena 1843. Gaj je izgubio vodeću ulogu u ilirskom pokretu. Uspostavio je veze s poljskom emigracijom, koja je djelovala protiv Austrije i Rusije, videći Srbiju kao središte buduće južnoslavenske države. Gaj je promijenio svoja politička stajališta pa je sada zagovarao jaču ulogu Austrije u Srbiji i potiskivanje ruskog utjecaja. Ponovno je imao znatnu ulogu u političkom životu u revolucionarnoj 1848., kada je vodio Narodnu skupštinu Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koja je prihvatila Zahtijevanja naroda. Surađivao je s banom J. Jelačićem, ali nakon afere u kojoj ga je bivši srpski knez Miloš Obrenović optužio da je u njega iznudio novac i preuzeo ga u banovo ime, njegova se politička karijera naglo gasi, iako mu krivnja nije nikada dokazana. Suradnici su ga već otprije napuštali, a ilirski se pokret nije više mogao rasplamsati ni nakon dopuštenja upotrebe ilirskog imena 1845. Podupirući na kraju centralističku politiku Beča, ali i hrvatsku teritorijalnu sveukupnost (Misli o nagodbi Hrvatske i Slavonije s vladom – Gedanken zum Ausgleich Croatiens und Slavoniens mit der Regierung, 1864), doživio je Austro-ugarsku nagodbu 1867. kao poraz svojih političkih ideja. U povijesti će ostati trajno zabilježena njegova uloga vođe narodnoga preporoda, kojim je započelo stvaranje moderne Hrvatske.Kao književnik Gaj nije ostavio dublji trag. Među pjesmama, uglavnom kajkavskima, jedino je Horvatov sloga i zjedinjenje (poznata po početnom stihu Još Horvatska ni propala, u Danici, 1835) stekla veliku popularnost kao preporodna budnica. Povijesno djelo Dogodovština Ilirije velike ostalo je nedovršeno i neobjavljeno.Gajeve zasluge za hrvatski standardni jezik nisu toliko u onome što je napisao, nego više u onome što je pokrenuo. Ujedinjavanje Hrvata u jednom latiničnom slovopisu bilo je prvi korak prema ujedinjavanju u jednom standardnom jeziku, a u toj je integraciji Gaj odigrao odlučujuću ulogu. Poticaje za slovopisnu reformu našao je u domaćim nastojanjima slovnoga usustavljivanja, ponajprije u A. Jambrešića i P. Vitezovića, te u češkom slovopisu. U knjižici Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa (1830) predložio je jednoslovni sustav, polazeći od kajkavskoga književnog jezika, rješavajući dotadašnji problem pisanja palatala uvođenjem nadslovnih znakova. Prijedlog nije prihvaćen, ali je označio početak rješavanja jedinstvenoga slovopisa i hrvatskoga standardnoga jezika. U članku Pravopisz (Danica, 1835) vratio se djelomice dvoslovima (dj, gj, lj, nj, tj), ostavio jednoslove (č, š, ž) s kvačicom, a ne s prvotnom tildom, uveo ć i ě. Taj će slovopis, nazvan gajica, doživjeti neznatne promjene, bit će postupno prihvaćen u cijeloj Hrvatskoj, a prihvatit će ga i Slovenci. Premda je Gaj u svojem programu imao zacrtano da osnovica »ilirskomu« jeziku bude cijela Ilirija, ilirski su gramatičari, ponajprije V. Babukić i A. Mažuranić, u svojim gramatikama normirali hrvatski jezik na novoštokavskoj jekavskoj osnovici s otvorenošću prema sveukupnosti pisane hrvatske književne baštine. Zaslugom Gaja i njegovih suradnika hrvatski je jezik nakon višestoljetnoga izgrađivanja kodificiran i proglašen službenim jezikom u Hrvatskom saboru 1847. Citiranje: Gaj, Ljudevit. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

prema imenu matične ulice

(doslovno iz odluke: „Ulica (k.č. 1596 k.o. Glavnica) koja se odvaja iz Gajeve ulice (oko 180 m sjeverozapadno od Kašnarove ulice) u smjeru sjeveroistoka iza kućnog broja 46 i izlazi na Kašnarovu ulicu prije kućnog broja 5, imenuje se prema imenu matične ulice i dobiva ime Gajeva ulica II. odvojak“)

Wikipedia Wikidata