Ljudevit Jonke

jezikoslovac; 1907-1979

Ljudevit Jonke (Karlovac, 29. srpnja 1907. – Zagreb, 15. ožujka 1979.) bio je hrvatski jezikoslovac i prevoditelj.
== Životopis ==
=== Mladost i školovanje ===
Ljudevit Jonke rođen je u Karlovcu 1907. godine. Pučku školu i gimnaziju završio je u rodnome gradu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao povijest jugoslavenskih književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim i narodnu historiju s ruskim i latinskim. Dvije godine (1930-32.) na studijskom je boravku na Karlovu sveučilištu u Pragu. Očituje sklonost književno-povijesnim temama, počinje prevoditi s češkoga.
=== Znanstveno i pedagoško djelovanje ===
Od 1933. godine profesor je na sušačkoj gimnaziji. U Zagreb prelazi 1940. gdje ga 1942. profesor Stjepan Ivšić bira za asistenta na Filozofskom fakultetu. Godine 1940. vjenčao se s Nadom Marković s kojom je imao kćer Dubravku (1942.) i sina Mladena (1944.).
Istodobno se bavi istraživanjima s područja kroatistike i bohemistike. Doktorira disertacijom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (objavljena kao Dikcionar Adama Patačića u Radu JAZU, knj. 275). Od jeseni 1945. godine predaje češki jezik i književnost, a od jeseni 1949. godine suvremeni hrvatski književni jezik na istoimenoj novoosnovanoj katedri koju je vodio od svoga izbora za docenta (1950.) do umirovljenja (1973.). Redoviti profesor postao je 1960. godine.
Sredinom 20. stoljeća počinje sustavno proučavati dotada zanemarenu problematiku hrvatskoga jezika od preporoda prema kraju 19. stoljeća (Borbe oko književnog oblika imeničkog genitiva množine u 19. stoljeću, 1957.; Osnovni problemi hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću, 1958.; Sporovi pri odabiranju govora za zajednički književni jezik Hrvata u 19. stoljeću, 1959.). Proučavao je djelatnost Bogoslava Šuleka i Adolfa Vebera Tkalčevića.
Bio je sudionik i potpisnik novosadskoga dogovora, stilizator i urednik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog pravopisa (1960), i jedan od urednika nedovršenog Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (1967). Godine 1958. postaje izvanredni član JAZU-a, 1963. godine redoviti član, a od 1965. do 1971. godine bio je direktor Akademijina Instituta za jezik (današnji Institut za hrvatski jezik).
Čim je primjena novosadskih zaključaka prema nekim tezama počela ići na štetu hrvatskoga jezika, u nizu polemika sa srpskim jezikoslovcima i književnicima branio je pravo hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i pravo toga jezika na ravnopravan društveni položaj. Od 1958. do 1960. godine bio je predsjednik Društva nastavnika sveučilišta, visokih škola i suradnika naučnih ustanova NRH a u dva je navrata bio gost profesor na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973/75.).
Vodio je dvije rubrike jezičnih savjeta (od 1961. godine u Telegramu i u Vjesniku od 1971. godine) i 17 je godina uređivao časopis Jezik. Od 1970. do 1971. godine bio je predsjednik Matice hrvatske.
Matica hrvatska u travnju 1971. godine otkazala je "novosadski dogovor" te ga je proglasila "bespredmetnim i nevažećim" a gotovo istodobno i Jonke je povukao svoj potpis s novosadskih zaključaka.
»Za svoje povlačenje potpisa navodi ove razloge: »zbog znanstvene neopravdanosti i neosnovanosti, zbog pritisaka na hrvatski književni jezik, zbog pritisaka na hrvatske lingviste koji su branili prirodna prava hrvatskoga književnog jezika«.«
Zbog "hrvatskoga nacionalizma" osuđen je poslije donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a nakon puča u Karađorđevu (1971.) prisilno je 1973. godine umirovljen. Otada je radio na završetku Rječnika JAZU, za koji je priredio popratne tekstove o rječniku. Jonkeovim se glavnim zaslugama smatraju polemike u kojima se protivio pretjerivanjima u srpsko-hrvatskom jezičnom unitarizmu, te revitalizacija stručnog interesa za doprinos Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika.
Umro je u Zagrebu 1979. godine. Pokopan je na Mirogoju.
== Djela ==
=== Jezikoslovni radovi ===
Dikcionar Adama Patačića. Studija iz hrvatske kajkavske leksikografije, u: Rad JAZU, knjiga 275. Zagreb: JAZU, 1949. (digitalizirano na DiZbi.HAZU)
Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb: Znanje, 1964. (2. prošireno izdanje 1965.)
Kratka gramatika hrvatskosrpskog jezika (za audio-vizuelni tečaj), Zagreb: Jugoton, 1965.
Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća, Zagreb: Matica hrvatska, 1971.
Hrvatski književni jezik danas, Zagreb: Školska knjiga, 1971.
O hrvatskome jeziku: u Telegramu od 1960. do 1968. Priredio Ivan Marković. Zagreb: Pergamena, 2005.
Rasprave i članci, priredio Ivo Pranjković, Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 128, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.
Suvremeni naš književni jezik, Zagreb: Stilistika.org, 2023. Prema predavanjima Ljudevita Jonkea 1956. sastavio stud. fil. Danijel Alerić. Priredio Ivan Marković.
Sudjelovao je u uređivanju sljedećih djela:
Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika / Правопис српскохрватскога књижевног језика, Zagreb/Novi Sad, 1960.
Zbornik u čast Stjepana Ivšića, uredili Mate Hraste, Lj. Jonke, Milan Ratković. Zagreb, 1963.
Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika / Речник српскохрватскога књижевног језика, Zagreb/Novi Sad, 1967–1976. (hrvatsko izdanje nedovršeno)
Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (23. svezak), Zagreb, 1976.
=== Prijevodi ===
Vladislav Vančura: Bijeg u Budim (1933)
Ivan Olbracht: Čudnovato prijateljstvo glumca Jeseniusa (1933)
Aleksej Elagin: Najljepše istočnjačke priče (1934)
Ivan Olbracht: Hajduk Nikola Šuhaj (1934)
Ivan Olbracht: Ogledalo s rešetkama (1946)
Božena Němcová: Bakica (1946)
Julius Fučík: Zapisci s vješala (1946)
Ivan Olbracht: Ana proleterka (1947)
Marija Majerova: Sirena (1948)
Jan Neruda: Malostranske pripovijesti (1950)
Karel Čapek: Običan život / Tvornica apsolutnoga (1951) (na ćirilici)
Karel Čapek: Izabrane pripovijetke (1951)
Matija Murko: Tragom srpsko-hrvatske narodne epike (s Jelkom Arneri) (1951)
Jiří Wolker: Bajke (1952)
Jaroslav Hašek: Doživljaji dobrog vojaka Švejka za Svjetskog rata (1953)
František Ks. Šalda: Eseji o književnosti (1956)
Karel Čapek: Kako nastaje kazališni komad (s Ivanom Esihom) (1964)
=== Bibliografije ===
Bibiografije Jonkeovih radova objavljene su u:
Znanstveni i stručni radovi prof. Ljudevita Jonkea, u: Radovi zavoda za slavensku filologiju, knj. 15. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1977. Str. 169–178.
Rudolf Filipović (ur.), Ljudevit Jonke : 1907–1979 (Spomenica preminulim akademicima – svezak 8). Zagreb: JAZU, Razred za filologiju, 1980. (44 str.)
Sanja Slukan i Ivan Marković: Bibliografija tiskanih radova prof. dr. Ljudevita Jonkea, u: O hrvatskome jeziku. Zagreb: Pergamena, 2005.
== Nagrada Ljudevit Jonke ==
Nagradu "Ljudevit Jonke" dodjeljivala je Matica hrvatska za iznimna postignuća jezikoslovaca za promicanje hrvatskoga jezika i književnosti u svijetu. Nagrađeni su bili Dušan Karpatský (2007., za antologiju Koráb korálový. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků, 2007.), Grzegorz Łatuszyńsky (2009., za Okna szaleństwa, prijevod stihova Slavka Mihalića na poljski, 2008.), i Aleksandra Ščukanec (2010. i 2011., Njemačko – hrvatski jezični dodiri u Gradišću, 2011.).
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Selektivna bibliografija Jonkeovih djela i tekstova  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. kolovoza 2016. (Wayback Machine)
Hrvatski biografski leksikon: Jonke, Ljudevit. (Marko Samardžija, 2005.)
Nataša Bašić, Ljudevit Jonke i jugoslavenski jezični unitarizam
Krešimir Mićanović, Ljudevit Jonke u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. Ljudevit Jonke na braniku hrvatskoga književnog jezika  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. kolovoza 2016. (Wayback Machine), Vijenac, br. 571  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. lipnja 2016. (Wayback Machine), 21. siječnja 2016.

JONKE, Ljudevit, jezikoslovac i prevoditelj (Karlovac, 29. VII. 1907 — Zagreb, 15. III. 1979). U rodnom gradu maturirao 1925. u Klasičnoj (rakovačkoj) gimnaziji te bio istaknuti član Karlovačkoga šahovskoga kluba. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1929. južnoslavenske jezike i književnosti, narodnu povijest, ruski i latinski te doktorirao 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (Rad JAZU, 1949, 275). Od 1930. boravi na specijalističkom studiju iz slavistike i bohemistike na Karlovu sveučilištu u Pragu u Matije Murka. God. 1933. profesor je hrvatskoga jezika u sušačkoj gimnaziji, gdje ostaje do prelaska u V. gimnaziju u Zagrebu 1940. Od 1942. asistent je S. Ivšića pri katedri za slavensku filologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Nakon evaluacije 1945. potvrđen mu je izbor za asistenta. God. 1947. bio je lektor, 1948. predavač češkoga jezika i književnosti, od 1949. predavač, od 1950. docent, od 1955. izvanredni, od 1960. redoviti profesor hrvatskoga jezika te od 1950. do umirovljenja 1973. voditelj katedre za suvremeni hrvatski književni jezik. Bio je gostujući profesor u Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973–75). — Prvi znanstveni rad, Mažuranićev ep i pjesme o smrti Smail-aginoj (Rad JAZU, 1938, 264), piše pod Murkovim mentorstvom s temeljnom tezom da je Mažuranićeva velepjesan nastala neovisno o desetak tematski srodnih narodnih pjesama, a studijom iz 1949. o jezičnim značajkama Patačićeva rukopisnoga leksikona i njegovu mjestu u povijesti hrvatske leksikografije potvrdio se kao pouzdan analitičar i dobar filolog. Proučavao je povijest hrvatskoga književnoga jezika od narodnoga preporoda do kraja XIX. st., posebno književnojezičnu koncepciju Zagrebačke filološke škole i njezine ideološke temelje (Filologija, 1957), polemike između zagovornika različitih koncepcija hrvatskoga književnoga jezika u XIX. st. (Radovi Slavenskog instituta, 1958–59), pitanje pisanja slogotvornoga r u književnom jeziku XIX. st. (Rad JAZU, 1962, 327) i nastavka za genitiv množine imenične sklonidbe (Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, Novi Sad 1957). Posebnu je pozornost posvećivao djelatnosti Lj. Gaja (Kolo, 1966; Jezik, 1975–76), A. Vebera Tkalčevića (Rad JAZU, 1956, 309) i B. Šuleka (Zbornik radova Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, 1954–55; Pitanja književnosti i jezika, 1956). Sudjelovao je u Anketi o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa Letopisa Matice srpske (Novi Sad 1954) te supotpisao novosadske jezične zaključke. Poslije je sudjelovao u radu pravopisne komisije MH i Matice srpske i bio sustilizator teksta Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom (1960), supriređivač školskoga izdanja Pravopisa hrvatskosrpskoga jezika (1960). Jedan je od urednika u hrvatskom dijelu uredništva Rječnika hrvatskosrpskoga jezika (A–K, Zagreb 1967). Tumačio je novosadske zaključke, ustrajno polemizirao s jezičnim unitaristima (O. Davičo, M. S. Lalević, S. Marković, M. Pešikan, Đ. S. Rašović, M. Stevanović, J. Vuković) i osporavateljima samobitnosti hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, zagovarao prava hrvatskoga naroda da svoj jezik naziva svojim nacionalnim imenom i slobodno ga razvija na svojem etničkom prostoru. Svoj je potpis s novosadskih zaključaka povukao 1971. U jezikoslovnoj kroatistici afirmirao je standardološka načela praških strukturalista o posebnoj naravi (autonomnosti) i različitim funkcijama (polifunkcionalnosti) književnoga jezika i o njegovoj elastičnoj stabilnosti (gipkoj postojanosti). Umjereni je purist i ustrajan zagovornik potrebe poštovanja pravilnosti hrvatskoga književnoga jezika i skrbi za njegovo sustavno kultiviranje, čemu je posvetio pretežan dio članaka objavljenih u novinskim rubrikama Jezik današnji (Telegram, 1961–64) i Razgovori o jeziku (Vjesnik, 1970–71). U časopisu Jezik pisao o problematici nastave hrvatskoga jezika u srednjoj školi (1952–53), posuđenicama (tzv. tuđicama) u hrvatskom jeziku (1953–54), pisanju futura I. (1955–57), naglasnoj problematici (1955–56, 1961–62), pitanju norme u književnom jeziku (1965–66, 1974–75), zaslugama i slabostima hrvatskih vukovaca (1978–79), u Radovima Zavoda za slavensku filologiju o češkim posuđenicama u hrvatskom i razvoju hrvatskoga književnoga jezika u XX. st. (1963, 1968), a o redu riječi u Zborniku u čast Stjepana Ivšića (Zagreb 1963). Većinu radova o hrvatskom jeziku u XIX. st. i savjetodavnih članaka skupio je u knjigu Književni jezik u teoriji i praksi, članke iz rubrike Razgovori o jeziku u knjigu Hrvatski književni jezik danas (koja je bila zabranjena), a većinu ostalih radova u knjigu Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća. God. 1970. izabran je za predsjednika MH i na tom ga je položaju zatekao puč u Karađorđevu nakon kojega je smijenjen sa svih dužnosti i 1973. umirovljen. Politički je proganjan još u doba napadaja na autore i potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967). Prognan iz javnosti, nakon umirovljenja radi na dodatcima posljednjoj (23) knjizi Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, gdje piše o značenju Rječnika, njegovim urednicima Đ. Daničiću i T. Maretiću, kao i o obrađivačima građe za Rječnik. Bio je član uredništva i urednik Omladine (1940–41), glavni urednik Radova Zavoda za slavensku filologiju (1961–73) i Jezika (1952–70). Obnašao je dužnosti prvoga tajnika Hrvatskoga filološkoga društva (1959–63), ravnatelja Instituta za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1961–64) te ravnatelja Instituta za jezik JAZU (1965–71). Rasprave, članke i polemike iz jezikoslovne kroatistike i češke književnosti objavljivao također u Obzoru (1931), Građi za povijest književnosti hrvatske (1938), Nastavnom vjesniku (1941–42), Časopisu za hrvatsku poviest, jezik, književnost i umjetnost (1944; prelomljeni neobjavljeni četverobroj), Hrvatskoj misli (1944), Hrvatskom kolu (poslije Kolo, 1952, 1964), Krugovima (1953), Grafičkoj reviji (1954), Letopisu Matice srpske (1954), Poletu (1954), Kulturnom radniku (1955), Vjesniku u srijedu (1955), Mogućnostima (1958), Slaviji (Prag 1961), Našim temama (1965), Wiener slavistisches Jahrbuch (1975), Die Welt der Slaven (Köln 1977). Stručne i znanstvene radove objavio je u nizu svečanih i tematskih zbornika: Zborniku zagrebačke Klasične gimnazije (Zagreb 1957), Radu XI. kongresa Saveza folklorista Jugoslavije (Zagreb 1964), Orbis scriptus (München 1966), Aus der Geisteswelt der Slaven (München 1967), Govornite formi i slavenskite literaturni jazici (Skoplje 1973), Prvoj jugoslavenskoj onomastičkoj konferenciji (Titograd 1976), Zborniku o Đuri Daničiću (Beograd—Zagreb 1981) te u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a, Enciklopediji Jugoslavije i Općoj enciklopediji LZ. Znatan je i Jonkeov prinos bohemistici. Započeo je kraćim bilješkama o prijevodima čeških pisaca na hrvatski i hrvatskih na češki jezik (Čehoslovačko-jugoslovenska revija, Prag—Beograd 1931–33; Hrvatska revija, 1931, 1933; Književni horizonti, 1935; Savremeni pogledi, 1936; Savremenik, 1937–38), nastavio esejima i raspravama o češkim književnicima (Pregled, 1938; Narodni list, 1946; Republika, 1946–47, 1950; Hrvatsko kolo, 1950; Zbornik radova Filozofskoga fakulteta, 1951) te prijevodima s češkoga. Preveo je djela I. Olbrachta (Čudnovato prijateljstvo glumca Jeseniusa. Zagreb 1933; Hajduk Nikola Šuhaj. Zagreb 1934; Ogledalo s rešetkama. Zagreb 1946; Ana proleterka. Zagreb 1947), V. Vančure (Bijeg u Budim. Zagreb 1933), J. Fučíka (Zapisi s vješala. Zagreb 1946, 1947), Božene Němcove (Bakica. Zagreb 1946), J. Drde (Gradić na dlanu. Zagreb 1947), Marie Majerove (Sirena. Zagreb 1948), J. Nerude (Malostranske pripovijesti. Zagreb 1950), K. Čapeka (Izabrane pripovijetke. Zagreb 1951; Običan život. Zagreb 1951; Tvornica apsolutnog. Zagreb 1951; Prva smjena. Zagreb 1952), J. Wolkera (Bajke. Zagreb 1952; Izabrane pjesme, s J. Kaštelanom, Zagreb 1955), M. Murka (Tragom srpsko-hrvatske narodne epike. Zagreb 1952; suprevoditeljica Jelka Arneri). Mnogi su od tih prijevoda doživjeli ponovljena izdanja, a prijevod Doživljaja dobrog vojaka Švejka J. Hašeka (Zagreb 1953) pribraja se vrhunskim hrvatskim prijevodima iz stranih književnosti.

Jonke, Ljudevit, hrvatski jezikoslovac i prevoditelj (Karlovac, 29. VII. 1907 – Zagreb, 15. III. 1979). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu južnoslavensku književnost, hrvatski jezik sa staroslavenskim te narodnu historiju, ruski i latinski. Usavršavao se na slavističkom studiju u Pragu (1930–32). Gimnazijski profesor od 1933. u Sušaku i Zagrebu, a od 1942. asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je voditelj novoosnovane Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik od 1949. do umirovljenja 1973. Doktorirao je 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (objavljena u Radu JAZU, knj. 275, 1949). Redoviti član JAZU od 1963. – Češka književnost i jezična kroatistika dva su glavna područja Jonkeove djelatnosti. Češku je književnost predavao do kraja svojega radnoga vijeka, pisao je mnogo o njoj, preveo je osim manjih djela po časopisima i 20 knjiga (J. Neruda, B. Němcová, K. Čapek, J. Hašek i dr.). Trajan prinos kroatistici Jonke je dao raspravama o pojedinim jezikoslovcima (A. Veber-Tkalčević, B. Šulek) i o glavnim pitanjima standardizacije hrvatskoga jezika u XIX. st. te radovima i bogatom djelatnošću u normiranju hrvatskoga standardnoga jezika. O tim dvama tematskim krugovima objavio je tri knjige: Književni jezik u teoriji i praksi (1964., 1965), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971), Hrvatski književni jezik danas (1971). Iako je po shvaćanjima bio mladogramatičar, uveo je strukturalističke pojmove: elastična stabilnost i polifunkcionalnost standardnoga jezika. Koautor je Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960) i suurednik Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Bio je ravnatelj Zavoda za jezik i urednik posljednjega sveska Akademijina Rječnika. Predsjednik Matice hrvatske 1970–72. Bio je djelatni sudionik jezičnopolitičkih zbivanja, tumač hrvatskoga standardnoga jezika i njegov autoritet te promicatelj jezične kulture, poglavito kao urednik časopisa Jezik (1952–70) i kao pisac popularnoznanstvenih članaka u novinama (Vjesnik, Telegram). Citiranje: Jonke, Ljudevit. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata