Lovro Matačić

dirigent i skladatelj; 1899 - 1985

Lovro von Matačić (Sušak, 14. veljače 1899. – Zagreb, 4. siječnja 1985.) bio je hrvatski dirigent i skladatelj. Pripadao je eliti europske i svjetske glazbe 20. stoljeća. Ljudski i umjetnički formiran na razmeđu raznih tradicija i kultura, uspio je na zadivljujući način upiti i povezati razlike uvjetovane tim razmeđima, te ih ugraditi u temelje izraznog i spoznajnog bogatstva svojega suglasja s glazbom.
== Životopis ==
Lovro von Matačić rođen je na Sušaku u obitelji kojoj je plemićki naslov dodijeljen još početkom 17. stoljeća, od malih je nogu bio okružen glazbom i svijetom umjetnosti: otac je njegovao intenzivnu karijeru opernog pjevača, a majka glumice. Nakon rastave roditelja, obitelj se seli u Beč, gdje je u dobi od osam godina Lovro pristupio Bečkim dječacima, zboru Dvorske glazbene kapele. Repertoar koji se tamo njegovao zacijelo je već tada utjecao na njegove kasnije afinitete, prije svega glazba Antona Brucknera. Po njegovu vlastitom svjedočenju razdoblje provedeno u zboru Bečkih dječaka bilo mu je temelj za njegov daljnji umjetnički razvoj.
U bečkoj Pijarističkoj gimnaziji dobio je poduku iz klavira, orgulja i glazbene teorije. Glazbenu naobrazbu nastavio je kod uglednih pedagoga s bečkog Konzervatorija koji ipak formalno nije pohađao, niti je stekao kakvu završnu diplomu. Dokazivao se u praksi što je počelo već 1916. kada je kao korepetitor počeo volontirati u Operi u Kölnu. No, po izbijanju rata, dobrovoljno se javio u vojsku, što je označilo i njegovo revolucionarno djelovanje: 1918. u Beču se pridružio krugu lijevo orijentiraih intelektualaca koji su prepoznali njegov umjetnički talent. Već tada imao je i nekoliko vlastitih djela spremno; kolegama je recitirao spjev Vigilia, a već kao šesnaestogodišnjaku Tonkünslerorchester bečkog Musikvereina pod ravnanjem Bernharda Paumgartnera praizveo mu je Fantaziju za orkestar. Malo se Matačićevih skladateljskih ostvarenja do danas u potpunosti sačuvalo, iako je kasnije, kao priznati dirigent neka uvrštavao na programe svojih nastupa – primjerice Simfoniju konfrontacija ili Kantatu "Konjuh planina". Po završetku rata, uzdržavao se uglavnom svirkama po kavanama, pisanjem kritika, te kratkotrajnim dirigentskim angažmanima u Osijeku, Zagrebu i Novom Sadu gdje je služio obvezatni vojni rok kao vojni glazbenik. Već tada njegove su nastupe obilježile operne izvedbe i vokalni repertoar, no tek mu je 1922. stigao stalni angažman, i to u Ljubljanskoj operi. U međuvremenu se vjenčao češkom pjevačicom Karlom Dubskom, zahvaljujući kojoj je upoznao znatan dio češke glazbe. Prvi veliki uspjeh u Ljubljani bila je izvedba opere Jenůfa Leoša Janáčeka koja će se pokazati kao jedno od najizvođenijih opernih ostvarenja na Matačićevom repertoaru.
Nakon Ljubljane nizali su se angažmani i uspjesi: s Operom u Beogradu i akademskim zborom Obilić, prvo ravnanje Zagrebačkom filharmonijom u Zagrebu (1927.) i Bečkim simfoničarima u Konzerthausu (1928.), Letonska državna opera u Rigi, te trajniji dolazak u Zagreb 1932. gdje je svoju djelatnost razgranao na operni, simfonijski i zborski repertoar. Vrhunac tadašnjih nastojanja ipak je bilo dirigiranje Berlinskom filharmonijom 1936. nakon čega je postao redoviti gost toga orkestra. Mjesto stalnog dirigenta Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 1938. zamijenio je funkcijom direktora Beogradske opere i šefa dirigenta Beogradske filharmonije, no put ga je vodio i dalje po Europi.
Ratno vrijeme proveo je uglavnom u Zagrebu kao časnik u domobranstvu, uz nastavak koncertiranja: u Zagrebu sa svim važnijim orkestrima, u Beču, i u Berlinu. Kao pukovnik glazbene struke domobranstva imenovan je 7. listopada 1942. za glavnog ravnatelja simfonijskog orkestra Poglavnikovog tjelesnog zdruga. S funkcijom Inspektora glazbenih ansambala vojske NDH u svojoj je nadležnosti imao cijeli korpus vojne glazbe. Posljednji koncert prije uhićenja održao je dva tjedna prije kapitulacije Njemačke - 23. travnja 1945. s Orkestrom Državne krugovalne postaje. Svoj ratni i poratni status sam maestro, čini se, nije imao želju detaljnije pojašnjavati. U više od godinu dana provedenih u zatvoru, opet je imao priliku baviti se glazbom – dodijeljeno mu je vodstvo zatvorskog orkestra i zbora Stara Gradiška. Nakon što je njegova druga supruga Elizabeta Lilly Levenson s kojom se vjenčao 1933., ishodila pomilovanje, premješten je 1948. u Skoplje. Sve do 1954. kada je od Josipa Broza Tita ishodio odobrenje za izdavanjem putovnice, djelovanje na području tadašnje države bilo mu je ograničeno (Rijeka, Ljubljana), no uskoro je njegova karijera dobila puni međunarodni zamah.
Novi početak označilo je snimanje Arabelle Richarda Straussa u Londonu za etiketu Columbia koje mu je ustupio Herbert von Karajan što mu je donijelo petogodišnji ugovor s tom diskografskom kućom, a potom je sljedeće godine trijumfalno zamijenio Karla Böhma u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu ravnajući Straussovom Arijadnom na Naxosu. Zaredali su se nastupi u Berlinu, Stuttgartu, Augsburgu, Salzburgu, Grazu i šire, i s koncertnim programima i u svojstvu opernog dirigenta, a nerijetko se predstavljao i kao redatelj. Stigli su angažmani u dresdenskoj Državnoj kapeli, Državnoj operi u Istočnom Berlinu, te gostovanja širom Europe uključujući Ljubljanu, Split i Dubrovnik. Po odlasku iz Dresdena 1958. čvršće se vezao uz Beč, debitirao u Bayreuthu gdje je počeo i nastavio dugogodišnju suradnju s opernim redateljem i unukom Richarda Wagnera – Wielandom Wagnerom.
Konačno se otisnuo i do Sjedinjenih Američkih Država, nastupajući u Čikaškoj operi, osvojio je i talijansku opernu publiku (u Rimskoj operi 1961. izveo je Wagnerov Prsten Nibelunga). U Frankfurtu je 1961. postao šef dirigent tamošnje opere i uglednog ciklusa Muzejskih koncerata. Kao i do tada, i dalje je nastavio djelovati na više polja, pa je istovremeno provodio snimanja za RAI u Torinu te brinuo za vodstvo Dubrovačkih ljetnih igara. Imenovan je doživotnim počasnim dirigentom Simfonijskog orkestra NHK iz Japana, ravnao orkestrima poput Philharmonie, Češke, Berlinske i Münchenske filharmonije, nastupao u Bavarskoj državnoj operi, Teatru Colon u Buenos Airesu, bečkoj Državnoj i Volksoperi, u Musikvereinu redovito ravnao Bečkim simfoničarima, sudjelovao u žiriju Karajanova dirigentskog natjecanja, te 1974. stupio na mjesto šefa dirigenta Nacionalnog opernog orkestra iz Monte Carla – a to su tek neki od njegovih poslijeratnih uspjeha. Treba im pribrojiti i imenovanje šefom dirigentom Zagrebačke filharmonije 1970., s kojom je ostvario niz ambicioznih planova, brinući se i za mlade dirigente kroz ciklus Mladi dirigenti se predstavljaju.
Među glazbenike s kojima je surađivao ubrajaju se Arthur Rubinstein, Christian Ferras i Rudolf Buchbinder, Marijana Radev, Ruža Pospiš Baldani, Elisabeth Schwarzkopf, Christa Ludwig, Renata Tebaldi, Birgit Nilsson, Leontyne Price, Dietrich Fischer-Dieskau... Snimao je za etikete kao što su Columbia i Supraphon i pokrivao golem repertoar. Iako je na čelu simfonijskog i koncertnog stajao Anton Bruckner, a opernog Richard Wagner, uz omiljenog mu “Orfeja i Euridike” Ch. W. Glucka i Janáčekovu “Jenůfu”, interes Lovre von Matačića kretao se od Palestrine, Monteverdija i Henryja Purcella, preko Händela, Mozarta, Haydna i Beethovena do Musorgskog, Mahlera, Janáčeka, Smetane, R. Straussa, Wagnera, Verdija i dr. Osobitu pažnju pridavao je domaćim autorima. Već je na svojim prvim nastupima s Berlinskom filharmonijom 1936. izvodio suitu iz baleta Licitarsko srce Krešimira Baranovića i “Simfonijsko kolo” Jakova Gotovca, uvrštavajući na programe inozemnih i domaćih nastupa i djela Josipa Hatzea, Blagoja Berse, Božidara Širole, Božidara Kunca, Borisa Papandopula, Antuna Dobronića, Josipa Štolcera-Slavenskog, Brune Bjelinskog...
Ravnao je i Tamburaškim orkestrom HRT-a.
“Jednog dana kada će se raditi račun, neće biti važno što sam napravio za internacionalne kompozitore, nego što sam napravio za hrvatsku glazbu.”, svojedobno je izjavio maestro. Njegovim brojnim nastojanjima na tom području svakako treba pribrojiti i oporučno izraženu želju za osnivanjem Fonda Lovro i Lilly Matačić.
== Snimke ==
Danas su sačuvane brojne snimke Lovre von Matačića, od koje su najvrjednije snimke "Moje domovine" Bedřicha Smetane (Simfonijski orkestar Bečkog radija), Beethovenova IX. simfonija (s Gabielom Benackovom-Capovom, Verom Soukupovom, Vilemom Pribylom i Karelom Prusom i Češkom filharmonijom), V. i VI. simfonija Petra Iljiča Čajkovskog (Češka filharmonija) Beethovenova II. i VII. simfonija (Simfonijski orkestar NHK) te se svakako trebaju spomenuti snimke Brucknerovih simfonija: IV. simfonija (Philharmonia Orchestra), V. simfonija (Nacionalni orkestar Paris; Češka filharmonija), VII. simfonija (Češka filharmonija), VIII. simfonija (Simfonijski orkestar NHK) te IX. simfonija (Državna kapela Berlin; Češka filharmonija; Simfonijski orkestar NHK).
== Nagrade i priznanja ==
Za svoje antologijske interpretacije (osobito Brucknerovih i Wagnerovih djela te kapitalnih skladbi slavenskog repertoara) primio je Brucknerovu medalju Međunarodnog Brucknerovog društva, Brucknerov prsten Bečkih simfoničara, Janačekovu i Smetaninu medalju čehoslovačke vlade, Križ I. reda za znanost i umjetnost predsjednika Republike Austrije, medalju Hans von Bülow Berlinske filharmonije i mnoge druge nagrade.
== Ostalo ==
"Gospar iz grada" kao Lovro von Matačić (arhivska snimka) (2019.)
== Povezani članci ==
Fond Lovro i Lilly Matačić
Međunarodno natjecanje mladih dirigenata Lovro von Matačić
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Fond Lovro i Lilly Matačić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. studenoga 2010. (Wayback Machine)
Biografija na stranicama Hrvatske glazbene unije  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. srpnja 2006. (Wayback Machine)

MATAČIĆ, Lovro (von Matačić, von Matacic, von Mattachich; Lorenz), dirigent i skladatelj (Sušak, 14. II. 1899 — Zagreb, 4. I. 1985). Sin pjevača Kolomana. U Beču od 1908. bio član zbora Bečkih dječaka pri Dvorskoj glazbenoj kapeli i završio pijarističku gimnaziju 1916; usporedno učio dirigiranje i kompoziciju u O. Nedbala, F. Schalka, I. Herbsta i D. Walkera te počeo skladati (Tonkünstlerorchester praizveo mu je skladbu Fantazija 1915). Korepetitor Opere u Kölnu 1916. U Karlovcu nastupao kao pijanist 1917‒19. na priredbama amaterskih društava i u privatnim salonima (1917. u Zorin domu svirao vlastitu glasovirsku Sonatu na koncertu na kojem mu je izvedena i Serenada za violinu), a od 1918. bio i glazbeni suradnik novoosnovanoga Omladinskoga kazališta (pučki igrokaz s pjevanjem Graničari J. Freudenreicha ml.). Dirigentsku karijeru započeo djelujući 1919‒20. u kazalištu u Osijeku, u kojem je u opernom repertoaru debitirao Pustinjakovim zvonom L.-A. Maillarta. U Zagrebu prvi put nastupio 1920. kao glasovirski pratilac Elvire Faller (ujedno praizveo vlastite solo-popijevke Noć i Ljetna noć), 1921–22. bio dirigent u Narodnom kazalištu u Novom Sadu. U Ljubljani, za stalnoga angažmana u Operi 1922–24, proširuje svoj repertoar (jednom od okosnica postala je Jenufa L. Janáčeka), a 1922. s orkestrom Saveza slovenskih glazbenika dirigira prvim simfonijskim koncertom (Treća simfonija A. Brucknera, njegova omiljena skladatelja). U Beogradu je 1924–32. dirigent Opere Narodnoga kazališta (Knez od Zete, P. Konjović, praizvedba 1929), Beogradske filharmonije (Balkanofonija, J. Štolcer Slavenski, praizvedba 1928), Prvoga beogradskoga pjevačkoga društva i Akademskoga pjevačkoga društva »Obilić«, s kojim ondje prvi put izvodi velika vokalno-instrumentalna djela (Kralj David, A. Honegger; Misa u d-molu i Te Deum, Bruckner) te ostvaruje zapažene inozemne turneje; kao gost 1927. ravna Zagrebačkom filharmonijom (ZF) i 1928. Bečkim simfoničarima. Angažiran u Latvijskoj nacionalnoj operi u Rigi 1931. U Zagrebu 1932–38. djeluje kao dirigent ZF, s kojom proširuje brucknerovski repertoar te praizvodi djela B. Kunca (Matačiću posvećen Koncert za klavir i orkestar u h-molu, 1934; Predigra žalobnoj igri, 1937) i A. Dobronića (Sinfonia vigorosa, 1938), dirigent u HNK (opera Adel i Mara, J. Hatze, zagrebačka praizvedba 1933; balet Sanje, L. Šafranek Kavić, 1934, opereta Vječni ženik, Đ. Prejac, 1935, i opera Grabancijaš, B. Širola, 1936, praizvedbe), dirigent HPD »Sloboda« (1933–34) i »Kolo« (1934–38) te novoosnovanoga Zagrebačkoga komornoga orkestra (1938), a često nastupa i kao glasovirski pratilac pjevača, osobito M. Kučića na večerima Lieda (ciklus Winterreise, F. Schubert, 1935). Usporedno gostuje po Europi, među ostalim kao dirigent Varšavske (1935), Ljubljanske (1935, 1938) i Berlinske filharmonije (BF; 1936–37). Za ponovnoga angažmana u Beogradu 1938–41. šef je dirigent Beogradske filharmonije te dirigent i v. d. direktora Opere, u kojoj pridonosi reorganizaciji ansambla i obogaćivanju repertoara (ravna prvom tamošnjom koncertnom djelomičnom izvedbom Parsifala R. Wagnera 1938) te ostvaruje prvu opernu režiju (Turandot, G. Puccini, 1939). Među inozemnima zapažena su mu gostovanja 1939. u Parizu (Opéra-Comique – Werther, J. Massenet, i Louise, G. Charpentier; Velika opera – Boris Godunov, M. P. Musorgski, nagrada Palme académique; Nacionalni orkestar) i Beču (Državna opera) te 1940. u Berlinu, gdje je u veljači praizveo prvo svoje zrelo skladateljsko ostvarenje – ciklus Fünf Lieder nach Rainer Maria Rilke / Das Stunden-Buch (Henny Wolff i BF; hrvatska praizvedba u listopadu u Zagrebu, Marijana Radev i ZF). Nakon uspostave NDH u Zagrebu je 1941. imenovan nadzornikom domobranskih glazba i škole za glazbene gojence u činu potpukovnika, a 1943. dodijeljen Uredu za duhovnu skrb pripadnika oružanih snaga NDH u Beču; pojavljuje se 1944. u promidžbenom igrano-dokumentarnom filmu Borci za Hrvatsku, za koji je i skladao glazbu. Usporedno za rata kao dirigent djelovao u Zagrebu (HNK, ZF, šef dirigent Simfonijskoga orkestra i zbora Hrvatskoga krugovala), Beču (Narodna opera) i Berlinu (BF, Simfonijski radijski orkestar). Uhićen u Zagrebu u svibnju 1945, nakon osude na smrt strijeljanjem (nedokumentirano) u srpnju ga je Vojni sud Komande grada Zagreba osudio na pet godina zatvora i petogodišnji gubitak političkih i pojedinih građanskih prava; kaznu izdržavao u Staroj Gradiški (vodio orkestar osuđenika) od listopada do pomilovanja u kolovozu 1946. U Zagrebu potom kratko bio korepetitor na radijskoj postaji te privatno poučavao glazbu. Na poziv T. Skalovskoga 1948. odlazi u Skoplje, gdje do 1952. iznimno pridonosi glazbenomu životu; u Makedonskom narodnom kazalištu ravna makedonskim praizvedbama opera Otmica iz Saraja (W. A. Mozart, 1949), La Bohème (Puccini, 1950), Carmen (G. Bizet, 1951), Nikola Šubić Zrinjski (I. Zajc, 1952, ujedno režirao) i Evgenij Onjegin (P. I. Čajkovski, 1953) te novoosnovanom Makedonskom filharmonijom od 1950 (gostujući dirigent 1957, 1969, 1972, 1975). Istodobno od 1950. u Ljubljani gostuje kao dirigent Slovenske filharmonije (s kojom intenzivno surađuje do kraja života). U Rijeci je 1952–54. angažiran u Narodnom kazalištu »Ivan Zajc«, koncertira s kazališnim orkestrom i neko vrijeme vodi PD »Jeka Primorja«. Dobivši putovnicu, 1954. odlazi u inozemstvo i ponovo gradi međunarodnu karijeru. Uzlet je obilježen operama R. Straussa – Arabelle, koju 1954. na preporuku H. von Karajana snima u Londonu za tvrtku Columbia (s kojom potpisuje ekskluzivni petogodišnji ugovor), te Ariadne auf Naxos, koju 1955. dirigira u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu. Slijede angažmani te mnogobrojna gostovanja i turneje u europskim i svjetskim glazbenim središtima, pri čem trajno djeluje u Beču, Berlinu, Pragu i talijanskim gradovima (u njima osobito na opernim scenama). U stalnom je angažmanu 1956–58. u Dresdenu kao generalni glazbeni direktor Saske državne kapele i Državne opere te u Berlinu kao šef dirigent Državne opere Unter den Linden, a 1961–66. u Frankfurtu na Majni kao generalni glazbeni direktor Opere i umjetnički voditelj Muzejskoga orkestra. Gostovao u opernim kućama u Stuttgartu (Württemberško državno kazalište, 1955, 1957, 1966), Münchenu (1956, 1958, 1969), Grazu (Opera, 1956), Milanu (Teatro alla Scala, 1958–59; G. F. Händel, Hercules, CD Golden Melodram, 1999), Beču (Državna opera, 1959–63, CD albumi Andrea Chénier, Golden Melodram, 1998, Opera d’Oro, 2001, 2013, Orfeo, 2007, i Eugen Onegin, Gala Records, 2005; Theater an der Wien, 1962; Narodna opera, 1968), Napulju (Kazalište svetoga Karla, 1959, 1961, 1963–66, 1968), Chicagu (Lyric Opera, 1959–60), Palermu (Teatro massimo, 1959, 1961, 1967–68, 1970–71), Bologni (Općinsko kazalište, 1961, 1963), Rimu (Operno kazalište, 1961–64, 1970, 1972, 1974, 1977–78, 1980–81; Wagnerov ciklus Der Ring des Nibelungen, 1961), Torinu (Novo kazalište, 1964–66, 1968; Kraljevsko kazalište, 1978), Buenos Airesu (Kazalište Colón, 1964, 1966), Firenci (Firentinska opera, 1966) i Parizu (Velika opera, 1971). Na koncertnim podijima iznimnu suradnju ostvario kao gost BF (1955, 1960–61, 1965–84; jedan od najtraženijih gostujućih dirigenata; dobitnik Medalje »Hans von Bülow« 1979), Münchenske filharmonije (1955, 1958, 1965–69), Češke filharmonije (s prekidima 1958–80; za tvrtku Supraphon snimio simfonije L. van Beethovena, Brucknera i Čajkovskoga), Orkestra Nacionalne akademije sv. Cecilije u Rimu (1958, 1960–61, 1963, 1967, 1970–73, 1978, 1982–83), Simfonijskoga orkestra Talijanske radiotelevizije u Milanu (1961–62, 1974–76, 1980, 1982–83; snimio svih devet Beethovenovih simfonija 1962), Orkestra Filharmonija u Londonu (1964, 1980–83; CD Lovro von Matačić Conducts Bruckner i Lovro von Matačić Conducts Philharmonia Orchestra, Testament, 1994. i 2003), Simfonijskoga orkestra Japanske radiodifuzije u Tokyju (od 1966; doživotni počasni šef dirigent od 1967; praizveo 1984. revidiranu inačicu svojega najopsežnijega djela Symphonie der Konfrontationen za dva glasovira, gudače i udaraljke, snimljeno na CD, Denon, 1986. i 2011; snimke Čajkovskoga, A. Borodina i Wagnera na dva CD, King Records, 2008) i Bečkih simfoničara (1974, 1976, 1978–84; nagrada Brucknerov prsten; CD s djelima J. Haydna, Schuberta i G. von Einema, Orfeo, 1990) te kao šef dirigent Nacionalnoga orkestra Opere Monte Carlo (1974–79). Bio je povremeni gost mnogobrojnih orkestara, primjerice iz Bamberga, Augsburga, Salzburga, Haga, Firence, Bruxellesa, Graza, Torina, Pariza, Madrida, Nürnberga, Basela, Düsseldorfa, Mannheima, Budimpešte, Clevelanda, Detroita i Züricha. Sudjelovao je na Svečanim igrama u Bayreuthu, na poziv W. Wagnera (1959, Lohengrin, Wagner; CD albumi Golden Melodram, 1997, i Orfeo d’Or, 2006), te na festivalima Bečki svečani tjedni (1961) i Praško proljeće (1977. i 1984, kad je ciklusom Moja domovina B. Smetane otvorio festival kao prvi strani dirigent u povijesti). Vodio ljetne tečajeve dirigiranja na Mozarteumu u Salzburgu (od 1957), bio u žiriju prvoga Dirigentskoga natjecanja »Herbert von Karajan« u Berlinu (1969). Usporedno s međunarodnom karijerom nastavio koncertirati u domovini. Osim na Dubrovačkim ljetnim igrama (izvanredna Nagrada »Orlando« 1984), na kojima prvi put ravna 1954. te učestalo nastupa od 1961. do posljednjega koncerta u srpnju 1984 (ZF), sudjelovao je na festivalima Splitske ljetne priredbe (1954, 1956), Muzički biennale Zagreb (1971) i Varaždinske barokne večeri (1972–73, 1975). Od 1965. ponovo je i u zagrebačkom glazbenom životu, intenzivno surađuje sa ZF (od 1970. šef dirigent, od 1980. doživotni počasni šef dirigent; u povodu obljetnice rođenja 1999. ZF je objavila osam CD s antologijskim snimkama njegovih interpretacija; CD album Smetana. Tchaikowsky. Janáček, Croatia Records, 2005; CD Lovro von Matačić Conducts Wagner, Orfej i Fond Lovro & Lilly Matačić, 2007), ravna i u HNK (Boris Godunov, gostovanje u Tokyju 1965; 1970, 1979, 1982) te koncertno postavlja Wagnerove opere Tristan i Izolda (1971), Die Walküre (1974, snimljeno na CD album, Fond Lovro & Lilly Matačić i Cantus, 2013) i Rajnino zlato (1984). Njegov opsežan repertoar svjetske glazbene literature, u rasponu od pokojega djela iz prijašnjih razdoblja (C. Monteverdi, Vespro della Beata Vergine, snimljeno na CD album Nuova era, HRT i Fond Lovro & Lilly Matačić, 1995) do onih iz prve pol. XX. st. (Prva simfonija D. Šostakoviča, Janáčekova Sinfonietta), pretežno je obuhvaćao romantičke skladatelje. U simfonijskom i vokalno-instrumentalnom dijelu repertoara težište mu je bilo na Bruckneru (kao jedan od 12 najvećih tumača njegove glazbe u svijetu dobio Brucknerovu medalju Međunarodnoga Brucknerova društva u Beču 1974) i Beethovenu te na djelima čeških i ruskih skladatelja. U opernom dijelu repertoara istaknuo se kao poznavatelj Wagnerova opusa, pritom često surađujući s redateljem Wagnerom, koji ga je držao »rođenim wagnerijanskim dirigentom« (Tristan, Napulj 1963; ciklus Der Ring des Nibelungen, Stuttgart 1966; Die Walküre, Pariz 1971), a izvedbe Tristana (Bologna 1961, Rim 1972) i Parsifala (Bologna 1963, Torino 1965, Firenca 1966) sâm je i režirao. Zapažene su mu i interpretacije Straussovih i Mozartovih opera, opere Krunidba Popeje (Monteverdi, Dubrovnik 1964. i Palermo 1968, ujedno redatelj) te opera slavenskih skladatelja, napose Jenufe, koju je postavljao diljem Europe na šest jezika, i Borisa Godunova, kojega je, osim u tradicionalnoj, izvodio i režirao u integralnoj izvornoj inačici – koncertno (Beč 1961, austrijska praizvedba; Zagreb 1975, snimljeno na CD album, Orfej i HRT, 2005) i scenski (Rim 1964, Torino 1978). Zaštitnim mu je znakom postala opera Orfej i Euridika (C. W. Gluck) – nakon što ju je prvi put režirao na skopskoj scenskoj praizvedbi 1950, postavljao ju je i režirao koncertno i scenski više puta (Rijeka 1952, Dresden 1957, Beč 1968, Zagreb 1975, 1979, Varaždin 1975, Dubrovnik 1976, 1981), ostvarivši osobite suradnje s Anom Lipša-Tofović, M. Radev i Ružom Pospiš-Baldani. Povremeno ravnao i operetama (Die lustige Witwe, F. Lehár, CD album, EMI Classics, 1985, 2000). Vođen idejom »glazbenoga rodoljublja« kao jednim od temeljnih umjetničkih uvjerenja, znatnu je pozornost pridavao izvođenju djela hrvatskih skladatelja, i to ne samo s domaćim nego zarana i s uglednim stranim orkestrima (suita iz baleta Licitarsko srce K. Baranovića s Bečkim simfoničarima, 1928; Simfonijsko kolo J. Gotovca s BF, 1936). Njegov širok repertoar hrvatske glazbe obuhvaćao je skladatelje od XVIII. do XX. st. (B. Bersa, R. Matz, I. Brkanović, B. Bjelinski, S. Šulek, K. Fribec, M. Kelemen, D. Detoni, S. Horvat), među njima i onih čija je djela praizveo (B. Sakač, Turm-Musik, 1971; B. Papandopulo, kantata Libertas, 1974; M. Cipra, Jur ta je dubrava tvrđa u mramoru, 1976; I. Kuljerić, Koralna predigra, 1980); pojedine snimke izvedba objavljene su na CD Hrvatski skladatelji (Orfej i HRT, 2003). Surađivao je s mnogobrojnim istaknutim solistima, inozemnima (S. Rahmanjinov, A. Rubinstein, S. Richter, G. Kremer, H. Szeryng, D. Ojstrah, M. Rostropovič, F. Corelli, Elisabeth Schwarzkopf, Renata Tebaldi, Birgit Nilsson) i domaćima (Dunja Vejzović, CD Wesendonklieder, Vero Vision, 1999; Z. Baloković, D. Lukić, V. Krpan, R. Filjak, V. Ruždjak, T. Neralić). Njegove interpretacije sedamdesetak djela objavljene su na više od 300 izvornih i ponovljenih izdanja gramofonskih ploča i CD u nakladi tridesetak tvrtka (Angel, Eurodisc, Legend, Parliament, Electrola, World Records, His Master’s Voice, Naxos); u Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano mu je stotinjak snimka. Predstavnik dirigentske škole prve pol. XX. st. (uzor pronašao poglavito u H. Knappertsbuschu), kreirao je suverene, temperamentne, neposredne i sugestivne interpretacije, inzistirajući na tom da su uvijek primarno u službi skladateljeve ideje. Kao cjelovit umjetnik snažne osobnosti odlikovao se širokom erudicijom i istančanim glazbenim ukusom te visokorazvijenim osjećajem za čistoću stila. Drži ga se jednim od najvećih hrvatskih glazbenika i jednim od najistaknutijih svjetskih dirigenata njegova doba. — Skladao je solo-popijevke (März 1. 1916), skladbe za glasovir (Tri balkanske igre), glasovir i violinu (Ballade dramatique), orkestralnu glazbu (Balada / Simfonija konfrontacija za dva glasovira, gudače i udaraljke; ravnao praizvedbom u Zagrebu 1978, ZF, J. Murai i S. Radić), vokalno-instrumentalnu (Konjuh planinom, kantata za zbor i komorni instrumentalni ansambl; ravnao praizvedbom u Tokyju 1969) i scensku (Razbojnici, F. Schiller, Zagreb, 1942), ponajviše za djela W. Shakespearea (Macbeth, Beograd, 1927, Zagreb, 1933; Ukroćena goropadnica, Beograd, 1927; Na Tri kralja ili Kako hoćete i koncertna inačica Muzika za jednu veselu igru za bas i orkestar, Skoplje, 1951). Djela mu uglavnom nisu sačuvana (cjelovito ni jedno). — Javljao se u periodicima Die Drau (1919), Slavonische Presse (1919), Jutro (Ljubljana 1923), Nedeljne ilustracije (Beograd 1931), Muzičar (1935, 1938), Komedija (1936), 7 dana (1938), Vreme (Beograd 1938) i Deutsche Zeitung in Kroatien (1941–44). Počasni član HGZ od 1977. — Dobitnik je nagrada »Milka Trnina« 1971. te »Vladimir Nazor«, »Josip Štolcer Slavenski« i Medalje »Johannes Brahms« 1983. Ostavština mu se čuva u knjižnici HGZ. U Zagrebu je 1987. utemeljen njegov oporučni Fond Lovro & Lilly Matačić za stipendiranje mladih dirigenata, organiziranje Međunarodnoga natjecanja mladih dirigenata »Lovro von Matačić« (od 1995. održava se svake četiri godine u Zagrebu; 1999. srebrna i zlatna medalja, K. Hraste) i Međunarodnoga majstorskoga seminara orkestralnoga dirigiranja (od 2012. održava se u Zagrebu, od 2016. u Dubrovniku, u suradnji s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom) te za izdavačku i dokumentacijsku djelatnost (monografija Matačić, 1996, izdanje Živi Matačić, 2009, izložba 1996. u Zagrebu te u dvadesetak gradova u Hrvatskoj i inozemstvu do 2009 – sve priredila Eva Sedak; dvojezična monografija Lovro Matačić, 2019). Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika utemeljilo je 1990. Nagradu za životno djelo »Lovro pl. Matačić« (medalja u srebru i zlatu, D. Mataušić; od 2016. O. Feller) koja se bijenalno dodjeljuje na memorijalnom koncertu ZF. Njegovo ime od 1991. nosi Osnovna glazbena škola u Omišu. Portretirali su ga V. I. Žedrinski (karikatura, Zvuk, Beograd 1932–33, 2), V. Udatny (ulje, 1957), F. Malančec (kroki u tušu, 1965) i Višnja Tamhina-Konjhodžić (portretna figurica, 1999), a portretne skulpture postavljene u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu izradili su K. Angeli Radovani (1989, dirigentska soba) i Hraste (2009, predvorje Velike dvorane). O njem su na TV Zagreb snimljeni portreti u serijama U prvom planu (S. Zalepugin, 1970) i Srdačno vaši (I. Hetrich, 1982) te dokumentarne emisije Seadete Midžić Lovro Matačić dirigira Beethovena (devet nastavaka; B. Ivanda, 1982) i Veliki dirigenti. Lovro Matačić (B. Gamulin, 1989). Tematiziran i u književnosti (N. Fabrio, Vježbanje života. Zagreb—Rijeka—Opatija 1985; P. Zlatar, Meta poglavnik: živ ili mrtav, 1. Zagreb 2010). Hrvatska pošta izdala je 1995. marku s njegovim likom (serija Povijest hrvatske glazbe). LIT.: (Uz koncert u Zorin domu). Sloga, 9(1917) 32, str. 1; 33, str. 1. — (Uz izvedbu Graničara): M. R., Ibid., 10(1918) 33, str. 3. — Z. S. S., Ibid., 11(1919) 13, str. 2. — K.: Simfonični koncert Zveze godbenikov za Slovenijo. Slovenec (Ljubljana), 50(1922) 12. XI, str. 4. — Junge Komponisten. Die Stunde (Wien), 1923, 3. VIII, str. 5. — M. Lavicki (L.): Lovro pl. Matačić. Obzor, 68(1927) 15. I, str. 3. — (Intervjui): Novo doba, 16(1933) 12. V, str. 3. — Komedija, 2(1935) 10, str. 1. — Ibid., 3(1936) 2, str. 2. — Novo doba, 19(1936) 27. VII, str. 3. — V. B. M., Sad i nekad (Beograd), 1(1936) 13, str. 7–11. — V. Vasiljević, Pravda (Beograd), 34(1938) 23–26. IV, str. 28. — M. Katić (-mk.), Novosti, 33(1939) 14. III, str. 11. — Pravda, 36(1940) 6. IX, str. 9. — M., Politika (Beograd), 37(1940) 22. VII, str. 17. — M. Rakočević, Pravda, 36(1940) 12. XI, str. 13. — S. Vinaver (V. S.), Vreme (Beograd), 20(1940) 28. V, str. 10. — T. Madžarac, Vjesnik, 31(1970) 12. V, str. 9. — J. Martinčević-Lipovčan, Ibid., 40(1979) 29. IX, str. 10. — Lj. Samardžiski, Intervju (Beograd), 1984, 71, str. 22–25. — K. Krenedić: Dirigenti zagrebačke opere i operete. Narodne novine, 100(1934) 25. XII, str. 9. — F. Deak (Dr. F. D.): Lovro Matačić u vojnoj bolnici. Danica, 1936, 11, str. 9. — B. Papandopulo: Oproštajni koncerat Zagreb. filharmoničara. Novo doba, 19(1936) 29. VII, str. 3. — M. Lavicki (L.): Veliki uspjeh Lovre Matačića u Berlinu i Poznanju. Jutarnji list, 26(1937) 20, I, str. 10. — M. Katić (-mk.): Lovro Matačić reorganizira beogradsku operu. Novosti, 32(1938) 28. VIII, str. 10. — Lovro Matačić. Hrvatska pozornica, 1940–41, 36, str. 4–5. — (O izvedbi djela na stihove R. M. Rilkea): I. Brkanović, Novosti, 34(1940) 23. X, str. 14. — M. Graf (M. G.), Morgenblatt, 55(1940) 23. X, str. 5. — M. Katić (mk.), Novosti, 34(1940) 19. X, str. 13. — M. Majer (M. M.), Hrvatski dnevnik, 5(1940) 23. X, str. 7. — M. Cipra: Treći koncerat Berlinske filharmonije. Novi list, 1(1941) 23. IX, str. 14. — A. B. Pavlović: Lovro Matačić, naš najpopularniji dirigent. Radio Beograd, 2(1941) 26, str. 9. — V. Ciprin (c.): Uspjesi Lovre pl. Matačića u Njemačkoj i Sjev. Americi. Hrvatska revija (Buenos Aires), 6(1956) 3, str. 273–274. — Isti: Gostovanje Lovre pl. Matačića u Bs. Airesu. Ibid., 14(1964) 4, str. 511–512. — Repertoar Narodnog pozorišta u Beogradu 1868–1965. Beograd 1966. — Repertoar slovenskih gledališč 1867–1967. Ljubljana 1967. — E. Krpan: Čarobni Orfej. Vjesnik, 35(1975) 3. VI, str. 8. — (Uz obljetnice): V. Ciprin, Hrvatska revija (München—Barcelona), 29(1979) 3, str. 508–511. — V. Rabadan (V. R.), Marulić, 12(1979) 6, str. 570–572. — N. Turkalj, Vjesnik, 40(1979) 17. II, str. 9; 56(1995) 5. I, str. 12–13. — P. Z. Blajić, Crkva u svijetu, 19(1984) 3, str. 301–302. — E. Sedak, 15 dana, 27(1984) 4/5, str. 24–26. — V. Benić, Novi list, 49(1995) 7. I, Pr., str. 41. — O. Pavešić, Sušačka revija, 3(1995) 9, str. 13–14. — L. Ruck, Ibid., str. 9–12. — D. Detoni, B. Perić-Kempf, D. Vejzović, Z. Madžar, B. Pofuk, Cicero, 2(1999) 4, str. 84–96. — E. Sedak: Čin velikog i dubokog poštovanja. Od do, 4(1982) 12, Pr., str. 2. — N. Turkalj: Eroica Lovre Matačića. Oko, 11(1983) 295, str. 26. — Orlando Lovri Matačiću. Matica, 34(1984) 9, str. 39. — J. Martinčević-Lipovčan (J. M.-L.): (Dobitnici Nagrade Josip Slavenski). Vjesnik, 45(1984) 16. III, str. 6. — Das Atlantisbuch der Dirigenten. Zürich 1985, 258–259. — (Nekrolozi): Kana, 16(1985) 1, str. 35. — I. Bošković, Sv. Cecilija, 55(1985) 1, str. 15. — V. Ciprin, Hrvatska revija, 35(1985) 1, str. 17–22. — V. Deur, Ibid., 2, str. 349–351. — S. Hrestak, Marulić, 18(1985) 2, str. 252–254. — K. Kovačević (Dr. K. K.), Borba, 63(1985) 5–6. I, str. 8; 7. I. str. 6. — E. Krpan, Studio, 1985, 1084, str. 8–9. — D. Lisac, Vjesnik, 45(1985) 9. II, str. 12. — B. Magdić, Večernji list, 29(1985) 7. I, str. 8. — J. Martinčević, Vjesnik, 45(1985) 5. I, str. 5; 6. I, str. 6. — I. Peran, Marulić, 18(1985) 2, str. 254–256. — E. Sedak, Vjesnik, 45(1985) 14. II, str. 11. — D. Šošić, Start, 1985, 417, str. 28–29. — N. Turkalj, Oko, 13(1985) 335, str. 6. — J. Martinčević: Neponovljiv muzičar. Vjesnik, 47(1986) 4. I, str. 9. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — K. Kovačević: Hrvatski glazbeni trenuci. Zagreb 1990. — Z. Berković: Sachs i Matačić. Erasmus, 1993, 3, str. 75–77. — J. Završki: Još o »ustašama« u hrvatskoj glazbi. Vjesnik, 54(1993) 6. III, str. 30. — S. Turlakov: Letopis muzičkog života u Beogradu 1840–1941. Beograd 1994. — Makedonski naroden teatar 1945–1995. Skopje 1995. — M. Babić: Prinos poznavanju života i opusa maestra Lovre pl. Matačića (s bibliografijom). Bašćinski glasi, 4(1995) str. 325–360. — Matačić (s popisima nastupa, djela, diskografije i lit.). Zagreb 1996. — N. Zubčević: Veliki dirigent Europe – Lovro Matačić. Dometi, 6(1996) 7/12, str. 213–216. — E. Sedak: Pouka uspomene. WAM, 2000, 6, str. 60–63. — (Osvrti na CD izdanja): D. Stranić, M. Tarbuk, M. O. Pavčević, I. Supek, Ibid., str. 64–65. — (Uz izložbu i koncert u Dubrovniku): G. C., Jutarnji list, 4(2001) 15. VII, str. 15. — R. D., Večernji list, 45(2001) 17. VII, str. 42. — S. Herek: (Uz izložbu u Beču). Ibid., 47(2003) 6. IV, str. 58. — B. Perić-Kempf: Povijesni Matačićevi snimci. Vijenac, 11(2003) 236, str. 27. — M. Barbieri: Hrvatske zvijezde milanskog neba. Ibid., 12(2004) 282/283, str. 32. — I. Brkanović: Sjećanja. Zagreb 2006. — E. Midžić: Prebiranje po filmovima Hrvatskog slikopisa i Borci za Hrvatsku: slikopisni prilog životopisu Lovre Matačića. Hrvatski filmski ljetopis, 13(2007) 49, str. 20–41. — E. Sedak: Lovro Matačić. U: Croatica, 1. Zagreb 2007, 680–685. — Živi Matačić. Zagreb 2009. — K. Čašule: Antimemoari. Skopje 2009, 313–326. — T. Čunko: Hrvatska glazba i Hrvatski radio. Zagreb 2012. — Z. Madžar: Wagner Lovre von Matačića. Vijenac, 21(2013) 505/507, str. 43. — M. Košir, P. Kuret i P. Bedjanič: Lovro Matačić v Sloveniji. Maribor 2014. — R. Jovanović: Portret Lovra Matačića. Politika, 113(2016) 25. IV, str. 19. — R. Radovinović: Karlovac kao biografska činjenica Lovre pl. Matačića. Kupa, 7‒8(2018‒19) 9/10, str. 62‒63. — A. Vidić: Lovro Matačić. Zagreb 2019. — S. Miklaušić-Ćeran: Dirigent čije je djelovanje duboko utkano u glazbeni život u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Klasika.hr, 13. II. 2022 (https://klasika.hr/index.php?p=article&id=2993; 25. III. 2025). — Potpunija lit. do 1941: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 13–14. Zagreb 1984–1986. — Potpunija diskografija: https://www.allmusic.com/artist/lovro-von-matacic-mn0002167879#discography i https://www.discogs.com/artist/838243-Lovro-Von-Matacic?srsltid=AfmBOoo-vJTL1JtSiwT0-GucVC5UbJ2oaxdHK6mdb3v50DBp26y7UqYw (28. X. 2024).

Matačić, Lovro von, hrvatski dirigent i skladatelj (Sušak, 14. II. 1899 – Zagreb, 4. I. 1985). Već kao sedmogodišnjak postao je član znamenitoga zbora Bečki dječaci pjevači (Wiener Sängerknaben). Neredovito se glazbeno školovao privatno i na bečkoj Visokoj glazbenoj školi. Između 1915. i 1942. djelovao je kao korepetitor ili kapelnik u Kölnu, Osijeku, Novom Sadu, Ljubljani, Beogradu, Rigi i Zagrebu. Od 1943. do 1945. bio je djelatan kao vojni kapelnik u Zagrebu, potom je bio osuđen na smrt, pomilovan i 1946. pušten na slobodu. Od 1948. do 1954. djelovao je kao operni i orkestralni dirigent u Skoplju i Rijeci. U razdoblju od 1956. do 1979. stalno je djelovao u inozemstvu (Dresdner Staatskapelle u Dresdenu, Opera u Frankfurtu na Majni, Tokijski simfonijski orkestar, orkestar Opere u Monte Carlu), te dirigirao mnogim značajnim inozemnim orkestrima (npr. Bečka filharmonija, Berlinska filharmonija, Orchestre national de Paris, Philharmonia i New Philharmonia Orchestra iz Londona, Češka filharmonija, Orchestre de la Suisse Romande, Simfonijski orkestar NHK /Nippon Hōsō Kyōkai/ u Japanu, Cleveland Orchestra, Orchestre National de France i dr.) i u najvećim svjetskim opernim kućama (Deutsche Staatsoper u Berlinu, Teatro alla Scala u Milanu, Teatro San Carlo u Napulju, Svečane igre u Bayreuthu, Teatro Colón u Buenos Airesu i dr.). Od 1970. do 1980. bio glavni dirigent Zagrebačke filharmonije. Matačić je bio dirigent »starije škole«, impulzivan, grandiozne geste i autoritativna nastupa, ali i krajnje minuciozna poznavanja partiture i promišljene organizacijske strategije. Bio je čovjek široke naobrazbe, kozer i boem, a dirigirao je bez stilskih ili žanrovskih predrasuda glazbu od XVI. st. do avangardi XX. st. Matačićeva je diskografija impozantna: snimio je najmanje 66 djela 29 skladatelja za 33 tvrtke, a njegove se snimke pojavljuju na barem 173 ploče (većinom za tvrtke Columbia, Denon, Supraphon, Electrola i dr.). Skladao je orkestralne skladbe (fantazija, simfonija), solo pjesme, zborove, scensku i komornu glazbu, dijelom izgubljenu ili nedovršenu. Citiranje: Matačić, Lovro von. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na Lovru Matačića

(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na“)

Wikipedia Wikidata