Maksimilijan Vrhovac

zagrebački biskup, prosvjetitelj; 1752 - 1827

Maksimilijan Vrhovac (lat.: Maximilianus Verhovacz, mađ.: Verhovácz Miksa; Karlovac, 23. studenog 1752. – Zagreb, 16. prosinca 1827.), zagrebački kanonik i biskup.
== Životopis ==
Otac mu je bio Elek (Aleksije) Vrhovac, graničarski kapetan, a majka mu je bila Antonija Znikija. U Karlovcu završio osnovnu školu. Premještajem oca u Graz, Maksimilijan se ondje nastavlja školovati. Izabrao je vojničko zvanje, ali se s 15 godina predomislio i odlučio je otići u zagrebačko sjemenište. Ondje je 1768. primio tonzuru i niže redove. Studirao je teologiju u hrvatskom kolegiju u Beču.
Rujna 1775. zaređen za đakona. Na Badnjak iste godine zaređen za svećenika. Profesor dogmatike na Zagrebačkoj akademiji i vicerektor sjemeništa u Zagrebu a 1784. kanonik. Bio je profesor i u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji od 1776. do 1787. godine. Godine 1786. izabran za rektora Središnjeg teološkog učilišta u Pešti, jedne od najvažnijih institucija koje su trebale osigurati uspjeh jozefinističkih reformi. Na toj dužnosti dočekuje imenovanje za biskupa u Zagrebu kolovoza 1787. godine. U povijesti zagrebačke biskupije zabilježen je kao najmlađi ordinarij (ustoličen je u dobi od 35 godina), s najdužim mandatom od 40 godina. Potvrđen je i zaređen za biskupa 1788. godine. Godine 1788. godine biskup Vrhovac je uredbom Regulatio divinorum in ecclesia cathedrali propisao uvođenje rimskog obreda. Kad su Rusija i osmanska država zaratile, pomagao je ranjenicima i radio je na zbrinjavanju vojske koja je prolazila kroz Zagreb.
Jedan je od idejnih začetnika hrvatskog narodnog preporoda, 1794. godine u Zagrebu osniva tiskaru, koja uglavnom tiska naslove na hrvatskom jeziku. Bio je mecena mnogim umjetnicima, uvijek uz naglasak da se promovira "ilirska" kultura. Vrhovčeva prosvjetiteljska usmjerenost najjače je izražena u njegovu neumornom zalaganju na prikupljanju nacionalnog duhovnog blaga i širenju knjige u hrvatskom narodu. On sam nabavlja sve što bi moglo pridonijeti duhovnom probitku naroda i razvoju znanosti u Hrvata. Godine 1808. predlaže Hrvatskom saboru da se njegova knjižnica otvori javnosti.
Veliki bibliofil i jedan od osnivača današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Važan u pokretanju gospodarskog života u Hrvatskoj u početku 19. stoljeća. Sudjelova u nastojanju izgradnje prometnih veza koje su trebale povezivati Bansku Hrvatsku s Jadranskim morem.
Osniva 1827. godine Društvo skladnoglasja za Hrvatsku, koje od 1925. djeluje pod imenom Hrvatski glazbeni zavod. Vrhovac je prokušao odnosno prevesti Sveto pismo na kajkavsko narječje hrvatskog jezika. U planu su djelovali zagrebački svećenici, kao Stjepan Korolija, Ivan Krstitelj Birling, Tomaš Mikloušić, Ivan Nepomuk Labaš, Ivan Rupert Gusić i Antun Vranić. Neke knjige Starog i Novog zavjeta su uspjeli prevesti, ali kako je Vrhovac umro, program se prekinuo. Na tom planu djelovanje nastavio Ignac Kristijanović no u to vrijeme je već bila sazrela opcija da se hrvatski književni jezik nastavi razvijati na osnovama štokavskog govora.
== Kontroverze ==
Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine. Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s Vrhovcem dobro poznavao još od 1770-ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti. U sudskoj je istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi Vrhovac bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju. U Vrhovčevom "Dnevniku" nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prikazali članovi masonskih loža početkom 1980-ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.
== Spomen i baština ==
ulice koje nose naziv po Vrhovcu nalaze se Karlovcu i Varaždinu
park koji nosi naziv po Vrhovcu nalaze se Donjoj Stubici
lože slobodnih zidara koje nose naziv po Vrhovcu (Loža "Maksimilijan Vrhovac"): prva osnovana 1913. godine u Zagrebu pod zaštitom Velike simboličke lože Ugarske (kasnije prešla u Veliku ložu SHS "Jugoslavija", ugašena je 1940.); druga je osnovana 1989. godine u Beogradu pod zaštitom Velike lože Jugoslavije (danas RVL Srbije); treća je osnovana 2014. godine u Zagrebu pod zaštitom Velike lože Hrvatske
== Djela ==
Podvuchanya vu naj poglavitesheh vere iztinah, y naj oszebitesheh kerztchanzkeh dusnoztjah (1822.)
Diarium. Objavljena dva sveska za period od 1801. do 1815.: Dnevnik - Diarium (1801. - 1809.) Svezak 1, priredili Metod Hrg i Josip Kolanović, 1987 (Zagreb:Kršćanska sadašnjost) i Dnevnik - Diarium (1810. - 1815.) Svezak 2, priredili Metod Hrg i Josip Kolanović, 2017. (Zagreb:Kršćanska sadašnjost).
== Izvori ==
Franjo Šanjek: "Kršćanstvo na hrvatskom prostoru" (Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1996., str.406)
== Vanjske poveznice ==
Podvuchanya vu naj poglavitesheh vere iztinah y naj oszebitesheh kerztchanzkeh dusnoztjah (1822.), digital.onb.ac.at
Maksimilijanova kupelj  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. kolovoza 2007. (Wayback Machine)
Biografija na stranicama HRT-a  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. ožujka 2010. (Wayback Machine)
Biografija na stranicama Zagrebačke Nadbiskupije

Vrhovac, Maksimilijan, hrvatski biskup i političar (Karlovac, 23. XI. 1752 – Zagreb, 16. XII. 1827). Napustivši vojno zvanje, stupio je kao klerik u zagrebačko sjemenište. Studirao je filozofiju u Hrvatskom kolegiju u Beču, a teologiju je 1774. doktorirao u Bologni. Nakon zaređenja 1775. u Zagrebu, bio je profesor dogmatike na zagrebačkoj Akademiji i suplent bogoslovije, bilježnik Duhovnoga stola, kanonik Zagrebačkoga kaptola, čazmanski kanonik, rektor zagrebačkoga sjemeništa (1785) te rektor Centralnoga sjemeništa u Pešti (1786). Car Josip II. imenovao ga je zagrebačkim biskupom 1787. Bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih slobodnih zidara (član lože Prudentia) te ga je 1792. Ignjat Martinović optužio da je »šef jezuitizma u Hrvatskoj« i jedan od »glavara ceha u koji su udruženi jozefini, iluminati i jezuiti«. Iako se obranio od optužbi, u procesu je uništio sve kompromitirajuće spise, između ostalog i dio svojega Dnevnika. Potkraj XVIII. st. počeo je raditi na političkom i kulturnom ujedinjenju hrvatskih zemalja. Pošto je Dalmacija 1797. pripala Habsburškoj Monarhiji, pokrenuo je akciju za njezino sjedinjenje s Hrvatskom, prikupljajući u tu svrhu dokumente iz arhiva bečke Dvorske kancelarije, a 1805. spriječio je pokušaj uvođenja mađarskog jezika u hrvatsku javnu upravu ističući u Gornjem domu zajedničkoga sabora potrebu uvođenja »ilirskoga jezika« u upravu. Banskim namjesnikom imenovan je 1809., te je, nakon ulaska Hrvatske u sastav Ilirskih pokrajina iste godine, zajedno s Andrijom Dorotićem organizirao otpor francuskoj vlasti. Nakon Napoleonova sloma, posvetio se borbi za sjedinjenje hrvatskih krajeva južno od Save, koji su bili u sastavu Kraljevine Ilirije. Osim političkom, bavio se prosvjetno-kulturnom i gospodarskom djelatnošću. Zauzimao se za razvoj jedinstvenoga »ilirskog« jezika i pravopisa, koji bi zamijenio latinski jezik, pri čem je surađivao s Jernejem Kopitarom i Josefom Dobrovským. Stoga je 1794. kupio, od Johanna Thomasa von Trattnera, zagrebačku tiskaru u kojoj su bili tiskani kalendari, proglasi i prigodnice na hrvatskom jeziku. Istodobno je započeo skupljati stare knjige i rukopise i stvarati bogatu knjižnicu znatno obogativši biskupski arhiv, 1813. pozvao je svećenstvo svoje dijeceze da skuplja narodno blago, a u tu svrhu napisao je glazbenoplesni prikaz Pleszopiszen (1818). Potaknuo je osnivanje udruženja za regulaciju rijeke Kupe (1800) i surađivao s Filipom Vukasovićem prilikom izgradnje Lujzinske ceste. Od 1806. bio je vlasnik Stubičkih Toplica te je svojim gradnjama znatno pridonio razvoju mjesta i lječilišta (1811). Pomogao je izgradnju zagrebačke Zakladne bolnice, a 1818. Sveučilišnoj je knjižnici darovao nekoliko tisuća knjiga. Jedna od njegovih najpoznatijih inicijativa bila je uređenje zagrebačkoga parka, koji je po njem nazvan »Maksimir« (započeto 1787). Uoči smrti izgradio je sirotište za nezbrinutu djecu, a oporučno je ostavio novac za uređenje Zagreba. Dio njegova Dnevika (I, 1801–09. i II, 1810–15) tiskan je, s usporednim hrvatskim prijevodima, u dva sveska 1987–2017., a rukopis se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu. Vodio je opsežno dopisivanje sa suvremenicima u Hrvatskoj i drugim slavenskim zemljama (sačuvano 15 svezaka), mnogima od njih bio je mecena, te se smatra jednom od najistaknutijih ličnosti političkog i kulturnog života Hrvatske na prijelazu XVIII. i XIX. st. Citiranje: Vrhovac, Maksimilijan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata