Marija Jurić Zagorka

književnica i prva hrvatska novinarka; 1873-1957

Marija Jurić Zagorka (Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873. – Zagreb, 30. studenoga 1957.), bila je hrvatska književnica i novinarka.
Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala novine Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, te časopis Hrvaticu. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije, te za prava žena.
== Životopis ==
O životu Marije Jurić, mnogo je toga bilo nepoznato, čak i datum rođenja. Dosad se najčešće spominjao 1. siječnja 1873. godine, no uvidom u matične knjige u Hrvatskomu državnom arhivu ustanovljeno je da je rođena 2. ožujka 1873. godine, u selu Negovec kraj Vrbovca, u imućnoj obitelji od majke Josipe Domin (Samobor, 12. ožujka 1844. – bolnica Vrapče, 16. prosinca 1923.), i oca Ivana Jurića (Stari Pavljani kraj Bjelovara, 16. studenoga 1843. – Lužnica, 13. listopada 1919.). Krštena je 3. ožujka 1873. godine imenom Marianna. Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece – dvojica braće i sestra Dragica (1879. – 1896.) – živjela je, kako to sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno.
Djetinjstvo je provela u Hrvatskomu zagorju, gdje je njezin otac posjedovao imanje Golubovec (kod Lobora) i upravljao imanjem Šanjugovo, u vlasništvu baruna Geze Raucha. Marija je odrasla na selu i djetinjstvo je provela u toj zagorsko-gospoštijskoj sredini. U to vrijeme djevojke su jedinu naobrazbu dobivale kod kuće, tako je i Zagorka prvi razred završila u dvorcu baruna Raucha s plemićkom djecom. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, nastavila polaziti u Varaždinu (drugi i treći razred) i Zagrebu (četvrti razred, u Višoj djevojačkoj školi u Samostanu milosrdnica). Otac je planirao Mariju poslati na studij u Švicarsku, ali se tomu usprotivila majka. Marija je izrazila želju postati glumicom. U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti njezin život. No ipak je htjela postići neko zvanje i njezina želja je od tada postati poštaricom. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkomu Samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se u Zagreb vratiti tek nakon sedam godina, te je tu doživjela duboku starost.
Na inzistiranje majke krajem 1891. godine pristaje na udaju za čovjeka kojega nije ni poznavala, mađarskoga željezničarskog činovnika Andriju Matraja. Iako se njezin otac protivio udaji zbog velike razlike u godinama mladenaca (sedamnaest godina), ne zabranjuje brak te Marija odlazi sa svojim mužem u Mađarsku (početkom 1892. godine, u Sambotel). Andrija Matraj za ideale svoje mlade žene nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Muž ubrzo odlučuje Zagorkin književni talent unovčiti, te joj nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu. Zbog ljubavi prema domovini odbija tu ponudu, što uz već prisutne stare konflikte s muževljevim i svekrvinim ponašanjem dovodi brak do završetka nakon samo tri godine, dramatičnim bijegom iz muževe kuće (1895. godine) i prekidom odnosa s roditeljskim domom. Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb. Pomoću oca uređuje rastavu braka, koja završava optužbom tužiteljice (Zagorke) majčinom zaslugom pri svjedočenju protiv kćeri. Time joj je muž bio oslobođen plaćanja alimentacije i dužnosti vraćanja njezine osobne imovine. Dok je živjela u Mađarskoj u Pešti je učila za poštaricu i slala telegrame, te tečno naučila mađarski jezik što joj je bilo od koristi u kasnijem političkom izvještavanju. Kasnije se još jednom udala – za kolegu novinara Slavka Vodvařku (čit. Vodvaršku) i taj je brak trajao četiri godine (od 1910. do 1914. godine), podalje od očiju javnosti.
Umrla je 29. studenoga 1957. godine u Zagrebu. Pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana, 4. prosinca 1957. godine.
== Novinarska karijera ==
Listopada 1896. godine izlazi prvi Zagorkin članak, objelodanjen u Obzoru. Članak je objavljen pod nazivom Egy Percz (Jedan časak) anonimno i bio je odraz rodoljubnog i društvenog revolta. Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referentica za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne iznenađuje. Time započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri. Do tog mjesta nije došla lako. Ravnateljsko vijeće se protivilo, jer su govorili da će ugled Obzora pasti ako publika sazna da "tamo radi neka žena". Strossmayer se tad pokazao iskrenim kršćaninom i pravim pionirom borbe za ženska prava. Marija Jurić primljena je na njegov nalog kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.
Zagorka se cijeloga života žestoko borila dokazati kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Sabora, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. godine sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama, tako i nazvan – Ženski list od 1925. do 1938. godine, zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.
Neko vrijeme je bila urednica Obzora. Surađivala je i u Vijencu i u sarajevskoj Nadi. Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i nacionalni prosvjed. Prvi roman joj je Roblje (1899.), koji je zaslugom Strossmayera izlazio u Obzoru.
Međutim, u književnosti se javlja još crticom Pod sljemenom koja je izlazila u Bršljanu 1886. godine. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica (Male Novine, 1912. – 1914.). Kao rezultat autoričina prihvaćanja Strossmayerova prijedloga u razdoblju od 1912. do 1953. godine napisala je i objavila dvadesetak romana. Neuklopljiva u književno-stilističku matricu vremena u kojima su se pojavljivala, Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također na nagovor samog Strossmayera počinje pisati povijesne romane i drame.
== Književno stvaralaštvo ==
Piše komedije, romane, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani (1917.) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatske zbilje ondašnjeg vremena. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni.
Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Gjalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šund literaturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u knjizi Rukoljub: pisma slavnim ženama (1995.) kaže:
»Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za vas; a mi smo tek danas svjesni koliko nam je potrebno ono što ste nam vi mogli dati.«
== Djela ==
Nepotpun popis:
=== Povijesni romani ===
Grička vještica – ciklus od 7 romana (Tajna Krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleus Maleficarum, Suparnica Marije Terezije I, Suparnica Marije Terezije II, Dvorska kamarila, Buntovnik na prijestolju) (1912.)
Kneginja iz Petrinjske ulice, (1910.), prvi hrvatski kriminalistički roman
Kći Lotrščaka – Čarobna priča o Manduši zlatokosoj i postanku slavnog kraljevskog grada na sedam kula (1921. – 1922.)
Gordana (1934. – 1935.) – najduži hrvatski roman u tri dijela, ukupno 8768 stranica.
Kamen na cesti (1937.), Zagorkin romansirani životopis
Kraljica Hrvatâ (1937. – 1939.)
=== Drame ===
Kalista i Doroteja, napisala s 14 godina
Filip Košenski
Evica Gupčeva
=== Romani ===
Roblje (1899.)
Vladko Šaretić (1903.)
Republikanci (1916.)
Pod prezimenom Jurić Vodvařka objavila Crveni ocean (1918.), socijalno-utopistički roman, temeljen na događajima Ruske Oktobarske revolucije
Tozuki (1922.)
Kaptolski antikrist (1925.)
Modri đavo (1926.)
Plameni inkvizitori (1928.)
Krijeposni griješnici (1929.)
Vitez slavonske ravni (1937.)
Mala revolucionarka (1939.)
Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha (1940.)
Jadranka, posljednje djelo, 1953.
Nevina u ludnici (1957.)
== Časopisi ==
Godine 1925. utemeljila je Ženski list, prvi hrvatski ženski časopis.
Godine 1939. pokrenula je i uređivala časopis Hrvatica: časopis za ženu i dom koi je izlazio mjesečno u Zagrebu od 1939. do 1941. godine.
== Citati ==
(...) A narod? Taj trpi i trpjet će. Ali, gospodo, pazite! Mogli biste doći do stanice, na kojoj će narod vašem opstanku zaviknuti „Egy percz“ (jedan časak)!
== Spomen ==
Od 2007. godine održavaju se Dani Marije Jurić Zagorke, kulturno-znanstvene manifestacije koju je pokrenuo Centar za ženske studije u suradnji s Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Od 2009. godine u Zagrebu je, na adresi Dolac 8, otvoren za posjetitelje Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke.
== Vidi još ==
Žensko novinarstvo
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: JURIĆ, Marija (Zagorka)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine), Bruno Kragić (2005.)
www.moljac.hr – Marija Jurić Zagorka  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. srpnja 2013. (Wayback Machine)
Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke
Društvo Marije Jurić Zagorke  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. travnja 2015. (Wayback Machine)
Društvo Marije Jurić Zagorke
Vlada RH / Ured za ravnopravnost spolova – Biografija: Marija Jurić Zagorka Piše: Slavica Jakobović Fribec. Objavljeno: 23. travnja 2009.
Roblje, Vladko Šaretić, Razvrgnute zaruke, elektronička izdanja izvornika Zagorkinih djela na digitalnezbirke.kgz.hr

JURIĆ, Marija (Zagorka), novinarka, prozaičarka i dramatičarka (Negovec kraj Vrbovca, 1. I. 1873 — Zagreb, 30. XI. 1957). Osnovnu školu polazila u dvorcu baruna Geze Raucha, čijim je imanjem upravljao njezin otac, te u Varaždinu, a od 1883. u zagrebačkom samostanu Sestara milosrdnica polazila je Višu djevojačku školu; ondje je 1885. kratko uređivala đački list Samostanske novine. Prekinuvši školovanje, 1889–91. živjela je u očevim zagorskim boravištima te pod pseudonimom M. Jurica Zagorski uredila jedini broj krapinskoga đačkoga lista Zagorsko proljeće (1891), potom 1892–95, za braka s L. Nagyom, u Szombathelyu. Napustivši supruga, 1896. nepotpisanim člancima surađivala u Hrvatskom braniku i Posavskoj Hrvatskoj, a potkraj te godine postala članicom redakcije Obzora, isprva kao korektorica, potom, zahvaljujući potpori J. J. Strossmayera, kao novinarka. Za taj je dnevnik do 1917. pisala političke reportaže o mađarskoj politici, putopisne crtice, uglavnom iz Hrvatskoga zagorja, biografske skice, autobiografske bilješke, feljtone, humoreske i novelete te u njem u nastavcima objavila romane Roblje (1899) i Vladko Šaretić (1903). U doba Narodnoga pokreta 1903, kada su glavni urednik Obzora J. Pasarić i njegov zamjenik M. Heimerl zatvoreni, neformalna je izvršna urednica lista te je, organiziravši demonstracije protiv bana K. Khuena Héderváryja, nakratko zatvorena. God. 1906–07. Obzorova je dopisnica iz Budimpešte, odakle izvješćuje o radu zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora. Reportaže obogaćuje komentarima, dramskom napetošću, profilima političara, kratkim intervjuima i bilješkama o neslužbenim političkim razgovorima, o općem političkom i društvenom ozračju, čime znatno pridonosi porastu naklade lista na najveću do tada u Hrvatskoj. God. 1909. izvješćuje iz Beča o Friedjungovu procesu. Napustivši 1917. Obzor, 1918. pokreće i uređuje ilustrirane tjedne novine Zabavnik, od iste godine piše društvene i kriminalističke reportaže za Jutarnji list (do 1921. i ponovo 1927–29, 1931, 1935), potom izdaje i uređuje ženske časopise Ženski list (1925–38) i Hrvatica (1939–41), za koje je sama pisala većinu članaka, a koji su uz feminističku imali i naglašenu domoljubnu notu. Člancima i pripovijetkama također je surađivala u novinama i časopisima Bršljan (1897), Vienac (1897–1903), Prosvjeta (1898, 1901), Trn (1898–99), Nada (1899–1901), Keleti Értesitő (Budimpešta 1900–01), Nowa Reforma (Krakov 1900–01), Domaće ognjište (1901), Hrvatski branik (1901), Narodni list (1902), Novi list (1902, 1941), Savremenik (1906, 1916), Zvono (1908), Agramer Tagblatt (1911), Male novine (1911–13, 1917–18, 1929), Nedjeljne novosti (1911), Ilustrovani list (1916), Ženski svijet (1917), Narodno djelo (1919–20), Dom i svijet (1921), Naš list (1923–24), Hrvatska metropola (1925–26), Novosti (1925), Hrvatski borac (1928), Narodni val (1928, 1939), Ilustrovani tjednik (1932), Novo doba (1932), Hrvatski dnevnik (1936), Dalmatinski Hrvat (1937), Hrvatski list (1937–38, 1940–41), Hrvatski Zagorac (1937–38), Hrvatska straža (1940), Večer (1940), Nedjeljne viesti (poslije Novine, 1942–43), Zabavnik (1944–45). Od 1910. uglavnom se posvećuje pisanju romana koje objavljuje u nastavcima u novinama i časopisima: Kneginja iz Petrinjske ulice (Hrvatske novosti, 1910, 334–570; ponovo objavljen pod naslovom Gornjogradska kneginja u Ženskom listu, 1925–27), Tajna Krvavog mosta (Male novine, 1911, 122–351; 1912, 1–82), Grička vještica (Male novine, 1912, 200–354; 1913, 1–228), Republikanci (Ilustrovani list, 1914, 1–52; 1915, 1–52; 1916, 1–7), Crveni ocean (Jutarnji list, 1918–19, 2362–2716), Delivuk (Zabavnik, 1918, 1–33), Kći Lotrščaka (Jutarnji list, 1919–20, 2839–3054), Tozuki (Dva sata, 1922, 76–293), Crni kabinet Marije Terezije (Novosti, 1925, 329–357; 1926, 1–272), Kaptolski antikrist (Hrvatska metropola, 1925, 1–45; 1926, 1–23), Dvorska kamarila Marije Terezije (Jutarnji list, 1926–27, 5264–6456), Modri đavo (Hrvatska metropola, 1926, 1–33), Buntovnik na prijestolju (Jutarnji list, 1927, 5457–5698), Kameni križari (Jutarnji list, 1928–29, 5726–6394; u obliku knjige objavljen pod naslovom Plameni inkvizitori), Krijeposni griješnici (Ženski list, 1929, 1–2; 1930, 1–5), Suparnica Marije Terezije (Jutarnji list, 1929–30, 6394–6554), Proročanstvo sa Kamenitih vrati (Jutarnji list, 1930–32, 6609–7313), Gordana (Jutarnji list, 1933–35, 7619–8505), Kraljica Hrvata (Jutarnji list, 1937–39), Vitez slavonske ravni (Hrvatski list, 1937–38; ponovo objavljivan pod naslovom Njegov zavjet u Novoj Hrvatskoj, 1942, 12–50; 1943, 1–6), Mala revolucionarka (Hrvatica, 1939, 1–12; 1940, 1–12), Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha (Hrvatica, 1939, 1–12; 1940, 1–8), Sud božji (Jutarnji list, 1940, 10 310–10 351), Vragoljanka Trešnjevke (Večer, 1940–41, 5959–6110), Neznano čudo (Nova Hrvatska, 1943, 1–45; nedovršen). U prva dva romana (Roblje i Vladko Šaretić) slijedi realistički romaneskni model, u duhu načela tematske i narativne dovršenosti i zaokruženosti. Od većine kasnijih romana ta se djela razlikuju i smještanjem radnje u suvremenost te tmurnim završetcima. Trećim romanom, Kneginja iz Petrinjske ulice, okrenula se narativnoj razigranosti i nezavršenosti, ostvarivši prvi hrvatski kriminalistički feljtonski roman koji je ocijenjen kao »sinteza feljtonske beskonačnosti i kriminalističke logike« (S. Lasić), ujedno i njezin jedini bez ikakve ideološke sugestije. Tu uspostavljen pripovjedni model razvila je potom u svojem prvom povijesnom romanu Tajna Krvavog mosta. U tom je smislu središnji ostvaraj njezina romanesknoga opusa ciklus Grička vještica, koji čine knjige Tajna Krvavog mosta, izvorna Grička vještica prerađena i podijeljena na dva dijela pod naslovima Kontesa Nera i Malleus maleficarum, potom Suparnica Marije Terezije, Dvorska kamarila Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju. Ciklusom je potpuno razradila tip feljtonskoga povijesnoga romana koji je dalje varirala u većini romana, s najviše uspjeha još u Kćeri Lotrščaka te Gordani, koja se kao knjiga također sastoji od nekoliko prije objavljenih romana u nastavcima (Proročanstvo s Kamenitih vrata, izvorna Gordana, Kraljica Hrvata i Sud božji). Za povijesni okvir radnje uzima različite odsječke hrvatske povijesti do kraja XVIII. st., npr. razdoblje jakobinske urote I. Martinovića 1790-ih u Republikancima, vladavinu Marije Terezije u Gričkoj vještici, vladavinu Stjepana V. i Ladislava IV. Arpadovića u Kamenim križarima, vladavinu Matije Korvina u Gordani. Prepletanje povijesnih sadržaja, koje uzima iz dokumenata, ali i usmene predaje koja otvara prostor motivima iz pučkoga folklora (posebice prisutnih u Kćeri Lotrščaka i Vitezu slavonske ravni) s postupcima i motivima iz ljubavnih (motiv strastvene ljubavi nadređen je ostalima) i pustolovnih romana tvori na strukturnom planu trivijalnu inačicu generičkoga oblika romanse, kojega je Zagorka u hrvatskoj književnosti vrhunska predstavnica. S tim su u svezi kontinuirano nizanje fabulativnih epizoda, pri čem se kao glavna pustolovina, okončanje koje zaokružuje priču, javlja potraga, potom dominacija tipiziranosti, podređivanje aktantske individualnosti fabularnim potrebama, a i povezivanje čitateljskih vrjednota s junacima, narativne formule spletka, otmica, zamka, bjegova, lutanja, prerušavanja, tajnih sastanaka, naglih obrata i prepoznavanja, također komponente demonskoga sa slikama urotničkih podzemnih prostora, tamnica, mučilišta i stratišta kao konkretizacijama arhetipskoga obrasca silaska u dijabolični labirintski donji svijet, kao i opća dijalektička suprotstavljenost niza kategorija (ljubav i mržnja, dobro i zlo, kaos i red) s temeljem u polarizaciji protagonista i antagonista, uz čestu shemu dvaju komplementarnih parova, naposljetku i provedba motiva propasti i obnove, odn., na metaforičkoj razini, smrti i uskrsnuća. Takav je narativni obrazac uklopljen i u zahtjev za održanjem nacionalnoga kontinuiteta, iz čega proizlaze oslonjenost na nacionalnu mitologiju, naglašena zavičajnost i kroatocentričnost (na pisanje povijesnih romana kao propagandnoga sredstva nagovorio ju je Strossmayer), iskazivanje nacionalnodemokratskih, protunjemačkih i protuaustrijskih ideja, a i protofeminističkih stajališta, sa ženama kao središnjim junacima. Tematizirala je i nedavnu prošlost (Mala revolucionarka, s radnjom za vladavine Khuena Héderváryja) te se vraćala suvremenim temama (pustolovno-fantastični roman s utopijskim elementima Crveni ocean, kriminalističko-politički Tozuki, Vragoljanka Trešnjevke). Kao dramatičarka uglavnom je pisala građansko-salonske konverzacijske tekstove – šale, vesele igre i dramolete u kojima se čista komika prepleće sa satirom, a humor s melodramskim efektima: Novi roman i Što žena umije (praizvedbe u zagrebačkom HNK 1901), Nesretna Ilica, U lovu, Ustrijelit ću se! (sve HNK 1903), Intermezzo (HNK 1908), kao i lakrdije Petrica Kerempuh (sa S. Vodvařkom, HNK 1906) i Jalnuševčani (HNK 1917), po ocjeni kritike njezino najuspjelije scensko djelo. U svima se nastavlja na tradiciju »lakrdijaških i konverzacionih odsječaka našega pučkoga igrokaza« (N. Batušić). Izvan takvih uzoraka nastali su dramolet radničke tematike Filip Košenski (HNK 1904) te povijesna pučka drama Evica Gupčeva (HNK 1905). S uspjehom je dramatizirala Kletvu A. Šenoe i J. E. Tomića (HNK 1914) kao i više vlastitih romana: Gričku vješticu (HNK 1916), Kćer Lotršćaka (HNK 1931), Suparnicu Marije Terezije (HNK 1932) i Gordanu (HNK 1940) te Republikance (Gradsko kazalište Varaždin). Vrijedna je i njezina memoarska proza: romansirana autobiografija Kamen na cesti (1938), prethodno objavljivana u Ženskom listu (1932, 12; 1933, 1–12; 1934, 1–12, pod naslovom Na cesti) i Hrvatskom dnevniku (1936, 1–172, pod naslovom Na mučilištu), oblikovana kao odgojno-razvojni roman, s naglaskom na raščlambi protagonističina psihičkoga stanja i obiteljske situacije, te tekstovi u kojima subjektivno evocira novinarsko-književnu djelatnost Tko ste vi? (Hrvatica,1939, 1–12; 1940, 1–12), Što je moja krivnja? (dijelom objavljen u tjedniku Danas 1988, a u cijelosti u knjizi Autobiografije hrvatskih pisaca 1997), Iz Zagorkinih memoara (Ilustrirani vjesnik, 1952, 338–344), Kako je bilo (1953). Političke je članke o zasjedanju ugarsko-hrvatskoga sabora skupila u knjizi Razvrgnute zaruke (1907), a kraće pripovjedne tekstove u Zagrebačkim silhouettama (1911). Napisala je scenarije filmova Matija Gubec A. Biničkoga (1917), prema motivima Šenoine Seljačke bune, i Grička vještica H. Nučića (1920), prema vlastitoj dramatizaciji romana (filmovi nisu sačuvani). Uz najpoznatiji pseudonim Zagorka, koji je postao sastavnim dijelom njezina imena u javnoj percepciji, potpisivala se i kao -ka, Z., (z), Z-a, Iglica, Vlastelinka. Iako joj je novinarski rad donio priznanja istaknutih političara (F. Supilo, T. Masaryk), kao žena neprekidno se suočavala s nerazumijevanjem onodobne novinarske okoline da bi joj poslije bio priznat ugled prve hrvatske moderne političke reporterke (J. Horvat). Slično tomu, iako je već nakon čitalačkoga uspjeha Kneginje iz Petrinjske ulice, a posebice nakon Tajne Krvavog mosta i Gričke vještice, stekla ugled najčitanije hrvatske književnice, njezine romane nije pratila primjerena kritička recepcija. Na značenje Zagorkina književnoga rada i potrebu njegova prevrjednovanja prvi je upozorio I. Hergešić 1963. Sustavni prikaz njezina opusa do 1910, a sa stajališta ontološkoga strukturalizma, pružio je Lasić u monografiji Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1986) u kojoj je ukazao i na autoričinu težnju k strukturalnoj napetosti. Njezina se djela posebice razmatraju u kontekstu odnosa žanra povijesnoga romana i fenomena trivijalne književnosti (Dunja Fališevac), a u njezinu se opusu pronalaze i obrasci poigravanja sa žanrovskim nasljeđem (Dunja Detoni-Dujmić). Djela su joj prevođena na češki, slovački, slovenski i poljski jezik. Prema motivima iz njezina života i književnoga rada V. Stojsavljević napisao je dramu Zagorka na duplerici (praizvedba u zagrebačkom Teatru &TD 2001). DJELA: Roblje. Zagreb 1899. — Vladko Šaretić. Zagreb 1903, 19282. — Razvrgnute zaruke. Zagreb 1907. — Kneginja iz Petrinjske ulice. Zagreb 1910, 1988². — Tajna Krvavog mosta. Zagreb 1911 (5 izd. do 1995). — Zagrebačke silhouette. Zagreb 1911. — Grička vještica. Zagreb 1912 (9 izd. do 1995). — Republikanci. Zagreb 1924 (5 izd. do 1989). — Kamen na cesti. Zagreb 1938, 1983², 1990³. — Vitez slavonske ravni. Osijek 1938 (7 izd. do 1998). — Neznana junakinja. Zagreb 1939. — Mala revolucionarka. Zagreb 1941, 1988². — Jadranka. Zagreb 1953 (5 izd. do 1989). — Kako je bilo. Beograd 1953. — Špijunka. Zagreb 1956. — Gordana. Zagreb 1957–1961, 1977², 1984³. — Kontesa Nera. Zagreb 1960–1962. — Kći Lotrščaka. Zagreb 1962 (5 izd. do 1993). — Plameni inkvizitori. Zagreb 1962 (5 izd. do 1989). — Sabrana djela, 1–17. Zagreb 1963–1967. — Izabrana djela. Zagreb 1985–1987. — Autobiografije hrvatskih pisaca. Zagreb 1997, 451–473.

Ulica u istom naselju, koja dolazi treće po redu sa desne strane idući Ulicom Otona Zupančića, naziva se »Ulica Marije Jurić-Zagorke«

Wikipedia Wikidata