Marija Ružička Strozzi

Marija Ružička-Strozzi (Litovel, 3. kolovoza 1850. – Zagreb, 27. rujna 1937.), hrvatska glumica, znamenita tragetkinja.
== Životopis ==
Trećega kolovoza 1850. u moravskom gradiću Litovelu rodila se Marija Terezija Ružička, kći Terezije Mauler i glazbenika Leopolda Ružičke, kojeg je glumac Josip Freudenreich ubrzo preporučio Dimitriju Demetru za zagrebački kazališni orkestar, te Marija s četiri mjeseca dolazi u Hrvatsku. Pohađajući njemačku školu kod opatica Marija prvi put nastupa u samostanskim svečanostima, a s petnaest godina majka je upisuje na pjevački tečaj Glazbenog zavoda gdje pjevački pedagog Lichtenegger s njom vježba teške dramskosopranske dionice pripremajući je za Bečki konzervatorij, no zbog preforsiranosti na jednoj predstavi gubi glas. No, Josip Freudenreich počeo ju je podučavati glumi i ona 2. siječnja 1868. debitira u ulozi Jeane d’Eyre u drami Lowoodska sirota Charlotte Birsch Pfeiffer, te već s debijem osvaja hvalospjeve kritike.
U dvadeset prvoj godini udaje se za markiza Ferdinanda de Strozzija, potomka stare firentinske obitelji, s kojim je imala osmero djece, nastupajući u steznicima sve do porođaja skrivajući trudnoću od kazališnih uprava. Njezin nerazdvojni partner bio je Andrija Fijan, s kojim je nastupala u trideset i tri sezone. Iako je nakon sjajne audicije pozvana u bečki Burgtheater, ostaje vjerna Zagrebu, provodivši noći u učenju brojnih uloga, ali gostuje u Pragu, Brnu, Sofiji i cijeloj Hrvatskoj, ne zaboravljajući riječi Josipa Jurja Srossmayera "Ponesi našu riječ što dalje", pa tako hrabro nastupa u Zadru, gdje su joj talijanaši prijetili ako na sceni progovori hrvatski. Godine 1905. tijekom gostovanja u Sofiji umire njezin suprug, a na sprovodu zajedno koračaju dvojica nerazdvojnih prijatelja, trinaestogodišnjaci Tito Strozzi i Miroslav Krleža.
Godine 1909., dan prije gostovanja Sare Bernhardt u Zagrebu, dobiva zadatak da odigra istu ulogu u Sardouovu komade Vještice i prema priznanju kritike nadmašuje ostarjelu francusku divu. Kad joj je sin Tito prije Prvog svjetskog rata htio napustiti Zagreb i graditi karijeru u Beču, ona mu zgranuta piše, na njemačkom: "Tito, ti kao Hrvat namjeravaš svoju domovinu tako lakomisleno napustiti?". Glumi čak i u osamdesetim godinama života, odigravši svoje posljednje uloge u Freudenreichovim Graničarima i Tolstojevu Uskrsnuću, a umire 27. rujna 1937. godine. Na pozornici je nastupala neprekinutih 68 godina, sve do 1936. godine. Lik Marije Ružička-Strozzi ovjekovječen je na svečanom zastoru Hrvatski preporod Vlaha Bukovca, a bila je jedina scenska umjetnica kojoj je još za života postavljena bista u HNK u Zagrebu.
== Izvori ==
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. srpnja 2007. (Wayback Machine) s dopusnicom HNK
== Vanjske poveznice ==
O obitelji Strozzi – Papandopulo u Sušačkoj reviji
Stoljeće jedne dinastije  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine)

RUŽIČKA-STROZZI, Marija, glumica (Litovel, 3. VIII. 1850 — Zagreb, 27. IX. 1937). U prvoj godini života s obitelji se preselila u Zagreb, gdje joj je otac Leopold dobio angažman u kazališnom orkestru. Iznimna glasa (alt), učila pjevanje u školi HGZ (V. Lichtenegger) – nastupila na zagrebačkoj praizvedbi operete Šerežanin I. N. Köcka 1864. kao Klementina te pjevala sopransku ariju iz opere Nabucco G. Verdija na koncertu HGZ 1866 – i pripremala se za studij na bečkom Konzervatoriju, ali je za nastupa 1866. oštetila glasnice te je morala odustati od pjevanja. Nakon liječenja privatno učila glumu u J. Freudenreicha ml., koji ju je pripremio za prvi nastup u zagrebačkom HNK. Debitirala 2. I. 1868. ulogom Jane u melodrami Lowoodska sirotica (Charlotte Birch-Pfeiffer), a već 17. veljače primljena je »u kazališno družtvo […] u svojstvu predstavljačice tragičnih ulogah«. Uza zagrebačko je kazalište ostala vezana do kraja života, s kraćim prekidom 1878. kad se usavršivala u bečkom Burgtheateru i imala uspio pokusni nastup, ali je otklonila ponuđeni angažman. Isprva je uglavnom dobivala uloge mladih djevojaka u tzv. naivnoj struci (Bojana, I. Kukuljević Sakcinski, Poturica, 1873; Marija, N. V. Gogolj, Revizor, 1874), katkad i manje uloge u operetama i operama (Siebel, C. Gounod, Faust, 1873), a postupno je tumačila i kompleksnije likove iz klasičnih komedija i tragedija, građanskih drama i konverzacijskih komada, u nekim sezonama i više od 60 različitih uloga: Aricija i Fedra (J. Racine, Fedra, 1871, 1889), Marija (J. W. Goethe, Clavigo, 1871), Luise Miller, Marija Stuart i Isabella (F. Schiller, Spletka i ljubav i Marija Stuart, 1873, Messinska vjerenica, 1914), Grofica Matilda (H. Laube, Struensee, 1876), Judita (K. Gutzkow, Uriel Acosta, 1876), Adelaida (G. Freytag, Novinari, 1878), Klara (G. Ohnet, Vlasnik talionica, 1885), Vojvotkinja (É. Pailleron, U svijetu dosade, 1885), Laurence (E. Brieux, Kolijevka, 1889), Barunica i Marguerite Gautier (A. Dumas sin, Polusvijet, 1893, i Gospođa s kamelijama, 1894), Srećana (J. N. Nestroy, Hudi duh Lumpacius Vagabundus, 1895), Klara (R. Bracco, Nevjernica, 1896), Katarina (A. N. Ostrovski, Bura, 1897), Medeja (F. Grillparzer, Zlatno runo, 1897), Duždevica i Candia (G. D’Annunzio, San jesenskog zapada, 1899, i Jorijeva kći, 1911), Katarina i Marina (G. Hauptmann, Osamljeni ljudi, 1900, i Elga, 1916), Jelena i Ranjevska (A. P. Čehov, Ujak Vanja, 1902, i Trešnjik, 1916), Aleksandra (C. F. Hebbel, Irud i Marijamna, 1904), Klitemnestra (Eshil, Orestija, 1904), Tekla (A. Strindberg, Vjerovnik, 1904), Erlynne (O. Wilde, Lepeza lady Windermerove, 1907), Agnès (H. Bernstein, Izrael, 1909), Ana Karenjina (E. Guiraud i L. N. Tolstoj, 1909), Klara (B. M. Bjørnson, Nad našu snagu, 1909), Karenina (Tolstoj, Živi mrtvac, 1911), Jokasta (Sofoklo, Kralj Edip, 1918), Makrina (S. Przybyszewski, Snijeg, 1922). Iznimno je glumačko umijeće u salonskom repertoaru, prema sudu kritike, pokazala tumačeći glumačku zvijezdu iz XVIII. st. Adrienne Lecouvreur u istoimenoj drami E. Scribea i E. Legouvéa, prožetoj nizom atraktivnih tirada i monologa iz poznatih kazališnih djela. Poseban je prinos dala izvedbama drama H. Ibsena, repertoarne okosnice na prijelazu XIX. u XX. st., kao Hesselova (Stupovi društva, 1891), Ella (John Gabriel Borkman, 1897), Ellida (Gospođa s mora, 1908), Rita (Mali Eyolf, 1911), Jedna gospođa (Kad mi mrtvi ustajemo, 1912) i Alina (Graditelj Solness, 1913). Zapažena u praizvedbama i obnovama dramskih djela hrvatskih autora, kao naslovna junakinja u Teuti (D. Demeter, 1894) i Katarini Zrinskoj (A. Tresić Pavičić, 1899) te Adela (E. Kumičić, Obiteljska tajna, 1890), Marija (M. Derenčin, Tri braka, 1891), Jelisava (F. Marković, Karlo Drački, 1894), Dora i Tomasina (M. Šenoa, Kneginja Dora, 1897, i Ban Pavao, 1904), Karmel (M. Dežman, Svršetak, 1897), Kristina (M. Nehajev, Svjećica, 1898), Mara (S. Tucić, Bura, 1901), Barbara (J. E. Tomić, Veronika Desinićka, 1903), Aleksandra (Tresić Pavičić, Hirud, 1910), Jelena (S. Miletić, Pribina, 1912), u dramatizacijama djela A. Šenoe Tereza (A. Benešić, Diogenes, 1903) i Marija (T. Strozzi, Čuvaj se senjske ruke, 1931). Neke od glavnih uloga, kojima se potvrdila kao vodeća tragičarka i salonska glumica, sa slabije izraženim smislom za komiku, ostvarila je glumeći s A. Fijanom 1880–1910. Prvi su put uspjelo nastupili kao mladi zaljubljenici Jelica i Stanko u pučkom igrokazu Barun Franjo Trenk (Tomić, 1880), a za umjetnički uspon hrvatskoga kazališta, napose za intendanta i glavnoga redatelja HNK Miletića 1894–98, ključne su njihove interpretacije glasovitih Shakespeareovih parova, govorno, mimički i gestualno razrađene u skladu s onodobnim poimanjem primjerne scenske interpretacije dramskoga stiha: Romeo i Julija (1885), Otelo i Desdemona (1885), Hamlet i Ofelija (1890), Benedikt i Beatrice (Mnogo vike ni za što, 1890), Bassanio i Porzia (Mletački trgovac, 1891), Macbeth i Lady Macbeth (1891), Koriolan i Volumnija (1894), Leont i Hermiona (Zimska priča, 1895), Tezej i Hipolita (San ljetne noći, 1895), Antonije i Kleopatra (1906). Veći su uspjeh u publike, međutim, postizali u salonskim i kostimiranim dramama V. Sardoua (Ipanov i Fedora, Fedora, 1883; Marcello i Gismonda, Gismonda, 1895; Andreas i Theodora, Theodora, 1899; Enrico i Zoraya, Vještica, 1906), I. Vojnovića (Braniewski i Wanda, Psyche, 1890), Laubea (Grof Essex i Jelisava, Grof Essex, 1898), A. W. Pinera (Aubrey i Paula, Njegova druga žena, 1898), Scribea (Bolingbroke i Vojvotkinja Marlborough, Čaša vode, 1904), A. Bissona (Lucien i Jacqueline, Strana žena, 1910). Prihvaćajući u zrelijim godinama drukčije uloge, »vrhunac umjetničkih ostvarenja dosegla [je] u trećoj fazi svojega glumačkog stvaralaštva u kreacijama majka, i to majka tragičnih udesa« (S. Batušić, 1950) te udovica i usamljenih ostarjelih žena: Gospođa Alving i Aase (Ibsen, Sablasti, 1896, i Peer Gynt, 1923), Mara Beneša, Majka Jugovića i Ane (Vojnović, Suton, 1903, Smrt majke Jugovića, 1907, i Maškarate iz potkuplja, 1924), Hekuba (F. Werfel i Euripid, Trojanke, 1916), Majka (P. Claudel, Blagovijest, 1922), Luce (V. Car Emin, Mrtva straža, 1923), Gospođa Bergman (F. Wedekind, Proljeće se budi, 1924), Raquinova (E. Zola, Tereza Raquin, 1933), Marija (M. Feldman, Profesor Žič, 1934). Samostalno ili s članovima Drame HNK gostovala u domaćim kazalištima (Dubrovnik, Pazin, Pula, Rijeka, Split, Zadar), u Trstu, Brnu, Sofiji i Pragu, gdje je na gostovanju 1894. mjesto u dvjema predviđenim predstavama nastupila u dvadesetak, te u Ljubljani, Sarajevu, Mostaru, Cetinju, Beogradu, Nišu i Kragujevcu. U gotovo sedam desetljeća glume na zagrebačkoj je pozornici prikazala šestotinjak likova u povijesno, stilski, tematski i žanrovski posve različitim tekstovima, prilagođujući se razmjerno uspjelo velikim promjenama u sastavu ansambla, organizaciji kazališta, ulozi redatelja u oblikovanju predstave i glumačkom stilu, napose u govornoj karakterizaciji. Sustavno se pripremala za uloge, što je uključivalo čitanje cijele drame, a ne samo ispisa uloge, kako je bilo uvriježeno do prvih desetljeća XX. st. Njezinu glumačku osobnost analizirao je B. Gavella (1953), ocijenivši da je bila »ideal žene-dame […] u najljepšem smislu riječi. Ona je bila utjelovljeni ženski šarm. Baš u naročitoj naravi toga šarma bila je njezina jedinstvenost. Nije to bio šarm ženskasto difuzan, već prilično karakterno obojen. No ta karakternost nije prelazila u neku karakternu specifikaciju, ostajala je nekako općeženska […] Ona je bila doduše salonska heroina, podvlačim salonska, jer je tek po nuždi, pod pritiskom godina, prešla u pravu heroinsku struku, ali kao da je bila sretna kad je mogla odbaciti masku heroinstva […] i uteći se dubokoj, ženskoj, toploj srdačnosti. […] Strozzijeva nije bila glumica velikih zamaha, ali zato dubljeg intenziteta. Njen organ nije bio prevelik, ali je titrao u svim preljevima […] od naivnog tepanja do najburnije strasti, od plemenitog revolta do tragičnog očajanja«. Za kazalište prevodila s talijanskoga, francuskoga i češkoga jezika (T. Gherardi del Testa, Adelaidino kraljevstvo, 1891; E. Grenet-Dancourt, Kako da ga dočekam, 1891; Scribe i Legouvè, Adrienne Lecouvreur, 1893; Sardou, Gismonda, 1895; Gabriela Preissová, Gazdina roba, 1896); prijevod Marije Antoinette P. Giacomettija tiskan je (Zagreb 1892). Bila je počasna članica Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« (Zmajica od Talije), Jugoslavensko-čehoslovačke lige i praškoga Narodnoga kazališta. Na šelak-pločama tvrtke Edison Bell Penkala snimljeni su joj dijelovi izvedbe Vojnovićeve Smrti majke Jugovića (s. a.) te recitacije dviju pjesama D. Domjanića (1928). Njezin je lik na kompoziciji V. Bukovca Hrvatski narodni preporod (1896; HPM, zastor zagrebačkoga HNK); portretirali su je i I. Hochetlinger (oko 1895), Nasta Rojc (1914; HNK u Zagrebu), O. Antonini (reprodukcija crteža ugljenom na naslovnici tjednika Svijet, 1928, 10), a Antonija Kulčar snimila je seriju njezinih kazališnih fotografija (negativi u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU). Poprsja u bronci izradili su joj Mila Wod (oko 1917) i F. Kršinić (1932; HNK u Zagrebu). Hrvatska je pošta 2000. izdala marku s njezinim likom (dizajn H. Šercar, serija Znameniti Hrvati). U zagrebačkoj Galeriji MH održana je 2003. izložba Stoljeće jedne dinastije o kazališno-glazbenoj obitelji Strozzi. LIT.: -l-: (O izvedbi Lowoodske sirotice). Dragoljub, 2(1868) 2, str. 31–32. — J. Ibler (Desiderius): Marija Ružička-Strozzi. Hrvatska vila, 4(1884–85) 17, str. 267–268; 18, str. 284–285. — (Uz obljetnice): S. Miletić (St. M.), Vienac, 25(1893) 15, str. 233–235, 243–244. — Z. Milković (Z. M. M.), Mlada Hrvatska, 1(1908) 2, str. 77–78. — N. Andrić, Hrvatska smotra, 1909, V/2, str. 57, 59–62. — M. Marjanović, Savremenik, 4(1909) 2, str. 82–85. — V. Lunaček (L.), Hrvatska njiva, 1(1917) 43, str. 766–768. — Isti, Savremenik, 13(1918) str. 52–62. — I. Vojnović, Književni jug, 1(1918) I/2, str. 49–50. — K. Mesarić, Hrvatska pozornica, 1925–26, 17, str. 281, 283–285. — -Hv.-, Kulisa, 2(1928) 5, str. 6. — S. Ilijić, Književnik, 1(1928) 1, str. 28–30. — M. Jurić Zagorka, Ženski list, 4(1928) 3, str. 21–22. — A. Muradbegović, Novosti, 22(1928) 3. III, str. 15. — I. Politeo, Savremenik, 21(1928) 3, str. 136–137. — S. Tomašić, Vijenac, 6(1928) VIII/4, str. 184–185. — V. Ciprin, 15 dana, 2(1932) 20, str. 312–313. — S. Mihalić (Teatralis), Karlovački glasnik, 2(1933) 4, str. 2–3. — B. Livadić, Hrvatska revija, 8(1935) 9, str. 468–471. — S. Batušić, Hrvatsko kolo, 3(1950) 3, str. 525–528. — B. Gavella (-ll-): (Marija Ružička-Strozzi). Agramer Tagblatt, 29(1914) 23. V, str. 9–10. — A. Kassowitz-Cvijić (A. K.): Naša markizica. Jutarnji list, 11(1922) 31. XII, str. 17. — Ista: Spomen-spis u proslavu šezdesetogodišnjeg umjetničkog djelovanja najveće hrvatske tragetkinje Marije Ružičke-Strozzi. Zagreb 1928. — I. Brlić: Marija Strozzi – Majka Jugovića. Novosti, 23(1929) 10. III, str. 24. — (Uz otkrivanje poprsja u HNK): N. Andrić, Teater, 5(1932) 20, str. 16–18. — J. Horvat (jh.), Jutarnji list, 21(1932) 3. X, str. 3. — B. Livadić, Hrvatska revija, 5(1932) 11, str. 714–717. — N. Škrgić, Pravda (Beograd), 28(1932) 8. X, str. 5. — I. Esih (ie.): (O postavljanju spomen-ploče u Litovelu). Jutarnji list, 24(1935) 19. IX, str. 10. — R. Habeduš Katedralis: Vječna umjetnost. Glumačka reč (Beograd), 2(1936) 12, str. 7. — (Nekrolozi): Ibid., 3(1937) 32, str. 7. — Hrvatski list, 18(1937) 30. IX, str. 7. — Hrvatski Zagorac, 4(1937) 156, str. 3. — Jadranski dnevnik, 4(1937) 30. IX, str. 3. — Javnost (Beograd), 3(1937) 40, str. 752. — Jutarnji list, 26(1937) 29. IX, str. 9. — Karlovački glasnik, 6(1937) 10, str. 3. — Kulisa, 10(1937) 2, str. 4. — Nova riječ, 2(1937) 46, str. 5. — Novo doba, 20(1937) 29. IX, str. 2. — Slovenec (Ljubljana), 65(1937) 1. X, str. 5. — S. Batušić, Komedija, 4(1937) 31, str. 1–2. — M. Jurić Zagorka (Z.), Ženski list, 13(1937) 10, str. 4–5, 29–30. — V. Kovačić, Hrvatski dnevnik, 2(1937) 30. IX, str. 4. — B. Livadić, Hrvatska revija, 10(1937) 11, str. 561–563. — S. Stiegler, Zagreb, 5(1937) 11, str. 375–376. — H. Vinković (-v-), Morgenblatt, 52(1937) 29. IX, str. 4. — J. Horvat, Kazališni almanah, 1938, str. 23–26. — A. Goglia: Dva violončelista Varaždinca. Sv. Cecilija, 33(1939) 2, str. 28. — Ž. D. Petrović: Marija Ružička-Stroci u Beogradu 1886. godine. Scena (Beograd), 5(1939–40) 16, str. 12–13. — B. Gavella: Hrvatsko glumište. Zagreb 1953. — A. Šenoa: Sabrana djela, 10. Zagreb 1964. — Hrvatsko narodno kazalište 1894–1969. Zagreb 1969. — N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978. — B. Senker: Sjene i odjeci. Zagreb 1984. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–2. Zagreb 1990. — B. Hećimović: Razgovori s Pometom, Desdemonom i Poljskim Židovom. Zagreb 1995. — E. Gerner: Kazalište kao sudbina. Zagreb 2001, 11–31. — L. Ljubić: Hrvatske glumice u hrvatskom kazalištu – kazališne i društvene uloge (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 2009. — Ista: Dame, građanke i intelektualke – glumice u hrvatskom kazalištu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Kronika Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, 12(2010) 25, str. 40–53. — Potpunija lit. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 16–17. Zagreb 2004.

Ružička-Strozzi [~ stro'ci], Marija, hrvatska glumica (Litovel, Češka, 3. VIII. 1850 – Zagreb, 28. IX. 1937). Kao četverogodišnja djevojčica s roditeljima se doselila u Zagreb, a njezin je otac Leopold dobio angažman u kazališnom orkestru. Pohađala je nastavu u Glazbenom zavodu i učila pjevanje, no zbog bolesti glasnica morala se odreći karijere operne pjevačice. Nastavila je glumačko obrazovanje, učila kod J. Freudenreicha i iznimno uspješno debitirala 1868. kao Jeane (Charlotte Birch-Pfeiffer, Lowoodska sirotica). U prvoj fazi glumila je sentimentalne naivke, djevojke i žene u konverzacijskim veselim igrama, a po potrebi nastupala je u operi i opereti. Najveće tadašnje uspjehe ostvarila je kao Marguerite (A. Dumas ml., Gospođa s kamelijama), Vojvotkinja (E. Scribe, Čaša vode) te Shakespeareova Julija (Romeo i Julija), Desdemona (Otelo), Ofelija (Hamlet), Beatrice (Mnogo vike ni za što) i Porcija (Mletački trgovac). Kada je 1878. A. Fijan postao stalni član drame, njih su dvoje kao vrsni i nerazdruživi glumački partneri nastupali tridesetak godina: u Sofoklovoj Elektri, u više Shakespeareovih djela, u Racineovoj Fedri, Schillerovoj Mariji Stuart, a najveću popularnost donijeli su im komadi V. Sardoua. Od prelaska u novu zgradu HNK-a, preuzimala je uloge zrelih žena (H. Ibsen, A. Strindberg, G. Hauptmann i H. Sudermann). Vrhunce je dosegnula kao Hekuba (Euripid – F. Werfel, Trojanke), Gđa Alving i Aase (Ibsen, Sablasti i Peer Gynt) te Mara Beneša i Majka Jugovića (I. Vojnović, Suton i Smrt majke Jugovića). Glumačke obljetnice proslavljala je velikim ulogama: kao Scribeova Adrienne Lecouvreur, dramatizirana Tolstojeva Ana Karenjina, Sardouova Fedora i Mosenthalova Debora. Neslužbenu proslavu 65. obljetnice djelovanja u zagrebačkom kazalištu 1933. obilježila je ulogom Gđe Raquin (É. Zola, Thérèse Raquin), a sve do 1936. nastupala je u manjim ulogama u Freudenreichovim Graničarima i Tolstojevu Uskrsnuću. Nazivaju ju jednom od najvećih tragetkinja slavenskoga juga. Unatoč ponudama iz Praga, Beča i Amerike, ostala je vjerna zagrebačkomu kazalištu, gdje je ostvarila oko 600 uloga te ostavila jedinstven trag u povijesti hrvatskoga glumišta. Citiranje: Ružička-Strozzi, Marija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na dramsku umjetnicu Mariju Ružičku Strozzi

(doslovno iz odluke: „imenuje se u spomen na dramsku umjetnicu Mariju Ružičku Strozzi i dobiva ime Park Marije Ružičke Strozzi“)

Wikipedia Wikidata