Marijan Matković

književnik; 1915-1985

Marijan Matković (Karlovac, 21. rujna 1915. – Zagreb, 31. srpnja 1985.), hrvatski književnik.
== Životopis ==
Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1935. godine. Studirao je povijest umjetnosti i književnost u Beču i Parizu, diplomirao je na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Od 1945. godine radio je na Radio Zagrebu, književni je tajnik "Nakladnog zavoda Hrvatske", te intendant u HNK u Zagrebu. 1961. je bio među utemeljiteljima časopisa Razreda za književnost HAZU Foruma. Poslije je i uređivao "Forum", a od 1974. do smrti vodio je "Zavod za književnost i teatrologiju JAZU".
Prvo je njegovo objavljeno djelo pjesnička zbirka Iz mraka u svjetlo.
Njegov dramski obiteljski ciklus "Igra oko smrti" svojevrsna je panorama predratnih i ratnih društveno-političkih previranja. Ovdje se posebno ističe drama Slučaj maturanta Wagnera koja govori o odnosu otac-dijete, o školstvu ondašnjega vremena, o građanskome moralu i slično. Valja podsjetiti i na dramu Krizantema iz istoga ciklusa, koju obilježava ratna tematika i čija se radnja odvija godine 1941.
Drugi je značajni dramski ciklus "I bogovi pate" (Heraklo, Prometej, Ahilova baština), u čijemu je središtu reinterpretacija antičkih mitova. Posebno je zanimljiva drama Heraklo u kojoj se nastoji skinuti aureola posvećenosti s mitskoga Herakla - mitski Heraklo, koji je u drami prikazan kao kameni kip, suprotstavlja se povijesnome Heraklu koji je u drami prikazan kao stari i reumatični starac. Povijesni Heraklo pošto-poto želi pobjeći od mitskih okvira koji ga dehumaniziraju i sprečavaju u svemu. Međutim, pobjedu odnosi mitski Heraklo koji je besmrtan (mitovi), dok povijesni Heraklo (reumatični starac, realnost) umire na lomači. Poanta je u tome da povijesni Heraklo ne može pobijediti mit jer mu je sudbina već mitski određena.
U ciklusu "Ikari bez krila" valja spomenuti dramu Vašar snova koja tematski obrađuje građansko društvo toga vremena u novim prilikama i prikazuje kako se oni - koji su ukorijenjeni u staro - nastoje snaći u novome. Rezultat je, naravno, negativan. Nimalo manju pažnju ne zaslužuje ni drama Na palubi, također iz spomenutoga ciklusa. Riječ je o drami Beckettova tipa (Beckettov antiteatar). Radnja se odvija na brodu, za koji se ne zna gdje je, ne zna se plovi li ili stoji, niti to je li u blizini kopna ili na otvorenome moru. Beckettov se utjecaj očituje u tome što su likovi prikazani groteskno, što besmisleno i pasivno čekaju, u tome što nema nikakvih događanja, u ograničenosti prostora (na brodu), također i u govoru likova koji je sveden na ponavljanje ispraznih fraza te u dijalozima koji su lišeni smislene strukture. Osim drama, pisao je i feljtone, eseje i kritike, putopise i likovne monografije te uređivao brojna izdanja hrvatskih pisaca.
Bio je u predsjedništvu Čakavskog sabora.
== Djela ==
Nepotpun popis:
Slučaj maturanta Wagnera
Rub zbilje
Na kraju puta
Heraklo
Bezimena
General i njegov lakrdijaš
== Izvori ==

MATKOVIĆ, Marijan, književnik, kazališni i književni kritičar i povjesničar (Karlovac, 21. IX. 1915 — Zagreb, 31. VII. 1985). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1935. i studij prava 1941. Putovao Europom 1935–39; studirao komparativnu književnost i povijest umjetnosti u Parizu i Beču 1935–37. U Zagrebu vodio kulturno-umjetnički odsjek Radio-stanice 1945–46. i Književni odjel u Nakladnom zavodu Hrvatske 1946–49 (među ostalim uređivao biblioteke Suvremeni pisci Jugoslavije i Klasično kazalište), bio intendant HNK od 1949. do ostavke 1953, potom slobodni književnik do 1959. Aktivan u društvenom i kulturnom životu, bio je tajnik 1950–55. i predsjednik 1961–71. Jugoslavenskoga centra Međunarodnoga kazališnoga instituta (ITI), umjetnički direktor Zagreb-filma 1959–64, predsjednik Društva književnika Hrvatske 1957–58. i Hrvatskoga centra PEN kluba 1966–71. te potpredsjednik Saveza književnika Jugoslavije 1961–64. Redoviti član JAZU od 1960; član Predsjedništva 1954–85, v. d. tajnika 1954–60. i tajnik 1960–78. Odjela odn. Razreda za suvremenu književnost, voditelj Zavoda za književnost i teatrologiju 1974–85. te pročelnik Odjela za jezik, književnost i teatrologiju 1979–85. Razvivši svestranu djelatnost u JAZU, uredio je brojeve Rada iz novije književnosti i kazališta (1954–55, 1957, 1962–63, 1965, 1968–69, 1971–72, 1978, 1981, 1983), u suradnji Radove Centra za organizaciju naučnoistraživačkog rada u Vinkovcima (1971, 1973; Radovi Centra za znanstveni rad Vinkovci, 1975, 1980, 1984), Zbornik radova o Vidu Došenu i Blažu Tadijanoviću (Osijek 1981) i Spomenicu preminulim akademicima posvećenu J. Brozu (1981, 11) te sudjelovao u pokretanju Foruma 1962 (urednik 1962–63. i 1966–85; redoviti suradnik) i Kronike Zavoda za književnost i teatrologiju 1975. Zaslužan i kao inicijator umjetničkih i znanstvenih zbivanja, među ostalim kao supokretač Dubrovačkoga festivala odn. Dubrovačkih ljetnih igara 1950 (direktor dramskoga programa 1972–74) i Danâ Hvarskog kazališta 1974. Bio zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH 1963–65. — Kao gimnazijalac objavio prve književne radove, proznu »legendu iz dvadesetog vijeka« Kavaliri u Svijetu (1933, 9) i pjesme u Mladosti (1933–34, 8; 1934–35, 1). Pozornost je privukao dramskim prvijencem Slučaj maturanta Wagnera, tročinkom čvrste, naoko zatvorene strukture po uzoru na skandinavsku poetiku, o sukobu hipersenzibilna protagonista i njegova autoritarna oca. Praizvedena u zagrebačkom HNK 1935 (A. Verli), u dijelu javnosti primljena s neodobravanjem, drama je nakon četvrte izvedbe skinuta s repertoara. Prije II. svjetskoga rata javio se i nevelikom zbirkom socijalno intoniranih pjesama oskudne literarnosti Iz mraka u svijetlo (1936), dopisima iz Pariza i Beča (Književnik, 1937) i jednočinkom Smrt Njegove Ekselencije (Pečat, 1939, 7). Kao kroničar zagrebačkoga kazališnoga života afirmirao se u poraću; pratio ga je u kritikama 1946–49, većinom u Republici i tjedniku Naprijed, zauzimajući se za novo, reformirano kazalište, pri čem je nastojao uspostaviti ravnotežu između književnopovijesnih i teatroloških prosudba. Dio kritika pretiskao je u opsežnim, u nas pionirskim Dramaturškim esejima (1949, Nagrada MH), uvrstivši u njih i znalačke kroatističke studije Hrvatska drama XIX. stoljeća te Marginalija uz Krležino stvaranje (obje Hrvatsko kolo, 1949, 2–3, samostalno Dva eseja iz hrvatske dramaturgije, 1950), od kojih mu je druga donijela status poznavatelja dramske poetike M. Krleže. U više od tri desetljeća kritičko-esejističkoga rada, tijekom kojih mu je aparat evoluirao od impresionističke asocijativnosti u tekućoj kazališnoj kritici do uspjela spoja »esejističke rečenice i znanstvene sustavnosti« u sintezama (B. Hećimović, 2001), objavio je i relevantne književnopovijesne radove, među kojima su osobito zapaženi oni o hrvatskoj drami i njezinu povijesnom razvoju (Nesuđeni dramatik, o S. S. Kranjčeviću, Literatura, 1958, 11; Ivo Vojnović. Forum, 1964, 12, i p. o.; Tri drame Augusta Cesarca. Ibid., 4; Drama hrvatske moderne. Dani Hvarskog kazališta, 1. Split 1975; Razvojne smjernice hrvatske dramske književnosti XIX. stoljeća. Mogućnosti, 1979, 2–3). Osim sustavne upućenosti na Krležu, o kojem je pisao i u zbornicima Miroslav Krleža (Zagreb 1963; urednik) i Miroslav Krleža 1973 (Zagreb 1975; suurednik) te po narudžbi UNESCO-a objavio knjigu La vie et l᾽oeuvre de Miroslav Krleža (1977), najviše se bavio A. G. Matošem. Iznova pobuđujući zanimanje za njega, pisao je radove u časopisima (Republika, 1950, 2–3; Letopis Matice srpske, Novi Sad 1953, CCCLXXII/1–2; Forum, 1967, 1–2) te predgovore i pogovore njegovim djelima (Izabrane pjesme. Zagreb 1950; Hrvatska književna kritika, 4. Zagreb 1952, priređivač; Pejzaži. Beograd 1956; Izabrana djela. Beograd 1963; Pjesme. Pripovijesti. Autobiografija. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 64. Zagreb 1967, supriredio knj. 64–66); u JAZU supriredio sabrana djela (1–3. Zagreb 1953–1955). Povremeno se bavio i filmskim temama te likovnom umjetnošću, ponajviše slikarima i aktualnim izložbama (E. Murtić, O. Postružnik, V. Svečnjak, J. Miše, K. Hegedušić); esej o P. Bruegelu st. (Republika, 1950, 10) pretiskan je kao predgovor knjižici Pieter Bruegel (Zagreb 1950). Kritikama, esejima, feljtonima i prigodnim osvrtima surađivao među ostalim i u periodicima Vjesnik (1946, 1948, 1951–55, 1973–74), Djelo (1948), Hrvatsko kolo (1948–49; suurednik 1948), Letopis Matice srpske (1949, 1955), Književne novine (1950–51), Scena (1950; pokretač i urednik 1950), Kazališne vijesti Hrvatskog narodnog kazališta (1951–52), Borba (Beograd 1952–53), Narodni list (1952), Riječki list (1952), Naša scena (Novi Sad 1953, 1955), Međunarodna politika (Beograd 1954), Literatura (1957), Filmska kultura (1960), Telegram (1960–62), Ljetopis JAZU (1961, 1981), Scena (Novi Sad 1965), Revija (1968), Mogućnosti (1971, 1982), Dometi (1972), Zadarska revija (1973), Dubrovački horizonti (1974–75) i Gesta (1980) te u izdanjima Doprinos Slavonije hrvatskoj književnosti (Vinkovci—Zagreb 1968), Socijalistička Republika Hrvatska (Zagreb 1972), Lika u prošlosti i sadašnjosti (Karlovac 1973), Dragutin Tadijanović (Zagreb 1980; suurednik), Aporije Hrvatskog biografskog leksikona (Zagreb 1984) i Kultura i nauka u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji (Skoplje 1984). Izbor kritika i eseja skupljen mu je u zbirkama Ogledi i ogledala (1978, Nagrada »Ivan Goran Kovačić«) i Razgovori i pogovori (1985). Suuredio knjižicu Dubrovački festival 1950 (Dubrovnik 1950), napisao monografije Dubrovačke ljetne igre 1950–1979 (Dubrovnik 1979) i u suradnji Karlovac (Karlovac 1983). Autor je predgovora i pogovora mnogih knjiga, među kojima Tri poeme G. Krkleca (1949), Pjesme A. B. Šimića (1950), Androklo i lav G. B. Shawa (1951), Suvremeni pisci Hrvatske (1959), Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića (1968), Bune i otpori M. Stilinovića (1969), Vatra dugog bdijenja nad mojim Karlovcem O. Šolca (1983), Ljubav na putu M. Peića (1984), Živjeti u Hrvatskoj 1900–1941. J. Horvata (1984), Praški zapisi S. Radića (1985) i Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića J. Benešića (1985), sve tiskano u Zagrebu. Bio član uredničkih odbora nizova Pet stoljeća hrvatske književnosti 1962–85, za koji je priredio, uz vlastite predgovore, Vojnovićeva (55. Zagreb 1964) te djela E. Šinka (103. Zagreb 1969) i V. Vide (139. Zagreb 1982), te Srpski i hrvatski pisci XX veka 1963–67, za koji je priredio izabrana Cesarčeva (1–2. Beograd 1964; supriređivač) i Krležina djela (1–5. Beograd 1966; autor predgovora). U suradnji uredio izbore Hrvatski povojni novelisti 1945–1949 (Ljubljana 1950) i Pages de la prose croate contemporaine (Zagreb 1960), samostalno Antologiju hrvatske drame od Marina Držića do Miroslava Krleže (1–2. Beograd 1958) i Šinkovu knjigu Sablast kruži Evropom (Zagreb 1982). — Usporedno s kritičkim i uredničkim radom nastajao mu je dramski opus, kojim se uvrstio u hrvatski književni kanon kao jedan od najplodnijih dramatičara. Iako je tumačen kao dijalog sa zbiljom i suvremenicima, u njem se, kao angažirani intelektualac europske erudicije, nadahnjivao svjetskom književnom baštinom. Nakon II. svjetskoga rata tiskao je Dvije dramske epizode (1949), s dramama Koraci (Republika, 1948, 7–8, samostalno 1951; Narodno kazalište u Bjelovaru 1954) i Trojica (Letopis Matice srpske, 1949, CCCLXIII/3; Narodno kazalište »August Cesarec« u Varaždinu 1973), a potom je, baveći se Euripidom te uvidjevši da se o čovjeku i njegovoj sadašnjosti idealno govori posredovanjem mita, u helenskoj mitologiji, s likovima bogova, polubogova, titana i smrtnika, pronašao vlastitu inačicu čitanja poratne zbilje. U Prometeju (1952; Narodno kazalište »Ivan Zajc« u Rijeci 1959) nedvojbena je povezanost, napose u karakterizaciji protagonista »čovjekoljupca«, prometejske pravednosti s novim društvenim poretkom (B. Donat). Oslobodivši se zatim donekle ideologije (iako je, prema vlastitom očitovanju, sve mitološke drame zamislio za rata kao stanovitu prikrivenu angažiranost), u Heraklu (Delo, Beograd 1957, 8–10; Nagrada grada Zagreba 1959), ponajboljoj poslijeratnoj drami u nas, antički mu je mit predložak i okvir kojim Herakla, pretvorivši ga iz poluboga u modernoga antijunaka, uvodi u svijet duboke duhovne i etičke nesigurnosti i tjeskobe, dominantan u zapadnoeuropskoj egzistencijalističkoj drami. Velik je uspjeh postignula njezina praizvedba u zagrebačkom HNK u režiji V. Habuneka 1958, jedna od prijelomnih točaka u povijesti hrvatskoga kazališta. U drami Ahilova baština (Delo, 1959, 8–10; sam režirao praizvedbu u HNK u Zagrebu 1961) destruirao je mit o trojanskom ratu, no zbog naglašene retoričnosti i manjka dramaturške napetosti nije postignuo slojevitost Herakla. Te je tri drame objavio u ciklusu I bogovi pate (1962), strukturom srodnom klasičnoj antičkoj trilogiji s tematski neovisnim cjelinama. Grčkim se mitom bavio i u dramoletima Helena, Andromaha i Klitemnestra zajedničkoga naslova Trojom uklete (Forum, 1972, 6; Klitemnestra izvedena u Dramskom studiju u Karlovcu 1974). Zaokupljen istodobno suvremenošću i antirealističkom koncepcijom kazališta apsurda, u ciklusu Igra oko smrti (1955) skupio je Slučaj maturanta Wagnera, dramu Na kraju puta (Rad JAZU, 1954, 301, i p. o.; Nagrada Društva književnika Hrvatske 1955) te osam prethodno tiskanih jednočinka, od kojih se ističe Bezimena (Letopis Matice srpske, 1954, CCCLXXIV/1–2), s pirandellovskom relativizacijom univerzalne istine. U cjelini njegova dramskoga opusa – tumačena najčešće, donekle i neosnovano, na temelju Krležine motivike i karakterologije – ciklus je čitan kao odraz utjecaja krležijanske vizije agramerske egzistencije, premda se, ostajući samo djelomično Krležin poetički istomišljenik, prelaskom iz zatvorenosti ibsenovske i glembajevske strukture u otvorenost pirandellovskoga modela Matković dovinuo do samosvojne vizije književnoga i scenskoga stvaralaštva. U najuspjelijem dijelu ciklusa, dvodijelnoj drami Na kraju puta, kompleksnošću unutarnje strukture i vremenskih planova (postupak svojevrsna flashbacka, preuzet iz američke drame) približio se egzistencijalizmu srodnu djelima J.-P. Sartrea i A. Camusa te, udubivši se u intimna previranja likova, u pokušaju propitivanja jednostranih prikaza ratnih događaja nadišao okvire onodobne hrvatske dramske produkcije. Od praizvedbe u Narodnom kazalištu u Osijeku 1954 (B. Mešeg) drama je, uz Herakla, postala njegovim najizvođenijim djelom i jednim od najizvođenijih u hrvatskim profesionalnim kazalištima. Uključivši se u neoavangardno kazalište, dvočinkom Vašar snova (Književnost, Beograd 1957, 9–11, samostalno 1959; Zagrebačko dramsko kazalište, 1958, Sterijina nagrada 1958) najavio je, zaokupljen utjecajem društvenih zbivanja na život pojedinca, niz drama o sudbinama suvremenika, »ikarovskih sanjara« (Hećimović, 2001) bez životne vitalnosti: Snjegović (Forum, 1966, 11–12, i p. o.; HNK u Zagrebu 1967), Premijera (Ibid., 1967, 3–4), Na palubi (Ibid., 1969, 4–5) i Jationov san (Ibid., 1973, 9), među kojima su znatan odjek imale Ranjena ptica (Ibid., 1965, 7–8, i p. o.; HNK u Zagrebu 1966) i Tigar (Ibid., 1969, 7–8; Zagrebačko dramsko kazalište 1969); sve su skupljene u knjizi Ikari bez krila (1977). Obnovio je potom dijalog s prošlošću i mitom pseudopovijesnom dramom General i njegov lakrdijaš (Forum, 1969, 10–11, Nagrada »Marin Držić« 1970; HNK u Zagrebu 1970), prvim dijelom neostvarena ciklusa o nacionalnim mitskim junacima. Predočujući Nikolu IV. Zrinskoga kao promišljena racionalista usmjerena na vlastiti probitak, nastojao je sigetsku temu rasteretiti mitskoga sloja, no pokušaj relativizacije povijesne istine naišao je na javni otpor; na prvoj je reprizi dio publike prosvjedovao, nakon čega je u otvorenom pismu Upravi HNK (Telegram, 1970, 513) uzalud tražio da se drama prestane izvoditi. Rezigniran, napustio je zatim dramsko stvaranje. — Boravio u SAD kao stipendist američke vlade 1964–65, putovao po SAD i Meksiku 1967; te se godine (ožujak–lipanj) putopisnim zapisima iz Meksika javljao u Vjesniku (član redakcije 1966–67). U Američkom triptihu (1974) prikupio je u Forumu tiskane putopise Nokturno u New Yorku (1968, 7–8), Nedjelja u Washingtonu (1973, 4–5) i California-Zephyr (1973, 6), najuspjelije u intimističkim, lirskim dionicama, u kojima se prisjeća djetinjstva i prijeratnoga Zagreba. Izdao i zbirku meditativno-esejističke proze Stope na stazi (1982); u Forumu (1982, 1–12; 1983, 10–12) tiskao kronikalno-ispovjedne feljtone i polemičke zapise istoga naslova. Objavljeni su mu izbori iz opusa (1976, 2000) i izabrana djela (2001), zbirka teatroloških studija Krležinim stopama (2020) te pisma D. Karpatskomu (Kronika Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, 2002, 12) i M. Fotezu (Ibid., 2016, 33). Ulomci iz njegovih djela uvršteni su u većinu izbora hrvatske drame, kritike i putopisa (Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1955; Hrvatska književna kritika, 10. Zagreb 1960; Antologija hrvatske drame, 3. Zagreb 1988; Hrvatska drama 20. stoljeća, 1. Split 1989; Hrestomatija novije hrvatske drame, 1–2. Zagreb 2000–2001; Hrvatski putopis. Zagreb 2002; Hrvatska kazališna kritika. Split 2010). Prevođen je na albanski, češki, engleski, esperanto, francuski, kineski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski, španjolski i talijanski jezik. Za TV ekranizirane su mu drame Krizantema (S. Stefanović Ravasi, 1959; G. Paro, 1987), Trojica (J. Šenk, 1960), Bezimena (I. Hetrich, 1963), Premijera (Stefanović Ravasi, 1966), Klitemnestra (A. Jovanović, 1974), Slučaj maturanta Wagnera (B. Ivanda, 1976) i Na kraju puta (Paro, 1987), na Radio-Zagrebu izvedene su pak Koraci (1949), Vašar snova (1962), Bezimena (1963), Slučaj maturanta Wagnera (1971; 1976), Helena (1975), Andromaha (1976), Karmine (1983) i Smrt Njegove Ekselencije (1984). Dobio Herderovu nagradu 1969, nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1974, Sterijinu za ukupan prinos kazalištu 1976. i AVNOJ-a 1980. Portretirao ga je u ulju M. Stanić (1979), a crteže su mu izradili F. Vaić (1951), V. Radauš (1970), P. Goll (1980), Z. Kauzlarić Atač (1984), M. Stančić i Klementina Švarc-Požgaj. Ostavština mu se čuva u HDA i Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, manjim dijelom i u NSK u Zagrebu. O njem su održani skupovi u Zagrebu 1986. i 2015. te Karlovcu 2015. DJELA: Iz mraka u svijetlo. Zagreb 1936. — Dramaturški eseji. Zagreb 1949. — Dvije dramske epizode. Zagreb 1949. — Dva eseja iz hrvatske dramaturgije. Zagreb 1950. — Koraci. Beograd 1951. — Prometej. Zagreb 1952. — Igra oko smrti. Zagreb 1955, 1986². — Vašar snova. Novi Sad 1959, Beograd 1969. — I bogovi pate. Zagreb 1962. — Američki triptih. Zagreb 1974. — Drame. Eseji. California-Zephyr. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 141. Zagreb 1976. — Ikari bez krila. Zagreb 1977. — Ogledi i ogledala. Zagreb 1977. — La vie et l᾽oeuvre de Miroslav Krleža. Paris 1977 (hrv. izd. Miroslav Krleža – život i djelo. Zagreb 1988). — Stope na stazi. Sarajevo 1982. — Razgovori i pogovori. Zagreb 1985. — Drame. Vinkovci 2000. — Izabrana djela, 1–8. Zagreb 2001. — Krležinim stopama. Zagreb 2020.

Matković, Marijan, hrvatski književnik (Karlovac, 21. IX. 1915 – Zagreb, 31. VII. 1985). Komparativnu književnost i povijest umjetnosti studirao u Beču i Parizu 1935–37. Studij prava završio u Zagrebu 1941. Prve književne radove objavio je u Svijetu i Mladosti, a kao student surađivao je u časopisima Književnik i Pečat. God. 1936. tiskao je zbirku pjesama Iz mraka u svjetlo. Nakon II. svjetskog rata obnašao je niz dužnosti, npr. šef kulturno-umjetničkog odjela Radio Zagreba, intendant HNK-a u Zagrebu, umjetnički direktor Zagreb filma, tajnik Razreda za suvremenu književnost JAZU i voditelj današnjega Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Pokretač (1962) i dugogodišnji glavni urednik časopisa Forum. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1974.Jedan od najplodnijih hrvatskih dramatičara i dosljedan sljedbenik M. Krleže, Matković je najzapaženiji po dvama dramskim ciklusima. Prvi je žanrovski i stilski niz od dviju drama i osam jednočinki Igra oko smrti (1955), u kojem prati sudbine predstavnika različitih društvenih, političkih i vojnih skupina od polovice 1930-ih do polovice 1940-ih te istodobno istražuje različite dramaturške postupke karakteristične za H. Ibsena, A. Strindberga, M. Krležu, L. Pirandella i B. Brechta. Drugi ciklus, I bogovi pate (1962), čine tri drame u kojima preko junaka iz grčkih mitova Prometeja, Herakla i dr. progovara ponajprije o etičkim dilemama suvremenoga čovjeka, slijedeći u tome primjer nekolicine suvremenih dramatičara, npr. J. Giraudouxa, J. Anouilha, J.-P. Sartrea, D. Smolea i J. Hristića. Iz prvoga ciklusa veću pozornost kritike i kazališta privukle su prva i posljednja drama, Slučaj maturanta Wagnera (HNK, Zagreb, 1935), mladenački dramski prikaz sukoba naraštaja u zagrebačkoj građanskoj obitelji te politička polarizacija uoči rata, odn. Na kraju puta (HNK, Osijek, 1954), jedan od prvih pokušaja relativiziranja jednostranih prikaza ratnih zbivanja, a središnja drama drugoga ciklusa, Heraklo (HNK, Zagreb, 1958), kritika kulta ličnosti, falsificiranja povijesti i ideologijskih manipulacija, drži se jednom od najboljih poslijeratnih hrvatskih drama, bitnom za prodor individualizma i pluralizma u naše kazalište. Lažnim veličinama i falsificiranju povijesnih događaja suprotstavio se i dramom General i njegov lakrdijaš (HNK, Zagreb, 1970), u kojoj je nastojao lišiti patetike nacionalni mit o Nikoli Šubiću Zrinskom i pogibiji sigetskih branitelja.Drame u kojima se okrenuo intimnim problemima suvremenoga čovjeka i pokazao zanimanje za eskapiste, osamljenike, ljude opterećene prošlošću ili izgubljenim iluzijama i druge likove slične »gubitnicima« iz obiteljskih melodrama E. O’Neilla, A. Millera i T. Williamsa, sabrao je u knjizi Ikari bez krila (1977), a među njima se ističu Vašar snova (Dramsko kazalište »Gavella«, 1958), Ranjena ptica (HNK, Zagreb, 1966) i Tigar (Dramsko kazalište »Gavella«, 1969). Na hrvatsku teatrologiju i kazališnu kritiku jak i trajan dojam ostavili su Dramaturški eseji (1949), među kojima su najznačajniji Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje i Hrvatska drama XIX. stoljeća, oba vrlo kritična prema novijoj hrvatskoj drami i kazalištu. Zanimljiv dijalog sa samim sobom, sa svojim očekivanjima i predrasudama, Matković je ostvario u putopisu Američki triptih (1974), a svoje sudove o suvremenicima i sjećanja na njih objavio je u knjigama Stope na stazi (1982) te Razgovori i pogovori (1985). Autor je informativne biografije M. Krleže, napisane za pariškoga izdavača i objavljene na francuskom jeziku 1977. Citiranje: Matković, Marijan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata