Marin Držić

hrvatski dramski pisac i pjesnik; 1508-1567

DRŽIĆ, Marin (Darsa, Dersa), pjesnik i komediograf (Dubrovnik, 1508 — Venecija, 2. V. 1567). Imao je nadimak Vidra. Sinovac je pjesnika i dramatičara Džore; majka mu je iz pučanske porodice Kotruljevića, kojoj je pripadao poznati gospodarski pisac i diplomat Benko. Malo je podataka o pjesnikovu životu. Osnovnu i humanističku školu zacijelo je završio u rodnom gradu, gdje mu je učiteljem mogao biti poznati latinist i veliki poklonik Plauta I. Crijević. Prva vijest o Držiću potječe iz 1526, kada je kao klerik imenovan jednim od dvojice rektora crkve Svih Svetih u Dubrovniku (Domino), a tu povlasticu Držići su uživali od starine. God. 1538. bio je postavljen za orguljaša dubrovačke katedrale. Dobivši od vlade jednokratnu pomoć od 30 zlatnih dukata, D. odlazi potkraj 1538. na studij u Sienu. Studenti ga 1541. biraju za rektora Studentskog doma (Domus Sapientiae), što je bilo vezano s dužnošću prorektora sveučilišta, a kako se rektor tih godina nije birao, D. je godinu dana kao prorektor obavljao i rektorski posao. Za njegove uprave izbili su studentski nemiri, koji su, zahvaljujući i njemu, završeni donošenjem novog statuta sveučilišta. Za španjolske okupacije Siene bili su zabranjeni javni skupovi, a D. je, kršeći zabranu, glumio u dosad neutvrđenoj komediji pred nekoliko desetaka građana u kući nekoga uglednog građanina; bio je kažnjen samo opomenom jer je kao pripadnik sveučilišta i njegov dužnosnik podlijegao nadbiskupovoj jurisdikciji. Jedna vijest iz 1543. svjedoči da je u Anconi u nekog Firentinca posudio sto dukata. Iz nekih se dokumenata naslućuje da je već iste godine mogao biti u Dubrovniku, ali se njegova nazočnost u rodnom gradu potvrđuje tek 1545, kad ga pozivaju u pratnju grofu Christophu Rogendorfu, koji se zbog nesuglasica s bečkim Dvorom spremao stupiti u sultanovu službu. Posredovanjem Marina Zamanje, jednoga od službenih grofovih pratilaca, Rogendorf prima Držića u stalnu službu kao sobara. Obaviješten da je njegov spor na dvoru izglađen, grof se vraća u Beč; sa sobom vodi i Držića. Nekoliko mjeseci poslije D. se preko Klagenfurta i Venecije vraća u Dubrovnik. Potkraj kolovoza 1546. Rogendorf se ponovo pojavio u Dubrovniku na putu u Carigrad te je D. opet u njegovoj službi, ovaj put kao tumač. Nakon pola godine vraća se u Dubrovnik i prvih dana siječnja 1547. na saslušanju daje vladi opširan izvještaj o svom boravku u Carigradu, o grofu i osobito o sinu dubrovačkog emigranta M. Bučinjelića (Bučinčića). D. ostaje u rodnom gradu sve do 1562. Od 1548. do 1558. napisao je sve svoje dramske tekstove i preveo Euripidovu Hekubu. God. 1550. spominje se prvi put kao svećenik, ali je i dalje obavljao i neke laičke službe: između ostaloga 1554–56. bio je pisar u dubrovačkoj solani. U dokumentima se često spominje kao dužnik koji je nerijetko zapadao u neprilike. Čini se da je neko vrijeme boravio i u Zadru, kako izlazi iz pjesničke poslanice S. Bobaljevića Mišetića zadarskom kancelaru »in criminalibus« M. Pelegrinoviću, pjesniku Jejupke. Ne zna se zbog čega je potkraj 1562. prešao u Veneciju i zašto je 1563/64. opet bio u Dubrovniku. God. 1564. opet se vratio u Veneciju, gdje je, uz boravak u Firenci 1566, ostao do kraja života. U Veneciji je bio zaposlen kao nadbiskupski kapelan. God. 1566. D. je iz Firence toskanskom vojvodi Cosimu Mediciju i njegovu sinu Francescu uputio pet urotničkih pisama, u kojima moli vojvodu da mu pomogne srušiti dubrovačku vladajuću oligarhiju. U tim pismima (prvo nije pronađeno) navodi da je dubrovačka vlast surova i nepravedna te predlaže način kako da se ona zamijeni boljom. Koliko se zna, vojvodina odgovora nije bilo. Kao da je sâm ocijenio da je zaigrao opasnu igru, D. se petim pismom (vojvodinu sinu Francescu) oprašta od firentinskog dvora odgađajući pothvat za pogodniju priliku. Umro je u Veneciji te bio pokopan u skupnoj grobnici crkve Sv. Ivana i Pavla (Zanipolo). Tu mu je 1972. JAZU dala postaviti nadgrobnu ploču. — Prije studija u Italiji D. je mogao napisati samo neveliku zbirku petrarkističkih ljubavnih i prigodnih pjesama, koje se po stilu jedva razlikuju od onih Š. Menčetića i Dž. Držića. Uz nekoliko prigodnica, to su pjesme uzdisaja i čežnja, izražene opisom neodoljive gospođine ljepote. Tek po povratku iz Italije javio se i scenskim djelima. Nakon Dž. Držića, M. Vetranovića i N. Nalješkovića, koji su otvorili vrata svjetovnoj drami u Dubrovniku, D. je samo u desetak godina ostvario djela koja i danas žive na sceni. To su pastirsko-seljačke igre Tirena i Grižula, farse Novela od Stanca te Venera i Adon, komedije Pomet, Dundo Maroje, Skup, Mande, Arkulin, Džuho Krpeta i Pjerin te prijevod Euripidove Hekube. Djela mu se, međutim, nisu sačuvala u cjelini: Pomet je posve izgubljen, a da je postojao, zna se samo iz drugog prologa Dunda Maroja, s kojim je on kao »sve jedna komedija«; Dundu Maroju i Skupu izgubio se svršetak, Mandi i Arkulinu početak; Džuho Krpeta i Pjerin ostali su samo u ispisima što ih je u XVIII. st. učinio Đ. Matijašević u leksikografske svrhe; Grižuli nedostaje nekoliko rečenica na kraju. Jedino tekstovi u stihovima što su tiskani zajedno s ljubavnim i prigodnim pjesmama (Mleci 1551, 1607, 1630) sačuvali su se čitavi (Tirena, Venera i Adon, Novela od Stanca). Pripisivao mu se kontrast Dživko Oblizalo i Savo Vragolov (P. Kolendić), ali novija istraživanja tu pretpostavku ozbiljno dovode u pitanje (F. Čale). Držićeve su se drame izvodile na različitim lokalitetima: »prid Dvorom« (premijera Tirene), zatim na svadbenim svečanostima u prostranim »saločama« palača i dvoraca dubrovačkih plemića i imućnijih pučana, a jednom i u Vijećnici Kneževa dvora (Dundo Maroje). Predstavljale su ih, zacijelo pod autorovim vodstvom, amaterske kazališne družine »Pomet-družina«, »Njarnjasi«, »Gardzarija« i družina »Od Bidzara«. D. je, kako se općenito misli, debitirao Tirenom (u veljači 1549), kada je potvoren da plagira Vetranovića. Međutim, prema jednom od prologa Dunda Maroja, čini se da se Pomet izvodio godinu dana prije. Novela od Stanca izvedena je 1550, Venera i Adon, Dundo Maroje i repriza Tirene 1551, zatim Pjerin 1552, Skup i Džuho Krpeta 1554/55, Grižula 1556, a Hekuba 1559, nakon neuspjela pokušaja 1558. Za Mandu i Arkulina nema podataka o godini prikazivanja. D. ne respektira čistih rodova i vrsta: seljački sloj u njegovim pastoralama daje s mitološkim slojem novu kvalitetu. Tirena i Grižula, odvajajući se od čistih modela, tendiraju prema pastoralama, a Novela od Stanca i Venera i Adon prema farsama. U njegovim dramskim tekstovima nije uvijek jasno određeno što je glavno, a što sporedno, koji je lik glavni, a koji nije, što se zrcali i u dvojnosti naslova nekih od njih (Grižula ili Plakir, Mande ili Tripče de Utolče). Zamagljeno je i određenje glavnog lika u Dundu Maroju; po naslovu reklo bi se da bi to bio sâm Dundo Maroje, a ipak glavne konce igre u komediji vuče Pomet. U Veneri i Adonu dvojnost je ostvarena i dvojnošću predstavljališta: rustični dio prikazuje se pred pozornicom, a mitološki na pozornici. U Tireni i Grižuli, naprotiv, oba se sloja neprekidno prepleću i sukobljuju. Sve to navješćuje novu poetiku prema kojoj se Držićev dramski opus svrstava u manirističku struju: narušavaju se neka načela renesansnog sklada i ispod konvencionalnih likova eruditne komedije izranjaju autentični likovi s dubrovačkih ulica i trgova te okolice (F. Čale). Dramska priča Držićevih scenskih djela uvijek polazi od kakve opće ideje. Jednom je to svemoć ljubavi (Tirena, Venera i Adon, Grižula), drugi put čežnja da se odupre starosti i smrti (Novela od Stanca); jednom samoživost i škrtost (Skup) ili škrtost i rasipnost (Dundo Maroje), drugi put ljubavni trokut ili staračka zaljubljenost (Mande, Arkulin). Tu opću ljudsku ideju D. projicira na svoju sredinu, s njezinim međuodnosima, u epohu, u općeljudske razmjere, i s pomoću nje scenski pokreće širok dijapazon životnih pitanja, uvijek dakako pod komičnim kutom gledanja. Općeljudske i aktualne akcente unio je i u svoj prepjev Euripidove Hekube što ga je uradio prema talijanskom prijevodu L. Dolcea, zagledajući i u starogrčki izvornik. Nastala kao sinteza antičko-mediteranske tradicije, i one u dubrovačkoj književnosti, Držićeva scenska djela jednako živo govore i našem vremenu. Držićev scenski pohod modernim hrvatskim glumištem počeo je 1895. Miletićevom izvedbom Novele od Stanca, a 1938. u punom sjaju nastupa Fotezovom preradbom i režijom Dunda Maroja, za kojim je uslijedio Skup, također u Fotezovoj preradbi i režiji, a zatim oba i u izvornom obliku. Takav sjajni uspjeh prizvao je na hrvatsku pozornicu i ostala djela velikoga komediografa, pa i Hekubu. Izvedbama na inozemnim pozornicama Držićeva djela šire njegovu scensku i životnu istinu, o čemu svjedoči i prevođenje njegovih djela od 1958. na mnoge jezike: češki (Dundo Maroje), mađarski (Dundo Maroje), makedonski (Novela od Stanca), njemački (više prijevoda Dunda Maroja, Tirene, Skupa), slovački (Dundo Maroje, Plakir, Skup), slovenski (Tripče de Utolče, Skup) i talijanski (Dundo Maroje). Trima pjesmama zastupan je u češkoj antologiji Dubrovačka renesansna poezija (Prag 1964) te odlomcima Tirene i Novele od Stanca u ruskoj zbirci Pjesnici Dalmacije (Moskva 1959).

Držić, Marin (zvan Vidra), hrvatski pjesnik, dramski pisac, autor političkih tekstova i glumac (Dubrovnik, 1508 – Venecija, 2. V. 1567). U duhu obiteljske tradicije bio je određen za svećenika. Kao klerik bio je upravitelj crkve Svih svetih, zvane Domino, u Dubrovniku i Sv. Petra na Koločepu. U mladosti se zanimao za glazbu, pa ga je 1538. Vijeće umoljenih Dubrovačke Republike izabralo za orguljaša stolne crkve sv. Marije. Iste mu je godine dodijelilo potporu od 30 dukata da, premda je već bio u zrelijoj dobi, ode na studij u Italiju. Sljedeće godine već je bio u Sieni, gdje je studirao na tamošnjem sveučilištu. God. 1541. Senat toga toskanskoga grada odlučio je, a Opće vijeće potvrdilo, da se Držić izabere za vicerektora Sveučilišta. Stjecajem okolnosti za njegova mandata nije bilo rektora pa je obavljao i tu dužnost. God. 1542. sienska policija vodila je istragu o jednoj kazališnoj predstavi u privatnoj kući plemićke obitelji Gazzaia. Utvrđeno je da je u tom inače zabranjenom kazališnom događaju sudjelovao i rektor Držić, koji je glumio ljubavnika. Sudionici su bili oštro kažnjeni, ali su vlasti prema Držiću bile blage, najvjerojatnije zbog visoka društvenog položaja. Uskoro se vratio u Dubrovnik, gdje je susreo austrijskoga grofa Christopha Rogendorfa, avanturista i tajnog agenta u službi španjolskog dvora. S grofom, tobožnjim hodočasnikom u Svetu zemlju, Držić je putovao 1545. u Beč a onda u Carigrad, ali se zbog nekih političkih razmirica naglo vratio u Dubrovnik, gdje je policija istraživala njegovo prijateljevanje s austrijskim grofom.God. 1548. Pomet družina izvela je pred Kneževim dvorom komediju Pomet, kojoj je tekst danas izgubljen. U toj se komediji prvi put pojavio lik Dunda Maroja, a i drugih Dubrovčana koji su poslije postali središtem najslavnije Držićeve komedije Dundo Maroje. Iste je godine u istom prostoru izvedena i stihovana pastirska igra Tirena. Predstava je alegorijski prikaz dubrovačke vlasti i posve je pozitivno određena prema slavi Dubrovnika i njegove vlastele. Po tome je iznimka u Držićevu opusu. Predstavu je prekinuo jak vjetar, ali to nije spriječilo neke jalne suvremenike da optuže Držića da mu djelo nije originalno. Od optužaba za plagijat Držić se branio sam, a branio ga je i književnik M. Vetranović u Pjesanci u pomoć Marinu Držiću. God. 1550. izvedena je stihovana komedija Novela od Stanca u zatvorenom prostoru na piru Martolice Hajdinova i Anice Kabužić. To je najkraća Držićeva komedija, u kojoj je u briljantnim stihovima i s dobrom scenskom karakterizacijom likova prikazana spletka što ju skupina dubrovačkih mladića izvodi nad ponešto zbunjenim Vlahom Stancom. God. 1551. iz tiska su izišle knjige Tirena, komedija Marina Držića, prikazana u Dubrovniku godišta MDXLIII, u kojoj ulazi boj na način od moreške i tanac na način pastirski i Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, u koju je osim do tada napisanih stihovanih piščevih drama uvršten i mali petrarkistički kanconijer ljubavne poezije. Iste su godine zajedno izvedene Tirena i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, koja je svojevrsni mitološki prolog cijeloj predstavi. Za drugu izvedbu Tirene Držić je napisao i poseban proslov u kojem s dosta ponosa govori o svojem književnom radu i svojim napadačima. U Vijećnici Kneževa dvora predstavila je Pomet družina 1551. proznu komediju Dundo Maroje, u kojoj se pojavljuju poznata lica iz Pometa. Drama se otvara proznim tekstom koji govori Negromant od Velicijeh Indija i u kojem se izlaže svojevrsna socijalistička piščeva utopija i najavljuje njegov poslije sve jači kritički odnos prema dubrovačkoj oligarhiji. U komediji su prikazana zbivanja u Rimu, kamo su za vrijeme Svete godine 1550. stigli mnogobrojni Dubrovčani, a među njima i Dundo Maroje, koji je došao spasiti dukate što ih je prije nekoliko godina dao sinu kako bi se bavio trgovinom. Družina Gardzarija izvela je 1552. u predionici vune komediju Pjerin, od koje su sačuvani samo nepovezani ispisi. Djelo je nadahnuto suvremenim eruditnim blizanačkim komedijama, a izvor su mu Plautovi Menaechmi. U sljedeće dvije godine na sceni su prikazane komedija Džuho Krpeta, također djelomično sačuvana, zatim u Kotor smještena prozna komedija Mande, kojoj su u središtu prevareni muž Tripče i njegova vesela supruga. Nije poznato kada je izveden prozni Arkulin, u kojem se dramatiziraju zgode škrta i nastrana starca kojemu se na kraju uz pomoć čarobnjaštva dogodi sve ono što je najmanje želio. Družina Njarnjasi izvela je 1555. po Plautovoj Aululariji prerađenu komediju Skup, u kojoj se dramatiziraju nevolje sa škrtcem. To je uz Dunda Maroja još jedna velika Držićeva komedija u kojoj se, kao i u prethodnim manjim komedijama kakve su Pjerin, Arkulin i Mande, dramatiziraju nevolje zlih i asocijalnih likova. U Prologu Skupu Držić je najavio povratak pastirskoj igri. Obećanje je održao pa je druga njegova velika pastorala, Grižula, izvedena 1556. na piru Vlaha Sorkočevića. Napisana na način sienskih ženidbenih komedija, ta je pastirska igra najavila strukturu slavne Shakespeareove komedije San Ivanjske noći, a svojim paralelnim mitološkim i pastirskim radnjama jedno je od najintrigantnijih Držićevih scenskih djela. Vlasti su 1558. nakon urednog zahtjeva zabranile izvođenje tragedije Hekuba s opaskom da bi njezina izvedba mogla uznemiriti pučanstvo. Djelo je prikazano godinu dana poslije, a izveli su ga glumci Družine od Bidzara. To je jedina Držićeva tragedija. Sastavio ju je koristeći se stihotvornim iskustvima domaćih prethodnika i posežući za Dolceovim talijanskim prijevodom Euripidove Hekube. Premda na prvi pogled prijevod, Držićeva tragedija posve je originalno, osobnim glasom i političkim aluzijama opterećeno djelo. God. 1562. Držić je napustio Dubrovnik i naselio se u Veneciji, gdje je dobio mjesto kapelana mletačkog biskupa. Venecijanska policija istraživala je neku ostavinsku nejasnoću, pa je Držić jednom prilikom u Dubrovniku dao vrlo literaran opis smrti prijatelja Primovića. Usred ljeta 1566. Držić u Firenci piše urotnička pisma vojvodi Cosimu Mediciju i njegovu sinu Francescu. Sačuvano je pet pisama, a postoje naznake da je Držić napisao još dva pisma. Četiri je pisma 1930. u firentinskome Nacionalnom arhivu pronašao francuski slavist J. Dayre, a 2007. Lovro Kunčević još jedno. U pismima Držić ponešto uzrujanim tonom objašnjava vojvodi uzroke uzurpacije dubrovačke oligarhije nudeći mu svoje usluge ako se odluči srušiti njihovu vlast. Za Držića njihova uzurpacija ima prije svega socijalne uzroke, ali mu je posebno odbojan njihov prijateljski odnos s Turcima. U pismima se Držić pokazuje kao prvi veliki kritičar političke stvarnosti svojega rodnoga grada. Godinu dana nakon pokušane urote Držić je umro. Pokopan je u zajedničkoj grobnici bazilike sv. Ivana i Pavla.Književni opus Držićev pokazuje veliko piščevo poznavanje suvremenoga talijanskog ali i prethodnoga antičkog teatra. Držić je u Sieni temeljito proučio poetiku Plautovih i Terencijevih komedija, koje su bitno utjecale na nastanak njegovih najvažnijih proznih komedija. Upoznao je i većinu autora onodobne eruditne komedije, i to posebno L. Ariosta, koji mu je među suvremenicima bio uzorom. U Sieni se izravno susreo s tamošnjim pastirsko-mitološkim igrama, pa su njegove pastorale bile izravno potaknute tim drugdje slabije poznatim žanrom. Posebno mu je bio blizak venecijanski poligraf i autor u svoje doba slavnih tragedija L. Dolce, iz čijega je opusa posegnuo za tragedijom o Hekubi. Što se domaćih prethodnika tiče, Držić je dobro poznavao nešto stariji dramski opus N. Nalješkovića i svakako mu nisu bili nepoznati scenski tekstovi M. Vetranovića. Iskustva tih pisaca ugrađena su u njegova dramska djela, koja su bitno nadišla sve što je prije njega u dramskom žanru napisano na hrvatskom jeziku. Premda nadahnut renesansnim kazališnim iskustvima, on je u sve tekstove unosio nemir svoje manirističke epohe. Pod krinkom prividno vedrih komedija Držić je zapravo autor vrlo nemirnih djela, najznačajniji autor hrvatskoga manirizma. Toj književnoj epohi ne pripada samo njegova tragedija Hekuba, nego su nemirom, unutrašnjom uzbuđenošću i nezadovoljstvom obilježeni svi njegovi tekstovi, svejedno je li riječ o komedijama ili o pastirskim igrama. Pripadao je naraštaju pisaca koji nije poznavao optimizam prethodnika, naraštaju umornih ljudi koji su shvatili da se od proklamiranih ideala renesanse nije ostvario ni jedan. Ta emocija obilježava njegov opus i daje mu posebnu težinu. Vlastita sredina nije prepoznala njegov talenat, pa se u njoj nije ugodno osjećao. Bio je nekom vrstom izgnanika, čovjeka koji je htio inozemna iskustva presaditi u vlastitoj sredini. Njegova inovativnost ostala je za života neprepoznata, postupno su ga otkrivali budući naraštaji. Djela su mu bila u nekoliko navrata pretiskivana već u XVII. stoljeću, ali prije druge polovice XIX. stoljeća njegov opus nije bio poznat ni znanstvenicima. Premda su mu na sceni HNK-a u Zagrebu igrali Novelu od Stanca u posljednjim godinama XIX. stoljeća, Držićev se moderni scenski glas prepoznao tek nakon prvih adaptacija M. Foteza, koji je 1938. postavio u Zagrebu Dunda Maroja. U sljedećim desetljećima na scenu su postavljene sve njegove drame, prevođen je na mnoge svjetske jezike i prikazivan na stranim scenama. Najprije prerađivana, Držićeva se djela danas izvode s visokim stupnjem izvornosti. Najbolje su izvedbe ostvarene na dubrovačkim otvorenim scenama. Citiranje: Držić, Marin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Marin Držić (Dubrovnik, 1508. – Mletci, 2. svibnja 1567.), zvani Vidra, bio je hrvatski renesansni dramatik, pjesnik, katolički klerik, Crkveni glazbenik i kazališni glumac iz Dubrovnika, poznat i kao »otac hrvatske drame«.
O petstogodišnjici njegova rođenja Hrvatski sabor proglasio je 2008. godinu u Hrvatskoj Godinom Marina Držića. U njegovu čast objavljen je Leksikon Marina Držića (2009.), a hrvatsko Ministarstvo kulture dodjeljuje nagradu za dramsko djelo s njegovim imenom. U Zagrebu mu je posvećena Avenija Marina Držića.
== Životopis ==
Rođen je 1508. godine u Dubrovniku. Potječe iz poznate građanske trgovačke obitelji, koja je za Držićeva života proživjela financijski slom, nećak je pjesnika i dramatičara Džore Držića; djevojačko prezime majke je Kotruljević, iz koje dolazi poznati gospodarski pisac i diplomat Benko. Malo je podataka, a još manje vjerodostojnih podataka o pjesnikovu životu. O njegovu osnovnom obrazovanju nema podataka. Najstariji dokumenti o Držiću povezani su s njegovim imenovanjem 1526. godine na mjesto jednog od dvojice rektora crkve Svih svetih (zvane Domino) u Dubrovniku. Držić je u to vrijeme svećenički pripravnik. U veljači 1538. godine Držić je izabran za orguljaša u dubrovačkoj katedrali, a nekoliko mjeseci poslije Vijeće umoljenih dodjeljuje mu novčanu potporu za daljnju naobrazbu.
Godine 1541. boravi kao student u Sieni, gdje Senat, 12. lipnja, prihvaća njegovu kandidaturu za rektora studentskog doma, uz što se vezala funkcija prorektora Sveučilišta (u ono vrijeme tu su funkciju obavljali studenti). Bio je to jednogodišnji mandat. Obavljajući rektorske dužnosti Držić dolazi u sukob s upraviteljem koji nadzire dom i sveučilište Collegio dei savi dello Studio, kao i s dijelom studenata. Uspijeva izboriti pristanak vlasti za vlastiti projekt novog statuta studentskoga doma. Unatoč zabrani skupova i predstava u privatnim kućama, što je u ono vrijeme u Sieni bilo obvezatno, u noći s 8. na 9. veljače 1542., kao jedan od glumaca Držić sudjeluje u predstavi neidentificirane komedije. Za razliku od drugih, znatno strože kažnjenih sudionika, biva kažnjen samo ukorom. O tome što je Držić u Sieni studirao nema neposrednih dokaza, jedino se, na temelju postojećih informacija, može pretpostaviti da je to najvjerojatnije bilo kanonsko pravo. Ipak, poznato je da studij nije završio. Posljednji dokument koji se odnosi na Držićev boravak u Sieni vijest je od 25. lipnja 1542. o završetku njegova rektorskog mandata. Šestog siječnja 1543. Držić se nalazi u Anconi, gdje zajedno s drugim Dubrovčaninom posuđuje 100 tamošnjih dukata od stanovitog Firentinca, nakon čega ćemo ga sresti tek u siječnju 1546. u Dubrovniku. Tijekom sljedećih godina obavlja funkciju rektora crkve Svih svetih, upravljajući istodobno svojim skromnim imanjem i obavljajući sitne državne poslove.
U prosincu 1545. Držić stupa kao komornik u službu austrijskog pustolova, grofa Christopha Rogendorfa. Odlazi s njime u Beč, gdje ostaje do polovice travnja 1546. godine. U Dubrovnik se vraća polovicom svibnja. U kolovozu iste godine Rogendorf ponovno stiže u Dubrovnik. Držić ponovno stupa u njegovu službu, ovoga puta kao prevodilac i pravi mu društvo na putu u Carigrad, gdje ga napušta i potkraj 1546. vraća se u Dubrovnik. Odbacivanje službe tumači pred dubrovačkim vlastima domoljubnim razlozima - prisutnošću u grofovu okruženju sina dubrovačkog prognanika Miha Bučinčića, koji je ocrnjivao Republiku. Prije svibnja 1550. Držić prima svećenički blagoslov. Godine 1553. biva izabran za službenika u uredu za sol. 1556. odbacuje prijedlog da ponovno preuzme tu službu. Tijekom čitava Držićeva života provlači se motiv materijalnih teškoća, velik dio posvećenih mu dokumenata, počinjući od 1535. i završavajući s 1562. godinom, govori o raznovrsnim novčanim obvezama, kao i uzimanim i na vrijeme neisplaćivanim dugovima.
U prosincu 1562. stiže u Veneciju, gdje se 1563. spominje kao kapelan venecijanskog nadbiskupa. Iste godine pronalazimo ga u Dubrovniku. U travnju ili svibnju 1566. stiže u Firencu. Ovdje upućuje četiri pisma Cosimu Mediciju i jedno pismo njegovu sinu Francescu. U njima predlaže da se svrgne, prema njegovu mišljenju, nesposobna i neodgovorna vlast u Dubrovniku i ocrtava plan budućeg ustroja Republike u kojoj bi plemići trebali dijeliti vlast s predstavnicima puka pod protektoratom Medicija. Radi realizacije tih ciljeva moli, između ostalog, za financijsku pomoć i neveliku vojnu potporu. Ne dobivši odgovora, napušta Firencu. Umire u Veneciji 2. svibnja 1567. godine i biva tamo pokopan u crkvi sv. Ivana i sv. Pavla. Živopisni piščev lik, brojne bjeline u njegovoj biografiji, a prije svega urotnička pisma pronađena 1938. god., bili su razlog što je Držićeva biografija izazivala različite hipoteze i spekulacije i postala predmetom suprotstavljenih interpretacija. U ekstremnim inačicama Držićev lik ocrtava se ili kao lik neodgovornog pustolova koji neprestance trči za novcem, ili kao lik pobunjena plebejca koji se bori za bolji, pravedniji svijet.
== Stvaralaštvo ==
Kronologija Držićeva stvaralaštva u mnogim je točkama nesigurna. Sve informacije o njegovu književnom djelovanju odnose se na godine 1548-59. Na temelju raznovrsne dokumentacije rekonstruiran je sljedeći redoslijed njegovih dramskih djela: izgubljena komedija Pomet, pastoralna drama u stihu Tirena, 1549., rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca 1550, rustikalno--mitološka drama u stihu Venere i Adon 1551, Tirena, 1551, komedija u prozi Dundo Maroje, 1551, komedija u prozi Skup 1555?. Vrijeme premijere Pjerina, komedije sačuvane u fragmentima, nije se dalo utvrditi. Izvođači Držićevih drama bile su amaterske družine: između ostalog, družina Pomet, družine Garzarija i Od Bidzara, sastavljene od mladih plemića, te družine koja se zvala Njarnjasi i koja je izvodila pastorale.
Godine 1551. pojavila se jedina Držićeva knjiga objavljena za njegova života. Nije sačuvan nijedan primjerak tog izdanja, ali valja pretpostaviti da je ono istovjetno s dvama sljedećim izdanjima (Venecija 1607., 1630.) i sadržavalo je Držićevu ljubavnu liriku, kao i tri dramska djela: Tirenu, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Novelu od Stanca. Preostala Držićeva djela sačuvala su se, često u nepotpunu obliku, u rukopisima, od kojih najstariji potječu iz druge polovice 16. st. Jedina Držićeva tragedija jest "Hekuba", koja je bila njegovo zadnje djelo, dozvolu za izvođenje dobila je 1559. godine.
Držićevo stvaralaštvo nailazilo je na priznanje suvremenika, ali je i pobuđivalo prijepore i dvojbe. Nakon praizvedbe Tirene Držić je čak optužen za plagijat čijom je žrtvom trebao biti Mavro Vetranović. Ovaj je ipak odlučno to zanijekao te je napisao pjesmu podrške u kojoj brani Držića nazvanu "Pjesanca Marinu Držiću u pomoć". Držićeva lirska poezija nastavlja se na raniji hrvatski petrarkizam. Glavno područje njegova stvaralaštva bijaše drama. Držićev dramski opus tvore dva temeljna odvjetka: idilični i komediografski. Osnovu Držićevih drama predstavlja antiteza: suprotstavljanje pastoralnih ili mitoloških motiva rustikalnim motivima, viših stilova nižima, stiha prozi, svijeta poezije realnome svijetu. Držićevo komediografsko stvaralaštvo većim dijelom predstavlja, za renesansu karakteristična, regularna komedija, tzv. commedia erudita. Držić je pisac visoke književne kulture, upoznat s antičkom tradicijom (posebice s Plautom, odomaćenim u Dubrovniku), kao i sa suvremenom talijanskom komedijom i talijanskom novelistikom koja je toj komediji bila važnim izvorom inspiracije.
== Utjecaj ==
Držićevi su najveći umjetnički dosezi u komedijama Dundo Maroje i Skup. Karakterističnim za njegovo stvaralaštvo je renesansni vitalizam, uz sjene sumnje i ironiju koja nagovješćuje manirističko razdoblje. Držić nije kreator podijeljenih ličnosti, nije tvorac nezaboravnih karaktera - iako ih nije poznavao, (niti je mogao, zbog kronologije) najbliži su mu komediografi poput Bena Jonsona ili Lope de Vege, čija djela obiluju energijom nabijenim skiciranim likovima, a ne ličnostima. Možemo samo žaliti što se od njegova djela nije sačuvalo više, a ni što on sam nije utrošio više energije u vlastitu istinsku vokaciju, umjesto u bizarne političke projekte. Sudimo li po jeziku, njegov je virtuozan, njegovan, a opet bujan idiom pokazao svu raskoš i potenciju hrvatskoga jezika sredine 16. stoljeća, i u tom stoljeću, predstavljenom najviše poezijom, on je praktički jedini prozni autor čiji izraz doživljavamo kao moderan i posve razumljiv, bez nezgrapnosti i artificijelnosti koja je pratila kasniju hrvatsku prozu. Suprotstavljanje visoke retorike i pučke burleske daje životnost i tečnost njegovu izričaju- nešto što je hrvatska proza ponovo polučila tek u drugoj polovici 19. stoljeća. «Otkriven» ponovo u 19. stoljeću, Marin Držić je najživotniji hrvatski renesansni pisac i temelj hrvatskoga dramskoga repertoara.
Bio je književni uzor hrvatskom književniku Antunu Sasinu.
== Djela ==
Dramska djela
Pomet (izgubljena komedija), 1548., ispred Kneževa dvora
Tirena (pastoralna drama u stihu), 1549., ispred Kneževa dvora, predstava prekinuta zbog nevremena; zahvaljujući nedavnomu otkriću primjerka prvoga, za autorova života tiskanoga izdanja Tirene iz 1551. u Milanu, utvrđeno je kako je ona također igrana 1548. godine, po nekim mišljenjima prije Pometa, te je ta pastorala zapravo Držićev kazališni prvijenac
Novela od Stanca (pokladna igra), 1550., palača Frana Kabužića, svadba Martolice Džamanjića
Venere i Adon ili Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena (rustikalno-mitološka drama u stihu), 1551., palača Sinčićevića, svadba Vlaha Držića
Dundo Maroje (komedija u prozi), 1551., vijećnica Kneževa dvora
Džuho Kerpeta (pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija, sačuvana u nevelikim fragmentima), 1554.(?), svadba Rafa Gučetića
Skup (komedija u prozi), 1555.(?), svadba Saba Gajčina
Grižula ili Plakir (rustikalno-mitološka drama u prozi i stihu), 1556., svadba Vlaha Sorkočevića
Tripče de Utolče (komedija u prozi), (?)
Arkulin (komedija u prozi), (?)
Pjerin (komedija sačuvana u fragmentima), (?), svadba Džona Miškinova
Hekuba ( tragedija, adaptacija Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe L. Dolcea) 1559.
Pjesništvo
Pjesni
U smrt od Fjore Martinove Šumičić
Epithaphio
Svitlom i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić
Tužba Ljubmira od komedije Tirene
Prolog drugi komedije prikazane u Držić na piru
Neknjiževni spisi
Predstavka senatu Sijenske Republike
Jedan rektorski dopis iz Siene
Izjava u parnici braće Primovića
Politička pisma
== TV i film o Držiću ==
Hrvatski velikani: Marin Držić, osma epizoda TV serije o hrvatskim velikanima Roberta Knjaza snimljena za HRT 2016. godine u Dubrovniku. O Držiću govore Slobodan Prosperov Novak, Viktoria Franić Tomić i ini.
Libertas, film Veljka Bulajića iz 2006.
== Literatura ==
enciklopedije
Držić, Marin. Hrvatska enciklopedija. LZMK. Zagreb. 2013–2024CS1 održavanje: format datuma (link) ( Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine))
Švelec, Franjo. 1993. DRŽIĆ, Marin. Hrvatski biografski leksikon
Senker, Boris. DRŽIĆ, Marin. Krležijana
Držić, Marin. Opća i nacionalna enciklopedija
knjige
Franić Tomić, Viktoria. 2011. Tko je bio Marin Držić. Matica hrvatska. Zagreb. ISBN 978-953-150-907-7
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Sestrinski projekti
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Leksikon Marina Držića - mrežno izdanje
HRT o Marinu Držiću  Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. kolovoza 2009. (Wayback Machine)

Wikipedia Wikidata