Marko Marulić

hrvatski i latinski pisac, otac hrvatske književnosti; 1450-1524

Marko Marulić (lat. Marcus Marulus Spalatensis) (Split, 18. kolovoza 1450. – Split, 5. siječnja 1524.) bio je hrvatski književnik i kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti. Često mu se dodijeva i etnik Splićanin. Ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici.
Marulić je ostavio više od 40 djela na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku pisanih u razdoblju od 50 godina. Tijekom proteklih preko 5 stoljeća su ta djela tiskana više od 530 puta, uz prijevode na engleski, francuski, njemački, nizozemski, češki, mađarski, slovenski, slovački, japanski i španjolski jezik.
Većinu svojih djela pisao je na latinskome jeziku, ali je ostavio i značajna djela na hrvatskome jeziku - koja su vrlo važna za razvoj hrvatskog jezika i književnosti; također nekoliko kratkih spisa na talijanskome jeziku. U svojim latinskim djelima potpisuje se kao Marcus Marulus Spalatensis ili Marcus Marulus Delmata, a u hrvatskim kao Marko Pečenić. Književni uzori bili su mu Biblija, antička književnost i patrologija.
Prva uporaba riječi psihologija pripisuje se Maruliću, u njegovu djelu Psichiologia de ratione animae humanae.
Veličinu Marulićeva stvaralaštva potvrđuje činjenica da je Thomas More čitao Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine u tamnici neposredno pred pogubljenje (1535.) te da je Franjo Saleški uvijek sa sobom nosio Marulićevo djelo Institucije (iz 1506. godine).
U dokumentima mjesne splitske Crkve spominje se Marka Marulića kao "slugu Božjeg" jer je umro na glasu svetosti, ali nije pokrenut službeni postupak beatifikacije.
Odlukom Hrvatskoga sabora 1996. godine 22. travnja obilježava se kao Dan hrvatske knjige u spomen na Marka Marulića koji je na taj dan 1501. godine dovršio Juditu, spjev "u versih harvacki složena". Odlukom Sabora 2021. godina proglašena je Godinom Marka Marulića u spomen na petstogodišnjicu objave Judite, te Godinom čitanja u Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske proglasila je 2024. godinu Godinom Marka Marulića.
== Životopis ==
Marko Marulić rođen je 1450. godine u splitskoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1436. godine nazivala i Pecenić ili Pečenić. Oblik Marulić nalazi se u Juditi. Negovi roditelji bili su Nikola i Dobrica rođena Obirtić (Alberti). Oba su mu roditelja bila pripadnici uglednih plemićkih obitelji. Marulić je bio najstariji od šestorice sinova i dviju kćeri. U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se točno gdje je studirao, prema nekim pretpostavkama u Padovi. Bavio se odvjetništvom u rodnome gradu i obavljao razne gradske dužnosti: egzaminatora (ispitivača, s ovlasti pregledavanja i ovjeravanja notarskih dokumenata) ↓1, sudca, izvršitelja oporuka, svjedoka pri nagodbama i ugovorima, zastupnika u parnicama i tužitelja. Središnja je osoba splitskoga humanističkoga kruga.
O Marulićevim su se mladenačkim godinama stvorila dva oprečna mišljenja: s jedne je strane Frano Božićević Natalis u Marulićevu životopisu napisao da je u mladosti živio raskalašeno, dok je prema drugom gledištu Marulić od početka živio poluisposničkim životom.
Nakon što je pravničku karijeru započeo 1474. godine, od 1478. godine nastupa pred sudom kao tužitelj, a od 1481. god. je jedan od gradskih sudaca. Desetljećima će se u takvim svojstvima susretati sa splitskim plemićima i uglednim građanima, u kojem će socijalnom krugu održavati društveni ugled. 1480. godine u Mlecima izlazi prvo izdanje njegovog djela Evanđelistar (Evangelistarium) na latinskom djelu, raspravi o pobožnom životu u 7 knjiga: djelo će narednih 20 godina doživjeti čak oko 60 izdanja. U kasnijim godinama opet nastupa kao tužitelj i zastupnik u parnicama. Vodi brigu i o obiteljskom imanju: 16. studenog 1481. godine ser Marcus Pecenich prevozi u Veneciju radi prodaje smokve i vino, te bale sukna za bojenje; 7. siječnja 1482. dovozi lađom u Mletke vino, želatinu i svinjske pečenice. Zbog nekog prijestupa je 3. listopada 1482. god. završio u pritvoru u Splitu, odakle je otpušten uz jamčevino od čak 1000 dukata; izgleda da prijestup nije bio znatan jer se bilježi da je i nakon toga ostao u statusu gradskog suca jednog od kneževih pomoćnika, suca Kurije (iudex curię). U razdoblju nakon 1485. godine sve više se bavi čitanjem, molitvom i pisanjem. Između 1496. i 1499. piše Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca (De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum) koja će biti tiskana u Veneciji 1507. godine, 1500. godine dovršava prijevod na hrvatski priručnika o kršćanskoj askezi "De imitatione Christi", s hrvatskim naslovom Od naslidovan’ja Isukarstova. 1501. godine dovršava Juditu. 19. srpnja ste godine piše na talijanskom pismo u kojemu kaže su "ovdje, na području Hrvatske" Turci izvojevali veliku pobjedu nad ugarkom i hrvatskom vojskoj, te dobiva glas da su turski konjanici porobili Slavoniju "sve do Zagreba". 1507. godine dovršava djelo Život Svetog Jeronima (Vita diui Hieronymi, djelo otisnuto 1513.). 1507. ili 1508. piše djelo O nasljedovanju Krista (De imitatione Christi), a do 1510. godine piše Pitanje obaju Zavjeta Život (Quęstiones utriusque Testamenti); oba djela su izgubljena. Od 1509. - u životnoj dobi od oko 60 godina - boravi mnogo u pustinjačkog kućici s uz crkvicu sv. Petra na Šolti; ondje se intenzivno bavi književnim radom; u to doba s latinskog prepjevava Petracinu kanconu Vergine bella, kojoj daje hrvatski naslov Blaženoj djevici. Na latinski prevodi Ljetopis Popa Dukljanina, pod naslovom Regum Delmatię atque Croatię gesta (Djela dalmatinskih i hrvatskih kraljeva). Pretpostavlja se da je baš 1510. god. objavljeno prvo izdanje Marulićevog djela na latinskom "Pedeset priča" (Quinquaginta parabolę). Maruliću, kao međunarodno priznatom piscu biva 1513. godine u Baselu izldano novo, raskošno opremljeno De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum, a 1514. god. u Erfurtu se objavljuju njegove latinske Pjesme o pouci Gospodina našega Isusa Krista koji visi na križu (Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce). 1517. god. piše pjesmu Tužen’je grada Jerozolima. 1518. godine piše O poroku škrtosti i preziranju bogatstva te o vrlini darežljivosti (De uitio auaritię diuitiisque contemnendis liberalitatisque uirtute); djelo je izgubljeno. 1519. godine u Mlecima izlazi njegovo djelo O poniznosti i slavi Kristovoj (De humilitate et gloria Christi); 1521. O Kristovu posljednjem sudu (De ultimo Christi iudicio, djelo objavljeno prvi put 1901. godine). 1522. godine - dvije godine prije nego će umrijeti - u Rimu na latinskom djelu objavljuje "Poslanicu papi Hadrijanu VI." (Epistola ad Adrianum Vi. Potificem Maximum), gdje se u djelu visoke literarne vrijednosti i iz pera renomiranog autora, koje očito namijenjenom širem krugu naobraženih čitatelja u Europi progovara o potrebi da kršćanski svijet pomogne hrvatskim područjima koje se tada već desetljećima nalaze na stalnom udaru Osmanske vojne sile.
Marulića se naziva ocem hrvatske književnosti, učenim pjesnikom (poeta doctus) te kršćanskim pjesnikom (poeta christianus). Životopis mu je napisao Frano Božičević Natalis, nazvan Vita Marci Maruli Spalatensis (hrv. Život Marka Marulića Splićanina).
Bio je aktivan u pomaganju hrvatskim knezovima u borbi protiv Turaka. I pjesnikovi pozivi na borbu protiv Turaka zrače hrvatskim rodoljubljem. Hrvati su mu glavni predstavnici borbe protiv Osmanlija pa poimence Ugre i ne spominje u svojoj pjesmi Molitva suprotiva Turkom.
Tijekom života je putovao u Mletke i Rim, a neko je vrijeme proveo na Šolti, u Nečujmu, što u Ribanju i ribarskom prigovaranju spominje i Petar Hektorović.
Umro je u Splitu 1524. godine, a pokopan je u splitskoj crkvi sv. Frane.
== Stvaralaštvo ==
=== Forma ===
Marulić preuzima srednjovjekovne sadržaje, ali postavlja ih u nove oblike, vjerojatno utjecajem pokreta laičke pobožnosti, tzv. devotio moderna. Marulićeva povezanost s hrvatskom srednjovjekovnom književnom baštinom očituje se u odjecima glagoljičke Pariške pjesmarice u njegovim stihovima.
Jezik mu je splitska čakavica s umjerenim staroslavizmima, raguzeizmima i štokavizmima, dok latinski odražava srednjovjekovlje i u leksiku i u stilu. Djela su mu trojezična, s opusom na latinskom (80%), hrvatskom i talijanskom (3 pisma i 2 soneta).
=== Tematika ===
Pisao je prozna i pjesnička djela na latinskome i hrvatskome jeziku. Kao kršćanski humanist nastojao je uskladiti antičku mudrost i poetiku s biblijskim profetizmom i kršćanskom duhovnošću. U svojim djelima nadahnjivao se Biblijom i hagiografijom, antičkim klasicima i crkvenim ocima, suvremenim zbivanjima i kršćanskim moralnim načelima. Europsku, ali i svjetsku slavu stekao je duhovnim i moralističkim spisima na latinskom jeziku koji su u 16. i 17. stoljeću doživjeli brojna izdanja i prijevode i bili medu najčitanijim onodobnim duhovnim djelima. Glavni je predstavnik religioznog nadahnuća među humanistima.
== Djela ==
Marko Marulić u doba turskih napada na dalmatinske gradove piše djelo Judita, kojim želi ohrabriti Splićane i građane ostalih dalmatinskih gradova da se odupru osmanlijskoj opasnosti. Sredinom travnja 2019. godine franjevci opservanti u samostanskoj knjižnici pronašli su trideset knjiga Marka Marulića, među njima i inkunabule (knjige tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija. Nađeno je trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različita sadržaja: nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine i dr. Uočio se i Marulićev sitnoslikarski dar jer su u knjigama pronađeni brojni crtani ukrasi, manicule i vitice, inicijali i dva veća crteža. Vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić. Djela su otkrivena nakon što se nedavno prije otkrića prionulo sistematizaciji knjižnica i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića. Dotad su djela bila klasificirana po sustavu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Uime franjevaca opservanata bili su zaduženi fra Šime Škibola i Bernardin Škunca te jedna knjižničarka. Znali su da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje knjižnice. Dolaskom Zvonka Pandžića mnogo se promijenilo, Pandžić je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio da je mnogo više ostavljeno knjiga nego se mislilo te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Vjerojatno je nešto ostavio i konventualcima u crkvi sv. Frane na obali, gdje je bio pokopan, premda im nije oporučno ostavio građu.
=== Hrvatska djela ===
Judita (napisana 1501., objavljena 1521.), u versi haruacchi slozhena., religiozni je ep na hrvatskome jeziku i čakavskome narječju, nadahnut starozavjetnom junakinjom Juditom, onodobnim zbivanjima (osmanlijski prodor u hrvatske zemlje), a istodobno je i tumač kršćanskog svjetonazora. Marulić u Juditi spaja bibilijske motive zajedno s motivima kraja u kojemu živi (motiv kićenja splitskih žena u razdoblju u kojemu je on živio). Znameniti stih kojim je pisana Judita Marulić preuzima od starih poeta, a način pisanja od starohrvatskih pisaca, tzv. začinjavaca.
Suzana – biblijska poema u 780 stihova, na kraju djela spominje hrvatske knjige, a tematizira biblijsku priču babilonskoj Židovki lažno optuženoj za preljub.
Molitva suprotiva Turkom – pjesma u 172 dvostruko rimovana dvanaesterca protuturske tematike, napisana između 1493. i 1500. godine. U pjesmi je skriven akrostih Solus Deus potes nos liberare de tribulatione inimicorum Turcorum sua potentia infinita, "Samo nas Bog, svojom svemoćnom rukom, može spasiti od nevolje naših neprijatelja Turaka", koji je otkrio Luko Paljetak. Pretpostavlja se da su na nj utjecali Juraj Šižgorić svojom Elegijom o pustošenju Šibenskog polja te srednjovjekovna pjesma Spasi, Marije, tvojih vjernih iz Tkonskog zbornika. Marulić je ovim djelom utjecao na Zoranićeve Planine u kojima pjeva ganku pastira Marula aludirajući na Turce, zatim na Petra Lučića i djelo Molitva Bogu protiv Turkom te na Primoža Trubara i djelo Pjesni zuper Turke.
Tuženje grada Hjerosolima – lamenti protuturske tematike.
Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, Utiha nesriće (dijaloška pjesma), Od uzvišenja Gospina, Svrh muke Isukrstove, Uredi duhovni, Stumačenje Kata – nabožne i moralističke pjesme.
Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira, Poklad i korizma – svjetovna poezija, pjesme posvećene sestri Biri.
Oficij Blažene Dive Marije, Od naslidovanja Isukarstova – prijevodi s latinskog, potonji iz izvornika Tome Kempenskog, De imitatione Christi.
Govoren'je svetoga Bernarda od duše osujene – dramski tekst.
dva pisma Katarini Obirtić – uz prozne dijelove u Juditi, jedini prozni hrvatski tekstovi.
Čten’je života i muke blaženoga i sfetoga Dujma – žića o životu sv. Dujma
Čten’je života i muke blaženoga Staša mučenika – žića o životu Svetog Anastazije (Staša)
Čten’je prinesen’ja telez svetoga Staša i svetoga Dujma iz Solina grada u Split grad
Pjesma u čast sv. Lovrinca
==== Djela koja se obično pripisuju Maruliću ====
Prikazanje historije svetoga Panucija – dramski tekst kao adaptacija talijanskog predloška Fea Balcarija.
Skazan'je od nevoljnoga dne od suda ognjenoga – dramski tekst.
=== Latinska djela ===
Davidias ("Davidijada") religiozni je junačko-povijesni ep u 14 knjiga sa 6765 heksametara. Ep je napisan po Vergilijevu uzoru u klasičnom latinskom jeziku, s nekim primjesama biblijskog i srednjovjekovnog latiniteta i posjeduje znatne umjetničke kvalitete. U djelu spaja biblijske (priča o kralju Davidu) i antičke motive, ali s izrazito kršćanskom tendencijom, pri čemu je cijelo djelo alegorija: David je Krist, a Šaul Židovi, a na kraju se djela nalazi ključ za otkrivanje analogije, Tropologica Davidias expositio. Prvi je put izdana kasne 1954. godine.
De humilitate et gloria Christi ("O poniznosti i slavi Krista") – kristološka je rasprava iz 1518. godine u kojem dokazuje Židovima da je Krist obećani Mesija.
De institutione bene vivendi per exempla sanctorum ("Pouke za čestit život prema primjerima svetaca") – moralistički je spis biblijskoga i hagiografskog nadahnuća, zbirka poučnih pričica i anegdota, religiozno, moralno i poučno djelo u šest knjiga iz 1498. godine. To je njegovo u svijetu najprevođenije djelo, koje je za njegova života prevedeno čak i na japanski jezik, a tiskano je šezdesetak puta (četiri puta za života).
De ultimo Christi iudicio ("O posljednjem sudu Kristovu") – retorički najdotjeraniji Marulićev tekst, nastao oko 1520. godine, a prvi je put izdano 1901. godine.
De veteris instrumenti viris illustribus commentarium ("Sažeti prikaz slavnih muževa Starog zavjeta") – kompendij je Starog zavjeta iz 1517. godine, prvi put izdano 1901. godine.
Dialogus de Hercule a Christocolis superato ("Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili Kristovi štovatelji") – dijalog je nastao oko 1519. godine, a tiskan je 1524. godine. U dijalogu Pjesnik i Teolog raspravljaju o uporabi mitologije (Heraklo) i alegorije u pjesništvu. U posveti se Marulić divi Erazmu Roterdamskom.
Epistola Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. ("Pismo Marka Marulića Splićanina Hadrijanu VI.") – pismo je Hadrijanu VI. kao apel za uspostavu sloge među katoličkim vladarima da se zajedno odupru Turcima.
Evangelistarium ("Evanđelistar") – sustavna je moralistička rasprava u sedam knjiga, nastala u razdoblju od 1480. do 1500. godine, tiskana šezdesetak puta. U djelu se govori o etičkim načelima i moralnim dužnostima kakva se očekuju od jednog kršćanina, a temelj su tri kreposti: vjera, nada i ljubav.
Grata salutatrix – elegijska je poslanica Frani Božičeviću Natalisu.
In epigrammata priscorum commentarius – tumač starih natpisa nastao poslije 1503. godine, posvećen Dmini Papaliću.
In somnum diurnum – tužaljka je Frani Martinčiću.
Regum Dalmatiae et Croatiae gesta – slobodan je prijevod dijela Ljetopisa Popa Dukljanina, tzv. Hrvatske kronike, nastao 1510., a prvi put izdan 1666. godine, posvećen Dmini Papaliću.
Repertorium ("Repertorij"), Multa et varia ("Sve i svašta") – izvadci su iz Biblije te antičkih i humanističkih djela, prvi put tiskani 1998. godine.
Quinquaginta parabolae ("Pedeset prispodoba") zbirka je pripovjedaka iz 1510. godine posvećena Tomi Nigeru, a uzor su novozavjetne priče.
Vita divi Hieronimi ("Život sv. Jeronima") – djelo iz 1507. godine, a prvi je put izdana kasne 1994. godine. Priložena mu je polemička rasprava protiv onih koji tvrde da je sveti Jeronim bio Talijan.
Marci Maruli eiusdem Epigrammata ("Epigrami", poznatiji kao "Glasgowski stihovi") – ciklus 141 epigrama nastajao kroz dulje vrijeme, otkriven tek 1995. godine u prijepisu, Hunterovom kodeksu u Glasgowu, a na hrvatski preveden i objavljen 1999. godine, zanimljiv zbog svojih počesto vulgarnih tema, inspiriranima Katulom i Ovidijem
Marulić je pisao i druge latinske pjesme: elegije, epigrame, poslanice, stihovane svetačke životopise, himne, čak i ljubavne pjesme. Poznate su pjesme Carmen de doctrina u osamdesetak izdanja te Hymnus ad deum.
=== Samo po naslovu poznata djela ===
Psichiologia de ratione animae humanae ("Psihologija o temelju ljudske duše") – djelo je samo sačuvanog naslova iz popisa Marulićevih radova u Natalisovom popisu Marulićevih radova u knjizi Vita Marci Maruli Spalatensis. Prema tomu sadržava prvo spominjanje termina psihologija u književnim izvorima, dakle čak šezdesetak godina prije njemačkog filozofa Rudolfa Gockela (Rudolf Goclenius, 1590. godine, rabeći grčki alfabet), kojeg se u literaturi obično spominje kao tvorca navedenog pojma.
Quaestiones utriusque testamenti, de pace Italia carmen heroicum
=== Prijevodi na druge jezike ===
Judita, na engleski (Henry R. Cooper Jr., 1991.), mađarski (István Lőkös, 1999.), talijanski (Luciana Borsetto, 2001.), francuski (Charles Béné, 2002.) i litavski (studenti kroatistike Sveučilišta u Vilniusu pod vodstvom Roberta Bebeka, 2007.).
== Prijevodi s drugih jezika ==
Na hrvatski je oko 1500. godine preveo djelo Tome Kempenca Nasljeduj Krista pod naslovom Od naslidovan`ja Isukarstova i od pogarjen`ja tašćin segasvitnjih.
== Galerija ==
== Bilješke ==
↑1 "(...) javni gradski službenik u srednjovjekovnim dalmatinskim komunama."
↑2 Talijani su "(...) za vrijeme okupacije Splita 1941. – 1943. Marulićevo ime na prednjoj strani postamenta prekrstili u Marco Marulo, a natpis na stražnjoj strani "Ivan Meštrović svoje djelo poklonio" potpuno izbrisali. Poslije rata u Socijalističkoj Jugoslaviji obnovljen je natpis Marko Marulić, ali ne i spomen Meštrovića na poleđini, već su na tom mjestu umetnuti stihovi Ujevićeve pjesme Oproštaj (...)".
== Izvori ==
== Literatura ==
Bibliografije Marka Marulića  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. siječnja 2024. (Wayback Machine), na Hrčku
Colloquia Maruliana Godišnjak Književnog kruga Split za proučavanje Marulićeva stvaralaštva
Kuzmanić, Mario-Nepo. Splitski plemići, prezime i etnos, Split, 1998. ISBN 953-163-106-9
Marulić, Marko. Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb, 2000.
Pandžić, Zvonko. Nepoznata proza Marka Marulića. O novootkrivenim i novoatribuiranim hrvatskim rukopisima. Zagreb, Tusculanae Editiones, 2009. ISBN 978-953-95144-6-2
The National and University Library in Zagreb: Marko Marulić, ein europäischer Humanist – Marko Marulić, a European humanist. Ed. Ivanka Stričević. Zagreb 2021. (Exhibition catalogue Zentralbibliothek Solothurn, 2021). ISBN 978-953-500-207-9.
Holt, Ian David. Die Rezeption von Marko Marulić am Beispiel der Stadt Solothurn zur Zeit der Reformation und Konfessionalisierung. U: Colloquia Maruliana. 31, 2022. ISSN 1332-3431, 1848–9613 (Online).
== Vanjske poveznice ==
=== Sestrinski projekti ===
=== Mrežne stranice ===
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Marulic.hr, stranica Instituta za hrvatski jezik o Marku Maruliću
Marulianum, Centar za proučavanje Marka Marulića i njegovog humanističkog kruga, Književni krug Split
Stjepan Krasić, Recenzija, Prikaz. K rješenju marulićevskoga pitanja. (Filologija, br. 54. Travanj 2010.)
Nepoznata proza Marka Marulića, Zvonko Pandžić, 2009 (00:32:43)
Hrvatski nacionalni korpus: pretraživa cjelokupna Marulićeva hrvatska djela  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. siječnja 2006. (Wayback Machine)
Književni krug Split: Marko Marulić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. ožujka 2007. (Wayback Machine), Marulianum  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. ožujka 2016. (Wayback Machine)
Virtualna izložba Marko Marulić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. siječnja 2020. (Wayback Machine) NSK
projekt VALMAR: Valorizzazione e recupero degli scritti e dei luoghi dell'umanista spalatino Marko Marulić/Marcus Marulus (talijanski, ali s bibliografijom Marulićevih djela, rukopisa i sekundarne literature te s nekim Marulićevim tekstovima u pdf formatu).  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. srpnja 2011. (Wayback Machine)
Marulićeva vlastoručna bilješka u inkunabuli "Transitus" iz Male početnice kurzivne glagoljice

MARULIĆ, Marko (Marcus Marulus; Marul, de Marulis, Marulich; Marco), književnik (Split, 18. VIII. 1450 — Split, 5. I. 1524). Pripadnik splitske obitelji Pecinić (Pecenić, Pečenić, Picinić), koja se u XV. st. počela nazivati Marulus odn. de Marulis; majka Dobrica pripadala je trogirskoj plemićkoj obitelji Alberti. Imenu često dometao Spalatensis (Splichianin), katkad Delmata. Prema oskudnim pouzdanim podatcima, u Splitu polazio humanističku školu, gdje su mu učitelji bili Tideo Acciarini, Nikola iz Ferma i Girolamo Genesio; pretpostavke da je u Padovi studirao pravo nisu potvrđene. U Splitu bio egzaminator (1474, 1478–79) i sudac (1479, 1481, 1487), a zabilježen je i kao prokurator plemića, zastupnik članova obitelji te izvršitelj oporuka. Putovao u Mletke kao izaslanik splitskih plemića (1480) te radi trgovine (1481–82). Iz nepoznata razloga kraće zatvoren u splitskom kaštelu 1482. Vjerojatno se oko 1490. povukao iz javnoga života te se potpuno posvetio književnomu radu. Prema nekim naznakama, 1500. hodočastio u Rim. God. 1509–11. proveo u osami uvale Nečujam na Šolti, na imanju svojega kuma D. Balistrilića. Pokopan u crkvi sv. Frane u Splitu. — Jedan od najvećih hrvatskih književnika, Marulić je stvarao na latinskome (više od četiri petine sačuvanih djela), hrvatskome i talijanskome (sačuvana tri pisma i dva soneta dvojbene atribucije, izgubljeni manja rasprava i nepoznat broj soneta). Djelujući na razmeđu srednjega i novoga vijeka, asimilacijom duhovnoga nasljeđa i aktualnih ideja europskoga humanizma sintetizirao je različite poetičke sustave. Središnja osoba splitskoga humanističkoga kruga (F. Božićević, T. Niger, J. Cipiko, A. Alberti, D. i J. Papalić, J. i F. Martinčić i dr.), o njegovoj kulturi i izobrazbi svjedoče oporučni popis knjižnice s dvjestotinjak naslova te vlasništvo tzv. trogirskoga kodeksa s jedinim poznatim primjerkom Trimalhionove gozbe iz Petronijeva Satirikona. U gotovo svim djelima, temeljenima na Bibliji i patristici te grčko-rimskoj klasici, promiče i tumači načela kršćanske moralke, no uz duboku religioznost i trajnu sklonost moralnoj pouci iskazuje humanističku širinu interesa (književnost, filologija, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju. Veći mu dio latinskoga opusa čine prozni spisi – religiozni, moralistički i teološki – a jezik mu, uz težnju klasičnoj normi, ima srednjovjekovna obilježja. Po opsegu i vrijednosti na prvom je mjestu djelo De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (1496–99?, prvo poznato izd. tiskano 1507), zbirka poučnih priča i anegdota iz Staroga i Novoga zavjeta te života svetaca. Žanrovski nasljedujući Valerija Maksima, spis je podijelio u šest knjiga te mu, zamislivši ga kao putokaz kršćanima od vjerske spoznaje do konačnoga spasenja, dinamizirao strukturu različitim načinima pripovijedanja, napose izmjenom anegdotalnih crtica s legendarnim prikazima i sažetim životopisima. Zbog poglavlja o povremenoj dopustivosti laži knjiga je, na udaru cenzure, 1564. spaljena u Sieni i 1612. uvrštena u madridski Index librorum prohibitorum et expurgatorum. To djelo iznimno bogate europske recepcije, zahvaljujući kojemu je Marulić postao prvim hrvatskim piscem svjetskoga odjeka, tijekom XVI. i XVII. st. objavljeno je petnaestak puta te djelomično ili u cjelini prevedeno na talijanski, njemački, portugalski, francuski, islandski i češki jezik; prema nekima, knjiga Sanctos no gosagueono (1591) japanska je adaptacija. Rasprava u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici Evangelistarium (prvo poznato izd. tiskano 1516) drži se Marulićevim glavnim moralnoteološkim djelom. Tematizacijom bogoslovnih krjeposti (vjere, nade i ljubavi) te stručnijom razinom obradbe namijenjena je ponajprije svećenicima i redovnicima. Uzdižući etiku iznad ostalih znanosti, s čvrstim uporištem u biblijskoj poruci, u njoj zagovara sklad vjere i razuma. Privukavši znatnu pozornost u razdoblju duhovnih previranja i sukoba Katoličke crkve i reformiranih, djelo je u XVI. i XVII. st. tiskano petnaestak puta u izvorniku te u španjolskom i talijanskom prijevodu, ulomci na flamanskome i francuskome, a aktualnost su mu kao čitatelji potvrdili i kralj Henrik VIII. te T. More. U trima knjigama rasprave De humilitate et gloria Christi (prvo poznato izd. tiskano 1519) potanko tumači Kristov život te, polemizirajući sa židovskim gledištem, pozivanjem na starozavjetne proroke dokazuje da je on obećani Mesija. Tematiku izlaže sustavnije nego u ostalim djelima, pri čem egzegetska razmatranja prepleće s pripovjednim odlomcima i polemičnim digresijama. Među kraćim spisima nabožne tematike izravnošću i jednostavnošću odlikuje se zbirka priča pisana po uzoru na novozavjetne parabole Quinquaginta parabole (1510, prvo poznato izd. tiskano 1518), zamišljena kao propovjednički priručnik, s opisima karaktera u svakidašnjim životnim prilikama. U duljoj propovijedi De ultimo Christi iudicio (oko 1520; tiskano u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1901, 3), primjeru retoričke upućenosti i vladanja stilskim registrima, ne udaljuje se od srednjovjekovnih prikaza strahota sudnjega dana i rajskih blaženstava, no kao izravan svjedok turskih osvajanja ne propušta prigovoriti europskim državama zbog međusobnoga ratovanja. Leksikonski mu priručnik De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium (1517–18, tiskano 1979) sadržava kratke životopise znamenitih starozavjetnih osoba. U dijalogu bogoslova i pjesnika Dialogus de Hercule a Christicolis superato (1519–20, tiskano kao De laudibus Herculis 1524) tematizira odnos kršćanskih autora prema mitološkim sadržajima te, poetički se očitujući u prilog kršćanskoj epici, implicitno polemizira s epom De raptu Cerberi J. Bunića (oko 1490); u posvetnoj poslanici Nigeru iskazuje divljenje djelima Erazma Roterdamskoga. U tekstu Vita divi Hieronymi praesbiteri (oko 1507; tiskano u: Colloquia Maruliana, 1994, 3) usustavljuje podatke o životu sv. Jeronima, no izvore ne raščlanjuje kritički; u polemičnom dodatku (In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt), služeći se povijesnim i zemljopisnim podatcima antičkih pisaca, oštro, ponegdje s primjesom ironije, pobija mišljenja F. Bionda i G. F. Forestija o svetčevu rodnom mjestu, dokazujući da se Stridon nalazio u Dalmaciji, a ne u Italiji. Zanimanje za povijest te izvrsno poznavanje antike potvrđuje i u djelu In epigrammata priscorum commentarius (1503–10; u cjelini objavljeno 2011. kao prilog disertaciji B. Lučina), jednoj od prvih epigrafičkih rasprava u europskom humanizmu, u kojoj je skupio i protumačio 141 antički natpis iz talijanskih i istočnojadranskih gradova; poseban je odjeljak posvetio natpisima iz Salone. Tumačenja je protkao moralističkim refleksijama, katkad s antičkim primjerima kao uzorom suvremenicima. Na latinski preveo Hrvatsku kroniku (1510), izvadak iz Ljetopisa popa Dukljanina, tiskanu kao Regum Dalmatiae et Croatiae gesta u knjizi De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex I. Lučića (1666). Pisao i o suvremenim zbivanjima, ponajviše o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI (1522) politički je memorandum novoizabranomu papi, retorički besprijekorno izveden, ispunjen gorčinom, gotovo beznađem, u kojem Hrvatsku vidi kao posljednju crtu europske obrane. Žanrovski i tematski raznoliko, pjesničko mu stvaralaštvo na latinskome (epigrami, poslanice, elegije, himni, prepjevi, sažetci svetačkih životopisa) sadržava 191 sastavak (Božićević spominje čak sedam knjiga). Od duhovnih pjesama osobito su vrijedne Hymnus ad Deum te Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce, Marulićev najobjavljivaniji tekst, tiskan uz prvo izdanje De institutione bene vivendi. Među svjetovnima vrsnoćom se izdvajaju satirični epigrami, poslanica Božićeviću iz Nečujma, dvije elegije o starosti te tužaljka Querela in canis sui Fusci interfectorem. Znatnu novost u proučavanju Marulićeva djela donijeli su njegovi latinski epigrami pronađeni u Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu 1995 (Glasgowski stihovi, 1999), napose erotski sastavci s lirskim opijevanjem zaljubljenosti, lascivnim anegdotama i opscenim aluzijama. Prepjevi Dantea i F. Petrarce među najranijima su u hrvatskoj književnosti; na latinski je prepjevao u heksametrima prvo pjevanje Danteova Pakla i u elegijskim distisima Petrarcinu kanconu Vergine bella. U junačko-religioznom, alegorijskom epu Davidias (dovršeno oko 1517) – najboljem epu hrvatskoga humanizma te vrhunskom djelu europske epike, koje je u rukopisu ostalo do 1954 – u 14 pjevanja (6764 heksametra) pjeva o junaštvima kralja Davida. Uobličivši biblijsku građu prema zakonima antičke epike, pri čem naraciju prati uobičajenim epskim sredstvima (invokacije, usporedbe, mitološki ukrasi), starozavjetni je predložak preoblikovao djelomičnom promjenom redoslijeda događaja, govorima likova, vlastitim komentarima, moralno-didaktičnim napomenama i sentencijama, a tumačenje alegorijskoga smisla iznio je u proznom dodatku Tropologica Davidiadis expositio, u kojem sadržaj Staroga zavjeta sustavno prikazuje kao predsliku Novoga. Posebno mjesto u njegovu latinskom opusu ima Repertorium (Sabrana djela, 14. 1998–2000), opsežna zbirka izvadaka iz Biblije te djela antičkih, patrističkih i humanističkih pisaca, svojevrsni autorski lektirni podsjetnik, uglavnom etičke tematike, i priručnik pri pisanju djelâ. — Marulićev pouzdano atribuiran opus na hrvatskome gotovo je sav u stihovima. Premda opsegom znatno manji od latinskoga, iznimno je bitan za nacionalnu književnost, ponajprije zbog izrazita autorskoga pečata, književne vrsnoće, generičke raznovrsnosti te zadovoljenja zahtjevnih poetičkih i estetičkih kriterija. Jezik mu se temelji na onodobnoj splitskoj čakavštini, s ponešto crkvenoslavizama, raguzeizama i općeštokavskih elemenata te internacionalizama i adaptiranih tuđica. Ključno mjesto zauzima Judita, prvi autorski ep u hrvatskoj književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku (šest pjevanja simetrična rasporeda građe, 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca s prenesenom rimom), u kojem iznosi pripovijest o udovici Juditi koja spašava rodni grad. U posveti Balistriliću, vrijednoj poetičkoj izjavi i izvrsnu primjerku umjetničke proze, Marulić objašnjava da se vjerno držao biblijskoga predloška, ugledajući se na »stare poete« (antičke epike koje nasljeduje u epskoj fakturi), ali i na »začinjavce« (hrvatske pjesnike s kojima ga povezuju jezik i versifikacija). Poetiziravši građu u skladu sa zahtjevima visokoga epskoga stila, zaslužan je za demedijevalizaciju nacionalne poezije religijske tematike. Pritom je uspjelo povezao latinsku i hrvatsku baštinu, humanističku učenost i domoljublje, pa se opsjednuta Betulija može shvatiti kao figura Marulićeva ugroženoga Splita. Dovršena 1501. i tiskana 1521 (za njegova života tri puta), uzorno djelo hrvatske epike XVI. st., Judita je, zahvaljujući epskoj obradbi starozavjetne teme na narodnom jeziku, zanimljiva pojava i u europskoj renesansnoj epici. U nas izdana više od 40 puta (u suvremeni hrvatski jezik prenesena više puta), prevedena je na engleski, mađarski, talijanski, francuski i litavski, dijelom i na slovenski, španjolski, njemački, češki i esperanto. Nastao nakon nje, opsegom manji (780 stihova), biblijski epilij Suzana (Neven, 1855, 30–31) skromnije je autorske ambicije i pjesničkoga dometa; u njem se ističe opis Joakimova vrta. Hrvatske su mu pjesme, zastupljene u različitim rukopisnim zbornicima XVI. i XVII. st., pretežno nabožne i moralističke (Svarh muke Isukarstove, Od začetja Isusova, Od uzvišen’ja Gospina, Divici Mariji, Dobri nauci); među njima su i prepjevi odn. parafraze tzv. Katonovih distiha (Stumačen’je Kata), Pseudo-Seneke (Utiha nesriće), Venancija Fortunata (Od uskarsnutja Gospodinova), J. Pechama (Od slavića), crkvenih himana; s nedostatnom argumentacijom pripisuju mu se prepjevi dvaju Petrarcinih soneta. Domoljubljem i protuturskim apelom snažno su prožete antologijske pjesme Molitva suprotiva Turkom i Tužen’je grada Jerozolima, koje označuju početke hrvatske angažirane poezije te zauzimaju središnje mjesto u korpusu tzv. antiturcica. Svjetovnoj su pak poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka Satira te Poklad i Korizma. Od izvorne Marulićeve hrvatske proze, osim posvete Judite, sačuvana su samo dva pisma Katarini Obirtić (Alberti). Najopsežniji prozni uradak Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjenʼja tašćin segasvitnjih (1500; tiskano u Sabranim djelima, 9. 1989) prijevod je djela De imitatione Christi Tome Kempenca, a drama Prikazan’je historije svetoga Panucija adaptacija teksta La rappresentazione di santo Panuzio F. Belcarija. S nedostatnom sigurnošću pripisuje mu se još nekoliko djela na hrvatskome. Više je izgubljenih latinskih djela poznato samo po naslovu, među kojima spis Psichiologia de ratione animae humanae, nastao vjerojatno 1510–17, zahvaljujući kojemu ga se drži tvorcem riječi psihologija. Od zacijelo opsežne privatne korespondencije poznato je 11 pisama. — Odjeci i utjecaji Marulićevih hrvatskih djela mnogobrojni su (P. Hektorović, P. Zoranić, B. Karnarutić, Š. Budinić, J. Baraković, J. Kavanjin, R. Levaković, A. Vitaljić, I. Dražić, I. Kukuljević Sakcinski, F. Marković, V. Nazor, T. Ujević, T. P. Marović). Najznamenitiji je hrvatski pisac XV. i XVI. st., nazvan »ocem hrvatske književnosti« u XIX. st., tvorac djela iznimna značenja za hrvatsku kulturu, ujedno klasik kršćanske književnosti te humanist europskoga dometa. Uvršten je u gotovo sve antologije hrvatske lirike i epike; izbor iz djela snimljen je na kasetu (Književni krug Split, 1991). Bogat mu se i raznolik opus pokušalo usustaviti 1601 (Opera omnia), a u novije doba najveće zasluge za istraživanje njegova života i djela pripadaju Književnomu krugu Split. Ondje se od 1984. tiskaju Sabrana djela, priređeno je više izbora iz stvaralaštva, od 1992. izlazi godišnjak Colloquia Maruliana, posvećen mu pretežno ili u cijelosti; književna mu se ostavština od 1995. sustavno prikuplja i proučava u tamošnjem centru Marulianum. Marulićevi autografi i prijepisi čuvaju se uz ostalo u Arhivu HAZU, NSK i HDA u Zagrebu, Kaptolskoj knjižnici u Trogiru, DA i Znanstvenoj knjižnici u Zadru, franjevačkom samostanu u Dubrovniku, Britanskoj knjižnici u Londonu, Bodleiani u Oxfordu, Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu, Nacionalnoj knjižnici u Parizu, Nacionalnoj knjižnici »Vittorio Emanuele II« i knjižnici Vallicelliana u Rimu, Nacionalnoj knjižnici u Torinu te DA i knjižnici Marciana u Veneciji. O njem je snimljen dokumentarno-obrazovni serijal Marko Marulić Splićanin (Z. Črnja i Ljiljana Jojić, TV Zagreb 1985) te su, napose uz obljetnice, priređene mnoge izložbe (Split 1950, 1971, 1991–92, 2000, 2016, 2021, 2024; Zagreb 1972, 1986, 2001, 2020–21, 2024; Pariz 1997; Rim 1998; Lisabon 2001; Madrid 2002; Mainz 2008; London 2009; Vilnius 2020) i održani skupovi (Split 1971, 1984, 2000–01, 2021, 2024; Zagreb 1974, 2006, 2024; Rim 1998 – Split 1999; Toronto 2000; Padova 2001; Milano 2001; Washington 2001; Kopenhagen 2012). Društvo sv. Ćirila i Metoda (Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima) pokrenulo je 1968. književni časopis Marulić, Čakavski je sabor 1970. utemeljio nagradu nazvanu po njem, u Splitu je 1991. pokrenuta manifestacija Marulićevi dani i 1993. po njem nazvana Gradska knjižnica, u RH se od 1995. dodjeljuje odličje za zasluge u kulturi Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i od 1996. obilježava Dan hrvatske knjige (22. travnja, kad je Marulić dovršio Juditu; od 1997. dodjeljuju se nagrade nazvane po njegovim djelima), od 1997. Hrvatski radio organizira Međunarodni festival igrane i dokumentarne radiodrame Prix Marulić, a od 2013. Sveučilište u Splitu svojim nastavnicima u društveno-humanističkim znanostima i umjetničkim područjima dodjeljuje Nagradu »Marko Marulić«. God. 2021. i 2024. bile su proglašene u RH godinama Marka Marulića. Neke su mu pjesme uglazbljene (J. Florschütz, B. Juračić, A. Klobučar, K. Kukla, M. Lešćan, Š. Marović). Prema pojedinim su njegovim djelima nastale skladbe (Molitva suprotiva Turkom u oratoriju Dalmatinski diptih I. Brkanovića, 1953; Missa Maruliana F. Paraća, 1993; mješoviti zbor Molitva zemlje Hrvatske A. D. 1995. L. Županovića, 1995; kantata Epistola I. Maleca, 2006; oratorij Š. Marovića Molitva suprotiva Turkom, 2016). I. Zajc skladao je Svečanu kantatu (1901), J. Hatze na Hektorovićev tekst zbornu kompoziciju Marku Maruliću (1950), vokalni sastav Cantores Maruli snimio je glazbeni kolaž Priča o Marku Maruliću (Verbum, 2012). Lutkarski je uprizoreno prvo pjevanje epa Davidias (Kazalište lutaka »Pionir« u Splitu 1985, adaptacija T. Maroević). Osobit je pak odjek imala Judita; godina njezina završetka od 1901, iznimno bogate kulturnim događajima povezanima s Marulićem i njegovim djelom, neko se vrijeme obilježavala kao početak hrvatske »umjetne« književnosti. Praizvedena je u ulomcima u HNK u Osijeku 1935 (adaptacija Zora Barlović-Vuksan), na Splitskom ljetu u cjelini 1979 (adaptacija Maroević i M. Carić) te kao monodrama Katarine Romac 2024; prilagođena i lutkarski (Kazalište lutaka Zadar 1991. i 2022, adaptacija Maroević) te za strip (Zrinka Perković Dodig i Ana Tafra, Zagreb 2022). Istoimene su opere skladali M. Vandekar (1993) i Parać (2000), glazbenu monodramu Katarina Livljanić (praizvedba u Londonu 2006), kantatu I. Tijardović (1940), a »svečani glazbeni prikaz« Marulova pisan B. Papandopulo (1970). Marulićeva je transpozicija priče nadahnula M. Gavrana (roman Judita, 2001) i B. Senkera (prikazanje Pobjednice Judit, u knj. Tri glavosjeka, 2004) te su o njoj za HRT snimljeni dokumentarno-igrani film Judita u versih harvacki složena (M. Tomasović i Ivana Vlkov Wagner, 2001) i dokumentarni Judita (Nana Šojlev, 2021). Marulić se javlja i kao lik u mnogim književnim obradbama (drama Marco Marulo F. Seismita Dode prikazivala se 1843. u Zadru i Trstu, »skazanje« Marko Marulić M. Begovića, G. Bulata i V. Lozovine 1901. u splitskom kazalištu, dramolet Uspomeni Marka Marulića F. Markovića 1901. u HNK u Zagrebu; novela Judita V. Novaka, Vienac, 1901, 42; drama Kobna oklada K. Pavletića, Hrvatsko kolo, 1908, 4; novela Noć za Marulića T. P. Marovića, Start, 1980, 296; drama Marulić u deset slika F. Barasa, 2005; Drama S. Šešelja, u knj. Pet dramskih komada, 2013; roman Marulov san D. Milinovića, 2019). Njemu posvećeni stihovi skupljeni su u zbirci Marule naš čestiti (Split 2025). Spomenici su mu postavljeni u Splitu 1925 (I. Meštrović), Zagrebu 1999 (V. Radas), Berlinu 2000 (S. Drinković), Mostaru 2005 (Š. Vidulin) i Puli 2008 (Marija Ujević-Galetović). Nadahnut njegovim likom, V. Lipovac izradio je ciklus drvoreza Marul (1977, Grafička zbirka NSK), spomenike postavljene u Vukovaru 2006. i Santiagu 2007. te poprsja u Bratislavi 2006 (Hrvatski kulturni centar) i Osijeku 2007, a poprsja su izradili i Meštrović (1924, Muzej grada Splita), J. Bosnić (2000, Gimnazija Marka Marulića u Splitu), A. Strinić (2004, Punta Arenas), Dijana Iva Sesartić (2007, Nadbiskupsko sjemenište i Gradska knjižnica Marka Marulića u Splitu) i S. Skoko (2013, Osnovna škola Marka Marulića u Ljubuškom); K. Bošnjak izradio je spomenik (1998) i portret glave (2000, crkva sv. Frane u Splitu). Portretirali su ga među ostalim B. Čikoš Sesija (1901, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU) i E. Vidović (1901, Muzej grada Splita). Lik mu je i na slici Razvitak hrvatske kulture V. Bukovca (1913, HDA), freski Hrvatska škola K. i Ž. Hegedušića (1943, Hrvatski institut za povijest), plaketi Čakavskoga sabora (Ž. Janeš), medalji Književnoga kruga Split uz 500. obljetnicu Judite (A. Midžor), na hrvatskim poštanskim markama iz 1950, 1995, 2000 (serija Znameniti Hrvati) i 2021, na negdašnjoj novčanici od 500 kuna (1993, M. Šutej) te na prigodnoj kovanici od dva eura (2024, S. Divković). Z. Kauzlarić Atač izradio je zastor s motivima njegova života i djela za zagrebačko HNK (2024). DJELA (izbor): De institutione bene vivendi per exempla sanctorum. Impressit Venetijs presbiter Fra(n)ciscus Lucensis de co(n)sortibus, 1506 (1507!) (hrv. prijevod Pouke za čestit život s primjerima. Zagreb 1986). — Evangelistarium. Venetijs, industria ac summa diligentia Francisci de consortibus Luce(n)sis sacerdotis, 1516 (hrv. prijevod Evanđelistar. Sabrana djela, 4. Split 1985). — Quinquaginta parabole. Venetijs, per Laurentiu(m) de Rosis Teruisinum, (1518) (hrv. prijevod Pedeset priča. Zagreb 1924). — De humilitate et gloria Christi. Impressit Venetiis Bernardinus de Vitalib(us) Venetus, 1519 (hrv. prijevod Poniženi i uzvišeni Isus. Zadar 1892). — Libar Marca Marula Splichianina v chom òe uòdaròi iòtoria sfete udouice Iudit u ueròih haruacchi òloòena. In Vinegia, per Guilielmo da Fontaneto de Monteferrato, 1521. — Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI. pont. max. Impressa Romae per B(ernardinum) de V(italibus), 1522 (hrv. prijevod Poslanica papi Hadrijanu VI. Zagreb—Split 1994). — De laudibus Herculis, interlocutores poeta et theologus. Venetiis, per Bernardinu(m) de Vitalibus Venetu(m), 1524. — Opera omnia, 1–2. Antverpiae, ex officina Martini Nutij, 1601. — Pjesme Marka Marulića. Stari pisci hrvatski, 1. Zagreb 1869. — Davidias. Zagreb 1954 (hrv. prijevod Davidijada. Zagreb 1974; engl. prijevod Gent 2024). — Judita. Suzana. Pjesme. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 4. Zagreb 1970. — Plavca nova. Split 1971. — Judita. Pjesme. Zagreb 1974. — De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium. Zagreb 1979 (hrv. prijevod Starozavjetne ličnosti. Zagreb 1984). — Latinska djela, 1. Split 1979. — Versi harvacki. Split 1979. — Sabrana djela, 3–5. Split 1984–1987; 1. 1988; 6, 9. 1989; 7–8. 1991–1992; 2. 1993; 10. 1994; 14–15. 1998–2005; 11. 2011. — Drame. Zagreb 1986. — Versi harvacki. Zagreb 1996. — Glasgowski stihovi. Zagreb 1999. — Antologija. Izbor iz poezije i proze. Zagreb 2000. — Susana. Zagreb 2000. — Duhom do zvijezda. Zagreb 2001. — Marko Marulić, europski humanist. Zadar 2001. — Od začetja Isusova. Zagreb 2001. — Judit/Judita. Zagreb 2003. — The Marulić Reader. Split—Long Island City 2007. — Judita. Varaždin 2013. — Hrvatski stihovi i proza. Stoljeća hrvatske književnosti, 137. Zagreb 2018. — Davidijada. Stoljeća hrvatske književnosti, 141. Zagreb 2019. — Istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena. Dubrovnik 2021. — Judita Marka Marulića. Zagreb 2021. — Judita. Zagreb—Split 2021. — Judith – Judita. 4 poèmes – 4 pjesme. Ottawa 2024. — Latinska humanistička proza, pjesme i pisma. Stoljeća hrvatske književnosti, 157. Zagreb 2024. — Latinska moralnopoučna i teološka proza. Stoljeća hrvatske književnosti, 156. Zagreb 2024. — Marulus tuus. Split 2024.

Marulić, Marko (Marcus Marulus, Marulus Delmata, Marulus Spalatensis, Pečenić), hrvatski književnik (Split, 18. VIII. 1450 – Split, 5. I. 1524). Potomak je splitske plemićke obitelji, koja se hrvatski nazivala Pečenić ili Pecenić; oblik Marulić nalazi se u Juditi. Nakon školovanja u splitskoj humanističkoj školi (gdje mu je profesor bio T. Acciarini) možda je nastavio školovanje u Italiji (po nepotvrđenim pretpostavkama u Padovi). U Splitu je obavljao komunalne dužnosti egzaminatora, suca, izvršitelja oporuka; bavio se i trgovinom. Povremeno je putovao u Mletke i Rim, a oko 1509–11. boravio je u uvali Nečujam na otoku Šolti.Kao tipičan humanist većinu je djela (više od 80 posto sačuvanih tekstova) napisao na latinskom, ali je ostavio i značajan opus na hrvatskome te nekoliko kratkih spisa na talijanskome (sačuvana su 3 pisma i, vjerojatno njegova, 2 soneta). Književna mu je ostavština opsežna i raznovrsna: obuhvaća djela u stihu i prozi, kompendije i zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Glavni su mu književni uzori bili Biblija, patristika i klasična antika. Gotovo u cijelom opusu zauzet je širitelj i tumač temeljnih zasada kršćanske moralke, no uz duboku religioznost i trajnu sklonost ćudorednoj pouci očitovao je izrazito humanističku obrazovanost i širinu interesa (književnost, povijest, arheologija, politika, pravo, slikarstvo). Na njegove nazore utjecao je i laički pokret »moderne pobožnosti« (→ devotio moderna). Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučna, moralističkog i teološkog sadržaja. Po opsegu i svjetskom odjeku na prvome je mjestu Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, ili Institucija (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, oko 1496., prvo poznato izdanje 1507), zbirka poučnih pričica i anegdota iz Biblije i svetačkih životopisa u šest knjiga. Svrha je djela živim i sažetim primjerima, bez apstraktnih razmatranja, ponukati čitatelja na krjepostan život. Evanđelistar (Evangelistarium, 1480–1500., prvo poznato izdanje 1516), najznačajnije Marulićevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, zasnovana na obradbi triju bogoslovnih krjeposti: vjere, nade i ljubavi, na koje se, po Maruliću, može svesti cijela Biblija. U kristološkoj raspravi O poniznosti i slavi Kristovoj (De humilitate et gloria Christi, 1518) na osnovi starozavjetnih proroka, a usuprot Židovima, dokazuje da je Krist obećani Mesija. Manjeg su opsega, ali slična obilježja, Pedeset priča (Quinquaginta parabolae, 1510), Starozavjetne ličnosti (De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium, oko 1517–18., prvo izdanje 1979) i propovijed O Kristovu posljednjem sudu (De ultimo Christi iudicio, oko 1520–21., prvo izdanje 1901). U mnogim djelima Marulić je očitovao humanističko zanimanje za povijest te domoljubnu zabrinutost zbog osmanskih osvajanja i razjedinjenosti kršćanske Europe. U epigrafičko-arheološkom spisu Tumač uz natpise starih (In epigrammata priscorum commentarius, nakon 1503) prikupio je i protumačio 142 natpisa s Apeninskoga poluotoka i s istočne obale Jadrana (među kojima i 30 iz obližnje Salone). Svojemu Životopisu sv. Jeronima (Vita divi Hieronymi, oko 1507., prvo izdanje 1994) pridodao je polemičnu raspravu Protiv onih koji tvrde da je sv. Jeronim bio Italac (In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt, prvo izdanje 1666), u kojoj dokazuje da njegov omiljeni svetac potječe iz hrvatskih krajeva. Djela hrvatsko-dalmatinskih kraljeva (Regum Dalmatiae et Croatiae gesta, 1510., prvo izdanje 1666) slobodan je latinski prijevod čakavske verzije ulomka iz Ljetopisa popa Dukljanina (tzv. Hrvatske kronike). Potresan apel za uspostavu sloge katoličkih vladara i zajednički vojni pohod protiv Turaka sadrži njegova Poslanica papi Hadrijanu VI. o nesrećama koje nas snalaze i poziv na opće ujedinjenje i mir svih kršćana (Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI pont. max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem omnium Christianorum unionem et pacem, 1522). Dragocjen je za poznavanje Marulićevih poetičkih nazora Dijalog o Herkulu kojega su nadvisili Kristovi štovatelji (Dialogus de Hercule a Christicolis superato, 1519. ili 1520., prvo izdanje 1524), u kojem Pjesnik i Bogoslov raspravljaju o uporabi mitologije i alegorije u pjesništvu (u posveti T. Nigeru Marulić iskazuje divljenje djelima Erazma Roterdamskoga). Repertorij (Repertorium, prvo izdanje 1998–2000) velika je zbirka izvadaka (pretežito etičke tematike) iz Biblije i iz djela antičkih, ranokršćanskih i humanističkih autora. U pjesništvu na latinskome ističe se ep Davidijada (Davidias, oko 1517., prvo izdanje 1954), u kojem je u četrnaest pjevanja s ukupno 6765 heksametara opjevao djela židovskoga kralja Davida, dosljedno se držeći Biblije, ali nasljedujući u jeziku, stilu i stihu rimske i ranokršćanske epičare. Djelo je koncipirano alegorijski, pa David predstavlja Krista, Šaul Židove koji ga progone itd., što je objašnjeno u proznome dodatku Alegorijsko tumačenje Davidijade (Tropologica Davidiadis expositio). Ep se smatra vrhunskim djelom ne samo hrvatskoga nego i europskoga humanizma. Među kraćim latinskim pjesmama (elegije, epigrami, poslanice, versificirani sažetci svetačkih životopisa, himni i dr.) ističu se Himan Bogu (Hymnus ad Deum) i Pjesma o pouci Gospodina našega Isusa Krista koji visi na križu (Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in Cruce) te pjesničke poslanice i raznovrsni epigrami, od reda svjetovna sadržaja (satirični, nadgrobni, pohvalni, moralistički, mitološki, pa i nekoliko erotskih). Najznamenitije je Marulićevo djelo Judita (Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna posridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili, 1501., prvo izdanje 1521), prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku (6 pjevanja, ukupno 2126 dvostruko srokovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Na podlozi poetike biblijsko-vergilijevskih epova Marulić je u tom remek-djelu ostvario renesansnu sintezu hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Prozna posveta D. Balistriliću iznimno je važno autopoetičko očitovanje. Marulićevi suvremenici Juditu su izvrsno primili (tri izdanja u nepunih 18 mjeseci), imala je trajan odjek u hrvatskoj književnosti od XVI. st., a nedavno je zapažena i izvan hrvatskih granica pa je prevedena na engleski, mađarski, talijanski i francuski. Biblijska poema Suzana manjeg je opsega (780 stihova) i pjesničkog dometa. Uz nekoliko domoljubnih (Molitva suprotiva Turkom, Tužen’je grada Hjerozolima) i šaljivo-poučnih pjesama ostali hrvatski stihovi pretežno su nabožne i moralističke tematike. Maruliću se pripisuje i dramski tekst (također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija, adaptacija talijanskog predloška Fea Belcarija. Od proze na hrvatskome sačuvano je vrlo malo: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtića i prozni tekstovi u Juditi, a opsežan spis Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih (1500., prvo izdanje 1989) prijevod je djela De imitatione Christi Tome Kempenca. S manje pouzdanosti pripisuje mu se, također prevedeni, Oficij Blažene Dive Marije. Prijevodna dionica opusa značajna je i raznovrsna; uz već spomenute prozne prijevode ističu se i pjesnički prijevodi: Marulić je prvi u Hrvata prevodio Dantea (na latinski) i Petrarcu (na latinski i hrvatski). Neka su mu djela danas poznata samo po naslovu, npr. Quaestiones utriusque Testamenti, De pace Italiae carmen heroicum i dr. Na osnovi naslova također izgubljenoga spisa Psichiologia de ratione animae humanae Marulić se danas općenito smatra tvorcem riječi psihologija. Jezik hrvatskih Marulićevih djela (koji je na više mjesta sam imenovao hrvatskim) temelji se na splitskoj čakavici XV. i XVI. st. s umjerenim unošenjem crkvenoslavenizama, raguzeizama i općeštokavskih elemenata; latinski mu jezik, uz težnju klasičnoj normi, očituje i srednjovjekovne crte na svim razinama, od leksika do stila.Marulićevi spisi doživjeli su velik uspjeh u Europi tijekom XVI. i XVII. st. Do danas su Institucija i Evanđelistar tiskani više od sedamdeset puta (na latinskom i u prijevodima na desetak jezika), Carmen de doctrina oko sto trideset puta (na latinskom i u prijevodima na sedam jezika). Čitali su ga mnogi europski uglednici (sv. Franjo Ksaverski, P. Skarga, sv. Franjo Saleški, Th. More, Henrik VIII., S. Münster, F. de Quevedo, P. Bayle i dr.). Institucija se, zbog Marulićeva stajališta da je laž kadšto dopuštena, našla na indeksu zabranjenih knjiga. Hrvatska mu djela – osobito Judita, zbog koje je i stekao naslov »oca hrvatske književnosti« – imaju trajan odjek u domaćoj književnoj tradiciji (P. Hektorović, P. Zoranić, J. Baraković, J. Kavanjin, T. Ujević, T. Petrasov Marović i dr.). Po općem sudu najvažniji hrvatski pisac XV. i XVI. st. i nacionalni klasik, Marulić se u novije doba i izvan hrvatskih granica prepoznaje kao istaknut predstavnik europskoga kršćanskoga humanizma i renesansne epike. Citiranje: Marulić, Marko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata