Mate Hraste

jezikoslovac; 1897-1970

Mate Hraste (Brusje na Hvaru, 25. siječnja 1897. – Zagreb, 29. studenoga 1970.), bio je hrvatski jezikoslovac, sveučilišni profesor i akademik HAZU.
== Životopis ==
Mate Hraste rođen je u Brusju na Hvaru, 1897. godine. Pohađao je gimnaziju u Splitu i Dubrovnik, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1923. godine skupinu za hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti. Posvetio se proučavanju hrvatskih narječja (prvenstveno čakavskog) i povijesti jezika. Godine 1938. u Beogradu postao je doktor jezikoslovlja analizom govora žitelja otoka Brača. Radio je kao srednjoškolski profesor u Srijemskoj Mitrovici, Sisku i Petrinji. Godine 1946. postao je docent na Katedri za hrvatski ili srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1955. godine do umirovljenja 1965. godine redoviti je profesor na toj katedri. Akademik JAZU (danas HAZU) od 1961. godine.
== Djela ==
Nepotpun popis:
Osobine govora otoka Šolte, Čiova, Drvenika i susjedne obale, Zagreb, 1947.
Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, (suautori Ivan Brabec, Sreten Živković), Zagreb, 1952.
Antroponimija i toponimija općine hvarske, Zagreb, 1956.
Govor otoka Suska, (suautori J. Hamm, P. Guberina), Zagreb, 1956.
O kraju postanka bugarštica na osnovu analize njihova jezika, Krakow, 1961.
Čakavisch-Deutsches Lexicon, (suautor Petar Šimunović, redakcija Reinhold Olesch) Köln-Wien (Teil 1 - 1979., Teil 2 - 1981., Teil 1 1983.)
Rasprave i članci, priredio Josip Lisac, Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 107, Matica hrvatska, Zagreb, 2011. (suautor Blaž Jurišić)
== Nagrade ==
Godine 1970. dobio je nagradu "Božidar Adžija" za životno djelo.
== Izvori ==
Ljudevit Jonke, Slovo, broj 20, 1970.

HRASTE, Mate, dijalektolog i gramatičar (Brusje na Hvaru, 25. I. 1897 — Zagreb, 29. XI. 1970). Gimnaziju polazio u Dubrovniku i Splitu, maturirao 1917. u Dubrovniku. Slavistiku studirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te diplomirao 1923. hrvatski jezik kao glavni predmet i staroklasičnu arheologiju. Doktorirao 1937. na Filozofskome fakultetu u Beogradu tezom Čakavski dijalekat ostrva Hvara (Beograd 1937). God. 1924. suplent je u sisačkoj gimnaziji, 1928. u Srijemskoj Mitrovici, a nakon položena državnoga profesorskoga ispita vraća se 1929. u Sisak kao gimnazijski profesor. God. 1946. postavljen je za docenta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pri katedri za povijest jezika i dijalektologiju; 1955. postaje redovitim profesorom. Umirovljen je 1965. — Istraživao je hrvatska narječja, napose čakavska, te potkraj 1930-ih objavljuje prve sinteze. Osim rasprave o hvarskome narječju, tiska rad o govoru otoka Visa (Belićev zbornik, Beograd 1937), u kojem uočuje lokalne govorne razlike između čakavskih i cakavskih naselja te zaključuje da su u gradu Visu dijelovi naselja i određeni socijalni staleži govorili cakavski pod utjecajem mletačkoga govora, a dio težačkoga naselja zvanoga Kut, čuvao je izvorni čakavski govor kao mnogi težački zaseoci u unutrašnjosti po rubovima viškoga polja, što je sociodijalektološka zanimljivost. U raspravi o bračkoj čakavštini (Srpski dijalektološki zbornik, Beograd 1940) upozorio je na jezičnu genetsku vezu staroštokavskih posavskih i srednjodalmatinskih čakavskih govora, a u radu o kraju postanka bugarštica na osnovi analize njihova jezika (Zeszyzy naukowe Uniwersytetu Jagiellońskiego. Prace językoznawcze, Krakov 1961, 4) istaknuo je da su ostvarene istim jezikom koji se govori na prostoru od Slavonije do dalmatinskih otoka, koji je prepoznao kao jedinstven hrvatski povijesni jezični prostor. God. 1956. u Hrvatskome dijalektološkom zborniku, kojemu je pokretačem, objavljuje s J. Hammom i P. Guberinom opsežnu raspravu Govor otoka Suska, a samostalno rad Antroponimija i toponimija općine hvarske te Dijalektološku i onomastičku bibliografiju. Pisao je o akcentuaciji na Cresu (Ljetopis JAZU, 1954), Rabu (Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru, 1955), Biogradu na Moru (Filologija, 1959), o obilježjima govorâ otoka Šolte, Čiova, Drvenika i susjedne obale (Rad JAZU, 1948, 272), o govorima otoka Paga (Ljetopis JAZU, 1956, 61), o ličkim govorima (Lički kalendar, 1956), o senjskome govoru (Riječka revija, 1962), o govoru Zadra i okolice (Zadar. Zbornik. Zagreb 1964), o dvoakcenatskome sustavu u hrvatskome i srpskome jeziku (Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, Novi Sad 1957) te o kanovačkome naglasku u Hrvatskoj (Filologija, 1957). Bavio se i istarskom dijalektologijom: refleksom nazala /ǫ/ u buzetskome govoru (Zbornik u čast Stjepana Ivšića, Zagreb 1963) te ikavskim govorima jugozapadne i sjeverozapadne Istre (Hrvatski dijalektološki zbornik, 1966; Filologija, 1967), pobijajući mišljenje srpskih dijalektologa o njihovoj štokavskoj naravi. Sintezne su i povijesnodijalekatske naravi radovi o prenošenju naglaska na proklitiku u čakavskome (Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1965), o čakavskome aoristu (Orbis scriptus. Festschrift für Dmitrij Tschižewskij zum 70. Geburtstag, München 1966), o prijelazu -m u -n na kraju riječi (Die Welt der Slaven, München 1967) te o cakavizmu na istočnoj obali Jadranskoga mora (Studi in onore di Ettore Lo Gatto e Giovanni Maver, Firenca 1962), čime je »taj cakavski problem konačno riješen« (G. Maver). Njegov nevelik onomastički rad obuhvaća obradbu osobnih imena i prezimena općenito u Hrvata, napose u iščezlim hrvatskim kolonijama na obalama Gargana u Italiji (Kolo, 1963). U suautorstvu je od 1947. objavio više izdanja Gramatike hrvatskoga ili srpskoga jezika za osnovne škole i gimnazije, izrađene na zasadama Maretićeve škole. Posmrtno mu je, u suradnji s P. Šimunovićem, izišao 1979. prvi svezak rječnika Čakavisch-deutsches Lexikon, visoko ocijenjen u slavističkoj literaturi zbog bogatstva građe i obradbene metodologije. Surađivao je na izradbi pravopisnih pravila i rječnika za zajednički pravopis i rječnik književnoga jezika MH i MS iz 1960. Sinteznim prinosima Čakavski dijalekt, Čakavski književni jezik, Kajkavski dijalekt i Kajkavski književni jezik surađivao u Enciklopediji Jugoslavije, 4 (Zagreb 1960). Bio je pravi član JAZU od 1961, ravnatelj Instituta za jezik JAZU 1961–65, predsjednik Hrvatskoga filološkog društva, Saveza slavističkih društava Jugoslavije, Jugoslavenske komisije za dijalektološki atlas i međuakademijskoga Odbora za onomastiku. Uređivao je Hrvatski dijalektološki zbornik, Građu za povijest književnosti hrvatske, Radove Zavoda za slavensku filologiju, Filologiju, Jezik i dr. Djelovao je u doba velikih pritisaka na hrvatski jezik kada je Novosadskim dogovorom bila sankcionirana jezičnounitaristička politika, kojoj se 1967. hrvatska strana suprotstavila Deklaracijom o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, kojoj je i H. potpisnikom. Njegov je dijalektološki rad bio znatnim poticajem mlađim naraštajima hrvatskih dijalektologa. DJELA: Čakavski dijalekat ostrva Hvara. Južnoslovenski filolog (Beograd), 14(1935) str. 1–57; posebno izd. Beograd 1937. — Čakavski dijalekat ostrva Brača. Srpski dijalektološki zbornik (Beograd), 10(1940) str. 3–66. — Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za II. razred gimnazije i VI. razred sedmogodišnje škole (suautor S. Živković). Zagreb 1947 (11 izd. do 1958). — Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za III. razred gimnazije i VII. razred sedmogodišnje škole (suautor I. Brabec). Zagreb 1947 (12 izd. do 1960). — Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika (suautori I. Brabec i S. Živković). Zagreb 1952 (9 izd. do 1970). — Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za IV. razred gimnazije i VIII. razred osmogodišnje škole (suautori I. Brabec i S. Živković). Zagreb 1953 (7 izd. do 1961). — Govor otoka Suska (suautori J. Hamm i P. Guberina). Hrvatski dijalektološki zbornik, 1(1956) str. 7–213. — Čakavisch-deutsches Lexikon, 1 (suautori P. Olesch i P. Šimunović). Köln—Wien 1979. — Potpuniji popis radova vidi u: V. Mužjak (sic!) i P. Šimunović, Bibliografija radova Mate Hraste. Rasprave Instituta za jezik, 1(1968) str. 485–494.

Hraste, Mate, hrvatski jezikoslovac (Brusje na Hvaru, 25. I. 1897 – Zagreb, 29. XI. 1970). Slavistiku diplomirao 1923. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao 1937. u Beogradu disertacijom Čakavski dijalekat ostrva Hvara (objavljena 1935. u časopisu Južnoslovenski filolog i 1937. samostalno). Od 1924. profesor u Sisku, Srijemskoj Mitrovici i Petrinji, 1946. docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za povijest jezika i dijalektologiju, a od 1955. redoviti profesor. Umirovljen je 1965. Bio je od 1961. redoviti član JAZU, 1961–65. ravnatelj Instituta za jezik JAZU, predsjednik mnogih strukovnih tijela i urednik jezikoslovnih publikacija (npr. Hrvatski dijalektološki zbornik, Filologija, Jezik). Dobio je Nagradu za životno djelo (1970). – Dva su glavna područja Hrastine stručne i znanstvene djelatnosti: školske gramatike i hrvatska dijalektologija. Objavio je niz hrvatskih gramatika za osnovne i srednje škole, od kojih je najveća i najpoznatija priručna Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika (koautori I. Brabec i S. Živković), izišla od 1952. do 1970. u 9 izdanja. Njegova opsežna dijalektološka istraživanja urodila su mnogobrojnim raspravama o hrvatskim narječjima, osobito čakavskome. Objelodanio je radove o bruškom (Crtice o bruškom dijalektu, 1926), hvarskom, viškom, bračkom, šoltanskom, čiovskom, drveničkom, susačkom, rapskom, senjskom, zadarskom i drugim govorima. Istražujući posebice akcentuaciju, objavio je nekoliko sinteza (Dvoakcenatski sistem u hrvatskom ili srpskom jeziku, 1957; O kanovačkom akcentu u Hrvatskoj, 1957). Bavio se i onomastičkim čakavskim istraživanjima (Antroponimija i toponimija općine hvarske, 1956). Posmrtno mu je, u suradnji s P. Šimunovićem, izišao 1979. prvi svezak rječnika Čakavisch-deutsches Lexikon. Kao član pravopisne komisije surađivao je u izradbi Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom Matice hrvatske i Matice srpske iz 1960. Citiranje: Hraste, Mate. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata