Matija Divković

bosanski franjevac, pisac; 1563-1631

Fra Matija Divković (Jelaške kod Vareša 1563. – Olovo, 21. kolovoza 1631.), hrvatski franjevac i vjerski pisac, prvi izdao knjigu na hrvatskom narodnom jeziku i prema tomu utemeljitelj hrvatske književnosti na pučkom jeziku u Bosni i Hercegovini. Djelovao je u duhu obnove Katoličke Crkve.
== Život ==
Vjerojatno je da je u franjevački red stupio u najbližem samostanu, u Olovu, gdje je primio temeljno znanje. Školovanje je nastavio u Italiji, poslije čega se vratio u Bosnu na rad. Godine 1609. bio je kapelan u Sarajevu. Čini se da je osim kapelanske dužnosti vršio i kakvu drugu službu, jer su u to doba imali uz samostane i škole. Ovdje je dovršio prvo svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski, a počeo je prevoditi Sto čudesa aliti znamenja blažene i slavne Bogorodice. Godine 1611. Matija Divković putuje u Mletke, gdje su mu salili slova bosančice i gdje je oba djela tiskao.
Godine 1612. Divković je u samostanu Kreševo, gdje je počeo pisati svoje najveće i najvažnije djelo Beside Divkovića vrhu evandelja nedjeljnieh priko svega godišta, koje je dovršio u Olovu (1614.). I ono je tiskano u Mletcima bosančicom 1616. (II. izdanje 1704.). Ovdje mu izađe 1616. i Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovniemi (u više izdanja).
Matiju Divkovića je pomagao savjetom i potporom pri izdavanju njegovih djela Bartul Kačić Žarković, biskup makarski (1615. – 1645.), koji je upravljao i nekim župama u Bosni, a fratri su bosanski imali svezu s franjevačkim samostanima u Makarskom primorju (Živogošće, Zaostrog, Makarska). O Divkovićevu se životu na žalost više ne zna, ali je poznato da je umro u Olovu 21. kolovoza 1631.
== Djela ==
Nauk krstjanski za narod slovinski
Sto čudesa alili znamenja blažene i slavne Bogorodice i Divice Marije
Beside Divkovića svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta
Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi
Ove su knjige nastajale zbog potrebe vjere katoličkog puka, pa je tako Nauk krstjanski (1611.), koji zovu i veliki, namijenjen kleru, dok je drugi Nauk krstjanski (1616.), nazvan mali, postao čitanka za narod. Dok je "Veliki nauk" sastavljen od više dosad neustanovljenih latinskih djela (iz propovijedi Ivana Herolta, Bernardina Bastija i dr.), "Mali nauk" je pisan u obliku dijaloga između učitelja i učenika, u kome veći dio zauzimaju stihovi i proza, različitog nabožno-poučnoga sadržaja. Ova je knjiga bila jedna od najraširenijih knjiga u Bosni i Hercegovini, a upotrebljavala se i u susjednoj Dalmaciji.
Mali Nauk krstjanski doživio je preko osam izdanja. U njemu su pouke koje Divković "od Ledezmova i Bellarminova nauka u jedno stisnu". Točnije da kažemo, Divković se služio hrvatskim prijevodom katekizma Jakova Ledezme (1578.), talijanskim izvornikom Roberta Bellarmina i hrvatskim prijevodom njegove knjige (A. Komulovića). U ovom posljednjem je i Plač blažene Divice Marije u osmercu, što je napisano kao varijanta ovakovih "plačeva" koji su postojali iz vremena hrvatske glagoljske književnosti. Verši (~ stihovi) kako Abram hotijaše prikazati Ižaka u istom ovom Nauku krstjanskom jest parafraza Vetranovićeva Posvetilišta Abrahamova; život sv. Katarine, koji je također u stihovima, parafraza je starije hrvatske legende.
Sto čudesa... nešto su slobodniji prijevod srednjovjekovnih legenda Ivana Herolta (Promptuarium discipuli de miraculis B. M. Virginis, mletačko izdanje 1598.). Beside... su zbirka propovijedi namijenjenih svećenicima i redovnicima; većinom su sastavljene prema Heroltovoj zbirci (Sermones discipuli de tempore et de Sanctis), kao i prema zbirkama nekih drugih katoličkih pisaca.
== Nasljeđe ==
Matija Divković ima povijesnu zaslugu kao utemeljitelj hrvatske književnosti u Bosni (naravno, govorimo o književnosti u modernom značenju riječi – većina je spomenika srednjovjekovne pismenosti nastalih u i oko stare Bosne i Huma, poput Grškovićeva apostola, Hrvojeva misala, Hvalova zbornika ili Mletačke apokalipse također dijelom hrvatske pisane baštine, no, ne i književnosti u užem smislu).
Kako se moglo iz svega navedenoga razabrati, Divković nije izvoran pisac; on prevodi i prerađuje. Kao prevodilac "nije pedantan prema svojim izvorima", što mu daje kakvu-takvu stvaralačku mogućnost te mu koristi da sve to prenese u pučki način izražavanja štokavskim narodnim narječjem, pomiješano ikavsko-ijekavskim govorom koji se govorio između Olova i Kreševa u Bosni.
Obzirući se na izvore njegovih djela kojima se pomagao u suradnji na protureformaciji, izbor je njegov već u ono vrijeme bio zastario, pošto barokno katoličko doba traži i nalazi uzore u katoličkoj književnosti kasnoga srednjeg vijeka. Znači li to, možda, da nije dobro poznavao literaturu predmeta ili što drugo? Istraživači misle da je Divkoviću mnogo značila sredina kojoj su njegova djela bila namijenjena, pa je birao djela zbog jačeg utjecaja na puk, jer će to pomoći i cilju komu su ona namijenjena, tj. katoličkoj protureformaciji. Zbog toga je Divković izabrao i oblik priča i stihova. To bi možda bio glavni razlog da se Divković tako uspješno približio puku, te ga je učinilo popularnim da ga je mogao potisnuti nešto kasnije jedino Andrija Kačić Miošić. Divković se najviše približio narodnom piscu. To se vidi iz njegovih Besida...; u njima ima neposrednosti. Dok se protureformatori, zbog napretka u vremenu, drže više-manje racionalizma da bi privukli što više svijeta, Divković ulazi u srednji vijek i tu ostaje i time osvaja.
Divkovića su nasljedovali u stilu i načinu brojni poznati i manje poznati hrvatski pisci, te su svi oni zaslužni za pobjedu štokavskoga narječja u hrvatskoj književnosti. Na Divkovića su se ugledali Stjepan Margitić u Bosni, Toma Babić iz Skradina i Pavao Stošić iz Like, zatim Antun Depope na Krku, Đuro Matijašević u Dubrovniku i drugi. Na koncu treba reći da je Divković svojim jezikom pridonio konačnoj odluci da su Hrvati definitivno prihvatili štokavsko-ijekavski govor za svoj književni jezik u 19. stoljeću.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Prilog znanstvenoj raspravi o djelima bosanskog franjevca fra Mate (Matije) Divkovića, Vine Mihaljević
Matica hrvatska – Ogranci – Knjige  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. kolovoza 2007. (Wayback Machine) – Hrvatska književnost BiH od od XIV do sredine XVIII stoljeća (6)
Matija Divković, tekst iz "Hrvatske riječi"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. siječnja 2012. (Wayback Machine) otac bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti u BiH
Svjetlo riječi poseban prilog – četiri stoljeća prve tiskane knjige u Bosni i Hercegovini na narodnom jeziku
Nauk Krstianski, u Mnecieh 1641., digitalizirano u Bayerische Staatsbibliotheku https://www.bsb-muenchen.de/%7CBayerische[neaktivna poveznica]

DIVKOVIĆ, Matija, vjerski pisac (Jelaške, 1563 — Olovo, 21. VIII. 1631). U Franjevački red stupio vjerojatno u Olovu, gdje je dobio niže obrazovanje, a zatim je teologiju po svoj prilici završio u Italiji, jer je znao latinski i talijanski jezik. Najveći dio života proveo je u središnjoj Bosni, ali se podaci o njemu znaju samo iz naznaka u naslovima i uvodima njegovih djela, iz čega se vidi da je potporu za njihovo tiskanje većinom tražio među gospodarski moćnim bosanskim katoličkim trgovcima. Tako je 1609, kao kapelan u Sarajevu, dovršio svoj (tzv. veliki) Nauk karstianski i tiskajući ga 1611. posvetio ga uglednom sarajevskom građaninu Antunu Grgureviću i sinu mu Pavi u zahvalnost za učinjene usluge. Tu je započeo prevoditi Sto čudesa, koja je 1611. posvetio Ivanu Nikole Matijaševiću, Bošnjaninu iz Sarajeva, tamošnjem prokuratoru Male braće. Te je godine radi tiskanja svojih knjiga boravio i u Mlecima, a 1612. počeo je u samostanu Kreševo pisati Besiede, koje je završio u Olovu 1614. U Mlecima je ponovno i 1616. radi tiskanja svojih Besieda i tzv. malog Nauka. Datum njegove smrti utvrđen je prema Necrologium Bosnae Argentinae, koji se čuva u samostanu Sutjesci. — Prva je Divkovićeva tiskana knjiga tzv. veliki Nauk karstianski za narod slovinski (Mleci 1611), koja ima 300 stranica, a koju on »iz diačkoga iezika ispisa, privede i složi u iezik slovinski«. Iste je godine u Mlecima objavio Sto čudesa aliti zlamenia blažene i slavne Bogorodice i divice Marie, koja se u ostalim izdanjima redovito pojavljuju kao adligat s Naukom. Sto čudesa gotovo su u cjelini kompilacija djela Promptuarium discipuli de miraculis B. M. Virginis Ivana Herolta, čije se mletačko izdanje iz 1584. i 1598. nalazilo u mnogim dalmatinskim samostanima. Tzv. mali Nauk (Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogoljubniemi), na 400 stranica, objavio je D. u Mlecima 1616. Dok svi izvori prvom, tj. velikom Nauku, nisu još otkriveni, ovaj iz 1616, kako sâm D. na naslovnoj stranici navodi, samo je kompilacija, jer taj nauk »od Ledesmova i Belarminova Nauka uiedno stisnu i složi«, i to, čini se, dijelom prema jednom ranijem hrvatskom anonimnom kraćem Ledesmovu Nauku (Mleci 1578). »Mnoge stvari duhovne« kao dodatak Nauku sačinjavaju veći dio knjige i sadržavaju preradbe poznatih hrvatskih srednjovjekovnih crkvenih pjesama, među kojima nekoliko verzija Plača Marijina, zatim prikazanje Verši svete Katarine, Divkovićevu preradbu jedne ranije verzije Vetranovićeva prikazanja Posvetilište Abramovo, ovdje pod naslovom Verši Abramovi, što se drži odjekom izravnih Divkovićevih dodira s dubrovačkom trgovačkom kolonijom za njegova kapelanstva u Sarajevu. Iste je godine 1616. D. objavio u Mlecima svoje Razlike besiede. One sadržavaju 66 priča nastalih većinom prema djelu već spomenutog Herolta (Sermones discipuli de tempore et de sanctis) i francuskog dominikanca iz XVI. st. V. Pepina (Sermones dominicales totius anni) te prema nekim drugim djelima (primjerice: Rosarium sermonum talijanskog franjevca B. Bustija i Sermones dominicales sive Dominicale španjolskog dominikanca iz XV. st. V. Ferrerija). Besiede je D. posvetio makarskom biskupu Bartulu Kačiću Žarkoviću, potomku stare obitelji Kačićâ, čiji je jedan član, kako ističe pisac, bio u izaslanstvu hrvatskih plemena pri sastavljanju ugovora s kraljem Kolomanom 1102. Vjerojatno je i to bilo razlogom što su Besiede ponajviše čitali redovnici u pastoralnoj službi, pa su u Dalmaciji bile poznate pod imenom »fratarica«. D. ih je sastavljao koristeći se često u jednoj propovijedi većim brojem izvora. Ali osobitost svih njegovih djela jest u tome što je u vjerske tekstove unosio narodni duh pa ih je stilom i načinom obradbe učinio primjerenim širim slojevima vjernika. Svoje propovijedi i katehezu začinio je mnogobrojnim primjerima mirakula i prilika te slika iz seljačke svakodnevice. — Divkovićeva su djela još za njegova života bila više puta objavljena i prepisana. Tako je tzv. mali Nauk do 1738. doživio oko 25 izdanja, a odvojeno su pretiskani i pojedini pjesnički dodaci iz njega (primjerice Plač B. D. Marie i Život svete Katarine). Neki su njegove tekstove i prepisivali bilo na glagoljici (A. Depope s Krka, Košćićeva zbirka propovijedi, A. Raspović iz Zadra i dr.) ili na latinici (Đ. Matijašević iz Dubrovnika). Divkovićeva su djela ujedno prve knjige jednog Bosanca tiskane na bosančici, specifičnom pismu bosanskih katolika, pa će tim putem nastaviti mnogi bosanski franjevci. Prema K. Georgijeviću, D. je »među prvim bosanskim piscima-borcima katoličke crkve na njezinoj fronti protiv nevjernika u Bosni«. Njegova su djela rado čitana i zbog jezika, ijekavskoga štokavskog govora pomiješana s ikavskim osobinama, kako se govori u okolici Olova i Kreševa. Prevodeći s latinskog, on je svoje tekstove pisao »pravim i istinitim jezikom bosanskim«, »jezikom slovinskim, kako se u Bosni govori«, jezikom »naškim«. Premda je na taj jezik morao utjecati i književni rad čakavskih i štokavskih prethodnika (od hrvatskih srednjovjekovnih pisaca preko Š. Budinića do njemu suvremenih), D. je ipak učinio »da se i u 17. st. i u dubrovačko-dalmatinskoj književnosti sve više ističe ljepota bosansko-hercegovačkog narječja« (B. Vodnik). Utvrđivanjem izvora Divkovićevih djela bavili su se Đ. S. Đorđević, Š. Urlić i V. Štefanić, ali za razrješenje složene jezične problematike bit će još uvijek potrebno da se »prethodno ustanove svi Divkovićevi literarni izvori i što preciznije razgraniči njegov originalni tekst od raznih vrsta preuzimanja, prijevoda i prerada« (H. Kuna). Njegova su vjersko-popularna djela izravno utjecala na pisce iz Bosne, kao i na one izvan bosanskih granica, poput T. Babića, S. Margitića, P. Stošića u Lici, P. Kneževića iz Knina, a od novijih I. Trnskog s motivom o rajskoj ptičici. DJELA: Nauk karstianski za narod’ slovinski. Ovi nauk Iz diačkoga Iezika ispisa, privede i složi u iezik’ Slovinski bogoliubni bogoslovac’ P. O. fra Matie Divković’ Iz Ielašak Iz provincie Bosne Arđentine... U Mnetcie na iliadu i šesat i iedinonaest po Petru Marii Bertanu, kon carkve koia se zove Sveta Maria Formoža. — Sto čudesaa aliti zlameniaa blažene i zlavne Bogorodice, divice Marie, Ova čudesa, i zlamenia ispisa, i privede iz diačkoga iezika u iezik’ Slovinski bogoljiubni bogoslovac’ poštovani otac’ fra Matie Divković’ Iz ielašak’. Iz provincie bosanske primenkom Arđentine. Poče se štampati četvarti dan miseca sarpna. U Mnetcie na iliadu i šesat i iedinononaest. Godište. Po porođieniu Isu(s)ovu. Po petru Marii Bertanu. Kon carkve koia se zove Sveta Maria Formoža. — Razlike besiede divkovića. za narod slovinski svarhu evanđelia Nedieljnieh priko Svega godišta; Koe besiede iz razlikieh Knjiga diačkieh Prinese, Složi; i Ispisa fra Matie Divković iz Ielašak. Reda Svetoga franceška, iz Provincie primenkom Bosne Arđentine... U Mnetcieh 1616. po porođeniu Isusovu. Po Petru Marii Bertanu. Kon Carkve, koia se zove Sveta Maria Formoža. Ožuiaka na 22. — Nauk karstianski s mnoziemi stvari duhovniemi i vele bogoljubniemi, koi nauk od Ledesmova i Belarminova Nauka u jedno stisnu i složi bogoljubni bogoslovac fra; Matie Divković iz Ielašak, reda svetoga Franceška. I štampa u Mnetcieh na 1616. Po Petru Marii Bertanu z dopušteniem starieh svete maike carkve. — Plač B. D. Marie Dieve iz sarpskieh slova u latinska prinesen, umnožen i ponapravljen (tiskao Toma Ivanović u Dubrovniku 1786). — Xivot svete Katarine sloxen v’ versi Slovima slovinscoga giazica, kako se vidi ù nauku Carstyanscomu ozza fra’ Mattia Diukovichia Reda Svetoga Françisca à prinescen slovima latinschima ù gisti yazik od d. Antona Gladilichia v’ Bneci M. DCC. IX. I prodava se ù gistoga Occhi ù buttighi pod prilikon S. Dominga na riui Schiavunscoy. Po dopuschienyu Starissine.

Divković, Matija, hrvatski vjerski pisac (Jelaške kraj Vareša, 1563 – Olovo, 21. VIII. 1631). O njegovu životu zna se samo ono što je on o sebi ostavio na naslovnicama i u posvetama svojih djela, koja je pisao u Sarajevu, gdje je 1609. bio kapelan, te u samostanima u Kreševu i Olovu. Budući da je odlično znao talijanski i latinski jezik, što je vidljivo iz uporabe izvora i predložaka, drži se da je studirao u Italiji.Svrha Divkovićeva pisanja bila je pružiti kvalitetna i teološki, glede Tridentskoga koncila, ispravna moralno-poučna katolička djela redovnicima i svjetovnjacima. S toga je gledišta on osnivač bosanske franjevačke teološke škole. Djela su mu prijevodi, preradbe i kompilacije iz srednjovjekovne i poslijetridentske katoličke književnosti. Nauk karstjanski za narod slovinski (tzv. veliki) objavio je zajedno s pripovijestima Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, divice Marije (1611., svako djelo ima zasebnu paginaciju). Preuzimajući građu od I. Herolta, Divković je sočnim ijekavsko-ikavskim govorom rodnoga kraja oblikovao priče koje je puk lako prihvaćao i razumijevao, pa danas nije moguće odrediti koliko je narodno pripovijedanje utjecalo na njega, a koliko on na strukturu narodne priče. To se odnosi i na zbirku propovijedi Besjede svarhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616), prijevode i kompilacije raznih propovijedi I. Herolta, V. Pepina, B. Bustija, V. Ferrerija, Jakova Varaginskoga. U djelu Nauk karstjanski s mnozjemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv. mali, 1616), u kojem je kompilirao Ledesmove i Bellarminove katekizme, sam kršćanski nauk zauzima tek četvrtinu knjige. Ostalo su raznoliki prilozi, uglavnom pjesničko-dramski tekstovi, koji su vješto i svrsishodno izabrani iz dalmatinsko-dubrovačke srednjovjekovne književne tradicije (nekima nisu otkriveni predlošci), koji su i bili uzrokom velikoj popularnosti toga Divkovićeva zbornika (27 izdanja). Sva je djela tiskao bosančicom i to su prve knjige tiskane tim pismom. Popularnost i raširenost Divkovićevih knjiga ne samo među običnim pukom Bosne, Slavonije i Dalmacije nego i među glagoljašima i u Dubrovniku (o čemu svjedoče postojeći prijepisi i primjerci knjiga u njihovim knjižnicama) uvelike su pridonijele homogenizaciji i uobličenju jezika hrvatske književnosti u predstandardnom razdoblju. »Divkovićevo djelo pripada šesnaestom stoljeću, zlatnom vijeku hrvatske književnosti« (D. Brozović), a ne razdoblju što se naziva književnošću protureformacije ili katoličke obnove, kamo ga smješta većina književnih povjesničara. Divkovićeva su djela imala velik utjecaj na pjesnike, pisce i propovjednike, XVII. i XVIII. st., a i leksikografi (A. Della Bella, J. Jurin, J. Stulli) crpili su iz njih mnoge riječi i izraze. Citiranje: Divković, Matija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata