Matija Petar Katančić

franjevac, arheolog i književnik, prevoditelj prvoga tiskanog Svetog pisma na hrvatski jezik; 1750-1825

Matija Petar Katančić (Valpovo, 12. kolovoza 1750. – Budim, 24. svibnja 1825.) bio je hrvatski književnik i latinist, sveučilišni profesor poetike, arheologije i numizmatike, te knjižnički kustos, prevoditelj, estetičar, povjesničar i teoretičar književnosti, leksikograf, povjesničar, geograf, numizmatičar, kartograf i franjevac. Prevoditelj je prvog cjelovito tiskanog Svetog pisma na hrvatski jezik. Prijevod je objavljen 1831. godine prvi put. Smatra se začetnikom moderne hrvatske arheologije.
== Životopis ==
Matija Petar Katančić rođen je u obrtničkoj obitelji 1750. godine. Kao mlad ušao je u franjevce. Školovao se u Pečuhu, Budimu, Baji i Segedinu. Filozofiju je učio u Budimu, a u Baču u Bačkoj je završio franjevački novicijat i dobio ime Petar. Visokoškolski studij teologije i filozofije završio je u Osijeku (1772. – 1778.). Niže redove i subđakonat primio je u đakovačkoj katedrali, a 1775. godine u Đakovu zaređen je za svećenika. Od 1778. do 1779. godine u Budimu je na Filozofskom fakultetu studirao humanističke znanosti (poetika, retorika, estetika). Nakon studija u Budimu predavao je u franjevačkoj gimnaziji u Osijeku (1779. – 1788.), a potom je 1788. godine došao u Zagreb gdje je bio akademskim ekshortatorom Kraljevske akademije znanosti. U Zagrebu je bio profesor u Klasičnoj gimnaziji od 1789. do 1795. godine. Na potonjem je sveučilištu predavao arheologiju. Od 1795. do 1800. bio je profesor arheologije, stare geografije i numizmatike na Sveučilištu u Pešti, a istodobno i kustos Sveučilišne biblioteke.
Umirovljen je bio u Budimu, u franjevačkom samostanu, gdje je bio sve do smrti. Umro je u Budimu 1825. godine. Pokopan je u kripti budimskoga samostana sv. Stjepana Prvomučenika.
== Književno stvaralaštvo ==
Katančić je u književnosti bio predstavnik kasnog pseudoklasičnog pjesništva. Hvalospjeve piše po ugledu na Horacija, a pastirske pjesme po ugledu na grčko i rimsko bukolsko pjesništvo. Njegove prigodničarske latinske pjesme, napisane po uzoru na Horacija i izdane skupa s njegovim hrvatskim pjesmama u zbirci Jesenski plodovi (Fructus autumnales, 1791.), pokazuju da je bio temeljito klasički obrazovan te da je bio izvrstan versifikator.
Bivajući izvrstnim poznavateljem klasične grčke i rimske književnosti, pokušavao je unijeti u jezik i latinske metričke oblike, odnosno stvoriti umjetničke pjesme prema latinskim uzorima. U raspravi Kratka bilješka o prozodiji ilirskoga jezika (Brevis in prosodiam Illyricae linguae animadversio, 1791.) dao je nekoliko zanimljivih metričkih obrazaca po ugledu na stare klasike, pokazavši izvrsno poznavanje grčke i rimske mitologije i književnosti. U svojoj drugoj književnoteorijskoj raspravi, pod naslovom Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike (De poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae exactus, 1817.) prvi razmatra hrvatsku književnost s estetičkog stajališta.
Tvorac je prve arheološke rasprave u Hrvata, Rasprava o miljokazu (Dissertatio de columna milliaria), u kojoj opisuje rimski miljokaz pronađen kod Osijeka.
Smatra ga se dijelom budimskog kruga hrvatskih franjevačkih pisaca, zajedno s Marijanom Jaićem, Mihovilom Radnićem, Lovrom Bračuljevićem, Grgurom Čevapovićem, Grgurom Peštalićem, Emerikom Pavićem, Stjepanom Vilovim i ostalima, koji je uvelike pridonio razvitku kulture Hrvata u Ugarskoj u 18. i 19. stoljeću.
Na djelu i dijalektu Matije Petra Katančića doktorirao je hrvatski jezikoslovac Josip Hamm.
== Djela ==
Kao znanstvenik okušao se u brojnim disciplinama. Pisao je djela iz epigrafike (Disertatio de columna milliaria ad Eszekum reperta, Osijek, 1782.), ispitivao je etnički karakter naroda Balkana i zastupao hipotezu da su Hrvati u Panoniji i Dalmaciji autohtoni, odnosno da su Iliri predci slavenskih balkanskih naroda (In vererem Croatorum patriam indagatio philologica, Zagreb, 1790.), istraživao je domaće starine, geografiju hrvatskih krajeva u rimsko doba, stari jezik Panonaca (Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum, Zagreb, 1795.). Geografiji starog vijeka posvetio je dva djela: Orbis antiquus ex tabula itineraria…, 1. sv., Budim, 1824.; 2. sv., Budim, 1825. i Istri adcolarum geographia vetus, Budim, 1826.
Kao filolog okušao se u brojnim područjima. Preveo je cijelu Bibliju, a rukopis je za tisak priredio Grgur Čevapović: Sveto pismo starog zakona (Budim, 1831.) i Sveto pismo novog zakona (Budim, 1831.). To je ujedno i prvi cjeloviti objavljeni prijevod Biblije u Hrvatskoj. U rukopisu su mu ostali rječnici Pravoslovnik (hrvatsko-latinski) i Etymologicon Illyricum (latinsko-hrvatski). Napisao je i prvu raspravu u povijesti hrvatske versologije, u kojoj se zalagao za građenje hrvatskih stihova na osnovi kvantitete slogova (pregovor pjesničkoj zbirci Jesenski plodovi pod naslovom Brevis in prosodiam Illyricae linguae animadversio). U svom poetičkom, estetičkom i književno-povijesnom djelu, De poesi Illyrica libellus ad legs aestheticae exactus cum rosaleide Kanižlićii emendata (1817.), raspravlja o početcima pjesništva uopće te o hrvatskome pjesništvu. Ta rasprava, utemeljena na klasicističkim estetičkim i poetološkim koncepcijama, s ponekim nagovještajem predromantičkih poetičkih shvaćanja, donosi i mnoge primjere iz hrvatske književnosti, a posebna je pozornost posvećena Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji.
Katančićev pjesnički opus nije velik. Iza sebe je ostavio samo jednu pjesničku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi), te nekoliko mađarskih, latinskih i hrvatskih prigodnica koje nisu uvrštene u zbirku (npr. Rod Katanić, Poskočnica Pana i Talije na Crnom brdu). U rukopisu je ostala i njegova autobiografija, za koju se danas ne zna gdje se nalazi.
== Fructus auctumnales ==
Zbirka je pisana prema klasicističkim poetičkim načelima. Sastoji se od 39 latinskih (od toga 2 posvetne) i 18 hrvatskih pjesama. Pjesme u latinskom dijelu zbirke razvrstane su u tri cjeline: Lyrica obuhvaća 15 pjesama spjevanih po uzoru na antičku meliku; Elegiaca et heroica sastoji se od dvije elegijske pjesme i jedne heksametarske; Epigrammata sastoji se od 19 epigrama od kojih je većina pisana elegijskim distihom, osim dva epigrama koji nisu. Motto na početku zbirke, preuzet iz Horacijevih Oda, pokazuje nam tko je bio Katančićev uzor u pjesništvu. Da mu je Horacije bio uzor pokazuje i metrički izbor u Katančićevim pjesmama, u kojem se uz spomenute zatječu i asklepijadski i anakreontski stihovi te jampski senari te strofe, druga asklepijadska, sapfička i alkejska. Pjesme su većinom prigodnice: mladomisničke čestitke, nadgrobnice, pozdravnice.
Izvan zbirke je ostalo podosta Katančićevih latinskih stihova. Opsegom se ističu tri sastavka s početka djela Istria adcolarum geographia vetus: elegija i oda posvećene Valpovu, te rodoslovlje u 53 sapfičke strofe. Naknadno je pronađena i latinska verzija prvoga Razgovora pastirskoga.
Hrvatski dio zbirke, pod naslovom Metra Illyrica, podijeljen je u nekoliko skupina: Petoi šestonoge, Tamburne inostranske, Popivke narodne i Proste. Većina pjesama je prigodna značaja. Oblikovane su prema motivima klasične antičke književnosti i mitologije i prema motivima narodne lirske (rjeđe epske) pjesme. Zbirka se sastoji od pastoralnih ekloga, prigodnica, elegija, oda ili stilizacija „na narodnu“, a neke pjesme su oblikovane kao lirske minijature i nagovještaj su predromantičkih poetičkih koncepcija. Katančić slijedi metričke obrasce iz antičkog pjesništva ili gradi stihove prema akcentu, približujući se time lakoći usmene lirske pjesme. Njegova hrvatska lirika je uzoran primjer klasicističkog pjevanja u hrvatskoj književnosti.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Katančić, Matija Petar, Stanislav Marijanović (2009.), hbl.lzmk.hr
Ljetopis i izabrana bibliografija M. P. Katančića, Katančićevu biobibliografiju sastavio je za ediciju Stoljeća hrvatske književnosti Stanislav Marijanović, matica.hr
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Fructus auctumnales in iugis Parnassi Pannonii maximam partem lecti Latia et Illyrica cheli decori / vate Math. Petro Katanchich Panonnio in Archigymn. Zagrab. schol. hum. professore, digitalnezbirke.kgz.hr

KATANČIĆ, Matija Petar (Katancsich, Katancius Pannonius, Katanich; Petro, Petrus), pjesnik, književni teoretičar, prevoditelj, leksikograf, povjesničar, arheolog, numizmatičar, geograf i kartograf (Valpovo, 12. VIII. 1750 — Budim, 23. V. 1825). Gramatičku školu polazio u Pečuhu 1764–66, Budimu 1767. i Baji 1768, a humaniora u Szegedu 1769–70. U Baču 1771. stupio u franjevačku Provinciju sv. Ivana Kapistrana i primio redovničko ime Petar; za svećenika zaređen u Đakovu 1775. Filozofiju i teologiju studirao 1772–78. na franjevačkom Generalnom učilištu I. razreda u Osijeku u I. Velikanovića, J. Paviševića i M. Lanosovića, koji su pratili njegov studijski napredak i usmjerivali zanos prema pjesništvu, antici, povijesti Panonije i jezika. Nakon studija otišao na aprobacije za gimnazijskoga profesora humanistike u Budim, gdje je na Filozofskom fakultetu 1778–79. slušao predavanja G. Szerdahelya iz opće estetike i S. Schönwisnera iz antičkih starina, arheologije i numizmatike. U budimskom je samostanu uz pjesnički poticajne prijatelje I. D. Martinovića, F. S. Đuroševića i G. Peštalića pisao prigodnice, a uz pomoć J. Jakošića produbio historiografski studij te ekscerpirao povijesna, književna i epigrafska vrela. Nakon povratka u Osijek bio je profesor poetike, retorike, grčkoga i drugih nastavnih predmeta te 1783/84. vakantni ravnatelj franjevačke gimnazije, izložene ponjemčivanju. Ne htijući predavati na njemačkom jeziku, 1788. prešao u Zagreb, gdje je, uz Paviševićeve preporuke i potporu N. Škrlca Lomničkoga, postao akademskim ekshortatorom Kraljevske akademije znanosti, a 1789/90. profesorom trećega godišta gramatičke škole u arhigimnaziji; od 1791, nakon neuspjela natjecanja za katedru estetike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Pešti, do 1795. bio profesor poetike i kateheta. Iz Zagreba je odlazio na terenska istraživanja o geografiji hrvatskih gradova u rimsko doba te o njima objavljivao arheološko-povijesne rasprave i vodio zapaženu polemiku s A. Blaškovićem (o Šćitarjevu, Sisku). Djelovao je u krugu književnika i znanstvenika J. Mikoczija, A. A. Baričevića i J. F. Dijanića. Kao pjesnik i znanstvenik odužuje se »prijateljima lijepih umjetnosti i domaćih starina«: knjigom o pradomovini Hrvata Škrlcu Lomničkomu, prigodnicama na hrvatskom, latinskom i mađarskom banu Ivanu Nepomuku II. Erdődyju, zbirkom Fructus auctumnales (1791) Szerdahelyu, odama B. Tadijanoviću, Martinoviću, Peštaliću, M. Vrhovcu, a zbornikom geografskih rasprava Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum (1795) Szerdahelyu, Schönwisneru, Paviševiću i Jakošiću. Otkrićem Martinovićeve »jakobinske zavjere« i progonom njegovih pristaša, zbog političkih je stajališta bio prisiljen napustiti profesorsko mjesto u Zagrebu (A. Tóth). Zauzimanjem F. Lehnaua, prodirektora Zagrebačkoga školskoga okružja i Akademije znanosti s arhigimnazijom, i J. F. Domina, dekana Filozofskoga fakulteta u Pešti, 1795. dodijeljena mu je na tom fakultetu katedra starina, arheologije i numizmatike te služba drugoga kustosa Sveučilišne knjižnice, a 1797. i naslov doktora filozofije. No 1798. otvoren je »slučaj Katančić«, za koji građa iz budimpeštanskih arhiva (S. Marijanović, 2001) potvrđuje da je 1799. bio nastavno onemogućen te maknut s Fakulteta i mjesta kustosa kao »mentalno neizlječiv i trajno radno nesposoban«, a zatim prisiljen naknadno zamoliti mirovinu, uvjetovanu odredbom da ima predati Sveučilištu sve znanstvene radove i trajno ostati u Pešti. Umirovljen je 1800. Do 1809. boravio u franjevačkom samostanu Provincije sv. Marije u Pešti, potom u središnjem samostanu Provincije sv. Ivana Kapistrana u Budimu, ne izlazeći do kraja života izvan samostana, niti djelujući u javnosti. Pokopan je u kripti budimskoga samostana sv. Stjepana Prvomučenika. — Već 1803. i 1805. priredio je poslije tiskana djela velike znanstvene vrijednosti, Orbis antiquus ex tabula itineraria (1–2, 1824–1825) i Istri adcolarum geographia vetus (1–2, 1826–1827), popraćena iznimno pozitivnom Schönwisnerovom recenzijom, a 1804–17. dovršio je u rukopisima sačuvane (Nacionalna knjižnica u Budimpešti, sign. G 191–G 196) geografske komentare djela Plinija (1–2, 1804–07; djelomično objavljeno 1829), Ptolemeja (1808–11), Herodota (1809–13), Strabona (1–3, 1810–13), Homera (1813–14) te Mojsija (1813–17). Posvetio se potom djelima pisanima pro domo, kojima je obogatio hrvatsku biblistiku, književnu znanost i leksikografiju: 1809–16. s latinskoga je preveo Sveto pismo (tiskano dvojezično, Sveto pismo Starog’ zakona, Sixta V. p. naredbom prividjeno, i Klementa VIII. pape vlastjom izdano; sada u jezik slavno-illyricski izgovora bosanskog’ prinesheno, 1–4 i Sveto pismo Novog’ zakona, 1–2. Budim 1831), 1815–24. izradio Pravoslovnik, hrvatsko-latinski rječnik u dvama svescima (Nacionalna knjižnica u Budimpešti, sign. H 13 I–II), 1817. napisao estetičku raspravu o hrvatskom pjesništvu De poesi Illyrica libellus (latinski izvornik s hrv. prijevodom Knjižica o ilirskom pjesništvu, 1984) i danas nepoznatu dvosveščanu monografiju o Valpovu Memoria Valpo, a 1818–23. svoj »gazofilacij«, latinsko-hrvatski rječnik Etymologicon Illyricum (Franjevački samostan u Budimu, sign. k/VI. 4), s uvodnim prosudbama o hrvatskim leksikografima te stilistikom »iliričkog narječja bosanskoga izgovora« Observationes quaedam gramaticae i dvama uvodima u srednjovjekovnu ćirilometodijanu, Literatura Cyrillica i Literatura glagolitica. Međutim, od prijevoda na latinski priručnika Elementa numismaticae veteris J. Eckhela 1799. do izdanja Orbisa 1824–25. nije objavljeno nijedno njegovo djelo. U knjizi Istri adcolarum geographia vetus nije pak tiskana već složena autobiografija Vitam suam auctor od dolaska u Peštu 1795. do umirovljenja. — Pisao je na hrvatskom i latinskom jeziku opsežno i raznovrsno. Nevelik pjesnički, postbarokni i klasicistički opus obuhvaća prigodnu pjesmu Poskočnica Pana i Talije na Crnom brdu (prema prijepisu danas nepoznata tiskanoga predloška iz 1788. objavio Marijanović u Povratku zavičajnicima, 1983, 88–92) i zbirku Fructus auctumnales. Znanstveni rad, nastao u pedesetogodišnjem trajanju, uglavnom je filološki, arheološki i historiografski. Kao pjesniku eruditu i interdisciplinarnomu znanstveniku, klasična mu je filologija s jezikoslovljem i pomoćnim povijesnim disciplinama istraživačko vrelo, matična znanost i temeljna metodološka disciplina, kako navodi u predgovoru djela Specimen philologiae. Pod filologijom razumijeva znanost o jeziku, od retoričkoga ustroja i pismenosti do književnosti, iz koje potječu ostale, tijesno povezane discipline – etnologija (među prvima u nas rabi i tumači taj naziv), koja raspravlja o narodima i plemenima, arheologija, koja se grana na epigrafiju i numizmatiku, te stara geografija, od kartografije do astronomije – koje su po njemu kao »oči povijesti«, podvrgnute umijeću i iskustvu vlastita uvida. Zbog kompleksnih metoda, primjene terenskoga istraživanja, zabilježena (do 1798) u sačuvanim a neproučenim kartografskim mapama, i načela in situ, in visu, in usu te uporabe vrela njegova su djela stare hrvatske geografije i epigrafike Orbis antiquus i Istri adcolarum geographia vetus među kapitalnima, a on nezaobilazno ime u izgradnji moderne hrvatske arheologije. Od prvoga objavljenoga djela, Dissertatio de columna milliaria ad Eszekum reperta (1782), koje nosi sva obilježja i smjernice njegova budućega rada i neporecive erudicije, do posljednjega, Istri adcolarum geographia vetus, koje sadržava prvi hrvatski teorijsko-epigrafski udžbenik (Geographiae epigraphicae proemion), ostao je vrijedan izvor arheolozima, te mu je i T. Mommsen u zbirci Corpus inscriptionum Latinarum (Berlin 1873) pronio i sačuvao svjetski glas. — U djelu Istri adcolarum geographia vetus (sa životopisom Stirps Katanich) oblikuje i svoje prve klasicističke ode u heksametru i sapfičkoj strofi (Valpo I, II, III), koje sadržavaju teze o autohtonizmu, što ih je, iako neupućen u znanstvena polazišta slavenske filologije i etimologije, razvijao u filološkim raspravama In veterem Croatorum patriam indagatio philologica (1790), Specimen philologiae te u knjizi De Istro eiusque adcolis (1798), prvoj opširnijoj i ozbiljnijoj hrvatskoj poredbeno-filološkoj i dijalektološkoj raspravi o suodnosu, pozajmicama i podrijetlu slavenskih jezika. Etničko-indigenističke teze o podrijetlu Hrvata od Ilira, a njih od Tračana, primijenio je i na hrvatsko pjesništvo u De poesi Illyrica, prvom književno-teorijskom spisu u nas. Postanje pjesništva, a i lijepe umjetnosti, tumačio je prožet antičkim idealom ljepote, sa stajališta estetičkih pravila (ad leges aestheticae). Nakon što je T. Matić utvrdio njegov pjesnički i poetičko-neoklasicistički korpus, Katančić je privukao najistaknutije hrvatske i strane kroatiste. Istraženi su jasni utjecaji staroklasičnih pjesnika (u žanru i stihu) te klasicističke estetike Szerdahelya, J. C. Gottscheda, prije njih A. Kačića Miošića, Paviševića i drugih (Matić, M. Kravar, Dunja Fališevac, Marijanović, N. Batušić). Temeljito je analiziran i njegov pokušaj oblikovanja kvantitativnoga stiha prema teorijsko-metričkim pravilima objavljenima u prvoj hrvatskoj versološkoj raspravi Brevis in prosodiam Illyricae linguae animadversio (tiskana u Fructus auctumnales). Promotrena je i klasicistička poetika kao supostojeći izvor s mađarskoga »panonskog Helikona«, a i utjecaj prozodijskih rješenja i načela stihotvorstva mađarskih klasicista (D. Baróti Szabó, J. Rájnis, M. Révai). Njegov »istinski klasicizam« u zbirci Fructus auctumnales zasniva se na antičkoj književnoj topici i grčko-rimskim lirskim vrstama i oblicima uklopljenima u hrvatski jezik i sintaksu, koja se »odlikuje horacijevskom mixtura verborum« (Z. Kravar, 1992). Proučeni elementi stilskom, motivskom i tematskom čestotom nagovješćuju dolazeći predromantizam, a njegovo pjesništvo unutar hrvatske književne tradicije smještaju »na razmeđe klasicizma i romantizma« (D. Fališevac, 1977). Na tom je razmeđu Knjižica o ilirskom pjesništvu jedinstvena novina, koja ima »trajnu vrijednost kao prvi pokušaj, da se hrvatsko pjesništvo promatra s umjetničkoga, estetskoga stajališta« (Matić, 1945). Vrstan poetičar i nasljedovatelj antičkoga, graditelj je i jezika. Njegovi rukopisni rječnici, etimološki i frazeološki Pravoslovnik, pronađeni i neproučeni Etymologicon Illyricum, te prijevod Biblije, vrjednovani kao »pionirski počeci u razvoju novog štokavskog standarda« (R. Katičić, 1992) izniman su jezikoslovni prinos. Rukopisna mu se ostavština čuva u Nacionalnoj knjižnici u Budimpešti, NSK i Arhivu HAZU u Zagrebu te u arhivima franjevačkih samostana u Budimu i Požegi. God. 1873. u perivoju valpovačkoga dvorca Prandau-Normann postavljeno mu je poprsje peštanskoga kipara Grünwalda, jedan je od likova na kompoziciji Razvitak hrvatske kulture V. Bukovca (1913, HDA) te na svečanom zastoru HNK u Osijeku (1996; izrađen prema skici B. Čikoša Sesije iz 1916), a u čast četrdesetogodišnjice Hrvatskoga numizmatičkoga društva V. Radauš izradio je 1968. medalju s njegovim likom. O njem su održani znanstveni skupovi u Osijeku 1976, Valpovu 1990. i Budimpešti 1995, a u povodu 175. obljetnice prvotiska prijevoda Biblije u Đakovu 2006. DJELA: Dissertatio de columna milliaria ad Eszekum reperta. Eszeki, Typis Ioann. Mart. Diwalt, 1782; Zagrabie, Typis episcopalibus, 1794²; hrv. prijevod Rasprava o rimskom miljokazu pronađenom kod Osijeka. Osječki zbornik, 18–19(1987) str. 349–373; 20(1989) str. 299–318; 21(1991) str. 55–75. — In veterem Croatorum patriam indagatio philologica. Zagrabiae, Typis Kotscheanis, 1790. — Fructus auctumnales in iugis Parnassi Pannonii maximam partem lecti Latia et Illyrica cheli decori. Zagrabiae, Typis Trattnerianis, 1791; Typis episcopalibus, 1794²; (Izbor). Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 19. Zagreb 1973, 239–251. — Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum in quo de origine lingua et literatura Croatorum simul de Sisciae, Andautonii, Nevioduni, Poetovionis urbium in Pannonia olim celebrium et his interiectarum via militari mansionum situ disseritur. Zagrabiae, Typis episcopalibus, 1795; Typis Novoszelli, 1797². — De Istro eiusque adcolis commentatio in qua autochthones Illyrii ex genere Thracio advenae item apud Illyrios a primis rerumpublicarum temporibus ad nostram usque aetatem praesertim quod originem linguam et literaturam eorumdem spectat deducuntur. Budae, Typis Regiae Universitatis Pestinensis, 1798. — Orbis antiquus ex tabula itineraria quae Theodosii imp et Peutingeri audit ad systema geographiae redactus et commentario illustratus, 1–2. Budae 1824–1825. — Istri adcolarum geographia vetus e monumentis epigraphicis, marmoribus, numis, tabellis eruta et commentariis illustrata, 1–2. Budae 1826–1827. — Commentarius in Caii Plinii Secundi Pannoniam. Budae 1829 (hrv. prijevod Komentar Panonije Gaja Plinija Starijeg. Osijek 1991). — Pjesme Antuna Kanižlića, Antuna Ivanošića i Matije Petra Katančića. Stari pisci hrvatski, 26. Zagreb 1940, 257–344. — Hrvatski latinisti. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 708–749. — Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike. De poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae exactus (Budae 1817). Osijek 1984. — Izabrane pjesme. Vinkovci 1994. — Izbor iz djela. Zagreb 1994. — Izabrana djela. Vinkovci 2000. — Potpunija bibliografija u: M. Malbaša, Bibliografija Matije Petra Katančića. Kolo, 15(2005) 2, str. 373–388.

Katančić, Matija Petar, hrvatski pjesnik, estetičar, književni teoretičar, prevoditelj, leksikograf, arheolog, kartograf, povjesničar, geograf i numizmatičar (Valpovo, 12. VIII. 1750 – Budim, 23. V. 1825). Školovao se u Pečuhu, Budimu, Baji i Segedinu. U Baču u Bačkoj završio je franjevački novicijat i primio ime Petar. Visokoškolski studij filozofije i teologije završio je u Osijeku (1778). Za svećenika zaređen 1775. Poetiku, retoriku i estetiku studirao je na Filozofskome fakultetu u Budimu (1778–79). Nakon studija radio je kao profesor na franjevačkoj gimnaziji u Osijeku (1779–88), a zatim na arhigimnaziji u Zagrebu (1788–95); godine 1795. bio je imenovan sveučilišnim profesorom starina (arheologija i stara geografija) i numizmatike Filozofskoga fakulteta u Pešti, gdje je istodobno bio kustos Sveučilišne biblioteke. Godine 1800. prisilno je umirovljen. Potom je, kao izopćenik, živio u franjevačkome samostanu u Budimu.Svoju je erudiciju Katančić iskazivao u mnogobrojnim znanstvenim disciplinama. Ispitivao je etnički karakter naroda na Balkanu (Filološko istraživanje o pradavnoj domovini Hrvata – In veterem Croatorum patriam indagatio philologica, 1790), istraživao je domaće starine, geografiju hrvatskih krajeva u rimsko doba, geografiju staroga vijeka, stari jezik Panonaca (Ogled filologije i geografije Panonaca – Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum, 1795). Pisao je i o numizmatici (Osnove numizmatike – Elementa numismaticae, 1799). Smatra se začetnikom moderne hrvatske arheologije.Katančić je i prvi prevoditelj Svetoga pisma na hrvatski jezik objelodanjena u cijelosti. Prijevod je za tisak priredio G. Čevapović (Sveto pismo starog zakona, 1831; Sveto pismo novog zakona, 1831). Nasljedujući hrvatske lekcionare, književnike i leksikografe te pišući »bosanskim dijalektom«, tj. ikavskom štokavštinom, Katančić svjedoči kontinuitet književnog jezika bosanskih, dalmatinskih i slavonskih pisaca i visok stupanj izgrađenosti toga jezika.Nevelik pjesnički opus čini zbirka Jesenski plodovi (Fructus auctumnales, 1791) te nekoliko mađarskih, latinskih i hrvatskih prigodnica. Zbirka latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales napisana je pod utjecajem klasicističke poetike i pjevanja po klasičnim metričkim i vrstovnim uzorcima, a sadrži 37 latinskih (skupina Metra latina) i 18 hrvatskih pjesama (skupina Metra illyrica). Pjesme u latinskom dijelu razvrstane su u tri (Lyrica, Elegiaca et heroica i Epigrammata), a pjesme na hrvatskom u dvije cjeline (Trochaica patria, in choreis; Vulgaria lyrica). Najbolje pjesme protkane su mitskim sastavnicama. Ispred hrvatskih pjesama Katančić je dodao Kratku napomenu o prozodiji ilirskoga jezika (Brevis in prosodiam Illyricae linguae animadversio) u kojoj objašnjava kako i hrvatske stihove treba graditi na osnovi kvantitete slogova, što je prva rasprava u povijesti hrvatske versologije. Opširnije se toj temi posvetio u poetičkom, estetičkom i književnopovijesnom djelu De poesi illyrica libellus ad leges aestheticae exactus (Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike). U toj raspravi, temeljenoj na klasicističkim estetičkim i poetološkim koncepcijama, dao je primjere iz hrvatske književnosti te se oslonio na vlastiti pojmovni sustav, u čemu je također začetnik hrvatske znanosti o književnosti. Kao dobar poznavatelj novih književnih pokreta u Europi, u svojim je djelima spajao elemente klasicizma s predromantičarskim stilskim obilježjima. U rukopisu mu je ostao hrvatsko-latinski (Pravoslovnik) i latinsko-hrvatski (Etymologicon Illyricum) rječnik, koji uz leksičko blago iz književne baštine sadrže i mnoge dijalektno obilježene riječi, novotvorenice, frazeme, uzrečice, zagonetke i prvu sustavniju etimološku obradu. U rukopisu je ostavio i opsežnu autobiografiju, za koju se danas ne zna gdje se nalazi. Citiranje: Katančić, Matija Petar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata