Matko Laginja

književnik, političar, ban, „Otac Istre“; 1852-1930

Matko Laginja (Klana, 10. kolovoza 1852. – Zagreb, 18. ožujka 1930.) bio je hrvatski pravnik i političar. Tijekom 1920. vršio je dužnost hrvatskog bana.
== Životopis ==
Doktorirao je pravo u Grazu. U mladosti prihvaća politički program Ante Starčevića te s Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem osniva u Istri Stranku prava te unosi izrazitije oblike hrvatske nacionalne ideje i oštriji nastup prema talijanskom nacionalizmu u političkom životu Istre. "Otac Istre" tri se desetljeća bori za njezin preporod, što nastavlja i u Zagrebu, osobito kao hrvatski ban. Od 1900. do 1915. bio je odvjetnik u Puli, a od 1915. u Zagrebu. Jedan je od vođa hrvatskog narodnog pokreta u Istri i član Istarskog pokrajinskog sabora od 1883. do 1914. godine. Djeluje u upravi "Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru", udruge koja je osiguravala osnivanje i financiranje hrvatskih škola u vrijeme kada su njihovo djelovanje opstruirale lokalne civilne vlasti pod kontrolom Talijana. Jedno vrijeme bio je i poslanik u Carevinskom vijeću u Beču, zatim predsjednik Starčevićeve stranke prava.
Organizirana na zadružnim načelima na temelju zakona iz 1884. godine. 1. listopada 1891. godine pokrenuo i vodio Istarsku posujilnicu, hrvatsku štedno-kreditnu ustanovu na osnovi zadrugarstva koja je pomagala pomagala seljacima doći do povoljnijih kredita za otplatu dugova, te da bi došli do strojeva i drugih alata potrebnih za obradu zemlje i druge gospodarske djelatnosti.
1917. godine je bio pobornikom Svibanjske deklaracije kojom se je zahtijevalo ujedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba s područja Austro-Ugarske. U to vrijeme je u Zagrebu se bavio rješavanjem problema istarskih emigranata. Za prevrata u jeseni 1918. (31. listopada). Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba ga imenuje na mjesto povjerenika za Istru. Laginju nije pokolebao postupak Vlade Kraljevine SHS koja je pola godine poslije (10. travnja 1919.) ukinula to povjereništvo, nego se i dalje bavio istarskim pitanjem. 1919. i 1920. godine je zajedno s trojicom predstavnika zastupao Istru u Privremenom narodnom predstavništvu Kraljevine SHS. 1920. godine je sudjelovao kad se Kraljevina SHS razgraničavala s Italijom. Kasnije je bio predsjedavao Savjetodavnim odborom za rješavanje riječkog pitanja koje je bilo pri beogradskoj vladi, no ondje nije imao nikakvi utjecaj.
Od veljače do prosinca 1920. Laginja je ban Hrvatske i Slavonije, bez veće stvarne vlasti. Kralj ga je otpustio 31. prosinca 1920. jer nije zabranio veliku skupštinu Stjepana Radića i HRSS-a. Izabran je u Ustavotvornu skupštinu, koju 1. lipnja 1921. napušta s još desetoricom članova uz protucentralističku i federalističku izjavu. Nakon toga povlači se iz javnoga života.
U njegovom je uredu kao vježbenik jedno vrijeme radio poznati hrvatski domoljub dr Ivan Cukon.
Pisao je za tršćansku Našu slogu i zadarsko Pravo.
== Počasti ==
Bio je nositelj reda Sv. Save I. stupnja sa lentom i Karađorđeve zvijezde IV. stupnja.
Istarski pjesnik Rikard Katalinić-Jeretov napisao je o njemu pjesmu pod naslovom „Nad grobom oca Istre”.
Njegovo ime nosio je fond za gradnju Istarskoga doma u Zagrebu.
== Djela ==
Hrvatske narodne pjesme, što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otoci, Naša sloga, 1880. (urednik)
Kastavski ustav (1400–1661), Pravo, 1873./74.
Kastav grad i općina, 1883.
Österreich und die kroatische Frage, 1883.
== Također pogledajte ==
Hrvatski narodni preporod u Istri
pravaštvo u Istri
Hrvatsko-slovenska narodna stranka
== Izvor ==
== Literatura ==
=== Članci ===

LAGINJA, Matko, političar i pisac (Klana, 10. VIII. 1852 — Zagreb, 18. III. 1930). Gimnaziju završio u Rijeci 1871, studij prava započeo u Zagrebu, a završio 1875. u Grazu. Ondje također završio Akademiju za trgovinu i industriju 1877. te u Trstu tečaj na Višoj trgovačkoj školi zaklade Revoltella 1879. Radio u A. Kačića Peha u Rijeci 1875–76, bio perovođa u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu 1879–80, općinski tajnik u Kastvu 1880. te odvjetnički vježbenik u Voloskom od 1881. Nakon što je doktorirao u Grazu 1885 – želeći biti neovisan o režimu – radio kao odvjetnik u Puli od 1890. Teške prilike u kojima je živio istarski hrvatski puk, pritisnut austrijskim režimom i talijansko-talijanaškom supremacijom, utjecale su na to da je kao srednjoškolac simpatizirao pravaški program hrvatskoga državnoga i prirodnoga prava te poslije, poznajući političko-preporodno djelovanje J. Dobrile, M. Bastiana i D. Vitezića, i sam postao djelatan u javnom životu. Kao član Hrvatsko-slovenske narodne stranke za zastupnika u Istarskom saboru izabran prvi put 1883. te biran do kraja njegova djelovanja (1889, 1895, 1901, 1908, 1914). U njem je s V. Spinčićem i M. Mandićem, predstavnicima novoga preporodnoga nacionalno-integracijskoga naraštaja, intenzivirao hrvatsku politiku u Istri, narodnjaštvu dodajući pravaške poglede i težnje. Ne mireći se s talijanskim kao službenim jezikom u Saboru i javnom životu Istre, držao je da je stanovništvu u Istri, pretežno hrvatskomu, prirodno pravo služiti se hrvatskim. Stoga je bio prvi zastupnik koji je u sabornici u Poreču (21. VIII. 1883) pokušao održati govor na hrvatskome, u čem ga je spriječila talijansko-talijanaška većina. U interesu istarskih Hrvata i Slovenaca bio je 1908. zagovornik »politike mira« s istarskim Talijanima i talijanašima. Postignutim sporazumom njegova je stranka dobila veći broj zastupničkih mjesta u Saboru (19 od ukupno 47), a on je nakon izbora u Zemaljskom odboru imenovan zamjenikom zemaljskoga kapetana. Kao odvjetnik mnoge je siromahe besplatno zastupao na sudovima, a boreći se protiv lihvara, pokrenuo osnivanje pučkih štedno-kreditnih zadruga (posujilnice). Prvu je osnovao 1891. u Puli i bio joj predsjednik, a potom su slične zadruge, oblik pučkoga gospodarskoga samoorganiziranja i međusobne ispomoći, osnivane širom Istre. God. 1903. organizator Gospodarske sveze, udruge istarskih zadruga. Bio je i suvlasnik tiskare u kojoj se neko vrijeme, nakon što je iz Trsta preseljena u Pulu 1899, tiskala Naša sloga. Kako bi hrvatski jezik bio nastavni barem u privatnim osnovnim školama, s istomišljenicima je 1893. osnovao Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru, sa zadaćom osnivanja takve hrvatske škole, te joj isprva bio tajnik. U ratnim prilikama, izbjegavajući režimska šikaniranja i moguću konfinaciju, napustio je Pulu i preselio se u Zagreb 1915. Ondje je surađivao s M. Starčevićem, predsjednikom Starčevićeve stranke prava, a nakon njegove smrti 1917. neko vrijeme i vodio tu stranku. Kao član Jugoslavenskoga zastupničkoga kluba u Carevinskom vijeću, u kojem je bio zastupnik 1891–1901. i 1907–18, sudjelovao je u donošenju Svibanjske deklaracije 1917. Nakon raspada Austro-Ugarske i osnivanja Države SHS postao je 31. X. 1918. povjerenikom za Istru, a nakon stvaranja Kraljevstva SHS bio član Privremenoga narodnoga predstavništva i predsjednik zastupničkoga Narodnoga kluba. Kad je u srpnju 1919. osnovana stranka Hrvatska zajednica, izabran je za njezina predsjednika. Na toj je dužnosti ostao do 22. II. 1920, kad je imenovan hrvatskim banom; banske se dužnosti odrekao 11. XII. 1920. kao nespojive s ulogom zastupnika u Ustavotvornoj skupštini. S nametanjem pak Vidovdanskoga ustava 1921. napustio je Narodnu skupštinu. Talijansku okupaciju i politiku u Istri (otpuštanje hrvatskih radnika, zabrana nastave na hrvatskom jeziku u srednjim školama, progoni i konfinacije hrvatskih rodoljuba) te susljednu snažnu emigraciju Hrvata doživio je bolno, znatno se angažirajući oko istarskih emigranata (smještaj, prehrana, dobivanje prava zavičajnosti i državljanstva, zapošljavanje). Kad je 1922. u Zagrebu osnovano emigrantsko Prosvjetno i potporno društvo »Istra«, postao je njegovim prvim predsjednikom. Pokopan je uz najveće počasti i uz nazočnost više od 2500 istarskih emigranata. — Bavio se i pisanjem. Javio se 1870. pjesmom Istranom u kalendaru Istran, za studentskih dana katkad surađivao u preporodnom listu Naša sloga i poslije u Viencu. Prikupljao je narodno stvaralaštvo te ga objavio u zbirci Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih (Trst 1879), napisao Basne prekrojene poglavito za hrvatski puk u Istri (Kraljevica 1876), igrokaz Šilo za ognjilo (Veliki ćiril-metodski koledar, 1907) te putopisne Istarske pričice (1945). Proučavao je i hrvatsku pravnu prošlost: u časopisu Pravo prvi je objavio i komentirao Kastavski statut (1873–74), analizirao Vinodolski zakonik (1875) te pisao o drugim gospodarsko-pravnim pitanjima. Autor je brošure Österreich und die kroatische Frage (Trst 1883; prijevod u časopisu Istra, 1985) i kulturnopovijesnoga pregleda Kastav – grad i obćina (1889). Laginjini književni radovi objavljeni su posmrtno (1970, 1983), a cjelokupan opus u knjizi Znanstvena i književna djela (2003). Opsežna mu se ostavština, među ostalim autografi i korespondencija, čuva u NSK (R 5734, 6252–6267), zaseban fond u Arhivu HAZU, korespondencija sa Spinčićem u HDA. DJELA: Kastav – grad i obćina. Trst 1889 (pretisak Klana 2002). — Istarske pričice. Zagreb 1945 (pretisak Što imamo u Istri, 1994). — Istranom. Rijeka—Žminj 1970. — Književna djela i rasprave. Pula—Rijeka 1983. — Znanstvena i književna djela. Zagreb 2003.

Laginja, Matko, hrvatski političar (Klana kraj Kastva, 10. VIII. 1852 – Zagreb, 18. III. 1930). Studirao pravo u Zagrebu (1871–73) i Grazu (1873–75), gdje je doktorirao 1885. Od 1890. odvjetnik u Puli, a od 1915. živio je u Zagrebu. U mladosti je prihvatio politički program A. Starčevića, a zajedno s pravašima V. Spinčićem i M. Mandićem odlučno se suprotstavljao talijanskom nacionalizmu u Istri. God. 1882. bio je urednik lista Naša sloga, a 1883. izabran je u Pokrajinski sabor Istre, u radu kojega je sudjelovao do 1914. Od 1891. do 1901. i 1907–18. bio je zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. Jedan je od osnivača Istarske posujilnice (1891) i Gospodarske sveze za Istru (1903), utemeljenih u Puli. Sudjelujući u radu Carevinskoga vijeća zagovarao je sporazum s talijanskim liberalima (1908), dok se za I. svjetskoga rata zauzimao za politiku Jugoslavenskoga kluba zastupajući pravo južnoslavenskih narodâ na samoodređenje unutar Austro-Ugarske Monarhije. God. 1917–18. bio je predsjednik Starčevićeve stranke prava, a 1918–19. povjerenik za Istru u Narodnome vijeću u Zagrebu. Nakon I. svjetskoga rata bio je član Privremenoga narodnog predstavništva (1919–20), član Zakonodavne narodne skupštine te ban Hrvatske i Slavonije (1920). Nakon Rapalskoga ugovora (1920) bio je predsjednik Narodnoga kluba (1920–22), a potom Hrvatske zajednice. Premda je bio izabran u Ustavotvornu skupštinu, 1921. napustio je njezin rad zbog izrazite centralističke politike. Bavio se i znanstvenim radom, poglavito pravnom poviješću i kulturnim naslijeđem Istre. Stručne je radove objavljivao u listovima Naša Sloga, Pravo i Vienac. Značajnija djela: Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i kvarnerskih otocih (1880), Austrija i hrvatsko pitanje (Oesterreich und die kroatische Frage, 1883), Kastav: grad i obćina (1889), Istarske narodne pjesme (1924), Istarske pričice (1945), Istranom: književna ostavština (1970). Citiranje: Laginja, Matko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata