Miho Barada

svećenik, povjesničar; 1889-1957

Barada, Miho, hrvatski povjesničar (Seget kraj Trogira, 16. III. 1889 – Zagreb, 9. VII. 1957). Studij teologije završava u Zadru (1912) i do 1927. službuje kao svećenik u selima Dalmatinske zagore i rodnome mjestu, potom odlazi na studij u Zagreb, gdje je diplomirao 1929. i iste godine stekao doktorat disertacijom Topografija Porfirogenetove Paganije. Potom odlazi u Rim i na vatikanskoj Visokoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku završava 1931. studij pomoćnih povijesnih znanosti. Potkraj 1932. izabran je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu za izvanrednog, a 1937. za redovitog profesora crkvene povijesti. Na Filozofskom fakultetu predaje kao honorarni nastavnik pomoćne povijesne znanosti 1933–40., hrvatsku narodnu povijest 1940–54. Bio je urednik časopisa Croatia sacra 1935–41. God. 1948. izabran je za dopisnog člana JAZU. Nakon umirovljenja 1954. povlači se u rodno mjesto. Bavio se hrvatskom poviješću ranoga srednjega vijeka i izdavanjem povijesnih vrela. Zanimao se za najstarije pravne hrvatske spomenike, Vinodolski zakonik i Poljički statut, te diplomatičke probleme isprava iz vremena hrvatske narodne dinastije. Proučavajući stariju hrvatsku povijest dao je osobit prinos poznavanju društvenih, gospodarskih i agrarnih odnosa u srednjovjekovnom hrvatskom društvu kao i toponomastici s područja Dalmacije, osobito Zadra i njegove okolice. Veliko značenje za razvitak hrvatske historiografije imali su njegovi radovi o dinastičkom pitanju u Hrvatskoj XI. st., vladarskim ispravama, hrvatskom plemstvu, hrvatskoj dijaspori i Avarima, te kronologiji hrvatske povijesti. Znanstvene radove objavljivao je u časopisima Starohrvatska prosvjeta, Croatia sacra, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Časopis za hrvatsku povijest, Rad JAZU. Priredio je za tisak trogirske notarske spise Trogirski spomenici (I–III, 1948–52). Djela: Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom zakonu (1952) i Starohrvatska seoska zajednica (1957). Citiranje: Barada, Miho. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

BARADA, Miho, povjesničar (Seget kod Trogira, 16. III 1889 — Zagreb, 9. VII 1957). Potječe iz seljačke obitelji. Gimnaziju je završio 1908. u Splitu, a 1912. teologiju u Zadru. Kao svećenik služio je u Docu Donjem, Biteliću i nakon I svjetskog rata u Segetu. Još za službovanja u selima Dalmatinske zagore zainteresiralo ga je narodno vjerovanje i narodna predaja te je počeo proučavati prošlost. Po dolasku u Seget posjećivao je Trogir, u kojem je na tavanu općinske zgrade pronašao zabačene notarijatske knjige iz XIII stoljeća, pa je to pojačalo njegov interes za povijest. O svom otkriću obavijestio je F. Šišića, koji ga je potaknuo da se 1926. upiše na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je 1929. diplomirao. U jesen iste godine doktorirao je temom Topografija Porfirogenetove Paganije. Na Šišićev nagovor i uz pomoć F. Bulića ubrzo zatim odlazi u Rim na vatikansku Visoku školu za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku koju je završio 1931. s odličnim uspjehom. Skupivši obilje izvorne građe u Vatikanskom tajnom arhivu i Vatikanskoj biblioteci, vratio se u domovinu. Nakon kraćeg službovanja na biskupskoj gimnaziji u Splitu preselio je u Zagreb, gdje je potkraj 1932. izabran za izvanrednog a 1937. za redovitog profesora crkvene povijesti na Teološkom fakultetu. Nastojanjem F. Šišića, Filozofski fakultet bira ga za honorarnog nastavnika za pomoćne historijske nauke koje je predavao od 1933. do 1940, a od 1937. predavao je i nacionalnu povijest. Istovremeno (1935–1941) bio je urednik historijskog časopisa Croatia sacra. Nakon smrti svoga učitelja i prijatelja Šišića postaje 1940. njegov nasljednik na katedri hrvatske narodne povijesti Filozofskog fakulteta (do 1954). Nakon okupacije 1941. B. se odriče uredništva časopisa Croatia sacra, povlači iz javnosti te pored svoje ilegalne djelatnosti predaje se tihom naučnom radu. God. 1948. izabran je za dopisnog člana JAZU. U njezinu Historijskom institutu organizirao je paleografske tečajeve i predavao latinsku paleografiju. Uz to je pripremio za tisak trogirske notarijatske spise (Trogirski spomenici, 1–3. Zagreb 1948–1952) i radio na prepisivanju Luciusove ostavštine. God. 1954, već teže bolestan, povukao se u mirovinu. Umro je obavljajući korekturu svoga posljednjeg rada Starohrvatska seoska zajednica. — B. je proučavao srednjovjekovnu hrvatsku povijest, koju nakon oslobođenja produbljuje analizom društveno-ekonomskih odnosa ranosrednjovjekovne hrvatske države i toponomastike s područja Dalmacije (napose zadarske okolice). Znanstvene radove objavljivao je u časopisima: Starohrvatska prosvjeta (1927, 1928, 1952), Šišićev zbornik (1929), Croatia sacra (1931, 1937), Bogoslovska smotra (1932), Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (1932), Godišnjak zagrebačkog Sveučilišta (1933), Nastavni vjesnik (1933/1934, 1934/1935, 1940/1941), Vjesnik hrvatskog arheološkog društva NS (1935), Jugoslovenski istoriski časopis (1935), Hoffillerov zbornik (1940), Alma mater croatica (1939/1940, 1944), Časopis za hrvatsku poviest (1943), Rad JAZU (1950, 1954, 1957). Neke svoje priloge objavio je i u dnevnim listovima. B. je svoje radove pisao na osnovi kritički proučenih raznovrsnih izvora, koje je skupio na brojnim putovanjima po Italiji (Rim), Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori. Njegovi radovi jedan su od temelja hrvatske medievalistike. DJELA: Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća. Split (s. a.; p.o.: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 50(1928–29) str. 157–199). — Episcopus chroatensis. Zagreb 1931 (p. o.: Croatia sacra, 1(1931) 2, str. 161–215). — Dvije naše vladarske isprave. Zagreb 1938 (p. o.: Croatia sacra, 7(1937) 13/14, str. 1–96). — Hrvatska povijest za 8. razred srednjih škola, 1 (suautori: L. Katić i J. Šidak). Zagreb 1941, 1943². — Postanak hrvatskog plemstva. Zagreb 1943 (p. o.: Časopis za hrvatsku povijest, 1(1943) 3, str. 193–218). — Dalmatia superior. Zagreb 1949 (p. o.: Rad JAZU, 1949, 270, str. 93–113). — Hrvatski vlasteoski feudalizam po Vinodolskom zakonu. Zagreb 1952. — Hrvatska dijaspora i Avari. Zagreb 1953. — Lapčani. Zagreb 1954 (p. o.: Rad JAZU, 1954, 300, str. 473–535). — Prilozi kronologiji hrvatske povijesti. Zagreb 1957 (p. o.: Rad JAZU, 1957, 311, str. 185–217). — Starohrvatska seoska zajednica. Zagreb 1957.

Miho Barada (Seget, 16. ožujka 1889. – Zagreb, 9. srpnja 1957.), hrvatski povjesničar.
Pučku školu pohađao je u svom rodnom mjestu. Klasičnu gimnaziju je pohađao u Splitu, a studirao je teologiju u Zadru. Služio je kao svećenik i župnik u raznim mjestima, između ostalog i u Segetu, te po Dalmatinskoj Zagori. Završio je i Filozofski fakultet u Zagrebu, i doktorirao u Rimu 1930.
Bavio se hrvatskom srednjovjekovnom poviješću a naročito poviješću svog rodog kraja. Tako je i nastalo monumentalo djelo Trogirski spomenici. Dr. Barada je bio profesor crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te dopisni član JAZU u Zagrebu, a uređivao je i časopis Croatia sacra.
Miho Barada potiče od stare segetske obitelji čije se izvorno prezime Giljanović tijekom 18. stoljeća razdvojilo na više nadimačkih prezimena npr. Tio, Bečir, Mitro, Iviza te Barada.
== Izvori ==
I. Golub: Prinosi za životpis Mihe Barade, Croatica Christiana periodica, br. 27. Zagreb, 1991.
Pavao Jerolimov: Miho Barada, Zadarski list, 15. ožujka 2009.

Wikipedia Wikidata