Mihovil Kombol

povjesničar književnosti i prevoditelj; 1883-1955

Mihovil Kombol (Niš, 23. rujna 1883. – Zagreb, 9. studenoga 1955.), bio je hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj.
== Životopis ==
Mihovil Kombol rođen je u Nišu 1883. godine, gdje mu se obitelj tada nalazila. Dvije godine kasnije, vraća se s majkom u Bribir, a otac mu je nešto kasnije preminuo u Carigradu. Kombol je dakle podrijetlom iz Bribira. U Rijeci, Sušaku i Senju polazio je klasičnu gimnaziju gdje je 1902. godine maturirao. Studij slavistike i germanistike završio je u Beču 1907. godine doktorskom tezom "O čakavštini hrvatskoga priobalja" (Zur Čakavština des kroatischen Küstenlandes) kod Vatroslava Jagića.
Predavao je u Zagrebu na Akademiji za kazališnu umjetnost, te na Višoj pedagoškoj školi od 1923. do 1943. godine, kad je postao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavio se starijom hrvatskom književnošću, posebice dubrovačkim književnim krugom. Pisao je eseje i studije. Prevodio je djela s talijanskog i njemačkog jezika.
=== Kombolov doprinos povjesnici hrvatske književnosti ===
O hrvatskoj književnosti studiozno su početkom 20. stoljeća pisali mnogi, istaknuti valja Vodnika 1913. godine, te Ujevićev kraći prikaz 1932. godine. Kombolov prikaz povjesnice hrvatske književnosti moderan je prikaz, Švelec piše: Kombolova je "Povijest" prvi primjer u nas u kojem je predstavljena starija hrvatska književnost kao umjetnost riječi, a ne veći ili manji zbir životopisa autora i sadržaja djela. Švelec zaključuje: Kombol je zbrku koja je carevala do njegova vremena prevladao, poznate stvari, i one koje je sam spoznao, sredio, artikulirao i stvorio osobit mozaik. Nakon toga njegov mozaik stoji kao široka panorama u kojoj se organizam hrvatske književnosti vidi u svom funkcioniranju...
Frangeš svoj prikaz Kombolova rada počinje prikazom međuljudsko-stručnih odnosa Kombola i njegovih kolega i suvremenika: Za Kombola ocjenjivača i historičara novije hrvatske književnosti od bitna je i odsudna značenja dugogodišnje drugovanje s Krležom, te nastavlja: nervozno-kritički stav Krležin prema Šenoi, i uopće prema novijim razdobljima hrvatske književnosti, zadržan je sve do velike akcije oko "Enciklopedije" (pri čemu je nezadovoljstvo ocjenom Gjalskoga ... dovelo do toga da Krleža sam napiše taj članak koji nije samo »revizija« Krležinog nekadašnjega suda, nego uopće revizija njegovih ocjena još nekih pojava, uključujući i Šenou). Frangeš zaključuje svoj rad riječima:
== Djela ==
Kroatische Sprachlehre, 1918.
Dinko Ranjina i talijanski petrarkisti, 1932.
Talijanski utjecaj u Zlatarićevoj lirici, 1933.
Italienische Einfluesse in der Lyrik Zlatarić, 1934.
Pir mladog Derenčina: prema drami "Robinja" Hanibala Lucića i "Tireni", pastirskoj igri Marina Držića, priredili Branko Gavella i Mihovil Kombol, Naklada Slavenske knjižare St. i M. Radić, Zagreb, 1939.
Zadar u hrvatskoj književnosti, 1944.
Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 1945. (2. izd. 1961.)
Vatroslav Jagić: Izabrani kraći spisi, urednik i prevoditelj Mihovil Kombol, 1948.
Andrija Čubranović: Jeđupka, priredio Mihovil Kombol, 1949.
Zadar kao književno središte, 1964.
Albert Haler, Mihovil Kombol, Branko Gavella, Ljubomir Maraković: Eseji, studije, kritike, priredili Nikola Batušić i Dubravko Jelčić, biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti, izd. Zora i Matica Hrvatska, 1971. - sadrži izabrane rasprave:
O Marku Maruliću
Zadar kao književno središte
Ivan Česmički
Hrvatska drama do 1830.
Faze novije hrvatske književnosti
Predgovor Antologiji novije hrvatske lirike
Hrvatska pripovijetka osamdesetih i devedesetih godina
Sastavio je dvije antologije:
Antologija novije hrvatske lirike, 1934.
Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina, 1935.
Autor je udžbenika Hrvatskosrpska čitanka za 1., 2., 3. i 4. razred građanskih škola iz 1938.
Kao prevoditelj poznat je po svojim prijevodima Goetheove Ifigenije na Tavridi (1942.), a napose po Danteovoj Božanstvenoj komediji (prvo izdanje - Pakao 1947., Čistilište 1955., a prijevod Raja ostao je dovršen tek do XVII. pjevanja, tiskao se s nadopunama Olinka Delorka, 1960., ili Mate Marasa, 1976.). Prevodio je i liriku Goethea i Puškina.
== Nagrada ==
Matica hrvatska je 1999. godine imenovala Nagradu "Mihovil Kombol" za izniman doprinos u prevođenju svjetske kulturne i znanstvene literature na hrvatski jezik - Kombolovim imenom. Neki od dobitnika su:
Mirko Tomasović za 2009. godine, za prijevod junačkog spjeva "Oslobođeni Jeruzalem" Torquata Tassa.
Mislav Ježić za 2010. i 2011. godinu, za prijevod Amarusataka.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Hrvatski biografski leksikon: Mihovil Kombol

KOMBOL, Mihovil, književni povjesničar, kritičar i prevoditelj (Niš, 23. IX. 1883 — Zagreb, 9. XI. 1955). Podrijetlom iz Bribira, klasičnu gimnaziju polazio u Sušaku i Senju, gdje je 1902. maturirao. Studij slavistike i germanistike završio u Beču 1907. doktorskom tezom Zur Čakavština des kroatischen Küstenlandes u V. Jagića. Potom bio gimnazijski profesor u Vukovaru, Zemunu, Senju i Sušaku, a 1913–18. predavao na Pomorskoj akademiji u Rijeci. Prelaskom u Zagreb, 1919–21. gimnazijski je profesor i ravnatelj te namještenik u prosvjetnoj upravi, od 1923. profesor hrvatske i srpske književnosti na Pedagoškoj akademiji, a 1929–31. i službenik u Prosvjetnom odjelu Banske uprave Savske banovine. Nakon smrti F. Fanceva, od 1943. predavao na katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu; 1946. umirovljen, a 1948. izabran za redovitoga profesora, ali – ne stupivši na to mjesto – 1950–55. bio profesor svjetske književnosti na ADU. Osvrtima i raspravama te esejima i člancima o starijoj i novijoj hrvatskoj književnosti surađivao je u periodicima Agramer Tagblatt (1919), Književna republika (1924, 1926–27), Književnik (1928), Građa za povijest književnosti hrvatske (1932), Rad JAZU (1933), Hrvatska revija (1938), Hrvatski jezik (1938), Nedjeljne vijesti (1942), Nova Hrvatska (1942), Spremnost (1943–45), Alma mater Croatica (1944), Politika (Beograd 1949), Književne novine (Beograd 1950), Republika (1950, 1952–53), Scena (1950), Mogućnosti (1954), Teatar (1955), a posmrtno su mu tekstovi tiskani u časopisima Literatura (1957), Riječka revija (1962) i Književna istorija (Beograd 1977–78). Tijekom studija, susrevši se sa svjetonazornim, kulturnim i književnim modernizmom, formirao se pod utjecajem profesora bečke slavistike. Nasljedujući filološku preciznost i jasnoću Jagića, uvid u složenost povijesnih pojava K. Jirečeka, sagledavanje književnoga razvoja u širem kontekstu europskih književnosti J. Minora te estetsko croceovsko poimanje literature, svojim je kritičarskim i književnopovjesničarskim djelom obilježio hrvatsku književnu znanost u međuraću i prevrjednovao domaću književnu baštinu. Svoja stajališta potvrđuje u sintetičnim radovima, napose u osvrtu na monografiju A. Barca o A. Šenoi (Književna republika, 1926), u kojem vidi središnju osobnost njegova doba, a ne središnju pojavu nacionalne književnosti, te u članku Faze novije hrvatske književnosti do rata (Nova literatura, Beograd 1928–29, 7/8), u kojem se zauzima za prevrjednovanje hrvatske književnosti XIX. i XX. st. Na stilska razdoblja novije hrvatske književnosti (romantizam, realizam, moderna) primijenio je poglavito estetski kriterij i komparatističku metodu sagledavši ih unutar onodobnih europskih književnih tijekova. Osobito je strogo ocjenjivao književnost ilirizma i šenoinskoga razdoblja, koje također smješta u romantizam, ustvrdivši da su malograđanska okolina hrvatskoga romantizma i nacionalna uskraćenost ublažile zapadnoeuropski romantičarski individualizam, pa se književnost uglavnom svela na nacionalnopolitičku i didaktičnu funkciju. Prosudivši da je P. Preradović pjevao hladne ode, S. Vraz bio jezično oskudan i neizrazit, a Šenoa u patetičnim povjesticama samo vješt versifikator, jedino je u I. Mažuranića nalazio stvaralačku individualnost, artizam i uspjelu »sintezu dubrovačkog i narodnog stila«. Premda je hrvatskomu realizmu, proizašlu iz Starčevićeva kulturnoga liberalizma i poricanja ilirizma, priznavao tematsko proširenje i izražajno produbljenje (A. Kovačić, E. Kumičić), držao je da se naglašena politička tendencija književnika pravaša i površan sentimentalizam »plemićkih gnijezda« (K. Š. Gjalski) nisu uspjeli zgusnuti u dublja umjetnička ostvarenja. Najjaču književnu individualnost u tom razdoblju vidi u S. S. Kranjčeviću, unatoč njegovu kašnjenju s obzirom na europske suvremenike (Književnik, 1928, 8; Plodovi srca i uma. Zagreb 1941). Ta kritičarska i književnopovijesna stajališta zorno iznosi u Antologiji novije hrvatske lirike (Zagreb 1934), razlikujući liriku XIX. st. do Kranjčevića, od Kranjčevića do Hrvatske mlade lirike (Zagreb 1914) i liriku poslijeratnoga razdoblja. Iako pjesnicima ilirizma i šenoinskoga razdoblja posvećuje znatno manji prostor nego Kranjčeviću i pjesnicima moderne i poraća, u ponovljenim izdanjima te antologije ipak strog estetski pristup ublažuje isticanjem kulturnopovijesnih kriterija. Hrvatsku književnu prozu vrjednuje u antologiji Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina (Zagreb 1935), a u uvodnoj studiji tumači nastanak i glavne značajke hrvatskoga realizma. U hrestomatiji Primjeri iz stranih književnosti (Zagreb 1935) daje uzorke epskih žanrova (junački, religiozni, romantični ep i roman u stihovima) iz antičke i novovjeke književnosti, prevodeći neke od njih. Sastavio i čitanke za I, II, III. i IV. razred građanskih škola (Zagreb 1938), u koje je uvrstio i hrvatske pjesnike tada tek na početcima književne afirmacije (D. Cesarić, N. Šop). Posebno je proučavao stariju hrvatsku književnost te, naznačujući njezin širi povijesni kontekst i tradicijsku evoluciju, kombinirao estetski kriterij s komparatističkom metodom u srednjoškolskoj čitanci Hrvatska književnost do narodnog preporoda (Zagreb 1941. dva izd., 1943; s dopunama S. P. Novaka, 1992, 1995, 1996), a osobito u glavnom djelu Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda (1945). Postavivši hrvatsku književnu baštinu u europske književnopovijesne okvire, u tom je književnom pregledu »izgradio čvrste obrise povijesnog slijeda hrvatske literature« te »najsveobuhvatnije okupio i znanstveno integrirao pod jednim zajedničkim imenom hrvatsko književno naslijeđe od početaka pismenosti do ilirskoga pokreta, pokazujući da njegova jedinstvenost proistječe ponajprije iz pripadnosti matičnom jeziku, osjećaju razlikovnosti toga jezika od drugih te podudarnosti literarnih strujanja i stilskih obilježja« (M. Tomasović). U osobito uspjelu prikazu hrvatske renesansne i barokne književnosti, kojemu su prethodile studije o renesansnim ljubavnim pjesnicima – D. Ranjini i hrvatskim petrarkistima (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11) – talijanskim utjecajima u lirici D. Zlatarića (Rad JAZU, 1933, 247) te I. Gunduliću (Hrvatska revija, 1938, 12), metodološki je jednako pristupio hrvatskoj starijoj i novijoj književnosti te ih, utvrdivši duhovnu homogenost i povezanost različitih hrvatskih krajeva bez obzira na narječja i pisma, sagledao kao organski kontinuitet stilskih razdoblja u prožimanju s glavnim zapadnoeuropskim književnim i kulturnim tijekovima. Filološku i biografsku metodu prethodnika (Š. Ljubić, Đ. Šurmin, M. Medini) zamjenjuje komparatističkim pristupom, a povijesno-kulturnomu kriteriju u proučavanju djela suprotstavlja estetski (pjesnička individualnost, proživljenost teme i suvremena životnost djela). Temeljitim prevrjednovanjem hrvatske renesansne i barokne književne baštine i njezina odnosa prema talijanskim renesansnim i baroknim utjecajima opovrgnuo je pojednostavljena tumačenja (Vraz, Ljubić, Šurmin, Medini) o njezinoj neizvornosti, a latiniste je uključio u nacionalnu tradiciju, pridonijevši estetskomu vrjednovanju toga dijela hrvatske višejezične književne baštine. Sintezom filološke spreme, znanstvene strogosti, široke književne izobrazbe i istančana ukusa u prosudbi književnoga djela stvorio je nenadmašiv književnopovijesni opus, koji je, postavši ishodištem reformiranoga zanimanja za nacionalnu književnu baštinu, ostao nezaobilaznim izvorom u proučavanju i interpretaciji hrvatske dopreporodne književnosti. Na poticaj B. Gavelle, surađivao u kazališnoj prilagodbi drame Robinja H. Lucića i pastirske igre Tirena M. Držića u jedinstvenu scensku predstavu Pir mladog Derenčina (HNK u Zagrebu 1939; objavljeno kao Dvije stare drame. Zagreb 1939), a za zagrebački HNK dopisao je i izgubljene dijelove Držićeva Skupa (praizvedba 1950) i Dunda Maroja (Teatar, 1955), potvrdivši se kao izvrstan poznavatelj Držićeva jezika. U plodnoj prevoditeljskoj djelatnosti pokazao je široku kulturu, poznavanje velikih europskih književnosti i stranih jezika te iznimnim opusom postao utemeljiteljem modernoga hrvatskoga beletrističkoga prevoditeljstva. Za potrebe zagrebačkoga HNK s francuskoga je preveo drame Sapho A. Daudeta i Gospodar svog srca P. Raynala te Neprijateljica A. P. Antoinea (sve 1921), Mayerling C. Aneta i Tereza Raquinova E. Zole (obje 1931), Mala Katarina A. Savoira i Arija H. R. Lenormanda (obje 1933), a s njemačkoga drame Pred zalazak sunca G. Hauptmanna (1931) i Ifigenija na Tauridi J. W. Goethea (1940; objavljeno Zagreb 1942), koja je ocijenjena najljepšom prijevodnom tvorevinom hrvatskoga literarnoga jezika (Gavella). Uskladivši formalnu i sadržajnu stranu izvornika (jasnoća, čitljivost i pjesnička vrsnoća), uspjelim prijenosom dramskoga petosložnoga jamba (blank verse) u štokavštinu postignuo je visoku razinu prevoditeljskoga umijeća. Preveo epigrame Michelangela Buonarottija i G. Strozzija (Zagreb 1937) te poeziju Goethea (Vienac, 1944; Knjiga poezije. Zagreb 1950; Poezija i zbilja. Zagreb 1953; 15 dana, 1960) i F. Schillera (Telegram, 1969), od kojih su mnogi prijevodi, kao i prepjevi Dantea, Petrarce, L. Ariosta, T. Tassa i A. S. Puškina, uvršteni u antologije, čitanke i pjesničke izbore (Talijanska lirika, 1939; Antologija svjetske lirike, 1956; Antologija evropske lirike, 1974; Čitanka iz stranih književnosti, 1970; sve objavljeno u Zagrebu). Najuspjeliji je u prepjevu Danteove Božanstvene komedije (Pakao, 1948; Čistilište, 1955; Raj, 1960, do XVII. pjevanja; sve izdano u Zagrebu), kojim je, vješto uskladivši formalne (trostruka rima, stih blizak talijanskomu jedanaestercu), sadržajne i stilske vrijednosti (jednostavnost pričanja i zornost pjesničke slike), nadmašio prevoditeljske prethodnike i sljedbenike; 1949. za prijevod Pakla nagrađen je prvom državnom nagradom za književni rad. S njemačkoga i ruskoga preveo te priredio Jagićevu knjigu Izabrani kraći spisi (Zagreb 1948), a s talijanskoga knjigu Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice I. Lovrića (Zagreb 1948), u pogovoru koje daje najcjelovitiji prikaz toga pisca i analitičara društvenoga stanja. Autor je pogovorâ objavljenih Držićevih komedija Skup. Plakir (Zagreb 1947) i Tirena (Zagreb 1948) te predgovora u knjizi Janusa Pannoniusa Pjesme i epigrami (Zagreb 1951), u kojem daje jedan od svojih ponajboljih književnih portreta starih pisaca. Sudjelovao u pripremi udžbenika povijesti književnosti jugoslavenskih naroda i pokretanju Dubrovačkoga festivala (1950). U recenziji monografije o J. Križaniću B. D. Dacjuka upozorio je na pogrješno tumačenje Križanićevih spisa, faktografske netočnosti i nepoznavanje hrvatskih kulturnih prilika (Historijski zbornik, 1949), za tematski broj Hrvatskoga kola (1949, 2/3) pripremio je cjelinu Hrvatska drama do 1830, a u zborniku Zadar (Zagreb 1964) doradio studiju iz 1944. Zadar kao književno središte, u kojoj je rekonstruirao kulturnu funkciju toga grada od najstarijih vremena do XX. st. Nije se puno bavio jezičnim pitanjima; napisao je priručnu hrvatsku gramatiku Kroatische Sprachlehre (Pula 1918) te članak o toponimskoj problematici (Jezik, 1938). Surađivao i u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a i u Enciklopediji Jugoslavije. Dio njegove ostavštine čuva se u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, a darovana zbirka knjiga u NSK. Potpisivao se i pseudonimima Špiro Asper i N. Novaković te šiframa o-o, -o, O. S., O. ES., D., ES. i T. B.. DJELA: Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945, 1961². — Rasprave i eseji. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 86. Zagreb 1971, 129–265. — Potpuniji popis radova i lit.: N. Paro, Mihovil Kombol – bibliografija. U: M. Tomasović, Mihovil Kombol 1883.–1955. Zagreb 2005, 179–224.

Kombol, Mihovil, hrvatski književni povjesničar, kritičar i prevoditelj (Niš, Srbija, 23. IX. 1883 – Zagreb, 9. XI. 1955). Studij slavistike i germanistike završio je u Beču, gdje je 1907. doktorirao disertacijom o akcentuaciji dijalekta bribirskoga kraja. Od 1907. bio je profesor u Vukovaru, Zemunu, Senju i Rijeci, a od 1918. do smrti radio u Zagrebu, gdje je 1943. zamijenio F. Fanceva na mjestu profesora starije hrvatske književnosti na Filozofskome fakultetu; 1946. bio je umirovljen, a 1950. postao je redoviti profesor svjetske književnosti na Akademiji za kazališnu umjetnost. Između dvaju svjetskih ratova sustavno je pisao o novijoj hrvatskoj književnosti, sastavio dvije, i po izboru i po predgovoru, značajne antologije (Antologija novije hrvatske lirike, 1934; Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina, 1935), hrestomatiju Primjeri iz stranih književnosti: epika (1935. ili 1936) te srednjoškolske udžbenike. Premda su pojedine Kombolove studije o novijoj hrvatskoj književnosti i danas relevantne, čelno mjesto i u njegovu znanstvenom opusu i u hrvatskoj književnoj historiografiji ima njegova Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda (1945). To je prva povijest u kojoj se na materijal starije književnosti primjenjuju moderna estetička mjerila te se naglašava jedinstvenost i kontinuitet te književnosti od srednjeg vijeka do preporoda. Premda su croceanska estetička mjerila koja je Kombol primjenjivao na stare pisce zastarjela, njegova je Povijest uvelike modernizirala proučavanje književnosti starijih razdoblja. Prevodio je s talijanskoga, njemačkoga, francuskog i ruskog, a iznimnim ostvarajem smatraju se njegovi prijevodi Goetheove Ifigenije na Tavridi i Danteove Božanstvene komedije. Citiranje: Kombol, Mihovil. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata