Mihovil Pavlinović
Podgora 28. 1. 1831. – Podgora 18. 5. 1887.
svećenik, književnik i preporoditelj u Dalmaciji; 1831-1887
Mihovil Pavlinović (Podgora, 28. siječnja 1831. – Podgora, 18. svibnja 1887.), hrvatski političar, književnik i katolički svećenik.
== Životopis ==
Rodio se 28. siječnja 1831. u Podgori. Završio je osnovnu školu u Makarskoj, a zatim i sjemenišnu gimnaziju u Splitu. Za svećenika je zaređen 1854. godine. Prvu pastoralnu službu obavljao u Drašnicama. Nakon godinu dana, 1855., bio je imenovan župnikom rodnog mjesta Podgore. Na toj je dužnosti ostaje do 1870. godine.
Jedan je od utemeljitelja i vođa Narodne stranke i hrvatskog preporoda u Dalmaciji, a čitavog života zagovarao je sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Bio je među prvim hrvatskim političarima koji je prepoznao da se iza širenja srpske ideje odnosno toga što su Srbi povlađivali nadnacionalnim imenima na štetu hrvatskog imena kod Hrvata: jugoslavenstvu, slavjanstvu, ilirstvu i dr. da se iza toga zapravo sije i provlači srpstvo ondje gdje ga nikad bilo nije.
Stoga je program Narodne stranke u Dalmaciji, objavljen 1869. kao Hrvatska misao definirao kao program kojeg bi se trebalo sprovesti u cijeloj Hrvatskoj, ne samo u Dalmaciji, a ukratko se sastojao od tri osnovna načela: samostalnosti i cjelokupnosti Hrvatske te hrvatskog ustava. Dok su u Narodnoj stranci iz drugog dijela raskomadane Hrvatske, habsburškoj pokrajini Hrvatskoj i Slavoniji odnosno Vojnoj krajini još držali to neodređeno nadnacionalno ime "da se ne zamjere Srbima zbog zajedničke ideje", Pavlinović je te skrivene srpske namjere prepoznao, shvativši da Hrvatima time žele oteti domovinu ("....za čim Srbi zapravo teže, da teže oteti nam domovinu."), zbog čega je svoj stranački program obojio hrvatskim atributima, umjesto neodređenih "slovinskih, ilirskih" i sl. koja su zatajivala hrvatstvo.
Bio je narodni zastupnik u Dalmatinskom saboru od 1860. godine. U Dalmatinskom saboru održao je prvi govor na hrvatskom jeziku. Kasnije je bio izabran za zastupnika u Carevinsko vijeće 1873., 1879. i 1885. godine. Josip Juraj Strossmayer predložio ga je za kanonika Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu te je bio imenovan 1867. godine.
Osnivač je i urednik narodničkog glasila Narodni list/Il Nacionale.
Umro je 18. svibnja 1887. u Podgori.
== Zanimljivosti ==
Hrvatski književnik August Šenoa posvetio je Seljačku bunu, svoj povijesni roman o događajima iz 16. stoljeća, upravo Mihovilu Pavlinoviću.
== Djela ==
„Različiti spisi”
„Hrvatski razgovori”
„Hrvatski razmišljaji”
„Puti”
„O vjeri i politici”
„Misao hrvatska i misao srpska u Dalmaciji od 1848-1882”
„Razgovori o hrvatstvu, srpstvu i jugoslavenstvu”
== Izvori ==
== Literatura ==
=== Članci ===
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Pavlinović, Mihovil (Mihovio, Mijo), hrvatski političar i književnik (Podgora, 28. I. 1831 – Podgora, 18. V. 1887). Jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatskog narodnog preporoda i Narodne stranke u Dalmaciji. Pohađao je bogosloviju u Zadru i franjevačku bogosloviju u Makarskoj, koju je završio 1854. Iste je godine bio zaređen pa je započeo služiti kao župnik u Drašnicama kraj Makarske, a od 1855. do 1870., kada se posvetio isključivo političkom i književnom radu, bio je župnik u Podgori. Kao zastupnik u Dalmatinskom saboru (1861), u doba prevage Autonomaške stranke u Dalmaciji, održao je prvi govor na hrvatskom jeziku. God. 1862. bio je jedan od pokretača i glavni suradnika glasila Narodne stranke Il Nazionale, periodico politico e letterario (s prilogom Narodni list), u kojem je objavljivao članke namijenjene najširim slojevima dalmatinskog puka radi buđenja njegove nacionalne svijesti. God. 1865. bio je izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru, a od 1873. bio je zastupnik u Carevinskome vijeću. Njegova dugogodišnja borba za položaj hrvatskog jezika rezultirala je prihvaćanjem njegova prijedloga da se hrvatski jezik uvede kao službeni u sve dalmatinske državne urede (1883). Zauzimao se za hrvatsku samostalnost, cjelovitost i ustavnost u okviru južnoslavenske zajednice te za preuređenje Austro-Ugarske Monarhije na federalističkom načelu. Osim političke, zapažena je i njegova prosvjetiteljska djelatnost i nastojanje oko otvaranja narodnih čitaonica. Svojim prilozima surađivao je i u glasilima i časopisima Glasnik dalmatinski, Iskra, La Dalmazia cattolica, Narodni koledar, Pozor, Vienac, Zatočnik i Obzor. U književnom radu slijedio je svoje temeljne političke zamisli pa su sva njegova književno-publicistička djela (članci, govori, pjesme, putopisi, sakupljanje narodnih pjesama, zagonetki i poslovica) bila podređena nacionalnom osvješćivanju dalmatinskog puka (Ognjišar, 1864; Kotari i župnikovanje, 1867; Pjesme i besjede god. 1860–72., 1873; Razgovori, 1876; Pučki spisi, 1876; Narodna pjesmarica, 1879; Puti (god. 1867–75), 1888). Matici hrvatskoj predao je 211 istarskih i primorskih poslovica, a 4000 do 5000 riječi JAZU za njezin Rječnik. Ostala djela: Različiti spisi (1875), Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji od godine 1848. do godine 1882. (1882), Hrvatski razmišljaji (1884). Citiranje: Pavlinović, Mihovil. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji