Mijo Kišpatić

mineralog i petrolog; 1851 - 1926

Mijo Kišpatić (Osijek, 22. rujna 1851. – Zagreb, 17. svibnja 1926.), bio je hrvatski prirodoslovac, mineralog i petrolog. Bio je prvi hrvatski mineralog.
== Životopis ==
Mijo Kišpatić rodio se je u Osijeku 1851. godine. U Osijeku je završio osnovnu i srednju školu. Potom je u Beču studirao prirodopis, matematiku i fiziku. Godine 1873. diplomirao je mineralogiju i petrografiju u Beču. Bavio se raznim područjima prirodoslovlja: petrografijom, mineralogijom, geologijom, seizmologijom, paleontologijom, zoologijom, botanikom, pedologijom, te i društvenim znanostima kao što je arheologija. Počeo je intenzivno proučavati potrese nakon potresa u Zagrebu 1880. godine.
Bio je dopisni član JAZU (danas HAZU) od 21. studenoga 1883. godine, a redoviti član od 7. studenoga 1893. godine. Bio je redoviti sveučilišni profesor mineralogije i petrografije Mudroslovnog (Filozofskog) fakulteta u Zagrebu od 16. veljače 1896. godine, a iste godine imenovan je i ravnateljem Mineraloško-petrografskog odjela Narodnoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu (danas Hrvatski prirodoslovni muzej). U mirovinu je otišao 11. veljače 1918. godine.
Pisao je udžbenike iz petrografije, mineralogije i seizmografije. Bio je prvi doktor znanosti s područja prirodnih znanosti u Hrvatskoj, obranivši prirodoslovni doktorat na Sveučilištu u Zagrebu (tada Sveučilišta Franje Josipa I.) 7. svibnja 1881. godine. Pisao je i pod pseudonimom Mišo Kišpatić.
Umro je u Zagrebu 1926. godine. Pokopan je na zagrebočkome groblju Mirogoju.
Po njemu nazvana ulica u Zagrebu, ulica u kojoj je Klinički bolnički centar Rebro.
== Djela ==
Nepotpun popis:
Životinje našozemske i njeke tudjozemske, 1-2. Zagreb, 1872. – 1875.
Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo, Zagreb, 1877.
Slike iz rudstva, Zagreb, 1878., (prošireno izd. 1914., suautor Fran Tućan)
Rudstvo za niže razrede srednjih škola, Zagreb, 1880. (8 izd. do 1920.)
Slike iz geologije, Zagreb, 1880.
Novovjeki izumi u znanosti, obrtu i umjetnosti, Zagreb, 1882. (suautor Ivan Šah) (prijetisak, Hrvatska zajednica tehničke kulture, Matica hrvatska, 1997.)
Iz bilinskoga svieta, 1-3. Zagreb, 1884. – 1889.
Kukci, 1-2. Zagreb, 1886. – 1887.
Ribe, Zagreb, 1893.
== Nagrade ==
1877.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Slike iz rudstva.
1879.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Slike iz geologije.
1884.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Iz bilinskoga svieta. Knjiga prva.
1885.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Iz bilinskoga svieta. Knjiga druga.
1886.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Kukci. Prirodoslovne crtice. Knjiga prva.
1887.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Kukci. Prirodoslovne crtice. Knjiga druga.
1888.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Iz bilinskoga svieta. Knjiga treća.
1892.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Ribe: prirodoslovne i kulturne crtice.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Životopis na essekeri.hr  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. veljače 2010. (Wayback Machine)
Kišpatić, Mijo (Mišo), hbl.lzmk.hr
Autori: Mijo Kišpatić, Elektronička izdanja nekih njegovih knjiga na matica.hr  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. svibnja 2017. (Wayback Machine)
Digitalizirana građa na library.foi.hr
Alojz Getliher, Mijo Kišpatić, istaknuti hrvatski petrograf i popularizator prirodoslovlja  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. kolovoza 2021. (Wayback Machine), lzmk.hr

KIŠPATIĆ, Mijo (Mišo), prirodoslovac, mineralog i petrolog (Osijek, 22. IX. 1851 — Zagreb, 17. V. 1926). U Osijeku 1869. završio gimnaziju, na Sveučilištu u Beču 1873. studij grupe prirodopis, matematika i fizika, specijalnost mineralogija i petrologija, te 1874. položio profesorski ispit. Ondje završio 1881. doktorsku tezu O postanku poluopala u Gleichenberžkom augit-andezitu, a formalni doktorat stekao te godine na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. God. 1873. namjesni, 1874. pravi učitelj u gimnaziji u Osijeku, 1874–75. profesor na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima te 1875–93. u Velikoj realci u Zagrebu. Od 1875. radio i u Đ. Pilara na mikroskopskim i kemijskim analizama stijena te se 1882. habilitirao na Mudroslovnom fakultetu za docenta iz petrologije. God. 1893. postao je pristavom Mineraloškoga odjela Narodnoga muzeja, 1894. izabran za izvanrednoga, a 1896. za redovitoga profesora mineralogije i petrologije na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1910. do umirovljenja 1918. bio je predstojnik Mineraloško-petrografskoga zavoda Mudroslovnoga fakulteta. I nakon umirovljenja ostao je honorarnim profesorom i nastavio raditi u Muzeju do 1919, kad je teško obolio. Kao istraživač i publicist postignuo je visoke znanstvene rezultate u prirodoslovnim disciplinama, među kojima su glavni oni iz petrologije. U istraživanje i znanstveni rad uveo je najsuvremenije optičke metode, nabavio i adaptirao najbolje instrumente, što mu je uz izvrsna terenska opažanja omogućilo vrhunska znanstvena dostignuća. Istraživao je magmatske i metamorfne stijene, napose andezite, trahite, zelene škriljce, serpentine, gabre, amfibolite, kloritne škriljce, dacite, silimanit-staurolitne škriljce u kristalinskim masivima u Hrvatskoj te BiH (Rad JAZU, 1886, 78; 1889, 95; 1892, 111; 1901, 147). Otkrio je do tada nepoznate stijene – glaukofanite Fruške gore, kloritne škriljce Psunja i Moslavačke gore, zelene škriljce Medvednice. Za tadanju i današnju svjetsku znanost iznimno su vrijedni njegovi radovi o serpentinskoj zoni u Bosni i Hrvatskoj (Rad JAZU, 1897, 133; 1899, 139), u kojima je opisao sve stijene koje se danas definiraju kao ofioliti. Pisao je i o kremenim pijescima na Susku i boksitima u hrvatskom kršu. Od 1879. do 1917. napisao je skupinu članaka, studija i izvješća o potresima, među kojima i pionirski rad o vertikalnom gibanju morskoga dna u Jadranu. Izradio je i kartu Potresi u Hrvatskoj, koja se čuva u HDA. Radove, od kojih su mnogi tiskani kao posebni otisci, objavljivao je najčešće u Radu JAZU (1882–84, 1886–88, 1891–99, 1901–02, 1904–07, 1909, 1913) te u publikacijama Godišnje izvješće Kraljevske velike realke u Zagrebu (1879), Jahrbuch der K. k. geologischen Reichsanstalt (Beč 1882, 1887), Tschermak’s mineralogische und petrographische Mitteilungen (Beč 1882, 1906, 1909–10), Verhandlungen der K. k. geologischen Reichsanstalt (Beč 1885, 1893, 1910, 1912), Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva (1885), Földtani közlöny (Budimpešta 1889, 1891), Mitteilungen aus dem Jahrbuche der K. ungarischen geologischen Anstalt (Budimpešta 1889), Glasnik Zemaljskog muzeja BiH (1893), Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Herzegowina (Beč 1895, 1900), Centralblatt für Mineralogie, Geologie und Paläontologie (Stuttgart 1910, 1912), Neues Jahrbuch für Mineralogie, Geologie und Paläontologie (Stuttgart 1912–13), Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva (1915–18), Izvješća o raspravama matematičko-prirodoslovnoga razreda JAZU (1916–17). Popularizirao je prirodne znanosti mnogobrojnim znanstveno-popularnim i stručnim člancima iz geologije, biologije, meteorologije i drugih područja u listovima i časopisima Vienac (1872, 1875–80, 1886), Obrtnik (1885–86, 1888, 1890–92, 1894), Pobratim (1891–92), Mladi Istranin (1909), Vjerni drug (1910–11, 1915–17), Novosti (1916), Priroda (1917). Autor je prvoga hrvatskoga udžbenika iz pedologije Zemljoznanstvo (1877), više knjiga i udžbenika iz geologije, zoologije i botanike te suautor knjige Novovjeki izumi u znanosti, obrtu i umjetnosti, 1–2 (Zagreb 1882–1883, pretisak 1997). Od 1883. bio je dopisni, od 1887. pravi član JAZU. DJELA: Životinje našozemske i njeke tudjozemske, 1–2. Zagreb 1872–1875. — Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo. Zagreb 1877. — Slike iz rudstva. Zagreb 1878, 1914 (prošireno izd., suautor F. Tućan). — Rudstvo za niže razrede srednjih škola. Zagreb 1880 (8 izd. do 1920). — Slike iz geologije. Zagreb 1880. — Iz bilinskoga svieta, 1–3. Zagreb 1884–1889. — Kukci, 1–2. Zagreb 1886–1887. — Ribe. Zagreb 1893.

Kišpatić, Mijo, hrvatski mineralog i petrolog (Osijek, 22. IX. 1851 – Zagreb, 17. V. 1926). Diplomirao prirodne znanosti u Beču 1873., doktorirao u Zagrebu 1881. Bio je nastavnik u Osijeku, potom u Križevcima, a od 1875. u Velikoj realci u Zagrebu. Od 1882. privatni docent, od 1894. izvanredni profesor i ravnatelj Mineraloškog odjela Narodnoga muzeja, a od 1896. javni redoviti profesor mineralogije i petrografije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1883. bio je dopisni, a od 1887. redoviti član JAZU. Obradio je petrografiju Fruške gore, Moslavačke gore, Krndije, Psunja, Kalnika, Medvednice, dijelova Bosne i Dalmacije. Rezultate tih istraživanja skupio je u više od 90 znanstvenih publikacija. Bavio se i seizmologijom pa je skupio golem materijal o potresima u Hrvatskoj. Napisao prvi naš udžbenik pedologije, Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo (1877), te mnogobrojne udžbenike iz geoznanosti i bioznanosti, kojih je opseg (ne brojeći ponovljena izdanja) oko 4500 stranica. Popularizator prirodnih znanosti. Citiranje: Kišpatić, Mijo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata