Milan Rešetar

filolog i književni povjesničar; 1860-1942

Milan Rešetar (Dubrovnik, 1. veljače 1860. – Firenca, 14. siječnja 1942.), bio je hrvatski filolog, književni povjesničar, numizmatičar.
== Životopis ==
Milan Rešetar rođen je u Dubrovniku 1860. godine. Završio je studij klasične filologije i slavistike u Beču i Grazu. 1882. godine položio je ispit za srednjoškolskoga profesora. Radio je kao učitelj u Kopru (1882.) te kao profesor u Zadru (1884.) i Splitu (1884. – 1891.). Doktorirao je u Grazu 1891. godine disertacijom Die Čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen (Čakavština i njezine nekadašnje i sadašnje granice). Od 1891. godine bio je urednik hrvatskog izdanja "Lista državnih zakona" (Reichsgesetzblatt) u Beču, a 1894. godine postao je profesor i suradnik u Balkanskoj komisiji Bečke akademije. U Beču je od 1908. do 1919. godine, naslijedivši Vatroslava Jagića, predavao na slavističkoj katedri. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu bio redoviti profesor od 1919. do 1928. godine kada je umirovljen te se je nakon toga preselio u Firencu.
Umro je u Firenci 14. siječnja 1942. godine. Pepeo mu je prenesen i pokopan u obiteljskoj grobnici u Dubrovniku 1965. godine.
== Znanstvena djelatnost ==
Proučavao je stariju hrvatsku književnost, bavio se dijalektologijom i akcentologijom. Odredio je položaj triju hrvatskih dijalekata. Dopunio je zbirku dubrovačkog novca svoga oca Pavla (4000 primjeraka) i objavio knjigu o dubrovačkoj numizmatici.
Rešetarova se znanstvena aktivnost može podijeliti na nekoliko područja:
u dijalektologiji, dao je vrijedne, no u nekim vidovima nadiđene prinose povijesnoj dijalektologiji. Rešetar bijaše po političkim uvjerenjima prvo "Srbin-katolik", pa potom jugoslavenski unitarist, te pristaša Miklošič- Karadžićeve etničko-narječne podjele po kojoj bi svi govornici i pisci štokavskoga narječja bili etnički Srbi- bez obzira na vlastitu nacionalnu pripadnost. Po toj je ideologiji samo čakavsko narječje priznavano etnički hrvatskim, dok je kajkavsko proglašavano za slovensko, a štokavsko za srpsko. Unatoč formalnom odricanju od tih zamisli, Rešetar se nikada nije otarasio predrasuda svoje mladosti, te je uporno nastojao dokazati da je Dubrovnik po svom govoru etnički srpski, a ne hrvatski (zastupnici su suprotne teze o prvotnom čakavskom govoru Dubrovnika bili onodobni filolozi poput pravaša Marcela Kušara), te jekavski, a ne ikavski (ikavština se držala praktički isključivo hrvatskom značajkom). Kasnija su dijalektološka istraživanja ustanovila da je Rešetar esencijalno bio u pravu, no promašivši u etničkopovijesnim atribucijama: prvotni govor Dubrovnika jest bio zapadnoštokavski i jekavski (a ne čakavski i ikavski u svom substratu), no to bijaše hrvatska, zapadna štokavština koja se protezala u predturskome razdoblju do crte, otprilike, rijeka Bosna i Neretva, idući nešto istočnije i obuhvaćajući i Dubrovnik). Konačni rad o tom objavljen je u časopisu Dubrovnik 1993., iz pera jezikoslovca Dalibora Brozovića. Glavna su Rešetarova dijalektološka djela o štokavskom i čakavskom narječju
u montenegristici, Rešetar je dao niz vrijednih prinosa o jeziku Njegoša i Gorskog vijenca
u ediciji "Stari pisci hrvatski" HAZU (onda JAZU), Rešetar je velikim marom priredio kritička izdanja dubrovačkih pisca poput Držića, Gundulića, Palmotića, te Zadarskoga i Ranjininog lekcionara. Moderne tekstološke obradbe nisu bitno promijenile Rešetarova čitanja starijih autora. Također, u izdanju Srpske kraljevske akademije, izdao je Dubrovački ćirilski molitvenik iz 1512., te objelodanio tekstove o najstarijem dubrovačkom govoru i prozi, ostavši u granicama miklošičevsko-karadžićevskih zabluda svoje mladosti.
napisao je, na tragu Maretićeve velike gramatike, gramatike hrvatskog (srpskog) jezika na njemačkom, ne odmaknuvši se od mladogramatičarskoga jezičnoga modela.
Bio je član JAZU, Srpske kraljevske akademije, Ruske akademije znanosti i Češkoga društva znanosti, Slavenskoga instituta Londonskoga sveučilišta, Ševčenkova znanstvenog društva u Lavovu, Slavenskoga instituta u Pragu, a na Filozofskome fakultetu Kraljevskoga sveučilišta u Firenci jednoglasno mu je dodijeljen počasni doktorat.
== Djela ==
Nepotpun popis:
Die Čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen (Čakavština i njezine nekadašnje i sadašnje granice), (disertacija), Graz, 1891.
Zadarski i Ranjinin lekcionar, Zagreb, 1894.
Antologija dubrovačke lirike, Beograd, 1894.
Die serbokroatische Betonung südwestlicher Mundarten, Beč, 1900.
Le monete della repubblica di Ragusa, Milano, 1905.
Slavenske kolonije u Italiji, Dubrovnik, 1907.
Der štovakische Dialekt, Beč, 1907.
O srpskim ili hrvatskim dijalektima: odgovor g. dr-u A. Beliću, Sr. Karlovci, 1909.
Dugi suglasnici u srpskohrv. jeziku, Beograd, 1921.
Četiri dubrovačke drame u prozi, Beograd, 1922.
Pero Budmani, Zagreb, 1925.
Redakcije i izvori Vetranovićeva Posvetilišta Abramova, Zagreb, 1929.
Jezik Marina Držića, Zagreb, 1934.
Jezik pjesama Ranjinina zbornika, Zagreb, 1936.
Rječnik i dikcija pjesama Ranjinina zbornika, Zagreb, 1938.
Početak kovanja dubrovačkoga novca, Zagreb, 1939.
Glavne osobine Gundulićeva jezika, Zagreb, 1941.
Pjesme pripisivane Gunduliću, Zagreb, 1941.
Izgovor i pisanje praslav. vokala ě u dugim slogovima, Zagreb, 1942.
Najstariji dubrovački govor, Beograd, 1951.
Najstarija dubrovačka proza, Beograd, 1952.
Izabrana djela, Zagreb, 1983.
Štokavski dijalekat, Podgorica, 2010.
== Povezani članci ==
Velikosrpska ideologija
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Rešetar, Milan, hrvatski filolog, književni povjesničar i numizmatičar (Dubrovnik, 1. II. 1860 – Firenca, Italija, 14. I. 1942). U Beču i Grazu studirao slavistiku i klasičnu filologiju, 1882. položio ispit za srednjoškolskoga profesora, 1891. doktorirao u Grazu disertacijom Čakavština i njezine nekadašnje i današnje granice (Die Čakavština und deren einstige und jetzige Grenzen), a 1895. u Beču habilitirao temom Dubrovačke isprave od XIII. do XV. stoljeća (Die ragusanischen Urkunden des XIII–XV. Jahrhunderts). Srednjoškolski profesor u Kopru, Zadru i Splitu. U Beču kao nasljednik V. Jagića na slavističkoj katedri predavao 1908–19., a u Zagrebu na Filozofskom fakultetu bio redoviti profesor od 1919. do 1928., kad je otišao u mirovinu i preselio se u Firencu. Bio je član mnogih akademija znanosti u Europi, od 1924. pravi član JAZU. – Rešetar je bio filolog velike naobrazbe (pisao je na četirima jezicima), široka raspona zanimanja i bogata znanstvenoga i stručnoga opusa. Svojim je istraživanjima granica i glavnih obilježja čakavštine i štokavštine udario temelje hrvatskoj dijalektologiji. Podatke je skupljao iz pisanih spomenika i na mnogim terenskim istraživanjima hrvatskih govora. Za dijalektologiju su uz disertaciju važne studije Srpskohrvatski naglasak jugozapadnih govora (Die serbokroatische Betonung südwestlicher Mundarten, 1900), Štokavski dijalekt (Der štokavische Dialekt, 1907), Srpskohrvatske kolonije južne Italije (Die serbokroatischen Kolonien Süditaliens, 1911), još i danas nezaobilazna rasprava o jeziku, kulturi i povijesti moliških Hrvata. Kao vrstan tekstolog objavio je mnoge stare rukopise i književna djela, osobito dubrovačka, ali i 10 izdanja Gorskoga vijenca crnogorskoga autora P. P. Njegoša. Velik dio njegova opusa zauzimaju radovi o povijesti, kulturi, jeziku, književnosti rodnoga Dubrovnika. Uvjeren da su Hrvati i Srbi jedan narod s dva imena, Rešetar je smatrao da je i jezik jedan pa je zato objavio dvije inačice svoje gramatike, s primjerima na latinici i s primjerima na ćirilici: Elementar-Grammatik der kroatischen (serbischen) Sprache i Elementar-Grammatik der serbischen (kroatischen) Sprache (1916). Dopunio je numizmatičku zbirku dubrovačkoga novca svojega oca i pisao o numizmatici (Dubrovačka numizmatika, I–II, 1924–25). Citiranje: Rešetar, Milan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata