Milica Mihičić

glumica; 1864-1950

Milica Mihičić (17 January 1864 – 9 February 1950) was a Croatian actress.
Milica Mihičić was born in Crikvenica Croatia. She was schooled at an Italian-language school at the Benedictine nunnery in Rijeka, later received private education. She studied acting in Zagreb and made her debut at the Croatian National Theater in 1890. She stayed with the theater for her whole acting career (part time in later years). Her repertoire included roles of various personal character traits from various strata of society. She was among pioneers of realistic acting in the theatre.
She also taught acting privately and translated plays from French. She acted in two silent films (Dvije sirote (Two Orphans, 1918), Dama sa crnom krinkom (The Lady in the Black Mask, 1918) and in the 1942 documentary Baroque in Cratia (Barok u Hrvatskoj )
She was described as "a highly intelligent actress of suggestive personality, appeared, and for five decades remained the protagonist of the social comedy as well as of a psychological repertoire."
== Commemoration ==
A street in Zagreb bears her name and sculptor Ferdo Ivanščak created a bronze bust of her around 1915.
== References ==

MIHIČIĆ, Milica, glumica (Crikvenica, 17. I. 1864 — Zagreb, 9. II. 1950). Polazila školu na talijanskom jeziku u benediktinka u Rijeci, potom se školovala privatno u Karlovcu, gdje je prvi put nastupila 1881. u đačkom kazališnom društvu. U Zagrebu učila glumu u Ivane Sajević i A. Mandrovića te debitirala 1890. ulogom Sidonije (A. Daudet i A. Belot, Fromont junior i Risler senior) u HNK, u kojem je angažirana do umirovljenja 1925, honorarno do 1940. Počela glumiti za prelaska s romantičkoga patosa na realistički stil, dijeleći isprva pozornicu s partnerima poput Mandrovića, A. Fijana, Marije Ružička-Strozzi i Ljerke Šram. Nastupajući katkad u igrokazima s pjevanjem i operetama (Corinne, F. Hervé, Mamʼzelle Nitouche, 1891; Féodora, R. Heuberger, Ples u operi, 1900), pa i u baletu, iznimno u klasičnom repertoaru, glumački se oblikovala u dvama tipovima dramskoga repertoara te profilirala, uz I. Borštnika te Milu i M. Dimitrijevića, kao predvodnica realističkoga glumačkoga izraza i »prva velika glumica naše nove kazališne epohe« (B. Gavella). Registra obilježena »naročitim šarmom i nekom čudnom i posve osobnom unutrašnjom harmoničnošću uz neku vanjsku oštrinu i prividnu neharmoničnost«, u karakterizaciju likova unosila i »živi i neposredni govorno-tonski osjećaj« (Gavella), unatoč pomalo resku glasu. Postala je nezamjenjivom u francuskim salonsko-konverzacijskim komadima u ulogama zavodnica, koketa, preljubnica, nesavjesnih majka, spletkarica, samovoljnih, lakomislenih i blaziranih junakinja iz aristokratskoga i građanskoga društva, koje je glumačkom intuicijom, profinjenošću i osjećajem za mjeru, bez karikiranja i sentimentalnosti, uspjelo približila publici; za tu je vrstu uloga sama šivala kostime. Tumačila uz ostalo naslovne uloge u predstavama Cyprienna (V. Sardou i É. de Najac, 1890), Zaza (P. Berton i C. Simon, 1899), Frou-Frou (H. Meilhac i L. Halévy, 1900) i Luta (P. Veber, 1905), Pepu Rimbout (É. Pailleron, Miš, 1890), Atenaju (G. Ohnet, Vlasnik talionica, 1891), Clorinde de Monteplat (E. Blum i R. Toché, Madame Mongodin, 1896), Donu Klorindu (É. Augier, Pustolovka, 1897), Crevette (G. Feydeau, Gospođica iz Maximove gostione, 1901) i Vojvotkinju de Maulévrier (R. de Flers i G. A. de Caillavet, Zeleni frak, 1914). Premda upitne umjetničke vrijednosti, ta su joj djela omogućila stjecanje scenske sigurnosti i lakoće vođenja dijaloga sa smislom za finu aluziju, komičnu i dramsku poentu i ironijsko-sarkastično nijansiranje, u čem je kritika isticala njezinu superiornost. Psihološki produbljene i zaokružene interpretacije, ali i precizne minijature, ostvarila je u realističkim i naturalističkim dramama, potom i modernima, u kojima je tumačila žene iz građanstva, polusvijeta i puka, često snažne, pogubne i demonske junakinje. U stranom repertoaru bila je Jaga, Hanna Schäl i Ana Mahr (G. Hauptmann, Anica, 1896, Kirijaš Henschel, 1899, i Osamljeni ljudi, 1900), Anisja i Matrjona te Korabljova (L. N. Tolstoj, Moć tmine ili Gdje grijeh dahne, tu život sahne, 1898, 1917, 1920, te Uskrsnuće, dramatizacija H. Bataille, 1904, 1927), Olga (S. Przybyszewski, Za srećom, 1899), Giulia (M. Praga, Idealna žena, 1901), Jelena Nikolajevna Krivzova (M. Gorki, Malomještani, 1903) i Gospođa Maja Rubek (H. Ibsen, Kad mi mrtvi ustajemo, 1912), a osobit je prinos dala u dramama A. Strindberga kao Berta (Drugovi, 1907), Laura (Otac, 1912, 1924), Elisa (Lomača, 1917) i Alice (Smrtni ples i Vampir, 1918). Galeriju mondenih likova proširila je u društvenim komedijama i komedijama običaja, u kojima je bila Clotilda (H. Becque, Parižanka, 1901), Vojvotkinja Berwick i Lady Brancaster (O. Wilde, Lepeza lady Windermerove, 1907, i Glavno je, da se zove Ernest!, 1910), Juljasiewiczova (Gabriela Zapolska, Moral gospođe Dulske, 1908) te Kitty Warren i Gđa Dudgeon (G. B. Shaw, Zanat gospođe Warren, 1910, i Đavolov učenik, 1924). U djelima hrvatske moderne, mahom praizvedbama, zapažena je kao Marija od poste (Ekvinocij, 1895), Ore (Suton, 1900, 1920), Barunica Lidija (Na taraci, 1903), Kraljica od Golconde (Gospođa sa suncokretom, 1912), Jele (Maškarate iz potkuplja, 1924) i Ana Menze-Bobali (Allons enfants!, 1934) I. Vojnovića, kao Katja (S. Tucić, Truli dom, 1898), Marija (M. Ogrizović, Dah, 1901), Margareta grofica Paližna (S. Miletić, Grof Paližna, 1906) i Beppina (M. Begović, Stana, 1909), u dramatizacijama povijesnih romana kao Klara Gruberova (A. Šenoa i M. Dežman, Zlatarovo zlato, 1901, 1911) te Grofica Terka Nadaždi i Marija Terezija (Marija Jurić Zagorka, Grička vještica, 1916, 1929, 1936), u ekspresionističkim dramama i groteskama kao Roza (F. Galović, Pred smrt, 1916), Mila i Bakica (J. Kulundžić, Ponoć, 1921, i Škorpion, 1926), koje kritika ubraja u njezine glumačke vrhunce, te Svodilja (A. Muradbegović, Bijesno pseto, 1926). U posljednjoj fazi, u novijim konverzacijskim komedijama, dramama modernizma i dramatizacijama romana, dojmljivo je interpretirala ostarjele koketne dame i plemkinje, od amoralnih do dostojanstvenih, tragične, nesretne majke te dobrodušne i mudre stare žene: u stranom je repertoaru bila Marja Aleksandrovna (F. M. Dostojevski i K. G. Vollmöller, Ujakov san, 1928), Eugenija (F. Molnár, Olimpija, 1929), Isabella i Gđa Antonin Faure (É. Bourdet, Slabi spol, 1930, i Teška vremena, 1935), Gđa Tabret (W. S. Maugham, Sveti plamen, 1930), Tekla (Zofia Nałkowska, Kuća žena, 1930), Agnès (H. Bernstein, Izrael, 1933), Gđa Frola (L. Pirandello, Što je istina, 1938), Majka (Hella Wuolijoki, Žene na Niskavuoriju, 1939), u hrvatskim pak praizvedbama Madlen Petrovna (M. Krleža, U agoniji, 1928), Julijana Sermage, Kate deʼ Milesi i Julijana (Begović, Hrvatski Diogenes, prema Šenoi, 1928, Amerikanska jahta u splitskoj luci, 1930, i Dva prstena, 1935), Baka i Olga (P. Preradović ml., Razumijemo li se?, 1931, i Najbolja ideja tetke Olge, 1937) te Maja Koretić (Božena Begović, Između jučer i sutra, 1935). Obljetnice rada obilježila ulogama Liane Orland (Bataille, Dijete ljubavi, 1920) i Biance (Praga, Zatvorena vrata, 1940). Najčešće je surađivala s redateljima J. Bachom, I. Raićem (čestim glumačkim partnerom), Gavellom, H. Nučićem, A. Verlijem i T. Strozzijem. Samostalno ili s ansamblima HNK te P. Ćirića gostovala u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Splitu, Dubrovniku, Varaždinu i Osijeku. Privatno poučavala glumu. Za kazalište prevela francuske komedije Nova škola H. Lavedana (1908), Ljubav bdije de Caillaveta i de Flersa (1909) i Lijepa pustolovina de Caillaveta, de Flersa i É. Reya (1916). Glumila u nijemim igranim filmovima Dvije sirote (A. Grünhut, 1918) i Dama sa crnom krinkom (R. Staerk, 1918), u dokumentarno-igranome Barok u Hrvatskoj (O. Miletić, 1942) te u radijskim dramama (A. Schnitzler, Oprosna večera, 1927). Poprsje u bronci izradio joj je F. Ivanščak (1915), portret u ulju Lj. Babić (1918), crteže F. Vaić (1925) i J. Miše (mapa Naši dragi suvremenici. Zagreb 1944). LIT.: N. Andrić: Spomen-knjiga Hrvatskog zem. kazališta. Zagreb 1895, 61, 75. — M. Marjanović: Milka Mihičić. Svjetlo, 15(1900) 26, str. 8–9. — Hrvatski dramatski umjetnici. Obzor, 48(1907) 1. I, Pr., str. 2–3. — B. Livadić (ld.): (O izvedbi drame Zanat gospođe Warren). Ibid., 51(1910) 5. I, str. 1–2. — Z. Kveder (Z. K. J.): Meine liebste Rolle. Agramer Tagblatt, 27(1912) 6. IV, Pr., str. 2. — (O izvedbi drame Otac): B. Livadić (ld.), Obzor, 53(1912) 1. X, str. 2. — M. Krleža (M. K.), Književna republika, 2(1924–25) II/2, str. 72, 74. — V. Lunaček, Obzor, 65(1924) 14. IX, str. 1–2. — Milica Mihičić. Jutarnji list, 4(1915) 9. II, str. 2. — (Uz obljetnice): V. Lunaček, Obzor, 58(1915) 7. II, str. 1–2, 61(1920) 1. IV, str. 1–2; Savremenik, 10(1915) 3/4, str. 122–125. — M. Ogrizović (Dr. O.), Narodne novine, 81(1915) 8. II, str. 1–2. — M. Bartulica (mba.), Domovina, 1(1920) 31. III, str. 3. — B. Livadić, Jutarnji list, 9(1920) 1. IV, str. 3; Hrvatska pozornica, 1943–44, 19, str. 1–5. — V. Prestini (x.), Dom i svijet, 33(1920) 8, str. 149. — G. Senečić, Jutarnji list, 22(1933) 24. XII, str. 24. — P. Preradović, Morgenblatt, 49(1934) 17. I, str. 5. — (S. Batušić), Komedija, 7(1940) 13, str. 1–3. — I. Hergešić (H.), Obzor, 80(1940) 11. IV, str. 4. — J. Horvat (jh), Jutarnji list, 29(1940) 12. IV, str. 18. — M. Jurić Zagorka (ha), Hrvatica, 2(1940) 5, str. 6. — V. Kovačić, Hrvatski dnevnik, 5(1940) 12. IV, str. 8. — D. Rubin, Gluma, 1(1943–44) 4/5, str. 57–60. — M. Katić (-mk.), Nova Hrvatska, 4(1944) 1. III, str. 7. — D. Mačuka, Telegram, 5(1964) 197, str. 7. — P. Cindrić, Vjesnik, 45(1985) 9. IX, str. 11. — M. Crnjanski: Komedija. Savremenik, 14(1919) 7/8, str. 383–385. — (Razgovori): M. Jurić Zagorka (-a.), Narodno djelo, 1(1919–20) 29. III, str. 2. — -K-is., Novosti, 29(1935) 27. IX, str. 9. — V. Ciprin (C-in.), Jutarnji list, 26(1937) 23. I, str. 8. — M. Katić (-mk.), Novosti, 34(1940) 29. II, str. 13. — M. Jurić Zagorka (-a.): Sličice iz života umjetnice. Narodno djelo, 1(1919–20) 31. III, str. 2. — I. Šrepel (-Sanjić.): (O izvedbi drame Škorpion). Novosti, 20(1926) 19. X, str. 4. — (O izvedbi drame Što je istina): S. Ježić (-Yes.), Ibid., 32(1938) 29. IV, str. 11. — V. Kovačić, Hrvatski dnevnik, 3(1938) 29. IV, str. 11. — M. Jurić Zagorka (-a.): Hrvatice u umjetnosti i književnosti. Hrvatica, 1(1939) 3, str. 101–102. — M. Begović: Kritike i prikazi. Zagreb 1943. — S. Batušić: (Nekrolog). Hrvatsko kolo, 3(1950) 1, str. 100–103. — B. Gavella: Hrvatsko glumište. Zagreb 1953. — Hrvatsko narodno kazalište 1894–1969. Zagreb 1969, 492–493. — N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978. — S. Batušić: Hrvatska pozornica. Zagreb 1978, 49, 74, 200, 220, 264, 266, 291–292, 304, 307. — B. Senker: Sjene i odjeci. Zagreb 1984. — N. Vončina: Hrvatska radio-drama do 1957. Zagreb 1988. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–2. Zagreb 1990. — Bibliografija rasprava i članaka LZ, 16–17. Zagreb 2004. — L. Ljubić: Od prijestupnice do umjetnice. Osijek—Zagreb 2019.

Mihičić, Milica, hrvatska glumica (Crikvenica, 17. I. 1864 – Zagreb, 9. II. 1950). Kao učenica A. Mandrovića prvi put nastupila 1890. kao Sidonija (A. Daudet, Fromont junior i Risler senior) u zagrebačkome HNK-u, gdje je kao iznimna glumica djelovala sljedećih 50 godina. Na početku karijere nastupala je u raznovrsnim ulogama, dramskim, baletnim i operetnim. Nastavila je kao glumica konverzacijskoga salonskoga kazališta, pretežito francuskih autora: Zaza (P. Berton – Ch. Simon), Vojvotkinja de Maulevrier (G. A. de Caillavet – R. de Flers, Zeleni frak), Atenaja (G. Ohnet, Vlasnik talionica), Gđa Faure (E. Bourdet, Teška vremena) i Kneginja Platta-Ettingen (F. Molnár, Olimpija). Druga joj je struka bila psihološka realistična drama koja je u hrvatsko kazalište na prijelazu iz XIX. u XX. st. uvela realistički i psihološki stil interpretacije. Značajnije uloge: Anisja (L. N. Tolstoj, Moć tmine), Hanna (G. Hauptmann, Kirijaš Henschel), Jelena (M. Gorki, Malomještani), Alice, Laura, Elisa (A. Strindberg, Smrtni ples i Vampir; Otac; Lomača), Gđa Borkman (H. Ibsen, John Gabriel Borkman), Gđa Frola (L. Pirandello, Što je istina) i Bianca (M. Praga, Zatvorena vrata). Posebno se istaknula u domaćem repertoaru kao Katja (S. Tucić, Truli dom), Vojnovićeva Mare od poste (Ekvinocijo) i Ana Menze Bobali (Dubrovačka trilogija), te Mila i Bakica (J. Kulundžić, Ponoć; Škorpion). Bila je iznimno uspješna u nijansiranju komično-sarkastičnih i dramskih trenutaka. Nastupila u filmu Dama sa crnom krinkom (1919). Citiranje: Mihičić, Milica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na kazališnu glumicu Milicu Mihičić

(doslovno iz odluke: „u spomen na kazališnu glumicu Milicu Mihičić“)

Wikipedia Wikidata