Miljenko Stančić
Varaždin 1. 3. 1926. – Zagreb 13. 5. 1977.
Miljenko Stančić (Varaždin, 1. ožujka 1926. – Zagreb, 13. svibnja 1977.) bio je hrvatski slikar i grafičar.
Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949., bio je član "Petorice". Uz slikarstvo, bavio se izradom ilustracija za novine, knjige i časopise, te scenografijom. Njegovo slikarstvo kritika najčešće svrstava u nadrealizam, magični realizam ili fantastično slikarstvo.
Samostalno je izlagao u Zagrebu, Beogradu, Varaždinu, Rijeci, Vukovaru, Splitu, Ljubljani, Parizu, Bruxellesu. Retrospektivne izložbe imao je u Zagrebu 1971. i postumno 1981. U Varaždinu je 2006. otvorena njegova retrospektivna izložba i Galerija. Predavao je na akademiji u Zagrebu od 1961. do svoje prerane smrti u 51. godini života. Iako je umro u Zagrebu, pokopan je na Varaždinskom groblju. O Stančićevu životu i radu objavljeno je više monografija te snimljeno nekoliko filmova.
== Izvori ==
Bilješke i literatura
Stančić, Miljenko Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 18. listopada 2017.
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Marija Cesar, Slikarstvo Miljenka Stančića u okviru hrvatskog nadrealizma, diplomski rad, 2015.
Aleksandra Pavlović, Nadrealističko slikarstvo Miljenka Stančića, završni rad, 2017.
Enes Quien, Onirizam i pasatizam bez premca Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. listopada 2017. (Wayback Machine), Vijenac 603/2017
Stančić, Miljenko, hrvatski slikar i grafičar (Varaždin, 1. III. 1926 – Zagreb, 13. V. 1977). Diplomirao slikarstvo 1949., pohađao specijalni tečaj grafike kod T. Krizmana (1949–51) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je predavao (1961–77). Začetnik poetskonadrealističkoga smjera u hrvatskom slikarstvu. Njegovo se slikarstvo od samoga početka razvijalo kao osebujna i neovisna slikarska vizija u kojoj se na bizaran način isprepleću stvarni, intimni, autobiografski i imaginarni događaji tvoreći fantastičan svijet zbivanja na granici između sjećanja, sna i čistoga priviđenja. Služeći se tehnikom starih majstora (Vermeer, G. de la Tour) slikao je začuđujućom perfekcijom i istančanim tonskim nijansiranjem, a slijedeći iskustva J. Račića stvorio je jedinstvenu poetsku sintezu staroga i novoga, nostalgičnoga i suvremenoga (Mrtvo dijete, 1954; Stara ulica, 1955; Mrtvačnica, 1956). Značajan dio njegova opusa čine vedute rodnoga Varaždina, uglavnom opustjele ulice i trgovi, obrisi baroknih crkava i krovova u prigušenoj sutonskoj svjetlosti (Sv. Florijan, 1951–52; Panorama Varaždina, 1962; Franjevačka ulica, 1974). Od 1954. slikao je fantazmagorične metamorfoze ljudskih likova (Svadba, Djevojka cvijet, Rasap sna) i kompozicije s metafizički smirenim figurama u začudno osvijetljenim poetskim interijerima (ciklusi Ljubavnici, Kartaši, Ljubavna pisma, Dječje igre) u kojima je oko 1958. prevladavala težnja prema plošnom i dekorativnomu shvaćanju površine. U potonjem razdoblju nastala su djela u kojima je nastojao razgradnjom slikane površine ostvariti nove kromatske vrijednosti (Telegram, 1966; Franck, 1968; Obitelj čuvara pruge, 1971). Promjene koje je postupno uvodio u slikarstvo nakon 1970. označava u prvom redu obogaćenje motiva erotskim sadržajem skladnih organičkih oblika iz kojih izbija punoća životne energije (Pupkovina, 1973; Rađanje, 1976). Crtao je ilustracije za novine i časopise (Vjesnik, Naprijed, Narodni list, Kerempuh, Republika). Izrađivao je zidne slike (na stropu HNK-a u Varaždinu, 1967), grafiku (Varaždinske dopisnice, 1960. i 1977; bibliografska mapa Područje poljubaca s pjesnikom Z. Golobom, 1976) i scenografiju (M. Krleža: U agoniji, 1959). O Miljenku Stančiću snimljeno je nekoliko filmova. Zbirka njegovih slika otvorena je u Varaždinu 2006. Citiranje: Stančić, Miljenko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji