Milka Trnina

operna pjevačica; 1863-1941

Trnina (Ternina), Milka (pravo ime Katarina), hrvatska pjevačica, sopran (Doljnji Sip kraj Vezišća, 19. XII. 1863 – Zagreb, 18. V. 1941). Godine 1869. došla je u Zagreb k ujaku književniku J. Jurkoviću; studirala pjevanje kod Ide Wimberger i I. Zajca. Završila je Konzervatorij u Beču kod znamenitoga pjevačkog pedagoga Josepha Gänsbachera i kao njegova najbolja učenica bila nagrađena zlatnom medaljom. Debitirala je u Zagrebu 11. IV. 1882. Od 1883. bila je članica Opere u Leipzigu, od 1884. u Grazu, od 1886. u Bremenu te od 1890. u Münchenu, gdje je bila imenovana kraljevskom bavarskom komornom pjevačicom; od 1900. djelovala je kao slobodna umjetnica. Godine 1895. prvi je put gostovala u Londonu; u opernoj kući Covent Garden od 1898. do 1906. imala je 56 nastupa, a uloga Tosce 1900. u istoimenoj Puccinijevoj operi prokrčila joj je put u svijet. Sâm je Puccini smatrao da se »nijedna Tosca nikada nije približila Trnininoj«. U Zagrebu je u punoj slavi gostovala 1898., a 1899. nastupila je na Bayreuthskim svečanim igrama. Američku karijeru započela je 1896. u Bostonu, a od 1900. do 1904. pjevala je u Metropolitan Operi, u kojoj je imala 79 nastupa i gdje je 1901. bila prva Tosca, te 1903. Kundry u prvoj izvedbi Wagnerova Parsifala izvan Bayreutha. Blistavu dvadesetčetverogodišnju karijeru, u kojoj je ostvarila 65 uloga u više od 1200 nastupa, među kojima su i koncertni, bila je zbog bolesti prisiljena prekinuti na vrhuncu: posljednji je put nastupila na sceni 1. IX. 1906. u Münchenu. Nakon povratka u Zagreb bila je počasni profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a njezina učenica bila je i Z. Kunc-Milanov.Trnina je bila izrazito suvremena i napredna umjetnica koju su jednako zanimale dramska, vizualna i glazbena komponenta, čime je, među ostalim, unijela revoluciju i u pristupu i u interpretaciji Wagnerovih heroina. Iznimne snage u izrazu, ostvarila je veličanstvene kreacije među kojima su se osobito isticale, uz Toscu, one u Wagnerovim operama Tannhäuser (Elizabeta) i Tristan i Izolda (Izolda). Citiranje: Trnina, Milka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

TRNINA, Milka (Ternina, Katarina), pjevačica, sopran (Doljnji Sip, Vezišće kraj Križa, 19. XII. 1863 — Zagreb, 18. V. 1941). Nećakinja pedagoga i pisca J. Jurkovića. Pjevanje učila privatno u Ide Wimberger u Zagrebu te 1880–83. u J. Gänsbachera na bečkom Konzervatoriju, gdje je položivši završni ispit nagrađena zlatnom medaljom. Koncertno započela nastupati za školovanja u Zagrebu i Beču, 1882. debitirala u zagrebačkom kazalištu kao Amelija (G. Verdi, Čuvidski ples) te nastupila u ulogama Selike (G. Meyerbeer, Afrikanka) i Leonore (Verdi, Trubadur), a 1883. Margarete (C. Gounod, Faust) i Aide (Verdi). Za angažmana u Novom gradskom kazalištu u Leipzigu (1883–84), Zemaljskom kazalištu u Grazu (1884–86) i Gradskom kazalištu u Bremenu (1886–90) svoj je repertoar obogatila s tridesetak novih uloga, među njima Rehe (J. F. Halévy, Židovka), Pamine i Prve dame, Grofice i Donne Anne (W. A. Mozart, Čarobna frula, Figarov pir i Don Giovanni), Valentine, Berthe i Alice (Meyerbeer, Hugenoti, Prorok i Robert Đavo), Agathe, Rezije, Eglantine i Clarisse (C. M. von Weber, Strijelac vilenjak, Oberon, Euryanthe i Die drei Pintos), Leonore (L. van Beethoven, Fidelio), Micaele (G. Bizet, Carmen), Mignon (A. Thomas), Princa Orlovskoga (J. Strauss ml., Šišmiš) i Terese (H. Berlioz, Benvenuto Cellini) te već tada kreirala gotovo sve junakinje u operama R. Wagnera: Elsu i Ortrud (Lohengrin), Sentu (Ukleti Holandez), Evu (Majstori pjevači), Brangänu i Izoldu (Tristan i Izolda), Brünnhildu (Walküra, Siegfried, Sumrak bogova), a napose Elizabetu (Tannhäuser), koja se pokazala jednom od najljepših i njoj najdražih uloga u karijeri. U Kraljevskom dvorskom i nacionalnom kazalištu u Münchenu 1889. gostovala, 1890. u lipnju primljena u stalni angažman i već u prosincu imenovana kraljevskom bavarskom opernom i komornom pjevačicom; do kraja angažmana 1899. ondje postignula uspjehe koji su je uvrstili u vrh svjetske operne reprodukcije. Njezine interpretacije Wagnerovih likova izazivale su najviše pozornosti postupno postavši uzorom za buduće naraštaje, a uz Elizabetu, Brünnhildu i Sentu svojim je najuspjelijim ulogama tada držala Groficu i Fiordiligi (Mozart, Figarov pir i Così fan tutte) te Leonoru (Fidelio). Uz nove uloge iz standardnoga repertoara – Santuzze (P. Mascagni, Cavalleria rusticana), Idamantea i Donne Elvire (Mozart, Idomeneo i Don Giovanni), Venere i Sieglinde (Wagner, Tannhäuser i Walküra) te Lucrezije Borgie (G. Donizetti) – kreirala je i one iz rjeđe izvođenih opera, poput Djamileh (Bizet), Chimène (P. Cornelius, Der Cid), Catarine Cornaro (F. P. Lahner), Malvine (É. N. Méhul, Uthal) i Milade (B. Smetana, Dalibor), a u suvremenom opernom repertoaru nastupila je kao Didon (Berlioz, Les Troyens à Carthage), Gwendoline (A. E. Chabrier), Nefta (A. Franchetti, Asrael), Luisa (Mascagni, I Rantzau) i Ingwelde (M. von Schillings) te kreirala uloge Borghild, Sareme i Nanne na praizvedbama opera Sonntagsmorgen (G. R. Schjelderup, 1893), Sarema (A. von Zemlinsky, 1897) i Der Fremdling (H. Vogl, 1899). U Münchenu je priznanja stekla i kao pjevačica Lieda. Usporedno sa stalnim angažmanima ostvarila je i mnogobrojna gostovanja; među pojedinačnima ističu se nastupi 1887. u Kraljevskoj opernoj kući u Berlinu (Tannhäuser), 1896. u Moskvi (koncert pred ruskim carskim parom prigodom krunidbe Nikole II) te 1899. na Svečanim igrama u Bayreuthu, gdje je na poziv Wagnerove udovice Cosime kreirala ulogu Kundry (Wagner, Parsifal), dok je u Londonu i New Yorku bila redovita gošća. U Londonu je prvi put nastupila 1895, na koncertu u Queen’s Hallu pod ravnanjem H. Levija, a u Kraljevskoj opernoj kući Covent Garden gostovala 1898, 1900–01, 1903–04. i 1906. na 56 predstava s 10 uloga (raskošne kostime za nju je kreirao slikar P. Anderson) te postignula svoje najveće uspjehe. Od prvoga nastupa, u operi Tristan i Izolda, kad je kritika njezinu kreaciju ocijenila savršenim utjelovljenjem Izolde, do posljednjega, u ulozi Elizabete (Tannhäuser), potvrdila se kao vodeći wagnerijanski sopran svojega doba nastupajući i kao Sieglinda (Walküra), Brünnhilda (Walküra, Siegfried, Sumrak bogova) te Elsa i Ortrud (Lohengrin). Bila je zapažena i kao Leonora (Fidelio), a 1900. trijumfirala je u naslovnoj ulozi na engleskoj praizvedbi opere Tosca G. Puccinija, koji je izjavio da se ni jedna pjevačica poslije nije približila njezinoj interpretaciji toga lika (H. Klein, 1931). U SAD gostovala od 1896, kad je pod ravnanjem W. Damroscha s njegovom Opernom družinom nastupila u Bostonu, Albanyju, Philadelphiji, Baltimoreu i New Yorku kao Brünnhilda (Walküra i Siegfried), Elizabeta (Tannhäuser), Elsa (Lohengrin), Izolda te Leonora (Fidelio). Potkraj 1899. s ansamblom Metropolitana gostovala u Cincinnatiju, Chicagu i Bostonu te u siječnju 1900. prvi put nastupila u Operi Metropolitan u New Yorku ostvarivši izniman uspjeh kao Elizabeta, a potom se ulogama Brünnhilde, Sieglinde, Izolde, Sente, Leonore (Fidelio) i Prve dame (Čarobna frula) istaknula kao jedna od najvećih zvijezda sezone. Gostujući i u sezonama 1900/01, 1901/02. te 1903/04, u 14 je uloga nastupila 125 puta, od toga 79 puta u zgradi kazališta; osobito zapaženi bili su njezini nastupi 1901. u veljači na američkoj praizvedbi Tosce i u prosincu na otvorenju sezone s operom Tristan i Izolda, 1903. u prosincu na prvoj izvedbi Parsifala izvan Bayreutha te posljednji, u travnju 1904. u operi Sumrak bogova. U više je navrata gostovala i u Zagrebu: 1884–86. i 1894. na koncertima HPD »Kolo« i HGZ (1893. imenovana začasnom članicom) te u kazalištu 1885–87 (Aida, Hugenoti, Trubadur, Čuvidski ples) i u ožujku 1898, na poziv S. Miletića; nastupivši na osam predstava u ulogama Elizabete (Tannhäuser), Leonore (Trubadur), Aide i Leonore (Fidelio, hrvatska praizvedba), bila je primljena s dotad neviđenim poštovanjem, slavljem i počastima (kazalište ju je imenovalo začasnom članicom, a Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera, u čiju dobrobit je nastupila, njezinim je imenom nazvalo slapove na istočnom dijelu jezera Milanovca). U Münchenu je gostovala na Svečanim igrama u Kazalištu princa regenta 1901, 1902, 1904. i 1906. u operama Tannhäuser, Lohengrin, Tristan i Izolda te Walküra, kojom je, nastupajući u ulozi Sieglinde 1. IX. 1906. završila pjevačku karijeru. Povukla se zbog zdravstvenih tegoba uzrokovanih upalom ličnoga živca 1902. God. 1907–10. živjela u Berchtesgadenu, 1910–13. poučavala pjevanje na College of Music u New Yorku te od 1913. do kraja života boravila u Zagrebu, gdje je od 1922. bila počasna profesorica pjevanja na Muzičkoj akademiji (1923–31. pročelnica Odjela za solo-pjevanje), a usporedno se, često anonimno, bavila i dobrotvornim radom, osobito za I. svjetskoga rata (pjevajući Ave Mariju L. Cherubinija na dobrotvornom koncertu u zagrebačkoj katedrali posljednji put javno nastupila 15. IV. 1916). U karijeri je ostvarila 65 uloga i oko 1200 nastupa (u najintenzivnijem razdoblju 1890–1900. nastupala više od 60 puta godišnje), uključivo i solističke koncerte te nastupe u oratorijskim djelima (Verdijev Requiem, Muka po Mateju J. S. Bacha). Pjevala je na hrvatskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku, nastupajući uz najveće pjevače toga doba (E. Caruso, L. Slezak, J. de Reszke) pod ravnanjem znamenitih dirigenata (F. Mottl, R. Strauss). Njezin repertoar širokoga stilskoga raspona i različitih vokalnih zahtjeva odraz je iznimne nadarenosti i savršena vladanja pjevačkom tehnikom. Kritika je isticala njezin neobično podatan i sonoran glas, tople i plemenite boje te »čarobne milozvučnosti«. Osim pjevački izražajnim, odlikovala se i glumački psihološki snažnim kreacijama uloga (po tome uspoređivana s Eleonorom Duse i Sarah Bernhardt), izvorno koncipiranima, te se jednako pridajući značenje pjevačkoj i dramatskoj kao i vizualnoj komponenti uloga potvrdila kao moderna umjetnica. Bila je jedna od najslavnijih i najcjenjenijih umjetnica svojega doba. Prema L. Eisenbergu, njezina se umjetnička osebujnost teško može okarakterizirati (»Ostvarenja ove izvanredne pjevačice objave su savršene umjetnosti«). Unatoč tomu što se protivila snimanju svojega glasa, L. Mapleson je na valjku fonografa na predstavama u Metropolitanu snimio 1901. ariju i duet s Reszkeom iz Tristana i Izolde (presnimljeno, International Record Collectors’ Club, 1939) te 1902. finale iz Tosce; obje snimke presnimljene na CD Mauricegrau@metropolitanopera (Symposium Records, 2002). Ostavština joj se čuva u Muzeju grada Zagreba (MGZ; oko 250 predmeta, uključivo zbirku fotografija i četiri Andersonova kostima), manjim dijelom u Gradskom muzeju Požega i HDA (osobni fond). Velike dokumentarne izložbe o njoj MGZ priredio je 2006. u Covent Gardenu u povodu obljetnice njezina tamošnjega posljednjega nastupa te 2013. u Zagrebu u povodu obljetnice rođenja. Njezino ime u Vezišću nose od 1963. Dom kulture te od 1983. glazbena manifestacija Lipanjski susreti i Amatersko pjevačko društvo (u povodu obljetnice o njoj je ondje održan simpozij 1988), a od 1967. osnovna glazbena škola i od 1976. pri njoj osnovan zbor (od 1994. samostalni Vokalni ansambl) u Ivanić-Gradu, gdje je 2003. osnovana Udruga poklonika Milke Trnine (danas djeluje u Zagrebu). Portretirao ju je J. Crnobori (1985, Opera Metropolitan), poprsja su joj izradili J. Cmrok (1963, Vezišće, ispred Doma kulture) i V. Radauš (1971, Zagreb, predvorje HNK), a medalju Ž. Janeš (1971). Nadahnuta njome i njezinim kostimima, Ljerka Njerš izradila je ciklus Hommage Milki Trnini (izložba s istoimenim katalogom u MGZ 2001; od 2010. u stalnom postavu Galerije Križ, Spomen-soba Milke Trnine); tematizirana i u književnosti (K. Lončarević, Hrvatski Parsifal. New York 1980, i Parsifal and Ternina. Chicago 1983; T. Mraović, Tajna Milke Trnine. Zagreb 2015). God. 2011. proglašena je počasnom građankom Zagrebačke županije. Općina Križ, koja od 2011. dodjeljuje po njoj nazvanu plaketu za prinos promicanju njezine kulturne ostavštine te od 2012. stipendiju za nadarene učenike i studente, proglasila je 2013. Godinom Milke Trnine, u sklopu koje je izdana poštanska marka s njezinim likom (serija Znameniti Hrvati). Udruženje muzičkih umjetnika Hrvatske (Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika) od 1958. dodjeljuje godišnju Nagradu »Milka Trnina« (medalja u srebru, K. Angeli Radovani, 1973) reproduktivnim umjetnicima i komornim sastavima, a od 1964. sporadično te od 1990. kontinuirano i Diplomu »Milka Trnina« velikim ansamblima. LIT.: F. Ksaver Kuhač (Fr. Š. K.): (O debiju u Zagrebu). Vienac, 14(1882) 16, str. 250–251. — Milka Trnina. Prosvjeta, 2(1894) 3, str. 81, 88; 6, str. 191. — (Intervjui): Agramer Zeitung, 72(1897) 177, str. 3–4. — Obzor, 38(1897) 237, str. 3. — Hrvatska pozornica, 1925–26, 4, str. 51–55. — M. Grlović: Milka Trnina u Zagrebu. Nada, 4(1898) 9, str. 135–137; 10, str. 151–152. — Milka Trnina und Puccini. Agramer Zeitung, 78(1903) 25, str. 5–6. — L. Eisenberg: Groβes biographisches Lexikon der deutschen Bühne im XIX. Jahrhundert. Leipzig 1903, 1029. — H. Klein: Thirty Years of Musical Life in London 1870–1900. New York 1903. — B. Širola (Dr. Br. Š.): Milka Ternina. Vijenac, 1(1923) 15, str. 298–300. — A. von Mensi–Klarbach: Alt–Münchner Theater–Erinnerungen. München 1925. — Sastanak Ternine i Toscaninija u Bayreuthu. Jutarnji list, 19(1930) 6650, str. 6. — H. Klein: Great Women–Singers of My Time. London 1931. — J. Badalić: Iz legendarne Moslavine. Jutarnji list, 21(1932) 7384, str. 19. — (U povodu 50. godišnjice nastupanja): Svijet, 7(1932) XII/16, str. 388. — Teater, 5(1932) 7, str. 1, 3–5. — Ž. Harambašić, 15 dana, 2(1932) 8, str. 121. — L. Šafranek-Kavić, Obzor, 73(1932) 83, str. 2. — J. Truhelka: Milka Ternina. Sv. Cecilija, 28(1934) 1, str. 7–11. — Svjetska veličina i velika Hrvatica. Hrvatica, 2(1940) 6, str. 3–4. — (Nekrolozi): P. Dulčić, Hrvatska pozornica, 1940–41, 38, str. 1–2. — M. Grković, Ibid., 41, str. 1–4. — A. Goglia, Zagreb, 9(1941) 6/7, str. 132–142; 8/9, str. 179–186. — H. Wolf (h. w.), Hrvatski narod, 3(1941) 96, str. 10; 98, str. 7. — Hrvatska revija, 14(1941) 6, str. 281–282. — L. Slezak: Mein Lebensmärchen. München 1948. — A. Erskine: Milka Ternina. First Metropolitan Tosca. Opera News (New York), 1956, 2. I. — A. Reiching: Nedostižna Trnina. Telegram, 2(1961) 61, str. 11. — Isti: Velika među najvećima. Ibid., 4(1963) 191, str. 7. — M. Grković: Milka Trnina. Zagreb 1966. — I. Kolodin: The Metropolitan Opera 1883–1966. New York 1968. — I. Mirnik: Milka Trnina na fonografskim snimkama. Vjesnik, 37(1976) 17. II, str. 13. — S. Miletić: Hrvatsko glumište. Zagreb 1978. — S. Škrinjarić: Milka Trnina u Kuzmici. Vjesnik, 39(1978) 10. XII, str. 8. — J. Martinčević-Lipovčan: Trnina i afera »Parsifal«. Ibid., 44(1983) 22. II, str. 7. — N. Gol: Vezišće svojoj Milki Trnini. Matica, 34(1984) 7/8, str. 33–34. — S. Tuksar: Milka Trnina 1863–1941–1984. Kaj, 17(1984) 4/5, str. 157–162. — A. Bogner-Šaban: Milka Trnina u korist drugih. Arti musices, 20(1989) 1/2, str. 139–145. — V. Vouk: Pedeseta obljetnica smrti Milke Trnine. Tonovi, 6(1991) 16, str. 40–41. — L. Županović: Reproduktivni počeci Milke T(e)rnine u Zagrebu u svjetlu glazbenih kritika Iva Vojnovića. Marulić, 24(1991) 5, str. 615–621. — I. Mirnik: Milka Trnina u Grazu. Sv. Cecilija, 62(1992) 1, str. 7–9. — M. Barbieri: Hrvatski operni pjevači. Zagreb 1996. — M. Hribar-Ožegović: Pismo Milke Trnine i Hedvige Bann Stergar. Umjetnost riječi, 40(1996) 2/3, str. 83–99. — L. Ivančević-Španiček: Predmeti iz ostavštine Milke Trnine u Gradskom muzeju Požege. Informatica museologica, 27(1996) 1/2, str. 78–80. — K. J. Kutsch i L. Riemens: Großes Sängerlexikon, 5.Bern—München 1997³. — V. Gajski: Od Vezišća do Amerike. Kloštar Ivanić 2001. — S. Moslavac: Milka Trnina. Zbornik Moslavine, 2004–05, 7/8, str. 193–214. — R. Somerset-Ward: Angels and Monsters. Male and Female Sopranos in the Story of Opera 1600–1900. New Haven—London 2004. — Z. Weber: Slap Milke Trnine dobio spomen-ploču. Hrvatsko slovo, 10(2004) 490, str. 19. — Milka Ternina and the Royal Opera House (katalog izložbe). Zagreb 2006. — B. Beštak: Milka Trnina, dobitnica Kraljevskog bavarskog odlikovanja. Numizmatičke vijesti, 48(2006) 59, str. 306–313. — (O izložbi u Covent Gardenu): N. Ožegović, Nacional, 2006, 569, str. 54. — B. Pofuk, Jutarnji list, 9(2006) 3. VI, str. 24. — F. Turner Vučetić, Vijenac, 14(2006) 21. XII, str. 19. — V. Katalinić: Milka Trnina. U: Croatica, 1. Zagreb 2007, 528–533. — L. Ivančević-Španiček: Umjetnik i njegova sredina. Književna revija, 52(2012) 1, str. 71–75. — Milka Trnina (monografija s popisom nastupa i uloga). Križ 2013. — R. Santo: Ostavština Milke Trnine u Zbirci izvaneuropskih kultura Etnografskog muzeja. Etnološka istraživanja, 18–19(2013–14) str. 239–254. — Z. Weber: Svjetska slava hrvatske primadone. Kolo, 23(2013) 3/4, str. 258–277. — V. Požgaj: 2013. Godina Milke Trnine. Cantus, 2014, 185, str. 59. — Potpunija lit. do 1941. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 13–14. Zagreb 1984–1986.

Milka Trnina (Vezišće u Općini Križ pokraj Ivanić-Grada, 19. prosinca 1863. – Zagreb, 18. svibnja 1941.) bila je hrvatska operna umjetnica, članica državne opere u Münchenu, prva Tosca londonskoga Covent Gardena i njujorške Metropolitan Opere.
== Životopis ==
Katarina Milka Trnina rođena je u Vezišću kao drugo dijete u obitelji Tone i Franjice Trnine. Otac Tone bio je mlinar, a nakon jednog povratka sa sajma umire od posljedica upale pluća. Očeva smrt fizički razdvaja obitelj. Majka Franjica i stariji brat Milan ostaju u Vezišću dok Milka najprije odlazi u zagrebačko Odgojilište sestara milosrdnica, a potom brigu o njoj preuzima ujak, hrvatski književnik i publicist Janko Jurković. Obitelj Janka Jurkovića prijateljevala je s Idom Wimberger Brkić, voditeljicom privatne škole pjevanja i ta će se povezanost pokazati ključnom za Milkin glazbeni početak. Nakon pohađanja Idine škole, u razdoblju od 1876. do 1879. godine, Milka odlazi na bečki konzervatorij kod glazbenoga pedagoga Josepha Gänsbachera, a svoj prvi nastup ostvaruje na pozornici Zagrebačke opere 11. travnja 1882. kao Amelija u Verdijevoj operi "Čuvidski ples" (kasnije nazvan Krabuljski ples).
Zagrebačku pozornicu zamjenjuje onima u Leipzigu (1883. godine), Grazu i Bremenu (1890. godine), a postaje i članicom državne opere u Münchenu gdje dobiva počasni naslov bavarske dvorske komorne pjevačice. Nastup u Bayreuthu ostaje obilježen nezadovoljstvom Wagnerove udovice Milkinom izvedbom zbog čega joj Cosima Wagner više nikada nije uputila poziv za nastup. U londonskome Covent Gardenu 1900. godine prva pjeva Toscu, isto tako i u New Yorku, gdje osim nastupa u opernoj kući Metropolitan, drži poduku iz pjevanja. Nazivali su je pjevajućom Eleonorom Duse. Premda je u prvom redu bila vagnerijanska pjevačica, veličanstveno je interpretirala i Beethovenovu Leonoru u Fideliju ili prpošnu Fiordiligi u Mozartovoj operi Cosi fan tutte, a Puccini je u to vrijeme rekao da se nijedna Tosca ne može usporediti s Trninom. Najbolji kritičari njezina doba smatrali su da je Wagnerove junakinje pjevala onako kako ih je sam Wagner zamišljao.
Zbog ozbiljnih problema s mimičkim živcem i neuspješnog operativnog zahvata, otkazuje turneju i naglo završava karijeru. Svoj posljednji nastup, ulogu Sieglinde, odigrala je u Prinzregententheateru 1906. godine.
Sedam godina nakon toga ponovno je u Zagrebu nakon što se neko vrijeme selila od Obersalzberga i Berchtesgadena do Beča i Münchena. Godine 1923. postaje počasnom članicom Muzičke akademije, voditeljicom odjela solo pjevanja i članicom ispitne komisije. Jednom od učenica postaje joj Zinka Kunc koja će i sama biti zvijezdom Metropolitana.
Umire od upale pluća u Zagrebu 18. svibnja 1941. godine. Posljednja joj je želja bila da pogreb bude održan prije podneva, bez ikakvih popratnih govora i samo uz zvuke hrvatske himne nad otvorenim grobom te bez cvijeća i vijenaca, a s uplatama u dobrotvorne svrhe.
== Nagrade i priznanja ==
Bayrische Goldene Medaille für Kunst und Wissenschaft
Meiningisches Verdienstkreuz für Kunst und Wissenschaft
== Zanimljivosti ==
kao mjesto rođenja u pojedinim se izvorima navodi Donji Sip pored Vezišća
po Milki Trnini nazvan je jedan slap na Plitvičkim jezerima, kao i nagrada Hrvatskog udruženja glazbenih umjetnika
u čast Milke Trnine u Križu i Ivanić-Gradu održava se više kulturno-umjetničkih i zabavnih događanja
u domovini i svijetu Trnina se proslavila kao jedna od najvećih interpretatorica Wagnerovih tragičnih junakinja, a upravo je među velikim zaljubljenicima u Wagnerova djela bio i poduzetni švicarski tvorničar čokolade Carl Russ-Suchard (inače zet Philippea Sucharda, osnivača tvrtke Suchard). To oduševljenje, naklonost, a možda i pritajena ljubav, iznjedrili su priču da je "Milka" nazvana u čast Milke Trnine.[nedostaje izvor]
U lipnju 1896. Trnina nastupa u Moskvi pred ruskim kraljevskim parom u povodu krunidbe cara Nikolaja II. Po želji carice izvodi Izoldinu ljubavnu smrt, jednu od najljepših arija iz Wagnerove opere Tristan i Izolda. Ruski ju je car nagradio velikim dijamantnim brošem s rubinima, koji se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, dok joj je carica darovala briljantnu narukvicu.
Po njoj je nazvan NK Milka Trnina Vezišće, nogometni klub iz njenog rodnog mjesta.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Milka Trnina i Royal Opera House  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. srpnja 2007. (Wayback Machine)
Vokalni ansambl "Milka Trnina"
Vijenac  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. srpnja 2004. (Wayback Machine) Hrvatski operni pjevači 1945. – 2002.

Wikipedia Wikidata