Milovan Gavazzi
Gospić 18. 3. 1895. – Zagreb 20. 1. 1992.
Milovan Gavazzi (Gospić, 18. ožujka 1895. – Zagreb, 20. siječnja 1992.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih etnologa 20. stoljeća. Postavio je temelje etnološkomu znanstvenom radu u Hrvatskoj te odgojio mnoge naraštaje hrvatskih etnologa.
== Životopis ==
Studirao je slavistiku, germanistiku i filozofiju u Zagrebu i Pragu. Utemeljitelj je etnološkog znanstvenog rada kao i nastave etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za etnologiju. U razdoblju od 1923. do 1927. radio je kao kustos u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Od 1927. godine profesor je na Katedri za etnologiju do umirovljenja 1965. godine. Nastavnim se je radom bavio još gotovo dva desetljeća nakon umirovljenja.
Bavio se poviješću etnologije, praslavenskom etnografskom baštinom, hrvatskom tradicijskom kulturom i kulturom drugih slavenskih naroda te ostalih europskih naroda kao i izvaneuropskim kulturama. Pored toga proučavao je folklornu glazbu, glazbala i ples. Uz nastavni i znanstveni rad pokrenuo je izdavačku i filmsku djelatnost te je započeo i etnološku kartografiju. Dobitnik je Herderove nagrade 1970. godine. Dvanaesti kongres Međunarodne unije antropoloških i etnoloških društava dodijelio mu je, kao etnologu svjetskoga značenja, 1988. posebnu plaketu. Autor je niza knjiga, studija i članaka.
Godišnja nagrada i nagrada za životno djelo Hrvatskog etnološkog društva koja se dodjeljuje za iznimna postignuća u etnologiji nazvana je njegovim imenom.
== Djela (izbor) ==
Godina dana hrvatskih narodnih običaja (Zagreb, 1939., 1988.2, 1991.3)
Pregled etnografije Hrvata (Zagreb, 1940.)
Sudbina stare slavenske baštine kod Južnih Slavena (Beograd, 1959.)
Vrela i sudbine narodnih tradicija (Zagreb, 1978.)
Baština hrvatskog sela (Zagreb, 1991.)
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Gavazzi, Milovan Hrvatska enciklopedija. LZMK
LZMK / Hrvatski biografski leksikon: Gavazzi, Milovan (autor: Vitomir Belaj, 1998.)
hrcak.srce.hr – Vitomir Belaj: »In memoriam: prof. dr. Milovan Gavazzi«
hrcak.srce.hr »Bibliografija radova Milovana Gavazzija«
Youtube – Milovan Gavazzi komentira stalni postav Etnografskog muzeja
GAVAZZI, Milovan, etnolog i etnomuzikolog (Gospić, 18. III. 1895 — Zagreb, 20. I. 1992). Sin Artura, geografa. Gimnaziju završio 1913. u Zagrebu, a glazbenu naobrazbu stekao u glazbenoj školi HGZ. Studirao na Zagrebačkom sveučilištu filozofiju i kroatistiku povezanu sa studijem slavenskih jezika i kultura. Kolegij o narodnom pjesništvu (T. Maretić) i seminar o slavenskoj kući usmjerili su njegovo zanimanje na etnološke probleme. Osmi semestar odslušao je u Pragu, gdje je slušao L. Niederlea te 1918. i 1919. položio profesorske ispite. Doktorirao je 1919. tezom Ritmika hrvatskih narodnih pjesama i javio se muzikološkim i folklorističkim radovima u raznim časopisima. Nakon diplome zaposlio se kao nastavnik na Muškoj učiteljskoj školi, a 1922. kao kustos u Etnografskom muzeju u Zagrebu. God. 1925/26. boravi ponovno u Pragu kao stipendist, da bi 1927. bio postavljen za profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tu je, nakon neuspjela pokušaja osnutka etnološkoga studija (P. Bulat), iznova ustrojio potpuni studij etnologije koji je obuhvatio ne samo proučavanje pučke kulture Hrvata, nego i ostalih europskih i izvaneuropskih naroda. U okviru seminara G. je potaknuo stručne djelatnosti, izdavačku i skupljačku, snimao je etnološke filmove (pionir je etnološke kinematografije u nas), a započeo je i s etnološkom kartografijom. Nakon ustrojstva Banovine Hrvatske (1939) vodio je neko vrijeme Etnografski muzej. Još 1930. bio je uključen u rad Odbora za narodni život i običaje, pa je 1955–60. uređivao i Zbornik za narodni život i običaje i bio 1952. izabran za dopisnog člana Akademije, ali se nakon nesporazuma oko uređivanja Zbornika zahvalio na članstvu. Umirovljen je 1965, ali je i dalje honorarno predavao i sudjelovao u poslijediplomskoj nastavi te odgojio niz pokoljenja hrvatskih etnologa. Njegov je znanstveni interes bio izrazito kulturnopovijesno usmjeren, ali je ipak, imun na različite determinizme i opravdano sumnjičav prema teorijskim zabranima, ostao izvan ondašnjih etnoloških struja i škola. Sam je svoja teorijska ishodišta izložio tek 1989 (Ein wissenschaftlicher Werdegang – Gedanken, Arbeitsmethoden und Erfahrungen. Problemy metodologiczne etnografii, Warszawa 1989). Posebno zanimanje posvetio je, kako je to nazvao, »kulturnoj analizi« seljačke kulture. Polazeći od hrvatske kulture, koju je nastojao smjestiti u prostornu i vremensku dimenziju, širio je područje svog proučavanja postupno na srednju i jugoistočnu Europu. Utvrdio je pojedine povijesno prepoznatljive kulturne slojeve (kao starobalkanski, slavenski, tursko-istočnjački itd.), odredio njihove sadržaje, označio kulturne areale (u Hrvata su to jadranski, dinarski i panonski) i nabrojio njihove kulturne značajke. Područje njegova interesa obuhvatilo je čitavo područje tradicijske seljačke kulture, materijalno, duhovno i društveno. Ukazivao je na kulturna strujanja koja su mijenjala i obogaćivala kulture u jugoistočnoj Europi (napose iz alpskog areala i s jugoistoka), analizirao sadržaje pojedinih kulturnih slojeva i ponirao sve dublje u povijest pučke kulture. Znatnu je pažnju posvetio praslavenskom kulturnom sloju, otkrivao njegove elemente i ukazao na njihovu sudbinu. Na temelju usporedbi pojedinih ženskih odjevnih i ukrasnih predmeta uočio je prastare kulturne veze između predaka današnjega stanovništva Balkanskog poluotoka i finskih naroda uz Volgu. Otkrio je još žive tragove megalitičkoga kulturnoga kompleksa uz istočnu obalu Jadrana. Njegove su poredbene studije umnogome proširile spoznaje o genezi i razvoju onih europskih kultura koje predstavljaju temelje europske civilizacije. Popis njegovih etnoloških radova premašuje brojku od 330 objavljenih jedinica. Objavljivao je većinom članke različita opsega te nekoliko knjiga, od kojih je najzapaženija Godina dana hrvatskih narodnih običaja. Najvažnije je članke i rasprave poslije skupio u knjigama Vrela i sudbine narodnih tradicija (članci prevedeni iz inozemnih publikacija) i Baština hrvatskoga sela. Glazbene osvrte i etnomuzikološke članke objavljivao je u časopisu Sv. Cecilija (1919–26, 1928–30, 1933, 1936–37). U opsežnijem prilogu o zborniku Cithara octochorda (Sv. Cecilija, 1919, 4; 1920, 2–4) i članku Muzika starohrvatskih crkvenih prikazanja (Sv. Cecilija, 1924, 3–4), popraćenima notnim primjerima, upozorio je na vrijednosti te građe povezane s hrvatskim narodnim glazbenim stvaralaštvom i dao putokaz istraživanju. U knjizi Tradicijska narodna glazbala Jugoslavije (Zagreb 1975) napisao je uvodni tekst. Svojim radom i značenjem G. je bio najznatnijim predstavnikom hrvatske etnologije, visoko cijenjen u inozemstvu. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima, predavao na mnogim katedrama u inozemstvu (npr. kao gost profesor u Bloomingtonu, Indiana University, SAD). Bio je urednikom više publikacija (npr. suosnivač i suurednik časopisa Ethnologia Slavica), članom brojnih društava u zemlji i inozemstvu, radnih zajednica Alpes orientales i Ethnographia Pannonica, dopisnim članom Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, dobitnikom Nagrade za životno djelo 1965. i Herderove nagrade 1970. Dvanaesti kongres Međunarodne unije antropoloških i etnoloških društava dodijelio mu je, kao etnologu svjetskoga značenja, 1988. posebnu plaketu. DJELA: Godina dana hrvatskih narodnih običaja. Zagreb 1939, 1988², 1991³. — Pregled etnografije Hrvata. Zagreb 1940. — Hrvatska narodna umjetnost. Zagreb 1944. — Sudbina stare slavenske baštine kod Južnih Slavena. Beograd 1959. — Vrela i sudbine narodnih tradicija. Zagreb 1978. — Izabrani radovi s područja glazbe. Zagreb 1988. — Baština hrvatskoga sela. Zagreb 1991.
Gavazzi [gava'ci], Milovan, hrvatski etnolog (Gospić, 18. III. 1895 – Zagreb, 20. I. 1992). Studirao filozofiju i kroatistiku povezanu sa slavistikom u Zagrebu i Pragu; doktorirao 1919. Kustos u Etnografskome muzeju u Zagrebu 1922–27., a 1939–41. i njegov ravnatelj. Od 1927. do umirovljenja 1965. profesor na Odsjeku za etnologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Postavio je temelje etnološkomu znanstvenom radu u Hrvatskoj te odgojio mnoge naraštaje hrvatskih etnologa. Potaknuo je snimanje etnoloških filmova i etnološku kartografiju, proučavao folklornu glazbu i glazbala. Istraživao je pojave tradicijske kulture u Hrvata i drugih južnoslavenskih naroda, uspoređivao ih s pojavama u ostalih slavenskih, odnosno europskih i neeuropskih naroda. Bavio se istraživanjem praslavenske etnografske baštine. Svojom zamisli o kulturno-prostornome te kulturno-genetskome sustavu odredio tipove tradicijskih kultura i područja njihove proširenosti na jugoistoku Europe te slojevitost pojedinih kulturnih pojava u Hrvata. Dobitnik Herderove nagrade (1970) i Plakete etnologa svjetskoga značenja (1988). Objavio mnogobrojne studije u domaćim i stranim časopisima. Glavna djela: Godina dana hrvatskih narodnih običaja (I–II, 1939), Vrela i sudbine narodnih tradicija (1978), Baština hrvatskog sela (1991) i dr. Citiranje: Gavazzi, Milovan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji