Mirko Deanović
Dubrovnik 13. 5. 1890. – Zagreb 16. 6. 1984.
Mirko Deanović (Dubrovnik, 13. svibnja 1890. – Zagreb, 16. lipnja 1984.) hrvatski talijanist i romanist, leksikograf, povjesničar književnosti, redovni profesor romanske filologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i utemeljitelj katedre za talijanski jezik i književnost na tom fakultetu.
== Život ==
Osnovnu školu (1896. – 1900.) i klasičnu gimnaziju (1900. – 1908.) završio je u Dubrovniku. U Beču je studirao romansku i slavensku filologiju (1908. – 1911.), talijanski jezik u Firenci (1911. – 1912.), pa diplomirao u Beču 1913., gde je i doktorirao tezom Die Übersetzungen des Anton Gleđević. Bio je suplent na realci u Splitu (1913. – 1915.), s koje je otpušten zbog aktivnosti u duhu jugoslavenstva. U I. svjetskom ratu bio je vojnik sve četiri godine. Od 1919. radi kao profesor realne gimnazije u Splitu. Bio je lektorom talijanskog jezika u Romanskom seminaru od 1927., docentom je postao 1930. na prijedlog Petra Skoka, izvanrednim profesorm 1934., a redovnim profesorm romanske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940. Osniva 1930. Talijanski seminar na Filozofskom fakultetu i njim rukovodi do odlaska u mirovinu 1961. A Dekanom Filozofskog fakulteta u Zagrebu je bio u razdoblju od 1954. – 1955., potom i prodekanom.
Zbog masonstva je bio zatvoren u Staroj Gradišci god. 1941–42. Poslije je pripremio Cadastre National de l’Istrie u suradnji s P. Skokom i F. Ramovšem. Tim je radom dokumentirano etničko, jezično i povijesno stanje u Istri. Cadastre je poslužio za potrebe određivanja zapadnih granica Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog rata.
Od 1960. godine redovni član HAZU te drugih akademija (firentinske, rimske, venecijanske). Nagrađen je većim brojem inozemnih i domaćih nagrada za svoj znanstveni rad.
== Djelovanje ==
Često je radi znanstvenih razloga putovao u Italiju i Francusku, a istraživao je i u Dubrovniku. Radio je i na literarnom i na jezikoslovnom području. Izučavao je odnose između francuske, talijanske i hrvatske književnosti, posebno se bavio kulturnom i književnom prošlošću Dubrovnika, romanskim elementima u hrvatskom jeziku i istroromanskim (istriotskim) jezikom. Objavljivao je na talijanskom, francuskom i njemačkom, nastupio na mnogim međunarodnim kongresima. Pokrenuo je i uređivao Bulletin de l’Atlas linguistique méditerranéen (Mediteranski jezični atlas). Bio je član Hrvatskog filološkog društva, Société de Linguistique de Paris, Société de Linguistique romane i član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti od 1958. Izradio je tri rječnika: talijansko-hrvatski s Josipom Jernejem, hrvatsko-talijanski rječnik, a s J. Dayreom i R. Maixnerom hrvatsko-francuski rječnik. S Pavlom Tekavčićem pripremio građu za etimološki rječnik istriotskog jezika, koja je ostala do danas u rukopisu, neobjavljena. Otkrio je jedno dotad nezapaženo i neizdano Voltaireovo djelo.
== Izvori ==
DEANOVIĆ, Mirko, romanist (Dubrovnik, 13. V. 1890 — Zagreb, 16. VI. 1984). Klasičnu gimnaziju završio u Dubrovniku 1908. Romanistiku i slavistiku studirao u Firenci i Beču, gdje je 1913. diplomirao, a 1916. doktorirao tezom Die Übersetzungen des Antun Gleđević aus dem Italienischen (Archiv für slavische Philologie, Berlin 1916, 36). Bio suplent u splitskoj realci 1913–15, a 1916. austrijske ga vlasti mobiliziraju kao politički sumnjiva te do kraja I. svjetskog rata biva pod nadzorom. U novoosnovanoj državi nastavnik je u splitskoj realci i gimnaziji. Od 1927. djeluje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, najprije kao lektor talijanskog jezika, potom od 1930. kao docent, od 1934. izvanredni te od 1940. redoviti profesor talijanskog jezika i književnosti. God. 1941/42. sa skupinom slobodnih zidara interniran u Staroj Gradiški. D. je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu utemeljio talijanski seminar i katedru talijanskog jezika i književnosti, organizirao specijaliziranu biblioteku i prikupljanje hrvatske romanističke bibliografije. Proučavao je hrvatsko-talijansko-francuske veze te posebno kulturnu i književnu povijest Dubrovnika, temeljeći radove na arhivskoj građi: Franco Sacchetti (1330–1400) o »Schiavoniji« (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1915, 8), Voltaire, Bošković i Accademia degli Arcadi (Godišnjak Sveučilišta u Zagrebu 1924–1929, Zagreb 1929), Les influences italiennes sur l’ancienne littérature yougoslave (Revue de littérature comparée, Pariz 1934, 14), Mazzini et le mouvement illyrien (Le Monde Slave, Pariz 1935, 2), Cesare Cantù u odnosu prema Hrvatima (Rad JAZU, 1951, 285). Uoči II. svjetskog rata započeo je rad na interlingvističkom atlasu Sredozemlja kao metodološkom instrumentu koji bi imao poslužiti u proučavanju kontakata i jezičnih konvergencija u jedinstvenom ali jezično i kulturno raznolikom ambijentu Mediterana. Nekoliko desetljeća poslije pristupio realizaciji projekta uz suradnju istaknutih europskih lingvista (među ostalima Carlo Battisti, Giacomo Davoto) i s materijalnom potporom Fondazione Cini u Veneciji. Istodobno s Gianfrancom Folenom utemeljuje 1959. časopis Bollettino dell’ Atlante linguistico del Mediterraneo, gdje tiska više priloga: Esperienze nell’ Adriatico orientale col Questionario dell’ALM (1959), Ittiologia iugoslava: linee caratteristiche (1964), Voci levantine nelle parlate dell Adriatico (1970), Sul carattere mediterraneo della parlata di Ragusa (1976). God. 1956. pokrenuo je s P. Guberinom i J. Torbarinom jezično-književni časopis Studia Romanica (od 1958. Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia), redigiran na trima romanskim jezicima i engleskom. D. je autor zapaženih studija o istroromanskim govorima: Remarques sur le système phonologique de l’ istro-roman (Bulletin de la Société de linguistique de Paris, 1952, 48), Ricerche sull’ istro-romanzo (Atti del II Convegno internazionale di linguisti, Milano 1953), Istroromanske studije (Rad JAZU, 1955, 303). Poseban je Deanovićev prinos leksikografiji. Rad na Talijansko-hrvatskom rječniku započeo je još 1930-ih u suradnji s J. Jernejem, a od 1960. objavljuje više proširenih i dopunjenih izdanja. S Jernejem je izradio akcenatski obilježen Hrvatskosrpsko-talijanski rječnik (1956), na temelju kojega je s J. Dayreom i R. Maixnerom sastavio Hrvatskosrpsko-francuski rječnik. Sudjelovao je u izradbi Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, u redakciji Skokova Etimologijskoga rječnika te Rječnika jugoslavenskog srednjovjekovnoga latiniteta. Uređivao je Akademijinu seriju Stari pisci hrvatski, u kojoj je priredio i Dubrovačke preradbe Molièreovih komedija, 1–2 (Zagreb 1972–73), te suređivao časopis Filologiju. S N. Stipčevićem uredio i sastavio čitanku Jugoslovensko lišće (Zagreb 1920), s A. Petravićem Antologiju savremene jugoslovenske lirike (Split 1922), a s I. Frangešom i Jernejem antologijski niz Scrittori italiani, 1–7 (Zagreb 1951–52) i La critica letteraria italiana, 1–2 (Zagreb 1952). U rukopisu ostavio Dubrovačku bibliografiju 1783–1940 (s T. Jakićem) te građu za Etimologijski istriotski rječnik (s P. Tekavčićem). Bio je redoviti član JAZU od 1960, član SAZU te član firentinske, rimske i venecijanske akademije. God. 1938. primio međunarodnu nagradu San Remo za talijaniste izvan Italije, 1960. zlatni doktorat na bečkom Sveučilištu, a 1975. Nagradu AVNOJ-a. U Italiji bio cavaliere di Gran croce. DJELA: Odrazi talijanske akademije »degli Arcadi« preko Jadrana. Rad JAZU, 1933, 248, str. 1–98; 1935, 250, str. 1–125. — Talijansko-hrvatski rječnik (suautor J. Jernej). Zagreb 1942 (6 izd. do 1984). — Anciens contacts entre la France et Raguse. Zagreb 1950. — Avviamento allo studio del dialetto di Rovigno d’ Istria. Zagreb 1954. — Hrvatskosrpsko-talijanski rječnik (suautor J. Jernej). Zagreb 1956 (6. izd. do 1988). — Hrvatskosrpsko-francuski rječnik (suautori J. Dayre i R. Maixner). Zagreb 1956, 1960². — Lingvistički atlas Mediterana. Rad JAZU, 1962, 327, str. 5–39; 1966, 344, str. 5–35; 1967, 348, str. 27–60.
Deanović, Mirko, hrvatski romanist (Dubrovnik, 13. V. 1890 – Zagreb, 16. VI. 1984). Romanistiku i slavistiku studirao najprije u Firenci i zatim u Beču, gdje je doktorirao 1916. Od 1927. djelovao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je utemeljio Katedru za talijanski jezik i književnost (poslije Odsjek) i na njoj bio profesor do 1960. Bio redoviti član HAZU. Dobio je Nagradu za životno djelo (1968). Uz mnogobrojne studije o talijansko-francusko-hrvatskim književnim i kulturnim vezama, valja istaknuti njegove radove o jadranskoj ihtionimiji i o istriotskom jeziku, dubrovačkim preradbama Molièrea iz XVII. st., pokretanje časopisa Studia Romanica Zagrabiensia (1956; poslije Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia), pokretanje i organizacija rada na Mediteranskome jezičnom atlasu, te na leksikografiji (u suradnji s J. Jernejom: Talijansko-hrvatski rječnik, 1947., i Hrvatsko-talijanski rječnik, 1956., oba u više izdanja). Citiranje: Deanović, Mirko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji