Nasta Rojc

Nasta (Jerka Hermina Ljubica) Rojc (Bjelovar, 6. studenog 1883. – Zagreb, 6. studenog 1964.) bila je hrvatska slikarica.
== Životopis ==
Bila je kći odvjetnika i političara Milana Rojca te Slave Blažić. Otac nije odobravao njen interes za slikarstvo, no zahvaljujući nizu kompromisa Nasta je uspjela osigurati očevu podršku. Jedan od tih kompromisa bila je udaja za slikara Branka Šenou, sina Augusta Šenoe.
Pohađala je školu uršulinki u Varaždinu te realnu gimnaziju u Bjelovaru. Studij slikarstva počela je privatno u Zagrebu kod Otona Ivekovića te nastavila u Beču na Kunstschule für Frauen und Mädchen. Potom odlazi u München, gdje pohađa Frauen Akademie i druži se sa slikarom Miroslavom Kraljevićem. Studij završava u Beču. Nakon povratka u Zagreb, ponovno radi u Ivekovićevu ateljeu. Od 1918. godine u njenom slikarstvu prevladavaju portreti i autoportreti koji se ističu po autoričinu odbacivanju ideala građanske ženstvenosti.
Isidor Kršnjavi smatrao je da se ovu slikaricu nepravedno zanemaruje. Nabavio je njenu sliku "Autoportret s puškom" za galeriju Društva umjetnosti 1911. godine.
Zalagala se za afirmaciju hrvatskih umjetnica u zemlji i inozemstvu. Godine 1914. organizirala je izložbu hrvatskih umjetnica u Beču. Zajedničkom inicijativom Naste i Line Crnčić-Vivant u Zagrebu je po uzoru na londonski Ženski međunarodni umjetnički klub (Women’s International Art Club) osnovan Klub likovnih umjetnica 1927. godine, u kojem je Nasta bila među najaktivnijima članicama. Klub je održao je 11 izložbi (Zagreb, Ljubljana, Sušak, Osijek, Dubrovnik), sudjelovao na putujućoj izložbi Male ženske Antante (1938.) i organizirao izložbu Käthe Kollwitz u Zagrebu 1936.
Godine 1923. putuje u Englesku i Škotsku iz zdravstvenih razloga te slika uglavnom pejzaže. Godine 1924. ima samostalnu izložbu u Grieves Art Gallery u Londonu, koja postiže veliki uspjeh.
Ilustrirala je prvo izdanje romana Čudnovate zgode Šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić iz 1913. godine. Preslika je dostupna u digitalnoj zbirci Gradske knjižnice Zagreb.
U periodu nakon rata Nasta započinje vezu s britanskom časnicom Alexandrinom Marie Onslow, no unatoč tome ostaje u dobrim odnosima s Brankom Šenoom. Nasta i Alexandrina stanovale su u Rokovom perivoju[1]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. srpnja 2022. (Wayback Machine), u kući koju je sama projektirala te u kojoj se nalazio i njen atelje. Zbog sumnje da pomaže partizanima, ustaška vlast početkom 1940-ih oduzima joj kuću, a Nasta i Alexandrina završavaju u zatvoru, no oslobođene su nakon par mjeseci zbog nedostatka dokaza.
Nastin rad privukao je i pažnju Marije Jurić Zagorke, koja ju je molila da napiše autobiografski tekst za Ženski list. Tekst je objavljen 1933. godine povodom Nastinog 50. rođendana.[2]
Umrla je u siromaštvu, na svoj rođendan 6. studenoga 1964. godine. Pokopana je na zagrebačkom groblju Mirogoj zajedno s A. Onslow.
== Nasljeđe ==
U sklopu Gradskog muzeja u Bjelovaru nalazi se Zbirka Naste Rojc, [3]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. siječnja 2022. (Wayback Machine) a 1969. godine Muzej je organizirao izložbu "Nasta Rojc (1883.-1964.)" kustosa Željka Sabola.
Umjetnički paviljon u Zagrebu priredio joj je dvije retrospektivne izložbe: "Nasta Rojc – kritička retrospektiva" 2014. (kustosica: Jasminka Poklečki Stošić)[4] i "Nasta Rojc: retrospektivna izložba" 1996./97. (kustosica: Đurđa Petravić Klaić).
Leonida Kovač 2007. godine pripremila je izložbu "Zelene vrpce: Samoreprezentacijski radovi Naste Rojc i Stjepana Lahovskog iz zbirke dr. Josipa Kovačića" u Muzeju arhitekture u Zagrebu.
U Beču u Palači Porcia 30. ožujka 2017. otvorena je izložba "Hommage à Nasta Rojc", koja je organizirana u sklopu manifestacije Godina hrvatske kulture u Austriji.
U izdanju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu 2019. je objavljen grafički roman Nasta Rojc: Ja borac autorica Leonide Kovač i Ane Mušćet, koji se zasniva na autobiografskim zapisima i pismima Naste Rojc.
== Galerija ==
== Izvori ==

Rojc, Nasta, hrvatska slikarica (Bjelovar, 6. XI. 1883 – Zagreb, 6. XI. 1964). Jedna od najistaknutijih hrvatskih likovnih umjetnica, sudjelovala je u stvaranju modernističke kulture između dvaju svjetskih ratova.Školovanje i slikarski početci Prve slikarske poduke dobila je u bjelovarskoj gimnaziji od Josipa Hohnjeca te u privatnoj školi Otona Ivekovića u Zagrebu, gdje dolazi u dodir s tzv. zagrebačkom šarenom školom (Ulica u snijegu, 1900–02; Imanje Rojčevo i Snopovi žita, 1902). Potom u Beču studira slikarstvo na ženskoj umjetničkoj školi 1902–04. kod Ludwiga Michaleka i Hansa Tichyja, a Tina Blau podučava je slikanju mrtvih priroda i pejzaža u pleneru (Motiv iz Bistre, oko 1905). Studij nastavlja u Münchenu 1907. na ženskoj akademiji kod Heinricha Knirra i Angela Janka te u privatnoj školi Moritza Heymanna, gdje se druži s pripadnicima münchenskoga kruga, posebice s Miroslavom Kraljevićem. Nakon povratka u Beč u umjetničkoj školi pohađa studij kiparstva 1908–10.Aktovi, portreti i autoportreti Bavila se figurativnim slikarstvom (Model u bavarskoj narodnoj nošnji, 1907), isprva muškim i ženskim aktovima, naglašenih slobodnih stavova i kretnji, izraženih ekspresivnim formama, koje postiže deformacijama oblika i luminističkim efektima (Kupač s leđa u vrtu Hietzing kraj Beča, 1904–05; Molitelj i Ženski akt, 1907; Klečeći ženski akt, 1908). Pastoznim, širokim potezima bez suvišne deskriptivnosti slikala je ženske portrete (Portret dame u profilu i Portret prijateljice Tanne Hoernes, 1907; Portret kolegice iz Beča, 1908; Portret Zoe Borelli, oko 1909) profinjene tonske modelacije, pritom donoseći novi tip ženskoga lika, sukladan istodobnoj pojavi »nove žene« u europskome slikarstvu ranoga modernizma. Specifična ekspresivnost posebno je izražajna u portretima sjetnih ženskih likova (Portret mlade žene, 1912; Ženski portret – Die Studentin, 1913., NMMU), pri čemu se osobito ističe elegantan lik Milke Trnine u krajoliku (Milka Trnina u šetnji, 1918; Impresija, 1920). Istodobno postaje popularna kao portretistica reprezentativnih istaknutih osoba iz javnoga života (Milovan Zoričić, statističar, 1910., MGZ; Portret mog muža – dr. Branko Šenoa, 1910–11., NMMU; Dr. Antun Bauer, 1913; Portret glumice – Marija Ružička Strozzi, 1914., HNK u Zagrebu; Portret oca Milana Rojca, 1919), većinom tamnih tonaliteta i konvencionalnih impostacija, te po narudžbi počinje slikati salonske portrete koje donosi mješavinom modernizirane tradicije uz dekadentni glamur elegantne scenografije (Portret djevojke, 1924., i Portret djevojčice, 1929., NMMU; Engleska Lady s psom, 1924–25; Jagoda Truhelka, 1930., MGZ).U isto doba kao svojevrstan društveni komentar nastaje začudna kompozicija Naše doba (1928), smještena unutar romboidnog okvira, u kojoj spiralnim prikazom likova, predstavnika svih društvenih slojeva, uz jasno naznačene rasne, klasne, vjerske, rodne i ideološke pripadnosti, te nekonvencionalnom slikarskom formom i sociokritičkom snagom priziva dadaizam i novu stvarnost.Trajno zaokupljena vlastitim likom, vrhunce postiže dorađenim autoportretima, u kojima odbacuje koncept građanske ženstvenosti (Autoportret s kistom, 1910; Autoportret u lovačkom odijelu, 1912., i Jahačica – Autoportret, 1922., NMMU) te dekonstruira kategorije roda i heteroseksualne norme kao u prikazu svoga androginog lika u muškom odijelu (Simbolistički autoportret – Ja borac – Ja, 1914). U autoaktovima snažnoga erotičnog naboja (Predanost, 1908; Autoakt sred demonskih sila, oko 1908; Autoakt iskopanih očiju, oko 1910), naglašava položaje tijela u obliku raspeća (Autoakt pred vizijom, 1908) ili svinutoga unatrag (Spajam kontinente, 1908., bakropis), čime se referira na »histerična tijela« s fotografija Jeana–Martina Charcota.Pejzaži te drugi motivi i tehnike Od početaka slika iznimne pejzaže i marine, većinom panoramske vizure hrvatskih krajolika koje bilježi mješavinom plenerizma, neoromantizma i simbolizma (Putnik, 1911., NMMU; Livada u cvatu, Oblak, Zima i Polje kadulje na Rojčevu, 1912; Ljetna oluja, 1913; Obala kod Novog, 1914). Od kraja 1920-ih priključuje se realističnim tendencijama i težnjama za ostvarivanjem hrvatskoga nacionalnog izraza, koji se osobito očituje u interesu prema tematici sela i hrvatskih pejzaža romantičnih ugođaja (Zima s gavranima, 1926., Gradski muzej Bjelovar; Šestinčanin, oko 1930; Zima u Jurjevskoj, oko 1935; Otok Prvić, oko 1935., Morski pejzaž, 1938). Slikala je i mrtve prirode (Moje ruže, 1934., NMMU) te se istaknula kao animalistica (Moj pas Brendi, oko 1920., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; Buci, 1936; Konj u staji, oko 1936). Za II. svjetskog rata pomagala je partizanski pokret, zbog čega su je ustaške vlasti zatvorile u kažnjeničku bolnicu. Nakon rata slika portrete i pejzaže (Portret Nadice, 1948; U jeseni, 1949) te djela nabijena političkom kritikom (Vješanje u Dubravi, 1943–48., Hrvatski povijesni muzej).Njezin grafički opus, uglavnom bakropisi malih formata i mikrografike, odlikuje se izrazima tjeskobe (Zagrljaj smrti, 1912; Žena svjetionik, 1907; Glazba, Agonija i Ex libris Nasta Rojc – Autoakt u raljama mačke, 1908). Ilustrirala je prvo izdanje dječjeg romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić–Mažuranić 1913. Izrađivala je skulpture u bronci (Seljak i Seljanka, do 1928; Šestinčani, 1940) i drvu (Vjetar, do 1928), bavila se primijenjenom umjetnošću te dokumentarnom i umjetničkom fotografijom.Nekonvencionalan život i Klub likovnih umjetnica Potkraj I. svjetskog rata piše neobjavljenu autobiografiju Sjene, svjetlo i mrak, u kojoj opisuje i stupanje u formalni brak s Brankom Šenoom. Ubrzo dolazi u kontakt sa sufražetskim pokretom, stupa u partnersku vezu s časnicom britanske vojske Alexandrinom M. Onslow te putujući s njom i Verom »Jack« Holme po Engleskoj i Škotskoj 1924–25. uglavnom slika pejzaže postimpresionističkim usitnjenim potezom (Park Duke of Wellington, Groblje u Strathfieldsayu i Loch Tay, 1924; Londonski park, 1924–25), a ističe se prvi prikaz automobila, simbola modernosti, u hrvatskome slikarstvu (Naš auto u Škotskoj, 1924). U Londonu priređuje samostalnu izložbu 1926. Nakon povratka, 1927. okuplja hrvatske i jugoslavenske umjetnice te s Linom Crnčić-Virant inicira osnivanje Kluba likovnih umjetnica (izlaže na svim izložbama, 1928–40).Izlagala je na izložbama Hrvatskog društva umjetnosti (Zagreb 1909., 1911., 1913), Jugoslavenskim umjetničkim izložbama (Beograd 1912., 1922) i izložbama Udruženja »Lada« (Zagreb 1920., Osijek 1921), a u Beču 1914. priređuje izložbu Hrvatska ženska umjetnost, na kojoj, uz svoja djela, izlaže i skulpture Mile Wod, kao i radove ženskih udruga za čuvanje i promicanje narodne umjetnosti iz Zagreba i Petrinje.Tadašnja ju je kritika isticala kao najvažniju slikaricu, no nedovoljno su prepoznata njezina avangardna nagnuća, kao i uvrštenje među slikare münchenskoga kruga, što je ispravljeno revalorizacijom njezina djela u knjizi Leonide Kovač (Anonimalia, 2010) i retrospektivnim izložbama u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (2004., 2014). Citiranje: Rojc, Nasta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na slikaricu Nastu Rojc

(doslovno iz odluke: „dužine 130 m i završava kao sli- jepa, imenuje se u spomen na ULICA NASTE slikaricu Nastu Roic u: ROJC“)

Wikipedia Wikidata