Nikola Andrić

književnik, prevoditelj i filolog; 1867-1942

Andrić, Nikola, hrvatski književnik, filolog i prevoditelj (Vukovar, 5. XII. 1867 – Zagreb, 7. IV. 1942). Studirao je slavistiku i romanistiku u Beču i Parizu, doktorirao 1897. u Beču. Na poziv S. Miletića postao dramaturg Hrvatskoga zemaljskoga kazališta u Zagrebu (1894–98; 1901–07). God. 1898. osnovao s Miletićem Glumačku školu, na kojoj je i sam predavao niz godina. Jedan od osnivača te prvi upravitelj HNK-a u Osijeku (1907). Pokrenuo 1913. popularnu Zabavnu biblioteku i bio njezin glavni urednik sve do smrti. U tome je razdoblju u njoj objavljeno više od 600 svezaka uglavnom prevedenih romana, ali i domaće beletristike. Biblioteka je imala veliku ulogu u oblikovanju ukusa domaće čitateljske publike. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, a 1925–26. pomoćnik ministra prosvjete S. Radića u Beogradu.Uspješno je djelovao na različitim područjima. God. 1887. u Srijemskome Hrvatu objavio je crticu Lov na sjedećke, parodiju istoimene Korajčeve humoreske. Od 1888. redovito je surađivao u Vijencu ogledima iz francuske književnosti. Prva knjiga, U vagonu (1891), okupila je mladenačke feljtone i nema veće umjetničke vrijednosti. Nešto su uspjeliji njegovi putopisi Od Balkana do Montblanca (I–II, 1927), premda često opterećeni suvišnim podatcima. Andrićevi književnopovijesni i jezikoslovni radovi mnogo su vrjedniji od beletrističkih. U knjizi Pod apsolutizmom (1906) sintetizirao je hrvatsku književnu produkciju u vrijeme Bachova apsolutizma (1851–60), a u studiji Izvori starih kajkavskih drama (Rad JAZU, 146, 1901) traga za manje poznatim, pretežito njemačkim predlošcima kajkavskih drama iz XVIII. stoljeća. Objavio je i knjigu o nastajanju svjetovne književnosti u Slavoniji (Iz ratničke književnosti hrvatske, 1902), monografiju o srpskom piscu P. Solariću te Spomen-knjigu Hrvatskog zemaljskog kazališta pri otvaranju nove kazališne zgrade (1895). Najpoznatije mu je djelo Branič jezika hrvatskoga (1911), jezični savjetnik koji karakterizira otklon od leksičkoga normativizma hrvatskih vukovaca. Dao je i vrijedan prilog leksikografiji (Šta je šta, 1938., s I. Velikanovićem), prvi slikovni rječnik hrvatskoga jezika. Priredio je sedam knjiga hrvatskih narodnih pjesama te objavio niz prijevoda s francuskoga, njemačkoga i ruskoga. Citiranje: Andrić, Nikola. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Nikola Andrić (Vukovar, 5. prosinca 1867. – Zagreb, 7. travnja 1942.), bio je hrvatski književni povjesničar, prevoditelj, filolog, dramaturg, novinar, feljtonist, leksikograf i kazališni djelatnik.
== Životopis ==
Nikola Andrić rodio se u Vukovaru 1867. godine. Rodio se u obitelji oca Mate, remenara i suca i majke Julijane Andrić (rođ. Mađarević). Pučku školu pohađao je u rodnome gradu (1874. – 1879.), a gimnaziju u Osijeku (1879. – 1887.). Studirao je slavistiku u Beču (1887. – 1889.) i romanistiku u Parizu (1889. – 1891.), a u doktora filologije promoviran je 1897. godine, na osnovi rada iz 1892. godine, Prijevodna beletristika u Srba od god. 1777-1847, u Beču. Državni profesorski ispit iz hrvatskoga i francuskoga jezika položio je 1894. godine. Bio je dramaturg (1894. – 1898. i 1901. – 1907.) i intendant Hrvatskog narodnog kazališta (1920.). Zajedno sa Stjepanom Miletićem 1898. godine utemeljio je zagrebačku glumačku školu. Godine 1907. jedan je od osnivača i prvi upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta. U Kraljevini SHS bio je pomoćnik ministra nastave Stjepana Radića (1925. – 1926.). Od 1909. do 1913. godine bio je član redakcije Narodnih novina gdje je uređivao prosvjetnu rubriku i feljton te pisao tekstove o kazalištu i novim knjigama.
U mirovinu je otišao 1927. godine. Umro je u Zagrebu, 1942. godine, a pokopan je na Mirogoju.
== Književno stvaralaštvo ==
U književnosti stekao je velike zasluge ne samo kao raznorodni pisac, nego i organizatorskim sposobnostima i pokretačkim, osobito nakladničkim zamislima. Pisao je feljtone, putopise i književno-povijesne rasprave, a njegov Branič jezika hrvatskoga iz 1911. godine važan je doprinos hrvatskom jezičnom čistunstvu. U djelu Branič jezika hrvatskoga okupljeni su Andrićevi članci koje je objavljivao u Narodnim novinama pod nazivom Filološke sitnice. Od 1913. do 1941. godine, gotovo trideset je godina izdavao Zabavnu biblioteku koja je u 603 zelena sveska podarila čitalačkoj publici mnoštvo dotad u nas nepoznatih vrijednih djela. U Zabavnoj biblioteci objavio je većinu od četrdesetak knjiga svojih prijevoda.
== Djela ==
U vagonu, Zemun 1894. (pod pseudonimom Miloje Fruškogorac)
Spomen-knjiga Hrvatskoga zemaljskog kazališta, Zagreb 1895.
Izvori starih kajkavskih drama, Zagreb, 1901. (elektronička inačica)
Značenje Marka Marulića, Zagreb, 1901. (elektronička inačica)
Iz ratničke književnosti hrvatske, Zagreb, 1902. (elektronička inačica)
Život i književni rad Pavla Solarića, Zagreb, 1902. (elektronička inačica)
Pod apsolutizmom. Historija šestoga decenija hrvatske književnosti (1850-1860.), Zagreb, 1906.
Ženske pjesme (Romance i balade), (Ur.) 1909.
Branič jezika hrvatskoga, Zagreb, 1911., (2. izd. Zagreb, 1911., prijetisak 2. izd. Pergamena, Zagreb, 1997.) (elektronička inačica)
Izabrane narodne pjesme : ženske (priredio) Zagreb, 1913. (elektronička inačica)
Ženske pjesme (Pričalice i lakrdije), (Ur.) 1914.
Od Balkana do Montblanca. Putničke impresije., I-II., Zagreb, 1927.
Ženske pjesme (Ljubavne pjesme), (Ur.) 1914.
Šta je šta. Stvarni hrvatski rječnik u slikama. Priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić, Zagreb, 1938., (prijetisak, Zagreb, 2007.) (elektronička inačica)
Junačke pjesme (Uskočke i hajdučke pjesme), (Ur.) 1939.
Junačke pjesme (Historijske, krajiške i uskočke pjesme), (Ur.) 1940.
Haremske pričalice i bunjevačke groktalice, (Ur.) 1942.
== Priznanja ==
1927.: Prvi počasni građanin Grada Vukovara.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Vesna Vujić, Jezik i jezikoslovlje Nikole Andrića, Doktorski rad, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, 2014.
Katica Čorkalo Jemrić, Svestrani naš Vukovarac Nikola Andrić (Vukovar, 5. XII. 1867. – Zagreb, 7. IV. 1942.), Kolo, br. 4, 2011.
Ivana Gis, 100 godina Andrićeva Braniča jezika hrvatskoga // Hrvatistika: studentski jezikoslovni časopis, sv. 5., br. 5., 2011., str. 245. – 247. (Hrčak)

ANDRIĆ, Nikola, književni povjesničar, pisac, dramaturg, prevodilac i jezikoslovac (Vukovar, 5. XII 1867 — Zagreb, 7. IV 1942). Sin je Mate, remenara i suca i Julijane, rođ. Mađarević. Pučku školu polazio je u Vukovaru (1874–1879), a gimnaziju je završio u Osijeku (1879–1887). Dobivši potporu zemaljske vlade, odlazi 1887. u Beč, gdje kod V. Jagića, A. Mussafiae i G. Meyer-Lübkea studira slavistiku i romanistiku. Romanistiku studira i na Sorbonni te na Collége de France (1889). Diplomirao je u Beču 1891; državni profesorski ispit iz hrvatskog i francuskog jezika položio je 1894, a doktorirao 1897. temom Prijevodna beletristika u Srba od godine 1777–1847 (Vienac 1892). Najprije je radio kao suplent za hrvatski i francuski jezik na realnoj gimnaziji i višoj trgovačkoj školi u Zemunu (1891–1893). Na prijedlog S. Miletića postaje 1894. dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu i na toj dužnosti ostaje do 1899. S Miletićem je 1898. osnovao Glumačku školu u Zagrebu na kojoj uz prekide predaje do 1926. God. 1899. postaje predavač hrvatskog i latinskog jezika te svjetske književnosti na ženskom liceju u Zagrebu. Od 1901–1907. ponovno je dramaturg Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu. Jedan je od osnivača (1907), i upravitelj osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta (do 1908). Zatim postaje profesor na I realnoj gimnaziji i Glumačkoj školi u Zagrebu. Kao član redakcije Narodnih novina (1909–1913) uređivao je prosvjetnu rubriku i feljton te pisao kazališne vijesti i recenzije o novijim knjigama. God. 1913. osnovao je i bio glavni urednik popularne Zabavne biblioteke. A. je povremeno obavljao i političke dužnosti; bio je vladin kazališni povjerenik i upravitelj Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (1920–1921) te pomoćnik ministra prosvjete S. Radića u Beogradu (1925–1926). Umirovljen je 1927. Bio je član i funkcionar mnogih društava: osnivač i starješina Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, predsjednik Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Društva prijatelja Poljske. Odlikovan je viteškim redom Sv. Save (Beograd 1895) i poljskim ordenom I reda »Polonia restituta«. — Pisao je feljtone, pripovijetke, polemike, putopise, književnopovijesne studije i jezikoslovne rasprave. Prvu pripovijest, Lov na sjedećke, parafrazu humoreske V. Korajca, objavio je 1887. u Sriemskom Hrvatu. Objavljivao je u publikacijama: Vienac (1888, 1890, 1892–1900, 1908), Pozor (1890, 1898, 1900, 1902–1904, 1921–1934, 1938–1940), Javor (1892, 1893), Agramer Tagblatt (1893, 1895, 1906, 1929), Pozorište (1893, 1895, 1900, 1904, 1905, 1907), Kazališni almanah (1895), Nada (1895), Narodne novine (Zagreb 1897, 1898, 1900, 1902, 1904–1915, 1917, 1918), Spomen-cvijeće (1900), Život (Zagreb 1900), Brankovo kolo (1901), Karlovački glasnik (1901), Mali dobrotvor(1901/1902), Prosvjeta (Zagreb 1901, 1902, 1912), Rad JAZU (1901, 1902), Srbobran (1905–1910), Glas Matice hrvatske (1906–1909), Hrvatska (1906–1908), Pokret (1906), Hrvatstvo (1907), Narodna obrana (1907), Veliki Ćiril-Metodski koledar (1907), Die Drau (1908), Hrvatsko kolo (1908), Slavonische Presse (1908), Hrvatska smotra (1909), Večernje novine (1911, 1919, 1937, 1940), Nastavni vjesnik (1911/1912), Venac (1911/1912), Hrvatska kruna (1912), Smilje (1913/1914, 1915/1916), Hrvatska njiva (1917), Hrvatska revija (1917), Hrvatski list (Pula 1918, 1924, 1925, 1927, 1937, 1940), Omladina (1918), Savremenik (1918, 1919, 1923, 1927, 1937), Nova Evropa (1920), Kazališni list (1921), Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca (1921), Jutarnji list (1922, 1929, 1934, 1936), Talija (almanah, 1922), Teater (1922/1923, 1932), Hrvatska pozornica (1925/1926), Hrvat (1927), Reč i slika (1927), Hrvatsko pravo (1929), Danica (1934), Obzor spomen-knjiga 1860–1935 (1935), Srijemske novine (1937, 1939), Varaždinske novosti (1937/1938), Srijemski Hrvat (1939), Hrvatska straža (1940). Mnoge radove objavio je pod pseudonimima Dudan Mate, Miloje Fruškogorac, Rođo, Harry, Spectator, Prijatelj drame, Raoul, Alpha, Musicus, Peterburžec te šiframa dr. A., Fr., dr., n. i dr. (vidi Leksikon pisaca Jugoslavije, 1. Novi Sad 1972). Prijevode suvremenih ruskih pisaca objavio je u Viencu i popratio ih kraćim komentarima. Od beletrističkih djela objavio je 1894. knjigu feljtona U vagonu, a 1927. dva sveska putopisa Od Balkana do Montblanca (s autobiografijom Redaktor o autoru). U povodu otvaranja nove kazališne zgrade u Zagrebu 1895. napisao je Spomen-knjigu. Važniji su mu članci o J. Kundeku (Život 1900), J. Tomboru, A. Veberu (Narodne novine 1906) i o zaboravljenim književnicima apsolutizma (Hrvatska 1906) te studije o M. Maruliću (1901) i P. Solariću (1902). Na poziv predsjednika Matice hrvatske T. Smičiklasa (1894) prihvatio se redigiranja i izdavanja biblioteke Hrvatskih narodnih pjesama (6 knjiga) poprativši je raspravom o motivima, jeziku i etosu u našoj narodnoj poeziji. Kao utemeljitelj i urednik Zabavne biblioteke (1913–1942), izdao je 603 knjige s prijevodima vodećih svjetskih autora; sam je preveo više od 60 romana i pripovijedaka te isto toliko drama (pretežno s francuskog, njemačkog i ruskog). Andrićev glavni jezikoslovni rad je Branič jezika hrvatskoga (1911), a leksikografski, rječnik Šta je šta (s I. Velikanovićem). — Kritičari su Andrića nazvali poliglotom i eruditom čiji je književnopovijesni i esejistički rad nadmašio beletristički. Istaknuta je njegova zasluga za unapređenje hrvatskoga kazališnog života. DJELA: Prijevodna beletristika u Srba od godine 1777–1847. Zagreb 1892. — U vagonu (pseud. Miloje Fruškogorac). Zemun 1894. — Spomen-knjiga Hrvatskoga zemaljskog kazališta. Zagreb 1895. — Odgovor na odgovor Živanovića. Prilog konačnome sporazumu. Zagreb 1899. — Izvori starih kajkavskih drama. Rad JAZU, 1901, 146, str. 1–77. — Značenje Marka Marulića. Zagreb 1901. — Iz ratničke književnosti hrvatske. Zagreb 1902. — Život i književni rad Pavla Solarića. Rad JAZU, 1902, 150, str. 103–194. — Pod apsolutizmom. Zagreb 1906. — Branič jezika hrvatskoga. Zagreb 1911. — Od Balkana do Montblanca, 1–2. Zagreb 1927. — Šta je šta. Stvarni hrvatski rječnik u slikama (suautor Iso Velikanović). Zagreb 1938.

u spomen na urednika zabavne biblioteke Nikolu Andrića

(doslovno iz odluke: „preimenuje se u spomen na urednika zabavne bib- lioteke Nikolu Andrića i dobiva naziv“)

Wikipedia Wikidata