Nikola Badovinac

gradonačelnik Zagreba, po projektu Hermana Bolléa uredio Ilirsku arkadu na Mirogoju 1885; 1828 - 1902

Nikola Badovinac (Badovinci, 24. travnja 1828. – Kandija kraj Novog Mesta, 20. studenog 1902.), hrvatski financijski stručnjak i političar.
== Životopis ==
Rođen u selu Badovincima u plemićkoj i časničkoj uskočkoj obitelji Badovinac podrijetlom iz Senja. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1846. godine. Završio je pravo u Zagrebu. Nakon austro-ugarskog zaposjedanja BiH 1878. organizirao je upravu u Bosni i Hercegovini te kandidirao se za zastupnika. Bio pomoćnik namjesnika za Bosnu i Hercegovinu. te radio u Zemaljskoj upravi za BiH. Utemeljitelj je financijske službe u toj upravi. Osnivač i predsjednik Zemaljskog vijeća za vjerske poslove. Nakon umirovljenja 1881. godine vraća se u Zagreb i postaje saborski zastupnik Nezavisne narodne stranke. Zalagao se za pripojenje Žumberka Kraljevini Hrvatskoj. Od 1885. do 1889. godine, bio je gradonačelnik Zagreba te je proveo više važnih prometnih i komunalnih zahvata u gradu. Nije bio po milosti omraženom banu Héderváryju koji ga je suspendirao s dužnosti gradonačelnika, a potom i uklonio s tog položaja (1889.). godine. Godine 1896. proglašen je Badovinac počasnim građaninom Zagreba i dodijeljeno mu je hrvatsko-ugarsko plemstvo, plemićki naslov Badovinski.
Objavio nekoliko članaka i knjiga. Mnogo je pisao o Žumberku za čije se hrvatstvo zalagao. 1896. u Zagrebu objavio Žumberak i Marindol.
Imao je kći Jelku, poslije suprugu riječkog poduzetnika Đure Ružića. Iz tog braka rodio se kasniji hrvatski ban Viktor Ružić.
== Izvori ==

BADOVINAC, Nikola, financijski stručnjak i političar (Badovinci, 24. IV 1828 — Kandija kod Novog Mesta, 20. XI 1902). Gimnaziju (1841–1848) i studij prava (1848–1850) završio u Zagrebu. Od 1853. radio je u financijskim ravnateljstvima u Zagrebu i Osijeku; 1877–1902. bio financijski nadsavjetnik i upravitelj katastarske oblasti u Zagrebu. Premješten je 1878. u Zemaljsku upravu za Bosnu i Hercegovinu, neposredno nakon okupacije. Utemeljuje financijsku službu, sudjeluje pri organiziranju upravnog i sudskog aparata. Osniva Zemaljsko vijeće za vjerske poslove (Medžlis), kojemu neko vrijeme predsjeda. Postaje dvorski savjetnik i počasni građanin Sarajeva (1879), savjetnik Zemaljske uprave (1880). Prilikom nastupa novoga glavara BiH, Benjamina Kallaya, 1881, umirovljen je i dobiva titulu kraljevskoga ugarskog ministarskog savjetnika. Vraća se na raniju funkciju u Zagreb, aktivira se u politici, postaje saborski zastupnik Nezavisne narodne stranke, ističe se opozicijskim govorima za pripojenje Žumberka Hrvatskoj pri pripajanju Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj: O Žumberku i Marindolu (Narodne novine, 1883, 160) i Darstellung des Sachverhalts in der Sichelburger-Marienthaler Frage (Zagreb 1900). Nakon povratka iz BiH više je godina bio gradski zastupnik u Zagrebu, a 1885. izabran je za gradskog načelnika. Za načelnikovanja provodi nekoliko većih pothvata: taracanje ulica i pločnika, proširenje vodovodne mreže u Donjem gradu, probijanje novih prometnica (produženje Palmotićeve ul., probijanje Boškovićeve ul., Voćarske ceste), otkup zemljišta i lokacija za zgradu HNK na Sajmištu – današnji Trg maršala Tita, uređenje Ilirske arkade na Mirogoju i njezinu posvetu označio je patriotskim govorom (Svečanost 50-godišnje uspomene, Pozor, 1885, 240 i 241). Na dan objavljivanja Badovinčeve kandidature za saborskog zastupnika ban D. Khuen-Héderváry suspendirao ga je s dužnosti gradonačelnika i postavio na njegovo mjesto vladina savjetnika Ignjata Siebera (16. VI 1887). Pokrenut je sud časti protiv Badovinca, koji nije dao rezultata, a u gradskom zastupstvu traženo je objašnjenje od bana, na što je smijenjen i podnačelnik Gj. Crnadak. B. se žalio bečkom dvoru, ali mu žalba nije uzeta u obzir, pa je nakon njegove protestne brošure Rekurs des Agramer Bürgermeisters Nikolaus Badovinac gegen das Disziplinar-Erkenntniss vom 10. Jänner 1889 (Ljubljana 1889) službeno riješen dužnosti gradonačelnika (28. IX 1889). Satisfakciju je dobio kad je proglašen počasnim građaninom i podjelom plemstva (»Badovinski«) 1896. Zbog djelomične sljepoće povukao se iz javnog života. U rukopisu je sačuvana njegova autobiografija. LIT.: Nikola Badovinac. Obzor, 43(1902) br. 268. — Nikola pl. Badovinac. Dom i sviet, 16(1903) 22, str. 421 + 437. — Ferdo Šišić: Korespondencija Rački – Strossmayer, 2, 3 i 4. Zagreb 1929, 1930. i 1931. — Josip Horvath (h): Politička drama jednog zagrebačkog načelnika. Jutarnji list, 26(1937) 9000, str. 17–18. — Gjuro Szabo: Stari Zagreb. Zagreb 1941, 226. — Bartol Zmajić: Podjele plemstva i grbova žumberačkim obiteljima. Žumberački kalendar, 1965, str. 83–92. — Milko Predović: Žumberački rod Badovinaca. Ibid., 1967, str. 109–116. — Milica Stilinović: Tri Francuza o Zagrebu u devetnaestom stoljeću. Iz starog i novog Zagreba, 1968, 4, str. 221.

Badovinac, Nikola, hrvatski financijski stručnjak i političar (Badovinci, 24. IV. 1828 – Kandija kraj Novog Mesta, 20. XI. 1902). Pravo završio u Zagrebu 1850. Godine 1878–81. u Zemaljskoj upravi za BiH utemeljio financijsku službu, Zemaljsko vijeće za vjerske poslove, kojemu je bio i predsjednik, te sudjelovao pri organiziranju upravnog i sudskog aparata. Vratio se u Zagreb i postao saborski zastupnik Nezavisne narodne stranke; zalagao se za pripojenje Žumberka Hrvatskoj. Kao gradonačelnik Zagreba (1885–89) proveo nekoliko značajnih prometnih i komunalnih zahvata u gradu. Ban Khuen-Héderváry suspendirao ga je s dužnosti gradonačelnika, a potom i uklonio s tog položaja (1889). Godine 1896. proglašen je počasnim građaninom Zagreba i dodijeljeno mu je plemstvo (Badovinski). Citiranje: Badovinac, Nikola. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata