Oktavijan Miletić

redatelj, snimatelj, scenarist; 1902-1987

Miletić, Oktavijan, hrvatski filmski redatelj i snimatelj (Zagreb, 1. X. 1902 – Zagreb, 17. VIII. 1987). Sin Stjepana Miletića. U Zagrebu je završio trgovačku školu te radio kao prodavač automobila. Od najranijega djetinjstva zainteresiran za film: u njegovoj se obiteljskoj kući u Zagrebu 1917. snimao prvi hrvatski igrani film Brcko u Zagrebu Arsena Maasa, a kao mladić u Beču je volontirao kao asistent režije Hansu Hommi. Među pionirima je jazza u Hrvatskoj; u drugoj polovici 1920-ih svirao je saksofon u sastavu Zagreb Syncopators, a 1930-ih u sastavu Toranj.Filmom se amaterski počeo baviti nakon što je 1926. kupio amatersku 9,5 mm filmsku kameru Pathè Baby, snimajući, režirajući i montirajući kratkometražne (nijeme) dokumentarne i igrane filmove. Do 1931. snimao je nepretenciozne filmske zapise s obilježjima obiteljskih i putopisnih filmova, namijenjene najužemu krugu znanaca. Ti su filmovi imali karakter vježbe, a u njima je jasna težnja prema pripovjednom filmu i parodiji filmskih stereotipa iz kriminalističkih filmova, filmova strave i melodrama, uglavnom onih njemačke proizvodnje. Žanrovski utjecaj njemačkog filma i osobito ekspresionističkog snimateljstva zamjetljiv je i nakon 1932., kada mu ambicije rastu; kao potpuni autor – scenarist, redatelj i snimatelj – realizirao je kratkometražne filmove koji su mu donijeli ugled utemeljitelja filmske umjetnosti u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji: Ah, bješe samo san! (1932), nagrađen na natječaju Photokino-Verlaga u Berlinu, Amadeus Nickelnagel (1932), Poslovi konzula Dorgena (1933), nagrađen na međunarodnom natječaju kinoamatera u Parizu, Strah (1933), Faust (1934), nagrađen na Prvom sveslavenskom natječaju u Zagrebu i na međunarodnom natječaju kinoamatera 1935. u Barceloni, Zagreb u svjetlu velegrada (1934) i Nocturno (1935), nagrađen srebrnom medaljom u konkurenciji amaterskoga filma na IV. bijenalu u Veneciji 1936. Okušao se i u animiranom filmu, a 1935. među utemeljiteljima je Kinokluba Zagreb.Od 1932. Miletić djeluje u profesionalnoj kinematografiji, ostvarivši velik broj naručenih i namjenskih, mahom turističkih i industrijskih filmova za razne naručitelje (Zorafilm, kojega je i suutemeljitelj; Pan film; Maar, reklamna naklada; Zadruga za privredni film u Beogradu producenta Milana Herzoga; Tobis Filmkunst, Berlin), među kojima se ističu Od Zagreba do Raba (1938) i Hrvatski seljački život (Kroatisches Bauernleben, 1942). Njegov prvi profesionalno produciran igrani film Šešir (1937), ujedno njegov prvi ozvučeni film (s glazbom, ali bez dijaloga), uspjelo je ogledanje u francuskom avangardnom uzoru tzv. čistog filma. Za NDH angažiran je u Državnom slikopisnom zavodu »Hrvatski slikopis« (Croatia film), u čijoj produkciji režira dokumentarno-igrani (tzv. Kultur-film) Barok u Hrvatskoj (1942) te prvi hrvatski dugometražni zvučni igrani film Lisinski (1944., i susnimatelj), melodramsku biografiju skladatelja prve hrvatske opere Vatroslava Lisinskoga. Nakon II. svjetskog rata ograničio se na snimateljski rad pa snima neke od prvih jugoslavenskih dokumentarnih filmova, prvi poslijeratni igrani film hrvatske produkcije Živjeće ovaj narod (Nikola Popović, 1947), a potom kao direktor fotografije ostvaruje više igranih filmova u režiji Fedora Hanžekovića (Bakonja fra-Brne, 1950; Svoga tela gospodar, 1957), Vatroslava Mimice, Branka Belana, u čijem filmu Koncert (1954) briljantno ostvaruje dubinsku mizanscenu, i Ante Babaje, u čijem je filmu Carevo novo ruho (1961) do izražaja došla njegova sklonost eksperimentu (film je snimljen fotografskom tehnikom tzv. visokog ključa), potvrđivana i u trajnom interesu za rad s trik-kamerom, kolažnom tehnikom, animacijom likova, lutka-filmom i sl. u nizu kratkometražnih filmova koje je snimio u režiji Eduarda Galića, Dušana Makavejeva, V. Mimice, Branka Ranitovića, Zorana Tadića, Ive Vrbanića, Dušana Vukotića i dr. Potkraj karijere režirao je dva dokumentarna filma, Juraj Dalmatinac (1977) i Talijin trag (1978).Hrvatsko društvo filmskih kritičara njemu u čast svoje je godišnje nagrade za najbolje filmove (utemeljene 1991) nazvalo »Oktavijan«. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967), prvi u području filma. Citiranje: Miletić, Oktavijan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Oktavijan Miletić (Zagreb, 1. listopada 1902. – Zagreb, 17. kolovoza 1987.) bio je hrvatski redatelj, snimatelj, scenarist i glumac.
Bio je prvi hrvatski filmski autor koji se sustavno bavio filmom, zbog čega ga se smatra utemeljiteljem hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije.
== Životopis ==
Rođen je u Zagrebu u obitelji intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Stjepana Miletića. Od djetinjstva se zanimao za film (s 12 godina ima prvi projektor), a već 1926. godine kupio je Pathéovu filmsku kameru (od 9,5 mm) i počeo amaterski snimati svoje prve filmove. U njima se ogledala Oktavijanova sklonost parodiji i eksperimentu (Nažalost samo san 1932., Amadeus Nicknagel 1932., Poslovi konzula Dorgena 1933., Zagreb u svjetlu velegrada 1934., Faust 1934.).
Za svoj kratki film, Poslovi konzula Dorgena, dobio je nagradu na Pariškom amaterskom filmskom natjecanju 1933., a predsjednik žirija bio je Louis Lumière. Za njegov kratki film iz 1937. godine Šešir drži se da je bio prvi hrvatski zvučni film.
Zapošljava se u zagrebačkom poduzeću Zora film, i počinje se profesionalno baviti filmom. Snima i režira brojne propagandne filmove, uz poneki obrazovni i putopisni kratki film.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata radi u državnom poduzeću Nezavisne Države Hrvatske Hrvatski slikopis, gdje prvenstveno snima i režira dokumentarno propagandne filmove. Tad snima i svoj prvi cjelovečernji igrani film - Lisinski (1944., biografiju skladatelja prve hrvatske opere Vatroslava Lisinskog (taj film je najstariji sačuvani hrvatski cjelovečernji igrani film). Snima i dokumentarne filmove; Barok u Hrvatskoj (1942.) i Radium (1944.; nedovršen). Za njemačko poduzeće Tobis Film iz Beča u istom razdoblju snima tri dokumentarna filma: Hrvatski kipari, Hrvatski seljački život i Agram, die Hauptstadt Kroatiens.
Nakon Drugog svjetskog rata prvenstveno radi kao filmski snimatelj, podjednako uspješno u crno-bijeloj kao i kolor tehnici (Živjeće ovaj narod, Koncert, Belana, Carevo novo ruho). Samostalno je režirao nekoliko filmova od kojih mu je najpoznatiji dokumentarni film Juraj Dalmatinac (1977.)
Za svoj rad dobio je 1967. tadašnju najvišu republičku nagradu - Vladimir Nazor.
Bio je predavač na odjelu kamere Akademije za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, te autor i voditelj emisija o filmskoj kulturi TV Zagreb. Po njegovom imenu nazvana je današnja prestižna filmska nagrada Oktavijan koja se dodjeljuje u više kategorija.
== Filmografija ==
=== Režija igranih filmova ===
1944. Lisinski
=== Režija kratkih i dokumentarnih filmova ===
1930.? Život hrvatskog seljaka (Kroatisches Bauernleben)
1933. Poslovi konzula Dogena
1934. Faust
1935. Plitvička jezera
1936. Đumlin imitator Chaplina
1937. Šešir
1938. Jugoslavija gradi svoje lokomotive
1940. Hrvatski kipari: Bilhauerkunst in Kroatien
1942. Barok u Hrvatskoj
1942. Agram, glavni grad Hrvatske
1948. Profesor Budalastov
1964. Kipar Vanja Radauš
1977. Juraj Dalmatinac
=== Scenarij ===
1931. Otvorenje Zagrebačkog zbora
1937. Šešir
1948. Profesor Budalastov
=== Snimatelj ===
1944. - Lisinski
1947. - Živjeće ovaj narod
1951. - Bakonja fra Brne
1954. - Koncert
1955. - Jubilej gospodina Ikla
1957. - Svoga tela gospodar
1959. - Jurnjava za motorom
1961. - Carevo novo ruho
=== Gluma ===
1927. Provalnik
== Literatura ==
=== Članci ===
Vjekoslav Majcen, Ante Peterlić: Oktavijan Miletić, Hrvatski državni arhiv, 2000., ISBN 953-6005-39-5
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
O Oktavijanu Miletiću na portalu Film.hr  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. kolovoza 2007. (Wayback Machine)
O Oktavijanu Miletiću na Filmski programi

u spomen na filmskog redatelja Oktavijana Miletića

(doslovno iz odluke: „Ulica (dio k.č. 2752/1, dio k.č. 2372/2, dio k.č. 2371/1, dio k.č. 2370/1, dio k.č. 2367/1, dio k.č. 2366/1, k.č. 2363/1, dio k.č. 2886/1, k.č. 2322/1, dio k.č. 2319/1, dio k.č. 2318/1, dio k.č. 2320/1, dio k.č. 2321/1, dio k.č. 2327/1, dio k.č. 2328/1, dio k.č. 2329/1, dio k.č. 2330/1, dio k.č. 2331/1, dio k.č. 2332/1, dio k.č. 2333/1, dio k.č. 2334/1 i dio k.č. 2315/1, k.o. Podsused) koja se odvaja iz Ulice Velimira Škorpika (oko 200 m sjeverno od Ulice Dušana Vukotića) u smjeru zapada i završava kao slijepa, imenuje se u spomen na filmskog redatelja Oktavijana Miletića i dobiva ime Ulica Oktavijana Miletića“)

Wikipedia Wikidata