Oskar Herman

Oskar Herman (Zagreb, 17. ožujka 1886. – Zagreb, 18. siječnja 1974.), hrvatski slikar židovskog podrijetla. Jedan od slavne četvorice naših slikara (Kraljević, Račić, Becić, Herman), koje zovemo slikarima minhenskog kruga, i utemeljiteljima hrvatske moderne.
Poput ostale trojice i Herman se školovao u Münchenu, najprije privatno uči crtanje u atelieru Antona Azbéa 1904., a potom upisuje Akademiju, slikarska klasa Huga Habermanna. Još u toku studija, 1908. prvi puta izlaže u Zagrebu, studira do 1910. god. Nakon prvog svjetskoga rata ponovno odlazi u München gdje je, uz kraće boravke u Parizu i Berlinu, živio sve do eskalacije nacizma, 1933., kad se vraća u Zagreb i priređuje samostalnu izložbu u Umjetničkim pavljonu. U minhenskom razdoblju redovito je i zapaženo izlagao samostalno i na izložbama minhenske nove secesije.
1942. – 44. zatvoren je u fašističkom logoru Ferramonti-Tarsia, na jugu Italije. 1944. vraća se u Hrvatsku, u partizane a 1945. u Zagreb. Zapošljava se kao kustos u Modernoj galeriji ( Zagreb ), u kojoj radi do umirovljenja 1954., dobio je atelje u ( Martićeva ulica 14 b, Zagreb). 1954. priređena mu je retrospektivna izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, a 1971. velika retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu.
Herman je bio samozatajan umjetnik izvan svih klanova, tako da je vrlo kasno prihvaćen i shvaćen, on je samotnjački krenuo novim umjetničkim stazama moderne.
Redovito izlagao u Münchenu 1914. – 27. Samostalno izlagao u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Somboru, Beogradu i Parizu.
== Bibliografija ==
Monografija Oskar Herman: B.Kelemen i G.Gamulin GZ, Zagreb, 1978. god.
== Izvori ==
== Literatura ==
Snješka Knežević, Aleksander Laslo. 2011. Židovski Zagreb. AGM, Židovska općina Zagreb. Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8
== Poveznice ==
Minhenski krug

HERMAN, Oskar, slikar (Zagreb, 17. III. 1886 — Zagreb, 18. I. 1974). Sin Daniela Hermanna, trgovca i skupljača narodnih rukotvorina. U Zagrebu je po svršetku Više trgovačke škole 1903. pohađao slikarsku školu K. Filipa, 1904. odlazi u München, gdje kratko uči u Ažbeovoj školi, potom studira na Akademiji likovnih umjetnosti, s prekidima do 1910 (J. Herterich 1904–06, K. Raupp 1907/08. i 1909/10, P. Halm 1907/08). Isti slikarski ciljevi povezuju ga u skupinu s hrvatskim školarcima J. Račićem, V. Becićem i M. Kraljevićem, koja će se poslije afirmirati kao »münchenski krug«. God. 1906. s R. Kramsztykom iznajmljuje atelijer u kojem je Račić stalni gost, 1908. kraće boravi u Berlinu i Zagrebu, a 1909. stupa u vezu s povjesničarom umjetnosti J. Meierom Graefeom, koji mu omogućuje kopiranje djela Hansa von Maréesa (Ganymed, 1910; triptih Hesperide, 1912–21). Na putovanjima u Beč (1911), Švicarsku, Bruxelles, Antwerpen i London (1912) zaokupljaju ga Tintoretto, Rembrandt i Veronese. Nakon služenja vojske 1915–18. u Zagrebu odlazi u München, gdje slika, radi kopije (Marées, N. Poussin, P. P. Rubens) i izlaže. Boravio u Parizu 1924. i 1927. te Provansi 1924. Po dolasku nacista na vlast vraća se u Zagreb, 1941. bježi u Ljubljanu, odakle je u travnju 1942. deportiran u talijanski izbjeglički logor Ferramonti, na poč. 1944. priključen je dalmatinskom zbjegu u mjestu St. Maria di Bagni, u ožujku partizanskoj umjetničkoj koloniji u Cozzanu. Potom kao član Kulturno-umjetničkog odjela ZAVNOH-a sudjeluje u organizaciji izložbe umjetnika partizana u Splitu (s K. Strajnićem) i djeluje u Šibeniku. Kustos zagrebačke MG 1945–49, kopira slike dubrovačkih majstora (1947–49) te djeluje kao samostalni umjetnik (umirovljen 1953). — H. je od početka na samosvojnom putu, »usamljenik polagana hoda« (H. Esswein), uporno po strani od svih »moda i pravaca«. Slika da bi izrazio svijet osjećaja i posvjedočio čovjekovu bol i ugroženost, razvijajući autentično slikarstvo raskošnih i skladnih boja, izražajnih oblika, uravnotežene dramatičnosti i smirenosti, senzualnosti i poetičnosti. Sklon izobličenju, oblikuje masama boje i zavojitim linijama ljudske figure, figuralne kompozicije i krajolike, sporadično mrtve prirode (Pejzaž iz okolice Zagreba, 1904) od početka u ulju i crtežu (kreda, olovka, ugljen, tuš), 1920. u akvarelu, od 1938. gvašu i temperi (češće od 1950, a od 1960. intenzivno slika i crta temperom). U prvim godinama münchenskog školovanja nove vidike otvorile su mu knjige o modernoj umjetnosti Meier-Graefea, slike Velasqueza i Goye te Corota, Courbeta i Maneta, a Cézanneove i Renoirove upoznaje poslije. God. 1907. intenzivno slika (Žena s rukama u krilu, Starac, MG u Zagrebu), pripremajući svoju prvu samostalnu izložbu u Zagrebu. Stvara portret Djevojčice (MG u Zagrebu), naglašena kolorizma, tjelesnosti i izražajnosti pogleda, vrhunac rane faze svoga slikarstva. Otkrivši 1909. Maréesovo slikarstvo, prihvaća njegov mističan svijet, statičnost kompozicije i simbolizam, napušta stvarnost predajući se legendi. Nastaju figuralne kompozicije San (1911) i Kod vrela (1912) u okvirima romantičnog simbolizma. Slikom Pred buru (1913), u koju unosi Delacroixov dinamizam, približava se ekspresionizmu. Tijekom 1910-ih ostaje u tradicijama (E. Delacroix, Marées, P. Cézanne). Potom paleta postaje snažnija, a oblik sve više ovisan o boji (Žena u naslonjaču, 1919, Seljanka na konju, 1920, MG u Zagrebu; Žena s plavom vazom, 1921, MSU u Zagrebu). Po elementima ekspresionizma ističe se djelo Nagovaranje (1921, MG u Rijeci). Radi bakropise (1924) i provansalske pejzaže intenzivnih boja (Mlin u Provansi, 1925), slika puste predjele i osamljenog čovjeka (Predgrađe, 1925, MSU u Zagrebu; Pecanje I, o. 1926), a po povratku iz Pariza senzualnu Djevojku u vrtu (1927, MG u Zagrebu) u kojoj se osjeća Renoirov utjecaj kao i u Djevojci s mačkom (1928) te Djevojci na klupi (1932, MG u Zagrebu). Pritisnut bezizlaznošću i predosjećajem ratnih strahota slika Prosjaka (1936) i Proljeće kraj Zagreba (1938). Za rata radi slikovitom stilizacijom gvaševe (Djevojka, 1942, MG u Zagrebu), akvarele (Pejzaž s kućom, 1943; Kupačica, 1944), ulja (Pejzaž iz Kalabrije, 1943, MG u Zagrebu; Kolonija umjetnika partizana, 1944) i crteže (Prijenos ranjenika, 1944). U poslijeratnom razdoblju razvija slikarstvo ekspresije (»poetični ekspresionizam«, »ekspresionizam boje«) na procesu pounutrašnjenja i zgušnjavanja likovnih elemenata. Prodire u tajnovitosti, »simbolizam pretače u gustoću«, sintetiziranim oblicima i intenzivnim koloritom uobličuje unutrašnju treperavost, »boja postaje čista emocija, a namaz gesta«. U prijelaznom razdoblju nastaju slike u ulju: 1946. Dvije žene (MG u Zagrebu), »jedan od vrhunaca hrvatskog slikarstva« (G. Gamulin), Žena pred ogledalom (doslikano 1953, neznatno prerađeno 1962), Mladić s psom (Galerija umjetnina u Splitu), 1947. Mrtva priroda s jabukama, Tuškanac, Pejzaž s putnikom (MG u Rijeci), 1950. Pejzaž iz Srijema. Potom raste ekspresivnost i smionost u slikama likova u razgovoru ili susretu (Glumci, Razgovor i Ljubavni par, 1953; U šetnji, 1960; Nagovaranje i Dvoje pod stablom, 1967; Suzana i starci, 1969, MSU u Zagrebu), ili samih, rastvorenih očiju ili oborena pogleda (Lik, 1956, MG u Zagrebu; Žena i mrtva priroda, 1963; Krik, 1966; Lik, Žena u zelenom, 1973). Ističe se samotni putnik pred beskrajem puta (Osamljenik, 1964, MSU u Zagrebu), kao »duhovni autoportret«. Pejzažni ciklus H. razvija u smislu konstruktivne jasnoće i zgušnjavanja kolorita, postižući jedinstveni trozvuk crvenog, zelenog i plavog (Pejzaž s crvenim brdom I i II, 1955), osobiti sjaj (Brjegovi u jesen, 1957), poetičnost (Pejzaž u podne, 1957), gustoću (Pejzaž s crvenim stablom, 1958; Pejzaž sa tri stabla, 1963, MG u Zagrebu; Pejzaž u jesen, 1973). Izlagao samostalno u Zagrebu (1908, 1934, 1954, 1961, 1966, 1969, 1971, 1974), Münchenu (1919–20. i 1921. Moderna galerija Thannhauser), Parizu (1954), Splitu (1963), Beogradu (1966), Osijeku i Somboru (1972), a skupno na izložbama: Münchenska nova secesija (1914, 1919, 1927), Grupa trojice (Zagreb 1934), Hrvatski umjetnici (Zagreb 1937, 1939–40), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Umjetnici partizani (Split, Zagreb 1944–45), Izložba šestorice (Zagreb 1946), ULUH-ove (od 1946), UNESCO-ova izložba (Pariz 1946), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije (Beograd, Zagreb, Lenjingrad, Moskva 1946–47), Račić, Kraljević, Becić, Herman (Ljubljana 1952), Slike iz kolekcije Savjeta za nauku i kulturu FNRJ (Beograd 1953), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1954), Riječki salon (1954), 60 slika jugoslavenskog modernog slikarstva (Lyon 1954–55), Londonska grupa (London 1958), Beogradski trijenale (1961–70), Likovna jesen (Sombor 1961, 1964, 1966. Trijenale crteža, nagrada; 1968, 1973), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Vukovarski portreti XIX i XX stoljeća (Vukovar 1961), Moderna hrvatska umjetnost (Eisenstadt 1966), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Zagrebačka izložba crteža (1968, 1971), Angažirana umetnost v Jugoslaviji 1919–1969 (Slovenj Gradec 1969), Nadrealizam, socijalna umjetnost 1929–1950 (Beograd 1969), Umjetnost na tlu Jugoslavije (Pariz 1971). Posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu (1974, 1981, 1986, 1995), Varaždinu (1985), Dubrovniku (1994), Osijeku (1994), Splitu (1995), a djela izložena na izložbama Grupa trojice (Zagreb 1976), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Grupa hrvatskih umjetnika 1936–1939 (Zagreb 1978), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (Zagreb 1980), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu 1890–1990 (Milano 1991), Hrvatska moderna (Rijeka 1993), Od Babića do Vidovića (Zagreb 1993), Umjetnost hrvatskog antifašističkog otpora (Zagreb 1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Tri stoljeća umjetnosti (Osijek 1998), San i krik (Zagreb 2000). Objelodanio je mapu serigrafija 1959, a sjećanja na münchensko doba u Vjesniku 1953. Hermanova djela (300 crteža, tempera, gvaševa, akvarela i uljenih slika) darovala je supruga Mira 1994. Muzejsko-galerijskom centru u Zagrebu. — H. je stvarao »početke moderne i zatim tijekom godina modernost« (I. Zidić) i ostvario neponovljiv opus, koji je »umjetnikov autoportret u svim svojim detaljima« (V. Maleković). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1966. LIT.: J. Lakatoš: Naš umjetnički podmladak. Hrvatska, 1908, 214, str. 1. — W. Hausenstein: Oskar Herman. Münchener neueste Nachrichten, 72(1919) 24. XII, str. 1. — H. Esswein (H. E.): Oskar Herman (Ausstellung der Modernen Galerie). Münchener Post, 35(1921) 14. X, str. 3. — K. Scheffler: Reise in Süddeutschland, 1–2. Münchner Kunst und Künstler. Monatsschrift für Kunst und Kunstgewerbe (Berlin), 20(1922) 6, str. 199. — J. Meier Graefe: Hans von Marées. München 1924, 47. — Korespondencija J. Račića. Hrvatska revija, 4(1931) 9, str. 509–521. — V. Becić: Uspomene. Savremenik, 4(1931) 9, str. 51. — R. Veith: Slikar Oskar Herman. Židov, 15(1931) 14, Pr., str. 2–3. — J. Bobek (B.): Ausstellung Oskar Herman. Morgenblatt, 49(1934) 72, str. 6. — Z. Munk: Izložba trojice i gostiju. Književni horizonti, 3(1936) 1, str. 33–34. — M. Hanževački (he-ma): Pregled likovnih izložaba. Nova riječ, 2(1937) 11, str. 5. — R. V.: Radovi Oskara Hermanna. Židov, 21(1937) 13, Pr. — Pola vijeka hrvatske umjetnosti (katalog izložbe). Zagreb 1938. — V. Kušan: Izložba hrvatskih umjetnika. Hrvatska revija, 13(1940) 2, str. 9. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1943. — C. Fisković: Plakat. Slobodna Dalmacija, 2(1944) 29. IX, str. 4. — G. Gamulin: Povodom izložbe slikara partizana. Republika, 1(1945) 1/2, str. 111. — Isti: Izložba šestorice. Ibid., 2(1946) 9/10, str. 1005–1008. — Isti: Zaboravljena baština naše likovne umjetnosti. Vjesnik, 11(1951) 3. XII, str. 6. — R. Putar: Moderna galerija. Hrvatsko kolo, 5(1951) 1, str. 32–34. — Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva 1900–1950 (katalog izložbe). Zagreb 1953. — M. Bašićević: U tradiciji Josipa Račića. Narodni list, 9(1953) 2. I, str. 9. — K. Hegedušić: Osvrt na anketu zagrebačke Radio-stanice. O našoj likovnoj kritici. Bulletin JAZU, 1(1953) 3/4, str. 39. — Oskar Herman (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 1954. — M. Bašićević: Fragmenti Hermanove retrospektive. Vjesnik, 15(1954) 24. I, str. 5. — J. Depolo: Za umjetnost bez nostalgije. Čovjek i prostor, 1(1954) 7, str. 2. — M. Feller: Čudo. Vjesnik u srijedu, 3(1954) 91, str. 4. — G. Gamulin: Pozdrav umjetniku. Narodni list, 10(1954) 17. I, str. 5. — A. Humbert: Oskar Herman (katalog izložbe). Pariz 1954. — J. Miše: Povodom retrospektivne izložbe Oskara Hermana. Bulletin JAZU, 2(1954) 5/6, str. 35. — G. Gamulin: Osvrt na jednu kritiku. Čovjek i prostor, 2(1955) 25, str. 2. — Isti: Izložba 15-orice u Dubrovniku. Ibid., 41/42, str. 9. — M. Matković: Nagrada grada Zagreba za umjetnost. Vjesnik, 16(1955) 2. XII, str. 9. — G. Gamulin: Zaboravljene slike. Lik, 2(1956) 3/4, str. 16. — B. Kelemen: Školovanje Oskara Hermana. Peristil, 1957, 2, str. 223–228. — G. Gamulin: Maštoviti pejsaži Oskara Hermana. Kulturni radnik, 9(1958) 9, str. 26–30. — B. Kelemen: Djelo i kretanje (predgovor katalogu izložbe). Dubrovnik 1960. — V. Ekl: Likovno u revoluciji. Republika, 17(1961) 9, str. 28–30. — G. Gamulin: Oskar Herman. Izraz, (1961) 4/5, str. 398–408. — B. Kelemen: Oskar Herman. Zagreb 1961. — I. Zidić: Oskar Herman. Književnik, 3(1961) 23, str. 596–599. — Isti: Zenit Oskara Hermana. Telegram, 2(1961) 49, str. 6. — V. Rizmondo: Izložba Oskara Hermana. Mogućnosti, 10(1963) 8, str. 887–888. — I. Zidić: Klepsidra Oskara Hermana. Razlog, 3(1963) 9, str. 726–729. — Ž. Čorak: Oskar Herman. Umetnost (Beograd), 2(1966) 7, str, 144. — J. Denegri: Oskar Herman. Ibid., 6, str. 100. — (O. Herman). Telegram, 7(1966) 307, str. 8. — I. Zidić, Ibid., 311, str. 8. — G. Gamulin: Razgovor umjesto predgovora (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 1966. — Isti: Samostalna izložba Oskara Hermana. Život umjetnosti, 1966, 2, str. 59–63. — B. Kelemen: Oskar Herman (predgovor katalogu izložbe). Beograd 1966. — V. Maleković: Tragična vedrina slike. Vjesnik, 27(1966) 26. IV, str. 4. — M. Juteršek: Tendencije ekspresionističkog realizma (predgovor katalogu Beogradskog trijenala). Beograd 1967. — T. Maroević: Neposrednost iskustva. Telegram, 10(1969) 462, str. 8. — I. Zidić: Ulomci o metafizici slikarskog. Promišljanje općenitosti u slikama Oskara Hermana (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1969. — M. B. Protić: Slikari kontinuiteta, preteče (predgovor katalogu Beogradskog trijenala). Beograd 1970. — Četvrta decenija 1930–40 (katalog izložbe). Beograd 1971. — G. Gamulin: Oskar Herman (predgovor katalogu retrospektivne izložbe). Zagreb 1971. — Z. Maković: (Izložba Oskara Hermana u Zagrebu). Umetnost, 1971, 25/26, str, 95. — B. Bek: Oskar Herman (predgovor katalogu izložbe). Sombor 1972. — B. Gagro: Putevi modernosti u hrvatskom slikarstvu. U: Počeci jugoslovenskog modernog slikarstva (katalog izložbe). Beograd 1972, 44. — Ž. Sabol: Pred neizrecivim. Telegram, 13(1972) 34, str, 18. — B. Gagro: Slikarstvo münchenskog kruga (predgovor katalogu izložbe). Zagreb 1973. — M. B. Protić: Jugoslovensko slikarstvo. Beograd 1973. — Z. Rus: Uvod u Hermana. Život umjetnosti, 1973, 19/20, str. 3–15. — I. Zidić: Granica i obostrano. U: 3 teme iz suvremene hrvatske umjetnosti (katalog izložbe). Dubrovnik 1973. — Z. Maković: Oskar Herman. Umetnost, 1975, 41/42, str. 120. — B. Kelemen i G. Gamulin: Oskar Herman (monografija s iscrpnim popisom literature). Zagreb 1978. — Z. Tonković: Grupa hrvatskih umjetnika 1936–1939 (katalog izložbe). Zagreb 1978. — V. Maleković: Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo (katalog izložbe). Zagreb 1980. — D. Schneider i Z. Tonković: Lik i figura u novijem hrvatskom slikarstvu (katalog izložbe). Osijek 1981, 22–24. — J. Denegri: Oskar Herman. Moment (Beograd), 1985–86, 3/4, str. 59. — R. Gothardi-Škiljan: Vladimir Becić – Oskar Herman. Crteži i grafike (katalog izložbe). Zagreb 1986. — Z. Rus: Postojanost figurativnog 1950–1987 (katalog izložbe). Zagreb 1987, 74–75. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, 2. Zagreb 1988. — M. Gašparović: Oskar Herman. Ponovo otkrivanje. Kontura, 5(1994) 24, str. 32–33. — M. Peić i B. Rauter Plančić: Zagreb kak imam te rad (katalog izložbe). Zagreb 1994. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Zagreb 1995. — D. Ivanuša: Dimenzije jednog vremena. Židovi – likovni umjetnici u antifašističkoj borbi i žrtve holokausta (katalog izložbe). Zagreb 1996, 22–23. — T. Maroević: San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske (katalog izložbe). Zagreb 2000, 20–21.

Herman, Oskar, hrvatski slikar (Zagreb, 17. III. 1886 – Zagreb, 18. I. 1974). Učio slikarstvo u Münchenu, najprije kod A. Ažbèa, a 1904–10. na Akademiji (J. Herterich, H. Habermann). Uz J. Račića, M. Kraljevića i V. Becića predstavnik tzv. münchenskoga kruga, koji označuje početak modernoga hrvatskoga slikarstva. U ranim radovima, nastalima pod utjecajem simbolizma H. von Maréesa, primjenjivao je tonsku modelaciju (Djevojčica, 1907; Pred buru, 1913). Oko 1920. javljaju se na njegovim slikama ekspresionističke težnje; u toj fazi kompoziciju rješava ponajprije kolorističkom primjenom ljestvice boja (Žena u naslonjaču, 1919; Nagovaranje, 1921). Za II. svjetskoga rata bio 1942–43. interniran u koncentracijskom logoru Ferramonti u Italiji. Po oslobođenju iz logora, u koloniji umjetnika partizana u Cozzanu, gdje je radio crteže i akvarele (Dvorište u logoru, 1943; Žena pod balkonom, 1944). Nakon povratka u Zagreb razvio se do pune zrelosti, sintetizirao je oblike i intenzivirao kolorit, poglavito u kasnijim djelima u kojima je sliku pretvorio u slobodni plastički izraz snažna unutarnjeg doživljaja. Slikao figure, figuralne kompozicije i krajolike iznimna i dramatična uobličenja (Krajolik s crvenim brdom, 1955; Lik, 1956; Očitovanje, 1957; Krajolik s tri stabla, 1963; Suzana i starci, 1969; Krajolik u jesen, 1973). Na osobit je način u svoj opus sažeo fovističko bogatstvo boja, ekpresionistički nemiran potez kista i suvremena likovna iskustva. Radio je crteže, bakropise i sitnu plastiku, a 1960. objavio je mapu serigrafija. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1965). Citiranje: Herman, Oskar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata