Otokar Keršovani

novinar, publicist i političar; 1902-1941

Otokar Keršovani (Trst, 23. veljače 1902. – Zagreb, 9. srpnja 1941.), bio je hrvatski novinar, publicist, književni kritičar i političar. Njegov stvaralački opus uvrštava ga među najistaknutije hrvatske marksističke intelektualce između dvaju svjetskih ratova.
== Životopis ==
Otokar Keršovani rođen je 1902. godine u Trstu koji je tada bio dijelom Austro-Ugarske monarhije. Pad monarhije dočekao je u Pazinu, gdje je završio šest razreda hrvatske gimnazije. Pazin je uskoro okupiran od Italije, a hrvatska škola je zatvorena. Zbog toga Keršovani odlazi u Kraljevstvo SHS. Maturirao na gimnaziji u Karlovcu 1921. godine, a nakon toga odlazi u Zagreb, gdje na Sveučilištu u Zagrebu studira upravljanje šumama. Pisao je u karlovačkom školskom listu Timor o istarskim temama, a u prvoj polovici 1920-ih u klupskom glasilu Mlada Jugoslavija (1922. – 23.) gdje je supokretač i suurednik. Godine 1924. postao je novinar, i radi za Zagrebački tisak, a doprinosio je i za Novosti (Zagreb, 1922. – 1923.). Također je pisao u listu Čovečnost (1925.), glasilu SKA Rad (Beograd, 1926. – 1927.), Politici (Beograd, 1927., 1929.) te Samoupravnom glasniku (Bitola, 1927.). Sudjelovao je u pokretanju časopisa Nova literatura zajedno s Veselinom Maslešom (1928.) i surađivao je u Letopisu Matice srpske (Novi Sad, 1928. – 1929.). 1926. godine postaje članom SKOJ (i njegova Pokrajinskoga komiteta za Srbiju) te 1928. godine KPJ. Uhićen je 1928. godine i osuđen na godinu dana zatvora. Ponovno je uhićen 1930. godine i od Suda za zaštitu države osuđen je na deset godina zatvora jer je priznao svoje članstvo u Komunističkoj partiji. Kaznu je služio u Srijemskoj Mitrovici, gdje je ostao politički aktivan. U zatvoru je bio marksistički učitelj za ostale komunističke zatvorenike. Također je i neke ostale zatvorenike uključio u novinarstvo i pokrenuo ilegalni zatvorski list Udarnik (1936.). Na robiji je pisao i svoje najvažnije djelo, ali nije ga i završio, Povijest Hrvata. Iz zatvora je izašao 1940. godine i nastanio se u Zagrebu gdje je radio u Hrvatskoj nakladi, povezanoj s KP, redigirajući časopis Izraz. U Izrazu je (1940. – 1941.) pisao o ratnim zbivanjima, Isusovačkom redu, seljačkoj državi u shvaćanju Rudolfa Bićanića, o Ljubomiru Davidoviću, Antonu Korošcu, Slobodanu Jovanoviću, Ferdi Šišiću, Henriju Bergsonu, Lenjinu, Augustu Cesarcu, filmske te književne kritike. Objavljivao je i služio se s mnogim pseudonimiima i šiframa kao što su: V. B., V. Bezjak, V. D., D., Vasilije Dragin, R. Gregović, J., Junius, K., O. K., I. M. i Ivan Marković a u svojem ilegalnom djelovanju služio se s imenima Jović i Ćiro.
Dana 30. ožujka 1941. godine ponovno je uhićen a uspostavom NDH preuzet je od ustaškoga redarstva i 22. svibnja 1941. godine iz zatvora na Savskoj cesti prebačen je, zajedno s drugim zatvorenim hrvatskim komunistima, u logor Kerestinec. Iz Kerestinca je 5. srpnja 1941. godine odveden prvo u Gospić pa potom u Zagreb gdje su ga ustaše strijeljale zajedno s Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom i Zvonimirom Richtmannom u Dotršćini. Strijeljan je u znak odmazde za ubojstvo redarstvenoga agenta Ljudevita Tiljka.
== Djela ==
Rat i mir, Zagreb 1946., (dva izdanja)
O Šenoi, Beograd 1949., (makedonsko izd. Za Šenoa, Skoplje, 1950.)
Izbor članaka, Beograd, 1960. (izbor, napomene, predgovor i pogovor Nusret Seferović)
Povijest Hrvata, Rijeka, 1971.; Zagreb, 2016.
Stanislav Šimić, Josip Bogner, Otokar Keršovani. Izabrana djela, Zagreb, 1975. (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 102), (priredio Miroslav Vaupotić, crteži Ivan Antolčić)
Kulturne i povijesne teme: izbor iz djela, Pula-Rijeka, 1979. (Istra kroz stoljeća ; Kolo 1, knj. 5), (priredio Nedjeljko Mihanović)
== Spomen ==
Nakon Drugoga svjetskog rata po njemu je nazvano nakladno poduzeće osnovano 1954. godine u Rijeci, a 1958. godine Društvo novinara Hrvatske (danas Hrvatsko novinarsko društvo) utemeljilo je Nagradu "Otokar Keršovani", koja se od 1966. godine dodjeljuje kao nagrada za životno djelo.
Keršovanijevo poprsje napravio je akademski kipar Velibor Mačukatin stariji, a čuva se u Osnovnoj školi »Dr. Ivan Merz« u Zagrebu.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==
Keršovani, Otokar  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. veljače 2018. (Wayback Machine), Krležijana

KERŠOVANI, Otokar, novinar, publicist i političar (Trst, 23. II. 1902 — Zagreb, 9. VII. 1941). Gimnaziju polazio u Pazinu te, izbjegavši nakon njezina ukinuća, maturirao u Karlovcu 1920. U Zagrebu započeo studij na Gospodarsko-šumarskom fakultetu, istodobno djelovao u Jugoslovenskom akademskom klubu »Jurislav Janušić« i, na njegovoj listi, kao predsjednik Jugoslovenskoga akademskoga potpornoga društva 1921–22. Već je u karlovačkom školskom listu Timor pisao o istarskim temama, a u prvoj pol. 1920-ih u klupskom glasilu Mlada Jugoslavija (1922–23; supokretač i suurednik) te u periodicima Novosti (Zagreb 1922–23), Naša domovina (1923–25), Podravski glasnik (1923) i Slobodna tribuna (1923), na tragu integralnoga jugoslavenstva i slavenofilstva, o životnom standardu i udrugama studenata (zauzimao se za povećanje državnih subvencija) te, ističući primjer J. Skerlića, o potrebi povezivanja inteligencije s pukom. God. 1924–25. kratko je radio kao privatni odgojitelj u Celju te u zagrebačkom vladinu novinskom uredu, potom u Beogradu, gdje je studirao filozofiju, postao urednikom političke rubrike u Novostima, ubrzo i glavnim urednikom. U tim je novinama 1925–27. objavio mnoštvo nepotpisanih uvodnika, ali i potpisanih članaka o različitim temama, od književnih, kazališnih, glazbenih i drugih kritika (npr. o karikaturama P. Križanića i o seljačkoj književnosti) do političkih osvrta i bilješka o pojedincima (primjerice E. Kvaterniku, S. Miletiću, Lj. Jovanoviću, J. Biankiniju, M. Laginji, I. Lorkoviću), poveo kampanju protiv policijske samovolje, a zauzimao se i za ravnopravnost spolova. Na početku boravka u Beogradu povezao se s Grupom za socijalnu i kulturnu akciju (pokret SKA), pa je u programatskom zborniku Generacija pred stvaranjem (Beograd 1925) izložio shvaćanje kako će se jugoslavensko-nacionalistička i komunistička gibanja među mladima zamijeniti socijalističkima. O srodnim je temama pisao i u listu Čovečnost (1925), glasilu SKA Rad (Beograd 1926–27), Politici (Beograd 1927, 1929) te Samoupravnom glasniku (Bitolj 1927). U tom se razdoblju mijenjaju njegovi pogledi na revolucionarnu preobrazbu društva i na hrvatsko pitanje: 1926. postaje članom SKOJ (i njegova Pokrajinskoga komiteta za Srbiju) te 1928. KPJ, kad je i zatočen zbog komunističke djelatnosti. Bio je među pokretačima časopisa Novi pokret (Beograd 1927; zabranjen nakon 18 brojeva), a odsluživši kaznu, potkraj 1928. s V. Maslešom pokrenuo je u Beogradu list Nova literatura, u kojem do 1930. kritički prikazuje suvremenu umjetničku, sociološku i filozofsku proizvodnju (R. Drainac, B. Adžija, Ksenija Atanasijević). O agrarnoj reformi i društvenim pogledima I. Cankara pisao je pak u Letopisu Matice srpske (Novi Sad 1928–29), no u veljači 1930. ponovo je uhićen i presudom Suda za zaštitu države osuđen na 10 godina robije – prema nalogu Politbiroa CK KPJ imao je obnoviti otkrivenu partijsku organizaciju u Beogradu i užoj Srbiji. Premda je bio isključen iz KP zbog deklarativnoga priznanja navoda optužnice, što nije nikad povučeno (V. Blašković), za tamnovanja u Lepoglavi i (od 1933) Srijemskoj Mitrovici razvio je opsežnu ideološko-prosvjetnu djelatnost, pokrenuvši i ilegalni robijaški list Udarnik (1936). U to su mu doba tekstovi tiskani u periodicima Seljačko kolo (Beograd 1936), Kultura (1938) te Umetnost i kritika (Beograd 1939). Nakon izlaska iz zatvora 1940. nastanio se u Zagrebu i radio u Hrvatskoj nakladi, povezanoj s KP, redigirajući časopis Izraz. U njem je 1940–41. pisao o ratnim zbivanjima, Isusovačkom redu, seljačkoj državi u shvaćanju R. Bićanića, o Lj. Davidoviću, A. Korošcu, S. Jovanoviću, F. Šišiću, H. Bergsonu, Lenjinu, A. Cesarcu, filmske te književne kritike. Promičući društvenu ulogu književnosti, osudom poetičkih shvaćanja M. Ristića u časopisu Umetnost i kritika (pretiskano 1940. u Književnim sveskama) uključio se u tzv. sukob na ljevici, a slično se osvrnuo i na M. Krležu (Izraz, 1940, br. 9 i 11). Potkraj ožujka 1941. uhitila ga je banovinska policija i u travnju prepustila tijelima NDH. Naposljetku je odveden iz logora u Kerestincu te s B. Adžijom, O. Pricom i Z. Richtmannom u Dotršćini strijeljan kao »duhovni začetnik« ubojstva redarstvenoga agenta. — Zbog uvjeta u kojima je djelovao, autorstvo mnogih njegovih tekstova nije utvrđeno ili je dvojbeno, čemu pridonose mnogobrojni pseudonimi i šifre pod kojima je objavljivao (V. B., V. Bezjak, V. D., D., Vasilije Dragin, R. Gregović, J., Junius, K., O. K., I. M. i Ivan Marković; u ilegalnom djelovanju služio se pak imenima Jović i Ćiro). Nakon 1945. ti su tiskani u knjigama (1960; Pet stoljeća hrvatske književnosti, 102. Zagreb 1975; 1979), u periodicima Republika (1945–46), Ilustrirani vjesnik (1949), Mogućnosti (1964), Forum (1966) i Dometi (1971) te u zbornicima Ogledi o jugoslovenskim piscima (Beograd 1955), Čas in zavest. Eseji in kritike (Ljubljana 1961) i u Zborniku radova o književniku Mili Budaku, 1 (Split 1998). Samostalno su objavljeni njegova rasprava Rat i mir (1946), u kojoj je imperijalistički rat prikazao kao posljedicu kapitalističkih zakonitosti, a SSSR kao predvodnika slobodnoga čovječanstva, brošura O Šenoi (Beograd 1949; makedonsko izd. Skoplje 1950), kojega je uz neke ograde klasne naravi pozitivno ocijenio, te prva, nedovršena, marksistička povijest Hrvata (1971), zapravo socijalno tumačenje tadašnjih historiografskih dosega s osnovama gospodarske i kulturne povijesti. Za boravka u zatvoru napisao je i rasprave, radove te skripta Historija južnih Slavena do 1918. godine, Historija klasnih borbi u zemljama Jugoslavije, Pregled istorije radničkog sindikalnog pokreta u Jugoslaviji, O Albaniji, fragmente Ekonomske historije Jugoslavije i Osnova političke ekonomije te koncepte studija O štampi i O Krleži, kojih se rukopisi ili prijepisi zajedno s dijelom korespondencije i drugim gradivom čuvaju pretežno u HDA, NSK te arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU. Njegovo ime nosi nakladno poduzeće osnovano 1954. u Rijeci, a 1958. Društvo novinara Hrvatske (danas Hrvatsko novinarsko društvo) utemeljilo je Nagradu »Otokar Keršovani«, koja se od 1966. dodjeljuje kao nagrada za životno djelo. Keršovanijevo poprsje, rad V. Mačukatina, čuva se u Osnovnoj školi »Dr. Ivan Merz« u Zagrebu. Premda mu mnogi tekstovi nisu objavljeni i kritički vrjednovani, drži ga se jednim od najistaknutijih međuratnih marksističkih publicista. DJELA: Rat i mir. Zagreb 1946 (dva izd.). — Izbor članaka. Beograd 1960. — Povijest Hrvata. Rijeka 1971. — Kulturne i povijesne teme. Izbor iz djela. Pula—Rijeka 1979.

Keršovani, Otokar, hrvatski novinar i publicist (Trst, 23. II. 1902 – Zagreb, 9. VII. 1941). Kao šesnaestogodišnjak emigrirao je iz Istre, maturirao na gimnaziji u Karlovcu 1921. i započeo studij na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Djelovao je u studentskim udrugama i listovima, a 1924. potpuno se posvetio novinarstvu. Pisao je za zagrebačke Novosti i Slobodnu tribunu te beogradske Novosti kojih je bio i glavni urednik (1925–27). Član je SKOJ-a od 1927., KPJ od 1928. Iste je godine bio osuđen na godinu dana zatvora. Sudjelovao je u pokretanju časopisa Nova literatura, surađivao je u Letopisu Matice srpske; pisao je sociološke, ekonomsko-povijesne rasprave te književne kritike i studije. Iznova je bio uhićen 1930. u Ljubljani. Za desetogodišnje zatvorske kazne u Srijemskoj Mitrovici politički je djelovao među zatvorenicima, održavao tečajeve, pisao o klasnim i nacionalnim pitanjima, uređivao od 1936. ilegalni zatvorski dnevnik Udarnik te napisao nedovršenu Povijest Hrvata, posmrtno objavljenu 1971. Opet je uhićen 30. III. 1941. i iz logora Kerestinec odveden na strijeljanje. Ostvario je značajan i raznovrstan opus koji ga je uvrstio među najistaknutije hrvatske marksističke intelektualce između dvaju svjetskih ratova. Citiranje: Keršovani, Otokar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata