Oton Iveković

Oton Iveković (Klanjec, 17. travnja 1869. – Klanjec, 4. srpnja 1939.) bio je hrvatski slikar historicizma.
== Životopis ==
Oton Iveković rođen je u zagorskom mjestu Klanjcu 17. travnja 1869. godine. U rodnom mjestu pohađao je pučku školu, te od samih početaka iskazivao je zanimanje za crtanje i povijest što će uvelike označiti njegovo daljnje stvaralaštvo. Školovao se u Zagrebu, gdje kod Johannesa Clausena (dekoraterstvo), Hafnera i Ferde Quiquereza učio je osnove crtanja, a potom i na bečkoj i minhenskoj
akademiji, koju je pohađao na nagovor i uz novčanu pomoć Ise Kršnjavog. Nakon završene specijalizacije u Karlsruheu vratio se u Zagreb gdje je prvotno imenovan nastavnikom slikanja u Realnoj gimnaziji, a već sljedeće godine postao je nastavnikom slikanja u Obrtnoj školi u kojoj će predavati sve do umirovljenja.
Osim slikarstvom, Iveković se bavio ilustriranjem, djelovao je kao scenograf, kostimograf, urednik časopisa i ratni izvjestitelj, organizirao je izložbe i bavio se publicistikom. Za sobom je ostavio bogat stvaralački opus koji se odlikuje širokim rasponom tema, donoseći tako prikaze pejzaža, portreta, genre scena, prizora iz vojničkog života, sakralnih kompozicija te povijesnih prikaza, po kojima je ujedno i najpoznatiji.
== Faze stvaralaštva ==
=== Tamna faza (1887. – 1900.) ===
Iako su mu predlagali neka završi soboslikarski zanat, Iveković je imao veliku želju postati slikarom. Stoga se pješice zaputio u Beč gdje je 1887. godine primljen na tamošnju Akademiju.
Kao prijemni rad, posve u maniri svoga učitelja Ferde Quiquereza stvara prvu inačicu Oproštaja Zrinskog i Frankopana od Katarine. Zbog inzistiranja na prikazu tema iz života obitelji Zrinski i Frankopan, još za vrijeme studiranja dobiva nadimak „Zrinjimaler“. Jedan od takvih prikaza je i Provala Nikole Zrinskog iz Sigeta u kojem se referira na francusko povijesno slikarstvo postavivši glavni lik u središte kompozicije naglasivši ga svjetlom. U slici nalazimo na karakteristike kojima će slikar ostati vjeran unutar svih povijesnih prikaza. Riječ je o naglašenim pripovjedačkim elementima te bogatoj dekorativnosti u izvedbi likova. Slika koja je uvelike obilježila Ivekovićevo stvaralaštvo je Rastanak Zrinskog i Frankopana od Katarine iz 1887. godine koju će predstaviti u još dvije inačice, a ona iz 1901. godine, u kojoj ponavlja isti razmještaj likova, ali slika svjetlijom paletom, postat će jedna od najpopularnijih hrvatskih oleografija.
U djelu Smrt Petra Svačića prikazuje dramatičan trenutak kraljeve smrti koju dočarava mnogim romantičarskim motivima, a u sliku unosi i nestvarni element prikazom mlade djevojke.
U europskoj umjetnosti romantizma bio je raširen prikaz mrtvog uglednika na samrtničkoj postelji ili odru. Iveković se priklanja takvu vidu historicističkih prikaza izradivši djelo Ante Starčević na odru. Povratak Ivekovića u Zagreb označio je i početak intenzivnog druženja s Vlahom Bukovcem. Iveković se, protivno željama Ise Kršnjavoga, pridružuje Bukovčevu krugu te mu pomaže u izradi zastora za HNK u Zagrebu te ulazi u Društvo hrvatskih umjetnika. Druženje s Bukovcem pridonosi usavršavanju njegove tehnike i rasvjetljavanju palete. Za Hrvatski salon 1898. godine Iveković izvodi dva djela, od kojih se kvalitetom ističe Na Kordunu. Djelo je rađeno na način tonskog slikarstva, slobodnim potezom kista te u njemu Grgo Gamulin uočava novi primjer realistične vojne slike. U ranoj fazi Ivekovićeva stvaralaštva nastaje i najveći broj portreta. Figure postavlja u interijer pred tamnu pozadinu kako bi istaknuo njihova lica. Realizam portretiranih lica zamjetan je na dva ponajbolja portreta nastala devedesetih godina – Portretu Cecilije German i u Portretu strica dr. Franje Ivekovića. Jedinstveno djelo unutar cjelokupnog ciklusa predstavlja Portret Ljube iz 1887. godine koji donosi prizvuk secesije. Portretom vlastite obitelji (Ljuba s Tomislavom i Marijom na stepenicama klanječke kuće) iz 1900. godine kao da najavljuje novi pristup u vlastitom slikarstvu. Snježana Pintarić u spomenutom djelu prepoznaje jak Bukovčev utjecaj u odabiru svijetle i šarene palete te smještaju likova u prirodu.
=== Šarena faza (1900. – 1919.) ===
Početak dvadesetog stoljeća donio je promjenu i na stvaralačkom i privatnom planu. Iveković dolazi u sukob s Vlahom Bukovcem koji rezultira Ivekovićevim napuštanjem Društva hrvatskih umjetnika. Do sukoba, kojega je Iso Kršnjavi okarakterizirao kao sukob „dva nagla čovjeka“, dolazi zbog nesuglasica oko postava austro–ugarske izložbe u Petrogradu. Unatoč razlazu, Bukovac je ostvario izrazit utjecaj na Ivekovićevo stvaralaštvo što se posebno uočava u rasvjetljavanju palete. Te iste 1900. godine Iveković sudjelovao je na Svjetskoj izložbi u Parizu gdje je osvojio grand prix za djelo Žena s djetetom. Iduće godine radio je na ilustraciji dviju knjiga – u suradnji s Medovićem ilustrirao je Marulićevu Juditu, a samostalno oblikuje Šenoino Zlatarevo zlato.
Iveković 1902. godine započinje ciklus kompozicija velikoga formata posvećen radovima na selu. Time je uobičajenim prizorima iz seljačkoga života podario veći značaj uzdigavši ih u razred povijesnihh prikaza. Djela nastala u spomenutom ciklusu karakteriziraju svijetli tonovi žute, zelene i crvene boje. Dok Žetelice (1902.) obiluju folklornim motivima, Grgo Gamulin u Oračima (Oranje) iz 1906. godine vidi primjer „milletovske redukcije na bitne elemente reducirane u širokom prostoru“.
Uz važne sudionike tadašnje zagrebačke likovne scene – Ivana Tišova, Roberta Frangeš-Mihanovića, Crnčića, Kovačevića – uključuje se u osnivanje likovnog udruženja Lada, gostujući na brojnim svjetskim izložbama spomenutog udruženja. U ovom dijelu stvaralaštva nastaju i najpoznatiji povijesni prikazi. Riječ je o Dolasku Hrvata i Krunidbi Kralja Zvonimira, djelima nastalim 1905. godine. U djelu Dolazak Hrvata Iveković nastavlja tradiciju prikaza spomenute teme koju su u hrvatsko povijesno slikarstvo unijeli Josip Franjo Mücke i njegov nekadašnji učitelj Ferdo Quiquerez. Kompozicijski se nadovezuje na shemu svojih prethodnika, ali u odnosu na njih šȋrī kadar i rastvara pejzaž. Sukladno onome što pokazuju već spomenuta djela šarene faze, sliku ispunjava svjetlošću, svijetlim tonovima te bogatom dekorativnošću u izvedbi likova.
Krunidbom kralja Tomislava umjetnik pristupa sceni krunjenja – popularnom motivu unutar slikarstva 19. stoljeća. Kao jedan od štićenika Ise Kršnjavog, Iveković s tada renomiranim mladim umjetnicima dobiva narudžbu za oslikavanje interijera zgrade tadašnjeg Odjela za bogoštovlje i nastavu smještenog u Opatičkoj ulici broj 10 u Zagrebu. Za svečanu Zlatnu dvoranu izradio je samo jednu kompoziciju – Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu, u kojoj tematizira događaj iz 1102. godine kada Koloman postaje hrvatskim kraljem. Riječ je o posljednjoj u nizu povijesnih slika nastalih za spomenutu dvoranu (1906. godina). Uz Ivekovića, na uređenju svečane dvorane, konkretno izradom preostalih pet kompozicija koje tematiziraju događaje iz hrvatske prošlosti, sudjeluju Bukovac, Medović i Čikoš Sesija. U Pompejanskoj sobi Iveković slika Orfeja i Euridiku, medaljone ukrašava portretima grčkih filozofa Sokrata, Platona, Aristotela i Hipolita, a vinjete uz peć oslikava prizorima bitke.
Idućih godina odlazi na dva velika putovanja u Italiju i Sjedinjene Američke Države. Na tim putovanjima nastaju putopisi. Tako u djelu S puta u Italiju Iveković donosi svoja zapažanja s puta na koji se zaputio s prijateljem slikarom Crnčićem donoseći nam svoj osvrt na djela firentinske renesanse, iskaze divljenja Rafaelovim slikama, ali i par dovitljivih opaski o napuljskim džeparima. U Sjedinjene Američke Države se zaputio kako bi sudjelovao u oslikavanju novosagrađene hrvatske crkve Sv. Ivana Krstitelja u Kansas Cityju. Na zidovima i svodovima trebalo je biti izvedeno petnaest prizora koji predočavaju širenje kršćanstva među Hrvatima. Projekt nije dovršen, a kasnijim preinakama u unutrašnjosti crkve uklonjeni su izvedeni dijelovi. Po povratku s putovanja 1914. godine za trijumfalni luk crkve Sv. Križa u Križevcima izrađuje sliku na platnu Krvavi sabor Križevački.
U svom slikarskom opusu Iveković se pozabavio i prikazom scena bitaka. Riječ je o podvrsti povijesnog slikarstva poznatijoj po njemačkom nazivu Schlachtegemälde. Jedan od takvih prikaza je i Bitka kod Gorjana, datirana u 1906. godinu, koja prikazuje pogubljenje braće Gorjanski te zarobljavanje hrvatske kraljice Elizabete, punice Žigmunda Luksemburškog, i kćeri joj Marije. Uz nastanak slike veže se i zanimljiva priča o tome kako je slika rađena u duljem vremenskom intervalu jer „je rad morao biti prekinut zbog prijetnji mađarona na čelu s banom Khuenom da autora treba uhapsiti i sliku uništiti“. Sukladno kritičarima, najuspjelijim djelima Ivekovićeve šarene faze smatraju se pejzaži.
Tako Pintarić navodi kako su „neopterećeni ljudskim figurama, slikani svježe i neposredno gustim, pastoznim namazima boje“. Gamulin hvali izvedbu njegovih snježnih krajolika te monumentalnost kojom odiše prikaz Velebita, dok djelo Šuma iz 1900. godine doživljava i kao zanimljivu ideju kojom je šumu sazdao od tankih vertikalnih poteza. Ipak, isti autor navodi i sljedeće: „Kao da našem slikaru nedostaje ono što je u to vrijeme već dozrijevalo u pejzažnom slikarstvu Celestina Medovića: boja, i još nešto: romantični tonus barbizonaca“. Nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata Iveković uz pomoć Stjepana Radića odlazi na front gdje će na bojišnicama Soče, Galicije i Srbije tri godine bilježiti scene iz vojničkoga života.
=== Realistička faza (1919. – 1931.) ===
Završetkom rata i povratkom u domovinu Iveković zajedno s obitelji seli u grad Veliki Tabor. I sām član Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, na taj se korak odlučio vođen romantičarskom željom za obnovom tog starog grada. Novac za kupnju istoga slikar je velikim djelom namaknuo prodajom svojih povijesnih slika. Dok s jedne strane konzervator Gjuro Szabo u predgovoru kataloga jedne od Ivekovićevih izložbi priređenih u dvorcu piše kako „Novi gazda krpa stari grad, podaje mu opet život...“, izražavajući pritom svoju nadu za nekim boljim vremenima i „svitanju sretnijeg doba“ za Veliki Tabor, Gamulin je Ivekovićevu kupnju okarakterizirao kao zakašnjelu romantičnu gestu. Unatoč tome što će se održavanje Velikog Tabora pokazati znatnim novčanim izdatkom, boravak u njemu izrodit će tzv. Tabogradskim ciklusom. Riječ je o intimističkom ciklusu u kojem nailazimo na prizore iz svakodnevnoga života slikarove obitelji, od prikaza interijera, eksterijera, animalističke motive ili sam krajolik. Spomenuta su djela manjih dimenzija, djeluju skicozno, dok se ispod tankih nanosa boje mogu uočiti potezi olovke. Promjena životne sredine označila je i promjenu u pristupu stvaranja pejzaža. Položaj Tabora omogućio je slikaru izuzetan pogled na zagorske brežuljke. Ivančica postaje njegov glavni motiv (npr: Pogled na svetog Ivana, Ivančica – Pogled s Tabora, Pejzaž s Ivančice...).
Snježana Pintarić ističe kako „u tim pejzažima nema više likova, nema gestualnosti i heroizma, nema šarenila ni jakih kontrasta“. U kasnoj fazi dolazi do oscilacija u načinu slikanja i kvaliteti kompozicija povijesnog sadržaja. Nakon završetka rata odlučuje se za prikaze motiva koji nisu bili odobravani u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj. Jedan od takvih primjera tematizacija je seljačkog ustanka na slici Bitka na Stubičkom polju 1573. godine. Seljačka buna je ugušena, a njezin vođa Matija Gubec sproveden na suđenje u Zagreb, što prikazuje djelo Smaknuće Matije Gupca na Markovom trgu. Riječ je o radu koje se ističe kvalitetom u odnosu na preostala djela slikarove kasne faze. Ujedno, Pintarić spomenuti rad ubraja među najbolja ostvarenja autorova slikarskog opusa. Oton Iveković i u kasnoj fazi svoga stvaralaštva nastavlja prikazivati teme iz života Zrinskih. Izrađuje djela Katarina Zrinska u Veneciji i Posljednji Zrinski u tamnici u kojima se ponovno vraća tamnoj paleti s dominacijom smeđih i oker tonova.
Godine 1921. nastaju još dvije slike u kojima se vraća motivu rastanka. Tako jednu varijantu smješta u dvorište podno zidina vlastitoga doma, dvorca Velikog Tabora. Izrađuje i treću, danas najpoznatiju, inačicu Rastanaka Zrinskog i Frankopana od Katarine. Kompozicijski se nastavlja na prve dvije verzije, ali je događaj smjestio u dvorište svoga dvorca. Snježana Pintarić u katalogu Ivekovićeve retrospektivne izložbe održane u Umjetničkom Paviljonu u Zagrebu donosi sljedeće razmatranje: „S rastankom pod rukom krenuo je mladi i nadobudni Oton u metropolu tadašnje monarhije, s jednom jedinom željom – postati velikim hrvatskim slikarom. S rastankom je završio svoj stvaralački vijek kao veliki, ali zaboravljeni slikar“. Dvadesetih godina nastaje i alegorijsko djelo Lijepa naša domovina u kojem prikazuje nastanak hrvatske himne. Neupitna je tu reminiscencija na djelo Vlahe Bukovca Gundulićev san, od kojeg osim ideje preuzima i kompoziciju slike. Među posljednja Ivekovićeva djela ubraja se kompozicija Mirna Bosna iz 1931. godine u kojoj tematizira jednu od epizoda iz bosanske povijesti – pobjedu vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića nad ugarskom vojskom 1415. godine. Obitelj Iveković napušta Veliki Tabor 1935. godine, a tri godine kasnije dvor otkupljuje Banska uprava.
Posljednje godine života, iscrpljen bolešću, slikar je proveo kod brata Albina u Klanjcu. U rodnom mjestu umro je 4. srpnja 1939. godine. Staro klanječko groblje danas je spomen-park u kojem je uz slikara hrvatske povijesti Otona Ivekovića, vječno počivalište pronašao i pisac hrvatske himne Antun Mihanović.
== Galerija ==
== Izvori ==
== Literatura ==
Gamulin, Grgo. Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća. Sv. 2, Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. Stoljeće, Zagreb, Naprijed, 1995.
Ukrainčik, Lea. (ur.) Oton Iveković: retrospektivna izložba, Umjetnički paviljon, 30.11.1995. – 11.02.1996., Zagreb, Umjetnički paviljon u Zagrebu, 1995.
Schneider, Marijana. Historijsko slikarstvo u Hrvatskoj, Zagreb, Povijesni muzej Hrvatske, 1969.
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Iveković, Oton, hbl.lzmk.hr
Oton Iveković, Krvavi Sabor u Križevcima
On-line izložba (engl.)

IVEKOVIĆ, Oton, slikar (Klanjec, 17. IV. 1869 — Klanjec, 4. VII. 1939). Brat Ćirila Metoda, arhitekta, konzervatora i fotografa. U Zagrebu od 1885. izvanredno pohađao Veliku realnu gimnaziju (nastavnik F. Quiquerez) te učio soboslikarski zanat. Prvu inačicu slike Rastanak Katarine od Petra Zrinskog naslikao 1887. kao natječajni rad za upis na bečku Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je do 1891. studirao u specijalkama za historijsko slikarstvo (C. Griepenkerl, J. M. Trenkwald i A. Eisenmenger). Ondje dobiva nadimak Zrinjimaler. God. 1892. I. Kršnjavi upućuje ga na münchensku Akademiju (W. Lindenschmidt), a 1894. polazi specijalku za historijsko slikarstvo na Akademiji u Karlsruheu (F. Keller). Iduće godine nastavnik je slikanja u zagrebačkoj realnoj gimnaziji, 1896. u Obrtnoj školi. God. 1897. dodijeljen mu je atelijer u Ilici, kbr. 83. Te godine otvara i privatnu slikarsku školu (učenici Vera Nikolić, Nasta Rojc, B. Šenoa). Od 1908. do umirovljenja 1927. predaje crtanje i slikanje u Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (danas Akademija likovnih umjetnosti), koje je 1910/11. ravnateljem. Kao ratni slikar austro-ugarske vojske 1915–18. boravio je na bojišnicama uza Soču, u Galiciji i Srbiji. God. 1919. prodaje kuću u Jurjevskoj ul. u Zagrebu i kupuje dvorac Veliki Tabor, gdje živi s obitelji do 1935. Posljednje godine života boravi u Klanjcu, a dvorac 1938. prodaje Banskoj upravi. Sudionik u stvaranju hrvatske likovne moderne, jedan je od utemeljitelja institucionalnoga likovnoga života u Hrvatskoj: član je Društva umjetnosti, suosnivač 1897. Društva hrvatskih umjetnika (istupa 1901. zbog sukoba s Bukovcem) i 1904. Saveza jugoslavenskih likovnih umjetnika »Lada«, kojega je 1908. predsjednikom. Aktivan je u javnom i društvenom životu Hrvatske: član je Hrvatske pučke seljačke stranke od njezina osnutka 1904. do istupanja 1911, Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« i MH (skupni portret njezinih utemeljitelja naslikao 1903). Dopisni je član JAZU od 1919. Opus mu sadržava radove povijesne i sakralne tematike, portrete, pejzaže, vedute i žanr-scene. Obilježava ga rana, tamna faza (do 1900) s odlikama akademizma i romantizma, šarena faza (1900–19) s plenerističkom paletom »zagrebačke šarene škole«, i kasna, naglašeno realistička faza s elementima modernizma (od 1919). Najveći dio opusa posvetio je motivima iz hrvatske povijesti. U ranijoj fazi, slikajući na način francuskoga historijskoga slikarstva velikoga stila, naglašava pripovjedačke elemente pa, istražujući povijesne događaje, odjeću i arhitekturu, teži realističnosti prikaza koja često prelazi u pretjeranu deskriptivnost (Zrinski i Sokolović u Sigetu, 1889; Krštenje Hrvata po Ćirilu i Metodu, 1890; Provala Nikole Zrinskog iz Sigeta, 1890; Smrt bana Nikole Zrinskog u lovu, 1891; Povratak senjskih uskoka s pobjedonosne vojne, 1895). Istodobno slika i nekoliko romantičnih kompozicija u kojima se miješa povijesna i literarna tematika s elementima irealnoga (Smrt Petra Svačića, 1894; Ante Starčević na odru, 1896; Smail-aga Čengić i vojvoda Bauk, 1896). Poslije, pod utjecajem njemačkoga historijskoga slikarstva, iz njegovih djela nestaje herojska komponenta i teatralnost prikaza (Rastanak Katarine od Petra Zrinskog, 1897). Kompozicije Kod Visokog i Na Kordunu (obje 1898, otkupljene za Strossmayerovu galeriju na Hrvatskom salonu 1898), naslikane slobodnijim potezom, s likovima idealno uklopljenim u pejzaž,primjeri su odmjerene sinteze historijskoga, plenerističkoga i žanr-slikarstva. U stilu »zagrebačke šarene škole« naslikao je oko 1900. i niz povijesnih prizora (Dolazak Hrvata, 1905; Krunidba kralja Tomislava, 1905; Bitka kod Gorjana, 1907). Uz mnogobrojne crteže skice scena iz vojničkoga života, pretežno olovkom, naslikao je u ulju kao dokument vremena kompoziciju velikoga formata Prijelaz Drine kod Batara (1917). Poslije se ponovo vratio tamnoj paleti i prizorima iz života Zrinskih (Katarina Zrinska u Veneciji, 1919; Posljednji Zrinski u tamnici, 1920). Za poznavanje njegovih radova u široj javnosti zaslužne su tada vrlo popularne oleografije, tiskane prema njegovim slikama (Dolazak Hrvata, 1905; Matija Gubec, 1925), koje se poput svojevrsnoga »kataloga povijesnih motiva« i danas često poistovjećuju sa samim događajima. Naslikao je nekoliko inačica prizora Rastanak Zrinskog i Frankopana od Katarine Zrinske, a onasignirana 1901. postala je jednom od najpopularnijih ikad tiskanih oleografija u Hrvatskoj. Među kvalitetnijim su djelima akvareli i skice pejzaža s bojišta i čestih putovanja (Amerika, Velebit, Hrvatsko primorje, Slovenija, Srbija, Makedonija). God. 1896. naslikao je u duhu bidermajera za Milenijsku izložbu u Budimpešti ciklus akvarela na temu hrvatskih gradova, a 1898–99. za Svjetsku izložbu u Parizu akvarele za »Parišku sobu«, izrađenu u Obrtnoj školi. Na prijelazu iz tamne u šarenu fazu naslikao je nekoliko klasičnih pejzaža (Gorski krajolik, 1895; Čovjek u šumi, 1896; Pogled sa sarajevskog polja na Igman-planinu, 1897; Šuma – Jesen, 1901). Iz kasnijega razdoblja izdvaja se tzv. taborgradski ciklus (1919–31), u kojem je, u paleti sužena tonaliteta, zabilježio eksterijere i interijere Velikoga Tabora, pejzaže okolice te izradio niz crteža životinja. Tim se ciklusom pokazao kao dobar crtač s osjećajem za detalj, posebice arhitektonskih motiva, te kadriranje širokih i sveobuhvatnih pejzažnih kompozicija, koje slika s modernim senzibilitetom (Pogled na Sv. Ivana, oko 1921; Ivančica – pogled s Tabora, 1921; Pejzaž s Ivančice, oko 1921; Pogled s Velikog Tabora, 1925). U ranijoj fazi slikao je i portrete. Za razliku od službenih (Cecilija German, 1891; Dr. Franjo Iveković, 1894; Albert Dragolovics, 1897), koje odlikuje realizam i opis detalja, slobodnijim potezom slika portrete članova obitelji i prijatelja, čije crte lica i detalje odjeće prikazuje sumarno, naglašujući atmosferu trenutka (Tugomir Alaupović, oko 1890; Studija ženske glave, 1895; Ljuba, 1897; Ljuba i Tomislav, 1900; Tomislav i Mara, oko 1900). Sačuvani su i crteži olovkom i tušem austro-ugarskih vojnika i portreta časnika (1914–18) te kao rijedak rad u ulju iz toga razdoblja portretgenerala S. Borojevića (1917). Naslikao je i manji broj štafelajnih slika sakralne tematike (Sv. Apolonija, 1894; Bijeli fratar, oko 1900; Naša Gospa Cvjetanjska, 1900; Sv. Valentin, 1901), ciklus kompozicija u ulju velikoga formata posvećen poljodjelskim radovima (Žetelice, 1902. i 1906; Kosci, 1905; Orači, 1906) te niz studija narodnih nošnja u akvarelu (Žena u narodnoj nošnji i Seljanka, obje 1906). Izradio je zidne slike u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu (1898), sv. Terezije u Požegi (1899. s C. M. Medovićem), hrvatskoj crkvi sv. Ivana u Kansas Cityju (prizori širenja kršćanstva među Hrvatima, 1910) i u kapeli sv. Ane u Desiniću (1924). Za Zlatnu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu (danas Hrvatski institut za povijest) u Opatičkoj ul., kbr. 10, naslikao je historijski prizor Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu (1906) te za Pompejsku sobu likove i prizore iz grčke mitologije i povijesti. U kupoli Trgovačko-obrtnoga doma (1909, danas Etnografski muzej) izveo je alegorijske prikaze pojedinih gospodarskih grana, a 1914. za trijumfalni luk u križevačkoj crkvi Sv. križa naslikao Krvavi sabor u Križevcima 1397. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1901. s Medovićem, 1911, 1917. s R. Valdecom, 1918. s M. C. Crnčićem, 1920, 1921, 1924, 1926, 1931), Osijeku (1907. s Crnčićem) i Beogradu (1923. s Valdecom) te skupno na Izložbi Društva za umjetnost i umjetni obrt (1891), Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi (Zagreb 1894/95), Hrvatskom salonu (Zagreb 1898), VII. izložbi Društva hrvatskih umjetnika (1901. Sušak, Karlovac, Osijek, Zemun, Varaždin), Jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi (Beograd 1904, 1912, 1922), na izložbama Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1905–06, 1909, 1911, 1913), izložbama »Lade« (Sofija 1906; Zagreb 1908, 1920; Rijeka 1918), »Lade«, sekcija Zagreb (Zagreb 1912), Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938) te na važnim međunarodnim izložbama Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896), Međunarodnoj umjetničkoj izložbi u Københavnu (1897), Izložbi umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu (1899/1900), Svjetskoj izložbi u Parizu (1900), X. izložbi umjetničkoga društva »Mánes« u Pragu (1903). Djela su mu izlagana na izložbama u Zagrebu (Hrvatski umjetnici u NDH, 1944; Plakat u Hrvatskoj do 1941, 1974; Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici, 1977; Slikari i kipari članovi razreda za likovnu umjetnost JAZU, 1986; Oleografija u Hrvatskoj, 1988; 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti, 1996; Slikarski portreti 19. stoljeća, 1997; Pejzaž 19. stoljeća, 2001) i Osijeku (Lik i figura u hrvatskom slikarstvu, 1981), a posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu (1975, 1994, 1996. retrospektivna) i Klanjcu (1985, 1995). Najviše njegovih radova čuva se u MG u Zagrebu, Hrvatskom povijesnom muzeju, Grafičkoj zbirci NSK, a manji dio u Muzeju grada Zagreba, Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, Galeriji umjetnina u Splitu, Gradskom muzeju Požega, Grafičkom kabinetu HAZU. Objavio je putopise po Italiji (Hrvatsko kolo, 1907, 1909), Americi (Vienac, 1911) i Makedoniji (Pokret, 1922; Politika, Beograd 1922; Primorske novine, 1922) te uspomene iz I. svjetskoga rata (Agramer Tagblatt, 1915; Die Drau, 1915; Male novine, 1915; Slobodna tribuna, 1922; Novosti, 1928; Riječ, 1931). Pisao je o likovnim (Obzor, 1904, 1908; Glas Matice hrvatske, 1906, 1909; Hrvatska, 1906; Agramer Tagblatt, 1909, 1913), povijesno-političkim i drugim temama (Narodne novine, 1902; Sokolski glasnik, 1919; Novi list, Beograd 1922–23; Pokret, 1922–24; Budućnost, 1923; Novosti, 1933) te o kostimografiji (Vienac, 1902). God. 1906–08. urednik je Matičina albuma Kolo hrvatskih umjetnika, u kojem je 1908. objavio tekst Pogled na umjetnost južnih Slavena. Ilustrirao s Medovićem Marulićevu Juditu (Zagreb 1901) i sudjelovao u ilustriranju hrvatskoga dijela monografije Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild (Beč 1902). Bavio se i grafičkim oblikovanjem diploma (za MH, Hrvatsko slavonsko gospodarsko društvo, Hrvatsko umjetničko društvo) i časopisa (Hrvatsko kolo). Kratko je surađivao s HNK u Zagrebu kao kostimograf i scenograf (M. Dežman, Zlatarevo zlato, 1901, prema romanu A. Šenoe). Utemeljivši svoj svjetonazor na idejama hrvatskoga narodnoga preporoda, pozitivizmu i nacionalnom romantizmu, ustrajao je na romantičarskoj i prosvjetiteljskoj ideji o odgojnoj i domoljubnoj ulozi umjetnosti. U hrvatskoj likovnoj moderni istaknuo se kao autor koji se sustavno bavio povijesnom tematikom te, šireći skalu motiva, postao jednim od najvećih predstavnika hrvatskoga historijskoga slikarstva.

Iveković, Oton, hrvatski slikar (Klanjec, 17. IV. 1869 – Zagreb, 4. VII. 1939). Autor raznolikog opusa, jedan je od utemeljitelja hrvatske moderne i institucionalnoga likovnog života na prijelazu XIX. i XX. st., poznat osobito po djelima nadahnutima nacionalnom poviješću.Obrazovanje Slikanje je isprva učio kod Ferde Quiquereza na Velikoj realki u Zagrebu, potom od 1887. na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču (gdje je dobio nadimak Zrinjmaler jer je za prijam i tijekom studija slikao motive iz povijesti obitelji Zrinski) u specijalkama za historijsko slikarstvo kod Christiana Griepenkerla te Matthiasa Trenkwalda iz čije je klase 1892. izbačen ne želeći se odreći tema iz hrvatske povijesti. Studij u Beču nastavio je u klasi Augusta Eisenmengera, još jednog predstavnika »stila bečkog Ringa« (Ringstrassenstil), austrijske inačice historicizma, a historijsko slikarstvo učio je i na akademiji u Münchenu, kod Wilhelma Lindenschmita ml., sljedbenika Karla von Pilotyja (1892–93), te na akademiji u Karlsruheu (1894) kod Ferdinanda von Kellera. Nakon povratka u Zagreb radio je 1909–27. kao nastavnik na Obrtnoj školi te bio među prvim profesorima na likovnoj akademiji (današnjoj ALU).Historijsko slikarstvo Rane je kompozicije s tematikom iz hrvatske povijesti stvarao u duhu akademizma, historicizma i romantizma, a nakon 1905. u historijsko slikarstvo unio je šarenu, plenerističku paletu i slobodniji način slikanja.Već se tijekom školovanja istaknuo kompozicijama u kojima umješno smješta povijesne scene u krajolik (Nikola Zrinski pred juriš iz Sigeta, 1890; Kod Visokog ili Okupacija Bosne i Na Kordunu, 1898) te dvjema inačicama Rastanka Katarine od Petra Zrinskog (1897. i 1901), teme kojoj se više puta vraćao. Iz te su »tamne faze« i dvije inačice slike Smrt Petra Svačića (1894. i 1895) te istaknuti primjer romantičarske sklonosti orijentalnim temama Smail-aga Čengić i vojvoda Bauk (1896), zapažena ostvarenja potaknuta književnim izvorima, pjesmom Augusta Šenoe i epom Ivana Mažuranića, kao i djelo nadahnuto narodnom legendom Veronika Desinićka (1901), s dojmljivom atmosferom psihološke napetosti.Za Zlatnu dvoranu naslikao je jedno od najraskošnijih i najuspjelijih djela povijesne tematike Poljubac mira hrvatskih velmoža kralju Kolomanu (1906), približivši se načinom slikanja Vlahu Bukovcu i Celestinu Mati Medoviću, pokazavši i izvrsno poznavanje povijesnih kostima. Ističu se i slike izrađene 1907., u romantičarsko-simboličkom duhu Cvijet pozlaćeni, za koju se nadahnuo narodnim junačkim pjesmama, te monumentalna Bitka kod Gorjana 1386 (Gradska vijećnica u Đakovu), kao i manifestni rad Vivat Rex (1911., NMMU), posvećen Cetinskome saboru 1526., koji je Isidor Kršnjavi naručio za izložbu Vivat Habsburg, organiziranu kao reakciju na nastup hrvatskih umjetnika u srpskom paviljonu na Rimskoj izložbi 1911.Monumentalnost stjenovita krajolika prevladava u povijesnoj sceni Dolina Paklenica na Velebitu (1912., poznata i kao Odlazak u ropstvo ili Hrvatski ligaši vode zarobljene kraljice Jelisavu-Elizabetu i Mariju preko Velebita iz Počitelja u Novigrad 1387. godine), dok se Trenkovi panduri (1917), osim prikazom krajolika, ističu i dijagonalnom kompozicijom velikog broja konjanika te šarenom paletom.Uz brojne narudžbe, realizirao je samoinicijativno niz kanonskih djela hrvatskoga historijskog slikarstva, poput inačice Rastanka Katarine od Petra Zrinskog (1903), Dolaska Hrvata i Krunidbe Tomislava (obje 1905). Rađene u relativno malim formatima, kompozicijski i koloristički uspjele, zahvaljujući čestim reproduciranjem u različitim tiskarskim medijima stekla su široku popularnost, te su, kao i kasnija slika Pogibija Matije Gupca na Markovom trgu (1921), definirala opću percepciju određenih nacionalnih mitologema.Pejzažno slikarstvo i žanr-prizori Njegovi prvi pejzaži, nastali pod utjecajem barbizonske i münchenske škole, većinom nadahnuti šumskim predjelima i temom odnosa čovjeka i krajolika, često su autoreferencijalni, a ponekad, u duhu romantizma, imaju funkciju »filozofskih« simbola i metafora (Čovjek u šumi, 1896; Lovac sa psom, 1901).Nakon 1900. stvara niz pejzaža svijetlom, šarenom paletom (Pejzaž, Predio iz Hrvatske, Livada i potok, 1903) i mada se ponekad vraća odnosu čovjeka i prirode (ciklus velikog formata Žetelice, 1902; Kosci, 1905; Oranje, 1906; Drvosječe, 1909), napušta obrasce atelijerskog slikarstva te prihvaća postimpresionistički način zagrebačke šarene škole. Pošto je 1919. kupio Veliki Tabor u Hrvatskome zagorju, u kojem je i živio do 1938., dvor i okolica postaju mu glavnim motivom i nadahnućem. Pozornost mu počinju zaokupljati sitni detalji i perspektive, boje koje se mijenjaju pod utjecajem vremenskih prilika te svakodnevni trenutci iz obiteljskog života. U potpunosti se oslobodivši romantičarsko-simbolističkih elemenata, okreće se realističkom prikazivanju krajolika i intimističkim scenama, utišanoj paleti s povremenim kolorističkim akcentima: ističu se pejzaži predjela zahvaćenih s povišena očišta, pruženih u daljinu (Pogled s Velikog Tabora, 1925., NMMU; Pogled s Tabora, oko 1920; Pejzaž i Pejzaž – pogled s Tabora). U opusu su mu česti i zimski motivi (Zima, 1908; Zima – prizor iz rata 1914. – 1918., 1917; Okolica Velikog Tabora zimi, oko 1920; Pejzaž s dvorcem u zimi, 1924).Za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. izradio je 13 akvarela s motivima hrvatskih gradova i krajeva, izloženih pod nazivom Slike iz domovine, u kojima do izražaja dolazi precizan crtež i bidermajerski način predstavljanja takvih motiva unutar ornamentiranog okvira i s umetnutim žanr-prizorima, tzv. štafažom. Šarenom paletom slikao je i žanr-scene (U krčmi iz 1906., Nacionalni muzej, Sofija; Pred seoskom krčmom, 1909; Pejzaž s konjima i Dvorište) te mnogobrojne skice u akvarelu s motivima narodnih nošnji.Portreti Portrete je radio uglavnom u ranoj fazi te su većinom slikani na način bečke akademske škole i klasičnoga građanskog portreta XIX. st., a odlikuje ih stroga gradnja slike oko okomice i horizontale, miran stav figure postavljene u interijer, realizam portretnih crta lica i vjeran prikaz.U tamnom atelijerskom tonu, s tamnim figurama na tamnoj pozadini naslikao je Portret starca, Studiju ženske glave, Portret Aleksandra i Rosalie Hrbud i Portret bake Ruže. Naručeni portreti slikani su akademski, formalno (Cecilija German, 1891; Albert Dragolovics, 1895; Franjo Iveković, 1900), dok je pristup portretiranju članova obitelji i prijatelja inventivniji i kompozicijski moderniji (Bela Čikoš, 1892; djeca Tomislav i Mara, oko 1900; Ljuba i Tomislav, 1900., portret supruge i sina izložen na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900), a u Portretu Ljube (1897), vertikalno izduženoga formata, osjeća se i prizvuk nadolazeće secesije.Portretirane osobe od 1900. smješta u osunčane vanjske prostore i slobodnije impostacije, te napuštajući tonsko nijansiranje i akademsko svjetlo počinje rabiti svijetlu, postimpresionističku, plenerističku paletu (Ljuba s djecom na stepenicama klanječke kuće, 1900; Zamišljena, oko 1900; Zanimljivo štivo, 1901; Djevojka, 1903).Karakterističan je primjer obilježavanja smrti uglednika na kraju XIX. st. kompozicija Ante Starčević na odru (1896). Izradio je i skupni portret utemeljitelja Matice hrvatske (1903). Poslije je portretirao isključivo članove obitelji, osim tijekom I. svjetskog rata, kada je izrađivao formalne portrete časnika austrougarske vojske. Kao ratni slikar na bojištu realistično je bilježio scene i detalje iz vojničkog života, a traumatična ratna iskustva naknadno je iznio u dojmljivoj simboličkoj kompoziciji Pejzaž s makovima (1923).Sakralna tematika Sakralne je kompozicije radio u nazarenskom stilu, šarenim i svijetlim koloritom. U crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu izradio je u pilotyjevskom stilu dvije monumentalne lučne freske s motivima iz života svetaca (Rastislav knez moravski s narodom prima častno sv. Ćirila i Metoda u velehradu i Ćiril i Metod brane pred papom Hadrijanom II. staroslavensku liturgiju, a on ju odobrava, 1898) te likove evanđelista i osam scena iz Isusova života. Oslikao je i crkvu sv. Terezije Avilske u Požegi (1899. s C. M. Medovićem) te naslikao 15 prizora o širenju kršćanstva među Hrvatima u hrvatskoj crkvi sv. Ivana u Kansas Cityju (1910), sliku na glavnom oltaru u crkvi Bogorodice Kraljice Svete krunice u Sarajevu (1911), freske u crkvi sv. Ane u Desiniću (Posljednja večera, Sv. Ćiril, Blaženi August Kažotić i Sveti Jeronim, 1924) i kompoziciju Naša Gospa Cvjetanjska (1900., Nadbiskupski dvor u Zagrebu), iznimno djelo »šarene faze«. Često je sakralnim slikarstvom prezentirao povijesne događaje (Krvavi Sabor, 1914., slika na platnu u crkvi Svetoga križa u Križevcima).Ilustracije knjiga, kostimografije i publicistički rad Oblikovao je diplome i plakate za umjetničke i gospodarstvene udruge te vizualne simbole za Maticu hrvatsku (urednik njezina Kola hrvatskih umjetnika 1906–08). Radio je ilustracije za književna djela (Judita Marka Marulića, 1901) i nacrte za starohrvatske kostime za praizvedbu drame Tomislav Stjepana Miletića 1913. u zagrebačkom HNK. Oslikao je 1909. kupolu Hrvatske obrtne komore na Trgu Mažuranića u Zagrebu (danas Etnografski muzej). Objavljivao je likovne kritike, osvrte i putopise.Djela su mu izlagana na samostalnim izložbama u Zagrebu (prva 1901. s C. M. Medovićem, posljednja za života 1931., retrospektive 1975., 1994; 1996. i 2023), Osijeku i Beogradu (za života), Klanjcu posmrtno te na skupnima, među ostalima na Hrvatskome salonu (Zagreb 1898), izložbama Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1905–06., 1909., 1911., 1913), »Lade« (Sofija 1906; Zagreb 1908., 1920., sa sekcijom Zagreb 1912; Rijeka 1918), koje je bio osnivačem 1904., Izložbi umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu (1899/1900) i mnogim retrospektivama. Citiranje: Iveković, Oton. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 24.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata