Oton Kučera

astronom, popularizator tehnike i prirodoslovlja; 1857-1931

Oton Kučera (Petrinja, 31. prosinca 1857. – Zagreb, 29. prosinca 1931.), profesor, prirodoslovac, astronom, najveći hrvatski popularizator tehnike i prirodoslovlja, književnik, predsjednik Matice hrvatske te autor nekoliko udžbenika iz fizike za srednje škole te niza znanstveno-popularnih djela iz fizike, astronomije i elektrotehnike. Studirao u Beču matematiku, fiziku i astronomiju, usavršavao se u astronomiji na Bečkoj zvjezdarnici. Djelovao je kao profesor u gimnazijama u Vinkovcima, Požegi i Zagrebu te bio nastavnik matematike na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bavio se poviješću egzaktnih znanosti i u tom je području izradio doktorsku disertaciju o M. Getaldiću. Potaknuo je osnivanje Zvjezdarnice Hrvatskoga prirodoslovnog društva na Popovu tornju u Zagrebu i bio njezinim ravnateljem od 1903. do 1913. i od 1920. do 1925. Bio je djelatan u društvenom životu kao član i predsjednik Matice hrvatske, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva, predsjednim prvoga radiokluba u Zagrebu, predsjednik društva srednjoškolskih profesora te urednik Almanaha Bošković.
== Životopis ==
=== Djetinjstvo i školovanje ===
Rođen je 1. siječnja 1857. u Petrinji, kao prvo od trinaestoro djece u braku Ide i Franje Kučere, učitelja. Prema navodima obitelji, Oton se rodio 31. prosinca 1856., ali su roditelji zbog praktičnih razloga (vojna obveza i drugo), prijavili da se rodio 1. siječnja. To je obiteljski kuriozum koji je u svom članku o Otonu Kučeri iznio sin Vlaho Kučera. Kučera je slavio svoj rođendan 1. siječnja, što je vidljivo iz svečane proslave 70. godišnjice njegova rođenja 1927. godine. Kršten je u crkvi sv. Lovre mučenika u Petrinji, i u krsnom listu je naveden podatak o 1. siječnju kao nadnevku rođenja.
Oca, učitelja, služba je ubrzo odvela iz Petrinje u Otočac, gdje je Oton proveo djetinjstvo i završio pet razreda osnovne škole, a zatim je nastavio gimnaziju u Senju. Iz Senja je u Otočac i obratno putovao preko Velebita, te ja na tim prelascima zavolio Velebit, planine i zvjezdani svod, što ga je pratilo tijekom cijeloga života. Školovanje je nastavio u Vinkovcima gdje je maturirao 1873. godine.
Kao odličnom i talentiranom učeniku dodijeljena mu je krajiška stipendija te je otišao u Beč na studij fizike, matematike i astronomije. Studira kod čuvenih Jožefa Stefana, Ludwiga Boltzmanna i Johanna Loschmidta, a usavršava se u astronomiji na Bečkoj zvjezdarnici, čiji je ravnatelj tada bio Karl von Litrow.
=== Pedagoško i znanstveno djelovanje ===
Bilo mu je ponuđeno mjesto asistenta, ali su ga rodoljubni i obiteljski razlozi doveli natrag u Vinkovce, gdje je u dobi od samo 19 godina počeo predavati u vinkovačkoj gimnaziji, a dvije godine kasnije položio je u Beču profesorski ispit, kako su zahtijevali propisi tadašnjega doba.
Tri godine kasnije objavljuje prve znanstveno-stručne radove. Uz glavne utemeljitelje, Spiridiona Brusinu i Gjuru Pilara, uključio se u osnivanje Hrvatskoga naravoslovnog (prirodoslovnog) društva, utemeljenog u Zagrebu, krajem 1885. godine. U godini osnivanja društva još je bio profesor gimnazije u Vinkovcima. Nalazimo ga pod brojem 101 u abecednom popisu redovnih članova društva, a u Glasniku, I godišta, iz 1886. godine, glasilu novoosnovanoga društva, Kučera je već prisutan člankom Čovjek i prirodna znanost, u kojem daje pregled razvoja prirodnih znanosti.
Premještajem u Požegu započinje znanstveno-popularizatorski rad, kojem je ostao vjeran sve do smrti. U Požegi je osnovao i prvu školsku zvjezdarnicu, a 1892. tiskana je njegova prva znanstveno-popularna knjiga, Crte o magnetizmu i elektricitetu.
Znanstvena prosvijećenost nekoga naroda ne stječe se samo školskom naobrazbom, nego veliku ulogu u tom procesu ima popularizacija odnosno promicanje znanosti u puku, što se postiže na više načina: popularnim predavanjima za široki krug slušatelja različitih struka i obrazovanja, izdavanjem znanstveno-popularnih časopisa, koji na jednostavan način objašnjavaju čitateljstvu dosege određene znanosti te objavljivanjem popularnih djela iz određene znanosti, u kojima je na zanimljiv i jednostavan način prikazano ono najvažije iz te znanosti, što bi trebalo predstavljati temelj za njezino upoznavanje. U XIX. stoljeću naročito je ojačala popularizacija znanosti, posebice zato što se i u znanosti počelo sustavno koristiti hrvatski jezik. Kučera slovi kao naš najpoznatiji popularizator znanosti i tehnike, a u astronomiji ga nazivaju i "hrvatskim Flammarionom", po čuvenom francuskom popularizatoru astronomije.
Kučera je smatrao da je odnos čovjeka prema znanosti o zvjezdanom nebu posve drukčiji nego prema bilo kojoj drugoj znanosti i da se može usporediti s odnosom čovjeka prema rodnoj grudi i domovini i da astronomija usmjerava čovjeka na razmišljanje o posljednjim i najvećim problemima prirode i čovjeka u njoj, a takva razmišljanja jako utječu na to da se umire i natrag potisnu strasti, koje nisu ures naobraženih ljudi te u tome vidi snagu astronomije i njezinu veliku odgojnu vrijednost za sve naraštaje.
=== Najplodnije razdoblje ===
Prelaskom u Zagreb, 1892., počinje Kučerino najplodnije razdoblje stvaralaštva. Djelovao je na Realnoj gimnaziji, gdje je uredio prvi suvremeni kabinet za fiziku, 1893. godine, a iste godine iz tiska je izašla njegova knjiga Vrieme - crtice iz meteorologije. Godine 1895. izlazi i znanstveno-popularno astronomsko djelo Naše nebo, tiskano u izdanju Matice hrvatske, u nakladi od 12 000 primjeraka. Djelo je dočekano oduševljenjem i rasprodano u kratkom vremenu, da bi doživjelo još dva izdanja za Kučerina života, godine 1921. u nakladi Hrvatskoga prirodoslovnog društva i godine 1930. u izdanju Matice hrvatske. Za ovu knjigu Kučera je nagrađen iz zaklade grofa Ivana Nepomuka Draškovića. Stotinu godina nakon prvoga izdanja u Zagrebu je 1995. tiskano i četvrto izdanje Našeg neba.
Godine 1899. Kučera je napisao udžbenik Fizika za niže razrede, s dodatkom iz astronomije i kemije te je bio promoviran za doktora na Sveučilištu u Zagrebu, tezom o Marinu Getaldiću. Postao je i predavač više matematike i teorijske fizike s mehanikom na Šumarskoj akademiji u Zagrebu, gdje je predavao sve do umirovljenja, 1915. godine. Na Šumarskoj akademiji uveo je dvogodišnji geodetski tečaj, a prve godine je bio i predstojnik. Iz ovoga geodetskog tečaja izrastao je današnji Geodetski fakultet u Zagrebu.
Godine 1902. tiskana je njegova Eksperimentalna fizika za više i srednje i njima slične škole, a iste godine je, na njegov poticaj, u okviru Hrvatskoga prirodoslovnog društva, osnovana Astronomijska sekcija. Kučera je potom, uz svoja predavanja na fakultetu, prihvatio i zahtjevan posao ravnatelja Zvjezdarnice, čije je utemeljenje inicirao i aktivnim djelovanjem uspio ostvariti i koja je otvorena 1903. godine. Iz Kučerinih spisa doznajemo da u vrijeme osnivanja Astronomijske sekcije niti u najvišim vrstama hrvatske inteligencije još nije bilo dovoljno svijesti o važnosti i potrebi astronomije kao kulturnom elementu u naobrazbi svakoga inteligenta bez obzira na njegovo zvanje i zanimanje. Držao je, međutim, da niti kod velikih naroda nije bilo drugačije te navodi da je iste godine kad je osnovano Hrvatsko naravoslovno društvo, francuski astronom Camille Flammarion osnovao Francusko astronomsko društvo u Parizu (1886.), te da je to društvo, u jednom od najciviliziranijih naroda svijeta, od 40 milijuna ljudi, u prvoj godini djelovanja okupilo jedva 90 članova. Tim se više mogao ponositi činjenicom da je broj članova Hrvatskoga prirodoslovnog društva do osnutka Astronomijske sekcije padao i iznosio 95 članova, a nakon osnutka porastao na oko 230, što svjedoči koliko zanimanje je pobudilo osnivanje te sekcije kao i ideje o utemeljenju hrvatskoga društvenog opservatorija. Godine 1924. i sâm je izabran za člana Francuskoga astronomskog društva u Parizu.
U godini otvaranja Zvjezdarnice, 1903., iz tiska izlazi njegova knjiga Valovi i zrake, a 1907. prevodi udžbenike: J. Scheiner, Uredba svemira i I. Walentin, Fizika za više razrede srednjih škola. Cijelo to vrijeme bio je aktivan i na mnogim drugim poljima: predsjednik je prvoga radio kluba, član književnoga odbora Matice hrvatske, a osam godina, od 1909. do 1917. i njezin predsjednik. Od 1908. do 1911. predsjednik je društva srednjoškolskih profesora. Redoviti je predavač na Zagrebačkom pučkom sveučilištu, na kojem su njegova predavanja bila vrlo rado slušana. Uza sve ovo i u uredništvu je Glasnika hrvatskoga planinarskog društva, od prvoga broja, da bi u vremenu od 1892. do 1913. godine bio odbornik, tajnik i predsjednik Hrvatskoga planinarskog društva. Bio je i član Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja«, pod nazivom zmaj Petrinjski te član-suradnik Hrvatskoga književnoga društva svetog Jeronima.
=== Drugi put upravitelj Zvjezdarnice ===
Godine 1915. Kučera je umirovljen, a 1920., nakon sloma Austro-ugarske monarhije, reaktivirao se i postao srednjoškolskim ravnateljem pri Zemaljskoj kraljevskoj vladi, a zatim i ponovno upraviteljem Zvjezdarnice od 1920. do 1925. godine, kada po drugi puta odlazi u mirovinu. U vremenu od 1924. do 1926. uređivao je Astronomski kalendar "Bošković".
Između brojnih knjiga koje je objavio u svojem kasnijem razdoblju ističu se one iz biblioteke "Novovjeki izumi", Gibanja i sile (Crtice iz mehanike neba i zemlje) iz 1915. i Telegraf i telefon bez žica, iz 1925. godine.
Iz prvoga braka imao je kći Elsu, kasnije poznatu hrvatsku psihologinju. Nakon smrti prve supruge oženio se i imao još troje djece: Maru, Nevenku i sina Vlahu. U posljednjim godinama života morao je zbog obiteljskih razloga prodati obiteljsku kuću u Jurjevskoj ulici 14. u Zagrebu te je do kraja života živio u iznajmljenom stanu u Mallinovoj ulici. Umro je 29. prosinca 1931., uoči svoga rođendana, a na sam pravi dan rođenja, 31. prosinca, pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
== Djela ==
Crte o magnetizmu i elektricitetu, 1892.
Vrieme, crtice iz meteorologije, 1893.
Naše nebo: crtice iz astronomije, 1895. (2. izd. 1921., 3. izd. 1930., 4. izd. 1995.)
Vrieme: crtice iz meteorologije, 1897. (elektroničko izdanje  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. prosinca 2021. (Wayback Machine))
Valovi i zrake, 1903. (elektroničko izdanje  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. prosinca 2021. (Wayback Machine))
Gibanja i sile: crtice iz mehanike neba i zemlje, 1915. (elektroničko izdanje)
Telegraf i telefon bez žica, 1925. (elektroničko izdanje  Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. prosinca 2021. (Wayback Machine))
Također autor je udžbenika fizike za niže razrede gimnazije (1899.), te udžbenika eksperimentalne fizike za više i srednje i njima slične škole (1902.).
== Nagrade ==
1889.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Crte o magnetizmu i elektricitetu.
1894.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Naše nebo: crtice iz astronomije.
1914.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za djelo Gibanja i sile: crtice iz mehanike neba i zemlje.
== Spomen ==
Zbog njegovog golemog doprinosa znanstvenom i tehnološkom preporodu Hrvatske, odgajanja mnogih ljubitelja astronomije, pa i otkrivača osobno, prvi numerirani asteroid Zvjezdarnice Višnjan, otkriven 22. svibnja 1996. godine, imenovan je njemu u čast, (7364) Otonkucera.
== Izvori ==
== Literatura ==
Članak »Oton Kučera« Ane Smontare, Matematičko-fizički list, God. LVII, 4/228
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

KUČERA, Oton (Otto), fizičar, astronom i promicatelj znanosti (Petrinja, 1. I. 1857 — Zagreb, 29. XII. 1931). Prema navodima obitelji, rođen 31. XII. 1856, ali je iz praktičnih razloga upisan u matičnu knjigu s idućim godištem. Gimnaziju završio u Vinkovcima 1873, matematiku, fiziku i astronomiju studirao u Beču 1874–76, a doktorirao 1899. na Mudroslovnom fakultetu tezom O Marinu Getaldiću, patriciju dubrovačkom, znamenitom matematiku i fiziku na početku XVII. vijeka, prvom disertacijom iz povijesti matematike na Zagrebačkom sveučilištu. U vinkovačkoj gimnaziji suplent od 1876. te, nakon položenoga profesorskoga ispita u Beču 1877, profesor do 1886. God. 1886–92. gimnazijski profesor u Požegi, potom u Zagrebu profesor Velike realke i s njom spojene Više trgovačke škole te privremeni predavač matematike na graditeljskom tečaju Obrtne škole. Na Šumarskoj akademiji Mudroslovnoga fakulteta od 1899. nastavnik te od 1909. izvanredni profesor više matematike i teorijske fizike. God. 1903. postao ravnateljem novoosnovane Zvjezdarnice na Popovu tornju i na toj dužnosti ostao 10 godina. Na Šumarskoj je akademiji bio utemeljitelj i prvi predstojnik Geodetskoga tečaja 1909–11. Umirovljen 1915, reaktiviran 1920. i nakon kraćega službovanja u Odjelu za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade u Zagrebu ponovo imenovan ravnateljem Zvjezdarnice do drugoga umirovljenja 1926. Glavna su mu područja rada bila povijest, popularizacija i razvoj egzaktnih znanosti, posebno matematike i astronomije, te nastavni rad. U požeškoj je gimnaziji unaprijedio meteorološka mjerenja, osnovao prvu školsku zvjezdarnicu te u toj i zagrebačkoj gimnaziji uredio suvremene fizikalne kabinete. Jedan je od prvih članova Hrvatskoga naravoslovnoga (od 1908. prirodoslovnoga) društva i inicijator osnivanja njegove astronomske sekcije 1902. Popularizirao je astronomiju otvaranjem opservatorija za javnost i predavanjima na Pučkom sveučilištu. Surađivao je u publikacijama Izvještaj Kr. velike gymnazije u Vinkovcih (1880–81, 1885–88), Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga (prirodoslovnoga) družtva (1886, 1889, 1895–96, 1900, 1902–05, 1907–08, 1910; urednik 1902–08), Smotra (1887), Vienac (1887, 1889–90, 1896–97, 1902–03, 1911, 1923), Pobratim (1891–1905), Nastavni vjesnik (1893–96, 1898–99, 1901–05, 1907, 1921–25, 1927–28; suurednik 1892–1905), Rad JAZU (1893), Danica, koledar (1895–97), Narodne novine (1897–98), Mali dobrotvor (1898–99), Smotra dalmatinska (1899), Hrvatski planinar (1900, 1904, 1908), Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (Zagreb 1900), Varaždinski viestnik (1901), Agramer Tagblatt (1903, 1905, 1908; Zagreber Tagblatt, 1922), Narodna obrana (1904), Prosvjeta (1904, 1913), Dnevni list (1905), Novi Srbobran (1905), Obzor (1905, 1907, 1911, 1921, 1923, 1925, 1927–31), Glas Matice hrvatske (1906–07), Hrvatska (1906–08, 1911–13), Hrvatsko kolo (1906, 1908–09, 1912), Hrvatstvo (1907), Pučka prosvjeta (1907), Šumarski list (1907), Vjerni drug (1908–10), Mladi Istranin (1909), Pozor (1909), Veliki ćiril-metodski koledar (1909), Hrvatska sloboda (1910), Savremenik (1910), Zvono (1910), Hrvatska kruna (1911), Izvještaj Matice hrvatske (1912, 1914), Jutarnji list (1912), Strossmayer koledar (1912), Hrvat (1914, 1919, 1924–25, 1927–28), Samoborski list (1914), Sriemske novine (1914), Hrvatska država (1917–18), Bošković (kalendar, 1920, 1922, 1926; urednik 1924–26), Jugoslavenska njiva (1920), Priroda (1920–23, 1926, 1930), Farmaceutski vjesnik (1925, 1930), Novo doba (1925, 1929), Telegraf i telefon (Beograd 1925), Hrvatski list (1927–28), Mladi radiša (1927), Omladina (1927–28, 1930–31), Svijet (1927), Godišnjak Astronomske opservatorije Univerziteta u Beogradu (1930) i Stenograf (1930–31). Autor je udžbenika Općena aritmetika i algebra za više razrede srednjih škola (Zagreb 1898), Počela fizike na osnovu iskustva i pokusa za niže razrede srednjih i njima sličnih škola (Zagreb 1899, 8 izd. do 1926), Metodička zbirka primjera i zadaća iz općene aritmetike i algebre s osobitim obzirom na primjene u geometriji, fizici i kemiji (Zagreb 1900) i Eksperimentalna fizika na osnovi novijega mišljenja za više razrede srednjih i njima sličnih škola (Zagreb 1902). Suautor tekstova o novijim električnim pojavama i izumima te dinamu izmjenične struje kao izvoru jakih struja u nizu MH Novovjeki izumi u nauci, obrtu i umjetnosti (Zagreb 1910, 1913) i autor njegova sveska Telegraf i telefon bez žica (1925). Knjigom Naše nebo (1895), jednim od prvih hrvatskih astronomskih znanstvenih djela, postavio je temelje proučavanju zvjezdanoga svoda i astronomskih pojava. S njemačkoga je preveo knjigu J. Scheinera Uredba svemira (Zagreb 1907) i udžbenik I. Wallentina Fizika za više razrede srednjih i nalik im škola (Zagreb 1906). Član je Hrvatskoga planinarskoga društva od 1899, tajnik 1900–01. te začasni član od 1924; među prvima od članova planinario po Alpama 1907. Od 1906. član Njemačkoga i od 1924. Francuskoga astronomskoga društva, sudionik sastanaka astronoma u Hamburgu 1913, Potsdamu 1921, Leipzigu 1924. i Budimpešti 1930. Suosnivač 1908. te predsjednik 1908–11. i 1930–31. Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora, od 1907. član Družbe »Braća hrvatskoga zmaja«, 1909–17. predsjednik MH, 1924. suosnivač Radio-kluba Zagreb i njegov prvi predsjednik te od 1925. počasni predsjednik Saveza radio-društava Jugoslavije. U znak priznanja njemu i Zvjezdarnici u Zagrebu planetoid 589, otkriven 1906, nazvan je Croatia (1909), a asteroid 7364, otkriven 1996, Otonkucera (2001). Zagrebačka zajednica tehničke kulture utemeljila je 1996. Nagradu »Dr. Oton Kučera«, a MH 1999. Nagradu MH za znanost »Oton Kučera«. Bistu u bronci izradila mu je Marija Ujević-Galetović (1998; postavljeno ispred Tehničkoga muzeja u Zagrebu). O njem je u Zagrebu 2007. održan skup te 2008. tiskan zbornik. DJELA: Crte o magnetizmu i elektricitetu. Zagreb 1891. — Naše nebo. Zagreb 1895, 1921², 1930³ (pretisak 1995). — Prirodni zakonik. Magnetizam i elektricitet. Zagreb 1897. — Vrieme. Zagreb 1897 (pretisak 2003). — Valovi i zrake. Zagreb 1903. — Gibanja i sile. Zagreb 1915. — Telegraf i telefon bez žica. Zagreb 1925 (pretisak 1995).

Kučera, Oton, hrvatski prirodoslovac i popularizator znanosti i tehnike (Petrinja, 31. XII. 1857 – Zagreb, 29. XII. 1931). Studirao je u Beču matematiku, fiziku i astronomiju, diplomirao je 1877., usavršavao se u astronomiji na Bečkoj zvjezdarnici. Djelovao je kao profesor u gimnazijama u Vinkovcima, Požegi i Zagrebu te bio nastavnik matematike na Šumarskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1899. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Bavio se poviješću egzaktnih znanosti i u tom je području izradio doktorsku disertaciju o Marinu Getaldiću. Potaknuo je osnivanje Zvjezdarnice Hrvatskoga prirodoslovnog društva na Popovu tornju u Zagrebu i bio njezinim ravnateljem 1903–13. i 1920–25. Bio je djelatan u društvenom životu kao član i predsjednik Matice hrvatske, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva, predsjednik prvoga radiokluba u Zagrebu, predsjednik društva srednjoškolskih profesora te pokretač i urednik Almanaha Bošković. Napisao je ili preveo dvadesetak knjiga: Crte o magnetizmu i elektricitetu (1891), Naše nebo (1895), Vrieme: crtice iz meteorologije (1897), Valovi i zrake (1903), Gibanja i sile: crtice iz mehanike neba i Zemlje (1915), Telegraf i telefon bez žica (1925) i dr. Također je autor udžbenika fizike za niže razrede gimnazije (1899) te udžbenika eksperimentalne fizike za više i srednje i njima slične škole (1902). Po njem je nazvan planetoid Otonkucera. Citiranje: Kučera, Oton. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata