Oton Postružnik
Maribor 26. 3. 1900. – Zagreb 21. 1. 1978.
slikar; 1900-1978
Oton Postružnik (Maribor, 26. ožujka 1900. – Zagreb, 21. siječnja 1978.), hrvatski slikar.
Školovao se u Pragu i Zagrebu, a usavršavao u Parizu u atelieru A. Lhota. Bio ja profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Suosnivač je likovne grupe Zemlja. Najveća inspiracija mu je priroda, a služi se apstraktnom formom. Bavio se keramikom.
Na njegovom je djelu doktorirala hrvatska povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski.
== Izvori ==
Postružnik, Oton, hrvatski slikar, grafičar i keramičar (Maribor, Slovenija, 26. III. 1900 – Zagreb, 21. I. 1978).Prve slikarske poduke dobio je u privatnoj školi Ljube Babića 1915. Studirao je od 1918. na ALU-u u Zagrebu (Ferdo Kovačević), potom 1920–22. na državnoj umjetničkoj školi u Pragu, gdje se kretao u krugu hrvatskih lijevih intelektualaca, te ponovno na zagrebačkom ALU-u diplomiravši 1927 (Babić). Kao stipendist vlade Kraljevine SHS usavršavao se u Parizu, gdje je pohađao školu Andréa Lhotea 1924. i Moïsea Kislinga 1925.Među ranim radovima, u kojima je uz odjeke kubizma i Picassove neoklasicističke faze vidljiva gotovo skulptorska voluminoznost (Ulica, 1923–24., litografija, Kabinet grafike HAZU; Glava ošišanog dječaka, 1925., NMMU; Glava djevojke, 1927), ističu se neka od najranijih hrvatskih očitovanja magičnog realizma (Portret sestre, 1920–22), a djelima sa socijalno-kritičkim motivima daje prinos trećemu razdoblju Proljetnog salona (izlaže 1927–28).S Ivanom Tabakovićem 1926. je sudjelovao na izložbi crteža »Groteske«, koja se smatra jednom od najava Udruženja umjetnika Zemlja, kojega je suosnivač (sa Zemljom izlaže 1929–31). U ciklusu Groteske (1926), s temama naličja gradskog i seoskog života, crta dinamične kompozicije s više likova u interakciji, nabujalih tijela i izobličenih grimasa u kojima deformacijama, disproporcijama i karikaturalnim obilježjima postiže crnohumorni dojam (Tučnjava, Grafička zbirka NSK; Napastovanje, Kabinet grafike HAZU; Grbavac). Uskoro odustaje od tog pristupa te slika likove seljaka, pejzaže i prizore iz gostionice jednostavne monumentalne voluminoznosti i ujednačene prigušene kromatike (Kod čaše, 1928; Šumadijski seljaci, 1928., Klek, 1929. i Ribari iz Komiže I, 1931., NMMU; Zimski pejzaž, 1931; Prosjak, 1934). Sugestivnošću se ističu crteži U kavani i Trgovac stokom (1929), Predsjednik ima riječ (1929–30., MMSU), Predgrađe (1930., MSU), Iz ludnice (1930., MSUB). Radovi iz grafičke mape Linorezi (1934., MSU), obilježeni krajnjom redukcijom izražajnih sredstava te geometrizacijom i stilizacijom forme, osuda su militarizacije društva i dolaska nacizma na vlast (Pred strijeljanje, Vojna parada, Vojnici).Kao stipendist francuske vlade boravi u Parizu 1935–36., a potom putuje u Španjolsku i Portugal, gdje nastaju krokijevske impresije prizora s ulica, iz kabareta i gostionica (Pred pariškom kavanom, 1936; Noćni lokal u Madridu, 1936., MSU). Ponovno u Parizu 1938–39., okreće se kolorizmu i slika vedute (Kuće u Parizu i Eiffelov toranj, 1938–39), a nakon povratka kreće se u rasponu od poetskog intimizma do fovističke egzaltacije boja, u portretima i mrtvim prirodama (Portret Mirjane Matić-Halle, 1939; Mrtva priroda s ribama, 1941., NMMU; Kosta Strajnić, 1942., Galerija umjetnina »Branko Dešković«, Bol) te osobito južnodalmatinskim pejzažima (Brodogradilište na Korčuli, 1940; Kobaš na Pelješcu, 1941., NMMU).Od 1943. u partizanima, radi ekspresivne crteže i slike ratnih strahota i stradanja (Ranjenik i Zbijeg, 1943., Maršal Tito, 1943., Ubijeni i Pokolj u Kragujevcu, 1944., Hrvatski povijesni muzej; Žrtve rata, 1944., ulje, MSUB), a nakon rata djela socrealističke tematike (Udarnici i Radne akcije I, 1947; Vršalica, 1947., NMMU), kolorističke portrete i mrtve prirode (Djevojčica, 1945; Ježinci I, 1952) te pejzaže u kojima ekspresivno transformira prikaze prirode (Splitski pejzaž, 1945; Pejzaž s ruševinom, 1946; Na Neretvi kraj Opuzena, 1950., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek).Oko 1953. počinje odbacivati figuraciju te se okreće sažimanju forme i boje. Plošno gradi oblike i prostor intenzivnim bojama punima svjetla, nerijetko više puta varirajući isti motiv (Škarpina, 1953; Kuće u Trpnju I, 1954; Luda sa Šipana, 1954., MSU; Portret Koste Angelija Radovanija, 1957). Potkraj 1950-ih, kada postaje i profesor na ALU-u u Zagrebu (1958–70), doseže vrhunac – amblematičnu sintezu realnog i aluzivnoga te lirskog i monumentalnoga u ciklusu u kojem širokim plohama donosi arhetipske figuralne ideograme u slikama (Jesen / Luda sa Šipana, 1958., MSU; Lubanje, 1958., Umjetnička galerija, Dubrovnik) i grafikama (Klaun, 1958; Glava s lišćem, 1958., MMSU). Fokusom na motive iz prirode i njihove preobrazbe (rast, rastakanje, truljenje), daljnjom redukcijom dolazi do osobne varijante organičke lirske apstrakcije suptilnih kolorističkih suglasja. Uglavnom zadržava asocijativnu vezu s objektom slikanja (List, 1959., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; Truli panj, 1960. i Crveni plod, 1968., NMMU; List II, 1961., MSU; Rastvorena školjka i biser, 1977), no u nekim djelima doseže čistu apstrakciju (Kompozicija I, 1961; Preobražaj materije, 1965; Oblici I, 1971., NMMU).Bavio se i umjetničkom keramikom. Još je između svjetskih ratova izrađivao male figure (General iz ciklusa Groteske, 1926., MUO), a 1950-ih izrađuje uporabne predmete (vrč Eva, oko 1955; ukrasni tanjur sa smokvinim listom, 1955., MUO; vaza s oslikanim licem, oko 1959) i ukrasne pločice (Galeb, oko 1955; Žena s košarom na glavi, 1956). U kasnijim je radovima skloniji ekspresivnim oblicima, bogatijoj obradbi površine i isticanju plasticiteta, postižući neobične učinke otopljenim raznobojnim zrncima stakla (Panj s tri oka, 1967–69; tanjur sa znakom, 1977).Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo dobio je 1965. Od 1977. bio je redoviti član JAZU-a. Posvećena mu je retrospektivna izložba održana u Modernoj galeriji u Zagrebu 1976., kao i monografija Ivanke Reberski (1987). Citiranje: Postružnik, Oton. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji
u spomen na slikara Otona Postružnika
(doslovno iz odluke: „imenuje se u spomen na slikara Otona Postružnika i dobiva ime ULICA OTONA POSTRUŽNIKA“)