Oton Župančić
Vinica 23. 1. 1878. – Ljubljana 11. 6. 1949.
slovenski pjesnik; 1878-1949
Oton Župančič (Vinica, 23. siječnja 1878. - Ljubljana, 11. lipnja 1949.), slovenski pjesnik.
Kraće vrijeme suplent u Ljubljani, a zatim živio u Parizu, Beču i nekim njemačkim gradovima. 1910. vratio se u Ljubljanu, gdje je postao dramaturg Zemaljskoga kazališta, zatim gradski arhivar. 1914. uređuje časopis Slovan, a 1917. – 1920. Ljubljanski zvon. Između dva rata Župančič je dramaturg i upravnik Slovenskog narodnog gledališča. Blistavim pjesničkim nastupom zasjenjuje generaciju realista i naturalista, udarajući s Ivanom Cankarom temelje slovenske moderne. U liriku uvodi izdiferencirane mogućnosti poetskog izraza: melodiozni živi ritam i bogatstvo alegorija, naglašavajući osjećaj osobne uzvišenosti i izdižući izuzetno značenje pjesničkog poziva do individualnog patosa (Čaša opojnosti, 1890.). Kasnije proširuje tematiku patriotskim i socijalnim motivima, sublimirajući sve više svoj poetski način (Čez plan, 1904.). Raskriljujući lirsku misao u dva dijametralno oprečna smjera: jedan prema misaonoj i vizionarnoj poeziji, a drugi prema stvarnoj socijalnoj problematici, zahvaća osobito pitanje slovenske ekonomske emigracije (Samogovori, 1908.). Župančič je i tvorac dječje poezije u slovenskoj književnosti (Pisanice, 1900., Lahkih nog naokrog, 1913., Sto ugank, 1915. i Ciciban in še kaj, 1951.). Zbirka V zarje Vidove (1920.) sadrži snažnu ratnu liriku. Poslije 1920. posvećuje se više kazalištu (lirska tragedija Veronika Deseniška, 1924., normiranje izgovora slovenskog jezika na sceni) i prevođenju. Preveo je mnogo poznatih djela iz različitih europskih književnosti. U posljednjem razdoblju njegova poezija, nadahnuta Narodnooslobodilačkom borbom, prožeta je borenim patriotizmom, humanošću i slobodoljubivošću.
== Vanjske poveznice ==
Oton Župančič – avtorjeva dela v zbirki Digitalne knjižnice Slovenije
Oddaja RTV Slovenija Besedi na sledi o Otonu Župančiču
Oton Zupančič - Čez plan (1904)
Župančič, Oton, slovenski pjesnik (Vinica, 23. I. 1878 – Ljubljana, 11. VI. 1949). Studij povijesti i zemljopisa apsolvirao 1900. u Beču. Kraće vrijeme bio je suplent u Ljubljani, zatim je živio u Parizu, Beču i nekim njemačkim gradovima. God. 1910. vratio se u Ljubljanu, gdje je postao dramaturgom Deželnoga gledališča, zatim gradski arhivar; 1914. uređivao je časopis Slovan, a 1917–20. Ljubljanski zvon. Između dvaju svjetskih ratova bio je dramaturg i ravnatelj Narodnoga gledališča u Ljubljani. Od 1939. bio je redoviti član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Njegova prva zbirka Čaša opojnosti (1899) jedna od najznačajnijih u razvoju slovenske moderne, nastala je pod utjecajem impresionizma i simbolizma, osobito P. Verlainea i R. Dehmela. U zbirci Proplancima (Čez plan, 1904) od dekadentnoga se pesimista, pod utjecajem smrti D. Kettea i J. Murna, razvio u glasnika vitalizma i optimizma. Zbirka Monolozi (Samogovori, 1908) odlikuje se melankolijom, filozofskim opservacijama i svojevrsnim religioznim doživljavanjem, a zahvaća i pitanje slovenske ekonomske emigracije (Duma). U zbirci U zoru vidovdansku (V zarje Vidove, 1920) odriče se individualizma te pojedinca uključuje u širu zajednicu. Zbirka je obilježena pjesnikovim razočaranjem zajedničkim životom u prijeratnoj Jugoslaviji te gubitkom Koruške i Primorske. U zbirci Zimzelen pod snijegom (Zimzelen pod snegom, 1945) opće ideje iz prijašnjih zbirki povezuje s konkretnom idejom narodnooslobodilačkoga rata (Znaš li, pjesniče, svoj dug? – Veš, poet, svoj dolg?). Napisao je i jednočinku Noć na Dušni dan (Noč na verne duše, 1904) te lirsku petočinu tragediju Veronika Deseniška (1924). Više je knjiga posvetio djeci (Pisanice, 1900; Lakih nogu naokolo – Lahkih nog naokrog, 1913; Sto zagonetaka – Sto ugank, 1915; Ciciban i još štošta – Ciciban in še kaj, 1915). Pisao je i članke, studije i eseje (Slovenski jezik i kazalište – Slovenski jezik in gledališče, 1912; Ritam i metar – Ritem in metrum, 1917; Adamič in slovenstvo, 1932., i dr.). Prevodio je, među ostalim, W. Shakespearea, Stendhala, H. de Balzaca i Ch. Dickensa. Citiranje: Župančič, Oton. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji