Petar Hektorović

renesansni pjesnik i graditelj; 1487-1572

Petar Hektorović (Hvar, 1487. – Hvar, 13. ožujka 1572.) bio je hrvatski renesansni pjesnik i erudit.
Odlikovao se i glazbenim i graditeljskim znanjem, pa je ostavio više notnih zapisa bugaršćica i lirskih pjesama koje su mu pjevali hvarski ribari, a svoj glasoviti ljetnikovac Tvrdalj u Starome Gradu, danas jedinstveni spomenik kulture, sam je i projektirao i gradio po načelu potpune funkcionalnosti svake i najmanje arhitektonske pojedinosti.
Njegovo Ribanje i ribarsko prigovaranje (Mletci, 1568.), vrsno je pjesničko djelo, ribarska ekloga, putopis, dokumentarna reportaža, refleksivnodidaktični spjev, a ujedno i pjesnička poslanica Jeronimu Bartučeviću, sve to u isti mah – ono je i djelo koje upućuje na povijesnu i neraskidivu svezu između hrvatskog usmenog i umjetnog pjesničkog stvaranja. Dvije bugarštice i dvije folklorne pjesme, što ih je Hektorović unio u svoje djelo, potvrđuju da su ta dva stvaralačka tijeka uvelike izvorna i jedinstvena.
U jednom je svojem zapisu ostavio svjedočenje o seobama Hrvata na talijanske obale, Hrvata čiji su potomci današnji Hrvati iz Molisea.
== Izvori ==

HEKTOROVIĆ, Petar (Hectoreus, de Hector, Hettoreo; Petre), pjesnik (Hvar, 1487 — Stari Grad, 13. III. 1572). Sin Marina i Katarine iz plemićke obitelji Barbić (de Barbis). Hektorovićevi su roditelji imali u Hvaru dvije kuće, tu su stalno živjeli i bili pokopani, pa se vjerojatno tu rodio i Petar, iako se upravo o mjestu njegova rođenja (Hvar ili Stari Grad) svojedobno polemiziralo i raspravljalo. O Hektorovićevoj mladosti nema dovoljno podataka. Može se pretpostaviti da je prvo humanističko obrazovanje stekao u Hvaru, potom u Splitu i Padovi. Na boravak u Hvaru obvezivalo ga je članstvo u Velikom vijeću. Za hvarske pučke bune (1510–14) morao se s roditeljima skloniti u Split. Nakon bune i očeve smrti (1514) sve se češće spominje, ponajviše u svezi s građevinskim pothvatima na obiteljskom posjedu Tvrdalju (Tvardalju; naziv vjerojatno potječe od ostataka neke stare utvrde) u Starom Gradu, gdje je dopuštenje za gradnju kuća i skladišta bio dobio njegov djed Hektor, a i otac nastavio izgradnju. Tamošnji su ga radovi – koji se mogu pratiti u arhivskim spisima i u njegovu dopisivanju – toliko bili zaokupili da još 1556. u Ribanju i ribarskom prigovaranju navodi kako ga je Tvrdalj, tada već naziv za sam dvorac, »osvojio« i »čudno opojio« te zbog toga često napušta i »grad i grajski stan«, vjerojatno onaj u Hvaru. O Hektorovićevu duhovnom dosegu govore ponešto i kameni natpisi koje je ugradio u dijelove dvorca, od kojih je prvi datiran 23. II. 1520. Natpisi su pisani na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku, služeći pjesniku kao stalan podsjetnik u ponašanju i razmišljanju, ponajviše o pokornosti i prolaznosti, a i o namjeni objekata. O njegovim vezama s pjesnicima od Splita do Dubrovnika, s kojima je izmjenjivao poslanice i pisma, svjedoči već 1522. H. Lucić koji u svojoj poslanici prenosi Hektorovićeve pozdrave Splićaninu Jerolimu Martinčiću. U svom govoru učenim Hvaranima 1525. humanist V. Pribojević spominje Hektorovića kao afirmirana pjesnika. Te se godine udala u Hvaru njegova nezakonita kći Lukrecija, kojoj je majka vjerojatno bila pučanka i koja mu je 1526. rodila unuku Juliju. God. 1527. započeo je istočno od dvorca graditi crkvu sv. Roka, a 1. III. 1528. poslao je pismo svome hvarskom prijatelju M. Pelegrinoviću, u kojem mu preporučuje svoj prepjev dijela Ovidijeva spjeva Remedia amoris te hvali njegovu »slatku Jupku« (Jejupku), koju mu je sam autor nedavno čitao. Tim se podatkom mogla sigurnije odrediti donja vremenska granica postanka toga djela. M. Vetranović, koji je Hektorovića upoznao s dubrovačkim pjesničkim krugom, u poslanici od 3. IV. 1539. hvali njegov dvorac, spominjući palaču i dvor, gizdavi perivoj, golubinjak, odrine, tvrdi most i ribnjak, pristanište. U jesen 1539, zbog učestalih sukoba na moru između Venecije i Turske, H. bježi s majkom preko mora. Opasne i neugodne doživljaje za osamnaestodnevnog putovanja opisao je u poslanici N. Nalješkoviću od 16. XI. 1541. Ne zna se gdje je za jednogodišnjeg boravka u Italiji prebivao, a na povratku boravio je neko vrijeme u Rovinju, potom u Starom Gradu vodio obnovu razrušenog doma i nove gradnje. God. 1546. sklopio je ugovor o gradnji kapele i oltara Kristova polaganja u grob u crkvi sv. Petra. Na oltar je postavio palu s prikazom polaganja, ali je nakon turskog upada 1571. ona bila uništena i, možda nakon Hektorovićeve smrti, zamijenjena Tintorettovom slikom. Čini se da su likovi na slici imali predstavljati Hektorovića u ulozi Josipa iz Arimateje i njegovu kćer Lukreciju s mužem Petrom Gazarovićem u molećem položaju. God. 1547. posjetio je Trogir, gdje je živjela njegova sestra Maruška. Vjerojatno je htio upoznati kako su utvrđeni trogirski dvorci i vile, što je prenio i na neke svoje građevine, posebice na kaštel u jugozapadnom uglu dvorca te na revelin (polukružnu utvrdu), utvrđujući Tvrdalj protiv turskih gusara. Od tada je uglavnom živio u Starom Gradu, a tek povremeno u Hvaru. Vjerojatno u jesen 1555. poduzeo je H. trodnevno putovanje i ribarenje s dva ribara, koje je u obliku pjesničke poslanice opisao i posvetio J. Bartučeviću, datirajući završetak spjeva sa 14. I. 1556. Iste godine, 1. VII, uz poslanicu Vetranoviću šalje mu i svoj spjev, tužeći se na starost i bolest. Ipak, u svibnju 1557. polazi brigantinom na dvadesetpetodnevni boravak u Dubrovnik. O tome u proznom pismu od 20. X. izvješćuje Pelegrinovića, hvaleći se dobrim prijemom kod dubrovačkih prijatelja, čega se sjeća i Nalješković u poslanici Hektoroviću od 16. XII. 1557. H. 18. II. 1559. vlastoručno sastavlja drugu oporuku kojoj je poslije dodavao nekoliko kodicila. Svoje glavno djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje objavio je još za života, ali tek 1568. Zbog starosti i bolesti nije mogao u izgradnji Tvrdalja ostvariti sve planirano pa je 30. IV. 1571. kodicilom oporuke, a nakon smrti kćeri Lukrecije, to ostavio u zadaću unuci Juliji. Prije Lepantske bitke 7. X. 1571. tursko brodovlje je napalo i opljačkalo Hvar, Stari Grad, Jelsu i Vrbosku. Čini se da je Tvrdalj s dotad izgrađenim utvrdama odolio napadu. Posljednji kodicil oporuci H. je sastavio u Trogiru kamo se sklonio vjerojatno tri mjeseca nakon upada turskih gusara na Hvar. Vrativši se u Stari Grad, ubrzo je umro i bio pokopan u obiteljskoj grobnici u crkvi sv. Petra. — Prvi spomen o Hektorovićevu književnom radu dao je već 1525. u svom govoru Pribojević koji ga ističe kao prevoditelja Ovidijeva djela i stavlja u društvo s Lucićem, Bartučevićem i Pelegrinovićem. Hektorovićev književni opus i nije toliko velik, ali na temelju nedavno pronađene njegove pjesničke poslanice rođaku Jakovu Zečkoviću može se pretpostaviti da je napisao više nego što danas znamo, a što bi se većinom moglo odnositi na njegovo stvaranje u mlađim danima. Iz razdoblja od prepjeva fragmenta Ovidijeva djela Remedia amoris pod naslovom Knjige Ovidijeve od lika ljuvenoga (prije 1525) do nastanka Ribanja i ribarskog prigovaranja 1556. poznato je nekoliko pisama i pjesničkih poslanica upućenih hvarskim i dubrovačkim suvremenicima. Da su mu poslanice bile omiljena književna vrsta vidi se i po tome što je na takvoj formalnoj podlozi, u obliku poslanice Bartučeviću, nastao i njegov spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje, koji kao djelo složene kompozicije ima i strukturu putopisa te tzv. ribarske ekloge (ecloga piscatoria). Izdanju Ribanja 1568. autor je dodao, kao »razlike stvari ine«, pismo Pelegrinoviću s dodatkom notnog zapisa bugaršćice o Radosavu Siverincu te lirske pjesme I kliče devojka, zatim poslanicu Graciozi Lovrinčevoj (bez datuma), Bartučeviću od 14. IX. 1552, Vetranoviću od 1. VII. 1556, talijanski sonet posvećen Antunu Luciću te talijansko pismo hvarskom liječniku Vincencu Vanettiju. Dosljedan dvanaestercu H. opisuje trodnevno putovanje i ribarenje s pučanima Paskojem i Nikolom na putu Stari Grad—Brač—Šolta—Stari Grad. Tu su zanosni opisi krajolika (»bašćine«), razgovori i verbalna natjecanja ribara u obliku poslovica, pitalica i zagonetki, ali temeljna izvornost djela leži u tome što je obradio istinite ljude. Osim toga dao je prvi cjeloviti zapis četiriju narodnih pjesama: dviju bugaršćica (o Kraljeviću Marku i bratu Andrijašu te o Radosavu Siverincu) i dviju lirskih pjesama (Naš gospodin poljem jizdi te I kliče devojka), a dvjema je zapisao i melodije kasnorenesansnom menzuralnom notacijom (→ DEBELJA, PASKOJ). Proučavatelji su Hektorovićevu djelu ranije nastojali pronaći strane utjecaje, a kao originalne crte isticali su njegov demokratizam (odnos prema malom čovjeku) te realizam (nastojanje da opiše stvarni događaj i istinu). Navodili su i njegovo faktografsko opisivanje, što je išlo na štetu poetske vrijednosti djela (M. Kombol). U novije vrijeme Ribanje se ocjenjuje kao cjelovito djelo u jedinstvu nadahnuća (F. Čale). Neki povjesničari književnosti Hektorovića smatraju autorom osmeračkog Prikazanja života svetoga Lovrinca mučenika, pa je Š. Ljubić, na temelju navoda P. J. Šafaříka, kao Hektorovićevo djelo objavio cjelovitu od dvije rukopisne verzije iz Arhiva HAZU. Time je izazvao sumnje u Hektorovićevo autorstvo (A. Leskien, N. Petrovskij) teksta oba rukopisa. U novije vrijeme istaknuto je kao uvjerljivo autorstvo treće, također nepotpune verzije rukopisa u Arhivu HAZU, pa je ta verzija i objavljena u kritičkom izdanju Starih pisaca hrvatskih, 39 (Zagreb 1986). Hektorovićevi tekstovi, većinom u ulomcima, prevedeni su na mađarski (S. Weöres, 1952, 1955; Z. Czuka, 1971, 1975), ruski (A. M. Revič, I. N. Goleniščev-Kutuzov, 1959), talijanski (E. Sepich, A. Cronia, 1963) i engleski jezik (E. D. Goy, 1997). DJELA: Ribanye i ribarscho prigovaranye i razliche stvari ine sloxene po Petretu Hectorovichiu Hvaraninu. In Venetia appresso Gioanfrancesco Camotio, 1568. Appresso Bartolomeo Ginammi, 1638 (pretisak Zagreb 1953). — Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari složene po Petru Hektoroviću Starogradjaninu. Zadar 1846. — Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića. Stari pisci hrvatski, 6. Zagreb 1874. — Knjige Ovidijeve »od lika ljubenoga« stumačene po Petretu Hektoroviću. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1897, br. 1. — Ribanje i ribarsko prigovaranje. Beograd 1934, Zagreb 1951. — Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 7. Zagreb 1968, 1988, 1998. — Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića. Zagreb 1974, 1976². — Ribanje i ribarsko prigovaranje složeno po Petretu Hektoroviću – Fishing and Fishermen’s Conversations by Petar Hektorović. Stari Grad 1997. — H. Lucić – Robinja i P. Hektorović – Ribanje i ribarsko prigovaranje. Varaždin 1999.

Hektorović, Petar, hrvatski pjesnik (Hvar ili Stari Grad, između 18. II. i 1. VII. 1487 – Stari Grad, 13. III. 1572). Podrijetlom iz ugledne hvarske plemićke obitelji. Školovanje, vjerojatno kod splitskih dominikanaca, završio je najkasnije do 1515. Zahvaljujući dobroj naobrazbi već je u mladosti stvarao na latinskom i talijanskom jeziku. U drugom i trećem desetljeću tijesno je bio povezan s hvarskim humanističkim krugom, a vjerojatno je oko 1540. uspostavio veze i s dubrovačkim književnicima.Hektorovićevo je književno stvaranje obilježeno određenim diskontinuitetom, pa se tek uvjetno može podijeliti u nekoliko razdoblja. Prvo obuhvaća izgubljene mladenačke pjesničke tekstove, vjerojatno ljubavne tematike, nastale početkom XVI. st. Slijedi dulje razdoblje za koje također nema podrobnijih podataka, osim proznoga pisma M. Pelegrinoviću s djelomičnim prepjevom Ovidijeva spjeva Od lika ljubenoga (1528), koje, kao i jedna nedatirana poslanica, pokazuje neke jezičnostilske značajke hrvatskih ljubavnih pjesama kakve je i Hektorović vjerojatno sastavljao na svojem književnom početku. Poslanica N. Nalješkoviću potječe iz 1541., a prema nekim bi se obavijestima moglo pretpostaviti da se u to doba okušao i u dramskom stvaranju. Sljedeće cjelovitije razdoblje tvore tekstovi uvršteni u jedino izdanje Hektorovićevih djela objavljeno za njegova života (1568): poslanica J. Bartučeviću (1552), Ribanje i ribarsko prigovaranje (pisano u obliku poslanice J. Bartučeviću 1556), poslanica M. Vetranoviću (1556) i drugo prozno pismo M. Pelegrinoviću (1557). Uz to, sačuvani su i nedatirani tekstovi: poslanice, nadgrobnica, nekoliko latinskih stihova, talijansko pismo V. Vanettiju i pjesnikova oporuka.Središnje mjesto u Hektorovićevu opusu pripada Ribanju i ribarskomu prigovaranju. Tematsku osnovicu teksta čini trodnevna plovidba što ju je pjesnik, kao svojevrstan izlet u društvu ribara Nikole i Paskoja, poduzeo zamoren poslovima gradnje i uređenja svojega ljetnikovca Tvrdalja, i to od Staroga Grada, kroz tjesnac između Šolte i Brača, do uvale Nečujam na sjeveru Šolte i nazad. Međutim, nadahnuće i svrha putovanja nije puko dokoličarenje, već, s obzirom na povijesne okolnosti turskih navala i humanistički svjetonazor, književno oblikovanje osjećaja ugrožene baštine. Presudan utjecaj na Hektorovića treba zasigurno tražiti u Marulićevoj moralističkoj pouci i kršćanskoj filozofiji te uopće u zasadama hrvatskoga humanizma. Tekst je ispjevan u dvostruko rimovanim dvanaestercima i komponiran simetrično, s podjednakim rasporedom građe u svakom od triju dijelova. Pripovijedanje teče vremenski susljedno, bez digresija, i posve slijedi događajnu logiku putovanja. Narativna je osnova nadograđena kroz glasove Paskoja i Nikole, i to dvjema kraćim lirskim narodnim pjesmama (Naš gospodin poljem jizdi, I kliče devojka), dvjema duljim bugaršticama (Kraljević Marko i brat mu Andrijaš, Radosav Siverinac i Vlatko udinski vojvoda), pripijevanjem pitanja i odgovora te mnogim mudrim izrekama. Prema žanrovskim značajkama nije moguće jednoznačno protumačiti pripadnost Ribanja bilo kojoj od renesansnih književnih vrsta. Tekst pokazuje površnu srodnost s humanističkom ribarskom eklogom koju je, ugledajući se na Teokrita, uspostavio J. Sannazaro latinskim Ribarskim eklogama, u kojima uvriježeni pastirski svijet zamjenjuje ribarskim. Ribanje pokazuje određenu srodnost i s poslanicom, ali dužinom i složenošću kompozicije odudara od tradicije toga žanra među hrvatskim humanistima. Citiranje: Hektorović, Petar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata