Petar Kanavelić

pjesnik i dramski pisac; 1637-1719

Petar Kanavelić (Korčula, 27. prosinca 1637. – Korčula, 16. siječnja 1719.), hrvatski pjesnik, epski i dramski pisac; jedan od najvećih hrvatskih pisaca 17. stoljeća. Njegovo prezime navodi se i kao Kanavelović (pogotovo kod srpskih povjesničara književnosti), dok se u talijanskoj varijanti potpisivao kao Pietro Canaveli, odnosno De Canavellis.
== Životopis ==
Petar Kanavelić bio je posljednji muški potomak stare, vrlo bogate i ugledne korčulanske plemićke obitelji. U Korčuli je pohađao mjesnu i kleričku školu, a pretpostavlja se da je studirao pravo u Padovi, kao i većina onodobnih dalmatinskih intelektualaca. Obavljao je niz gradskih dužnosti - većinom sudskih - te se bavio trgovinom i upravljanjem svojih posjeda. Bio je i učitelj, odvjetnik, a 1665. je postao član Velikoga vijeća. U Zadru je bio kancelar mletačkih generalnih providura za Dalmaciju C. Cornara i A. Priulija (1665-68). 1673. je bio izaslanik korčulanske komune u Mlecima. Iz Korčule je, uz naknadu, obavljao obavještajne usluge za Dubrovačku Republiku.
== Književna djelatnost ==
Kanavelićev književni opus jedan je od najopsežnijih i najraznovrsnijih u 17. stoljeću i starijoj hrvatskoj književnosti. Pisao je pjesme na hrvatskom i talijanskom jeziku, lirska i epska djela, prigodnu i ljubavnu poeziju, prigodnu svadbenu poeziju i pohvalnice ("začinke" i "začinke pirne"), šaljivu, satiričnu, religioznu i narativnu epsku poeziju te dramska djela.
Najstariji sačuvani trag o Kanavelićevu književnom radu je pisana potvrda iz 1660. po kojoj mu se treba isplatiti 12 lira za pjesmu koju je ispjevao povodom dolaska generalnoga providura A. Cornara u grad Korčulu 1660. godine - riječ je o jednoj od najstarijih zabilježenih isplata honorara u povijesti hrvatske književnosti.
Tijekom boravka u Zadru Kanavelić je, čini se, u Splitu 1667. sudjelovao u talijanskoj komediji La moglie di quattro mariti mletačkoga libretista Giacinta Andreje Cicogninija. Kao providurski izaslanik mnogo je putovao Dalmacijom i u Dubrovnik, te je stekao veze s mnogim vodećim dubrovačkim književnicima i intelektualcima (Nikola Bunić, Baro Bettera, Šiško Gundulić, Đuro Matijašević) i postao član Akademije ispraznijeh.
== Pjesnička djela ==
Najveći dio Kanavelićeva opusa nastao je nekim povodom te je stoga najčešće u žanru pohvalnice.
Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji odulja je pjesma nastala povodom razaranja Dubrovnika u potresu 1667. godine. Tiskana je u Anconi 1667. s istoimenim pjesmama N. Bunića i B. Bettere. (Knjižnica HAZU - kataloški listić i naslovnica  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. rujna 2007. (Wayback Machine))
Ban Petar Zrinski, knez, doveden gdje mu se imaše glava odsjeći po zapovijedi Leopolda Prvoga, česara rimskoga, može biti ovako govoraše je monološka pjesma o pogubljenju Petra Zrinskog 1671. godine, napisana u prvome licu
1683. je opjevao oslobođenje Beča od Turaka trima pjesmama: Pjesan slavnomu kralju poljačkomu Ivanu Sobjeski Turaka predobitniku i Beča obranitelju (koja ima proznu posvetu na latinskome) i Pjesan II u pohvale istoga kralja Ivana Sobjeski, te na talijanskome S'invita L'Illustrissimo Signor Benedetto Staij pitore eruditissimo in Ragusa..., u kojoj nagovara dubrovačkoga slikara Benka Staya da slikom obilježi bitku. Ivan III. Sobieski se 1687. pismom zahvalio Kanaveliću.
1695. je u pjesmi Dubrovnik slobođen harača na blagdan ruke svetijeh Vlasi opjevao uspješnu misiju dubrovačkoga izaslanika u Carigradu kojom je riješeno pitanje danka Porti
1703. opjevao je obnavljanje Dubrovnika od potresa u pjesmi Trstenko pastijer u veselju
od mnogobrojnih ljubavnih pjesama ističu se Zelenko, Zaman se povrati premaljetje, Boj od cjelova, Ljubav sjedinjena i Ljubav promijenjena u omrazu, te ciklus od deset pjesama posvećen prvoj supruzi, napisan 1680. godine - Svojoj vjerenici gospoji Pauli Stay
od pjesama sa šaljivom poantom i dosjetkom ističu se Jednoj mladici, kojom je bio obraz oteko i Pjesan jednoj gospođi, koja reče ne umjet cjelivat
u kasnim godinama pisao je refleksivne pjesme prožete arkadijskim tonovima, npr. Stojka pokojna (1708), što je slobodan prepjev fragmenta iz drugoga čina djela Pastor fido Giovannija Battiste Guarinija
napisao je niz pirnih pjesama (tzv. "začinke"), većinom za svadbe svojih poznanika
pripisivale su mu se mnoge satirične pjesme, npr. Manduša kupuje u ribara gruje ili Plač Marka Kočine u izgubljenju svoga tovara u Zavalaticu, no ta autorstva nisu potvrđena. Na talijanskome je napisao L'inimitabile poema di cacarella, pjesmu o proljevu
sačuvano mu je dvadesetak religioznih pjesama, većinom didaktične namjene, prepjeva i parafraza psalama, te talijanskih i crkvenih pisaca
1689. je u Anconi tiskao zbirku Korunica na čas od imena prislavne od neba i svieta česarice djevice Marije, prepjev pobožnoga zbornika blaženog Jordana s kraja 13. stoljeća
od religioznih refleksivnijih pjesama ističu se prepjev F. Testija Nije pokoja neg na nebu, Nemoćnik na času od smrti te stihovana parafraza biblijske priče o pravedniku Tobiji, Život Tobije, u 14 dijelova
== Ep ==
Kanavelićevo je najveće i najvažnije književno djelo ep religiozno-povijesne tematike Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman, nastao između 1705. i 1718. godine, a tiskan tek 1858. u Osijeku. Djelo povezuje realnu povijest o Kolomanu s kršćanskom legendom o trogirskome biskupu svetom Ivanu Orsiniju (zapisanoj 1203. godine). Ep je nastao u baroknoj tradiciji 17. stoljeća, kao sklop sečentističke tradicije, kronikalnoga pripovijedanja, uzvišene retorike i romantičnih epizoda.
Od Kanavelićeva planirana epa o opsadi Beča 1683., nazvanoga Kara Mustafa i vezijer Azem, sačuvano je samo nekoliko uvodnih stihova.
== Dramska djela ==
Dramska su djela vrlo istaknut dio Kanavelićeva opusa, pogotovo drama Vučistrah koja je, po suvremenim uvidima, iznimno utjecala na razvoj hrvatske drame i kazališta.
1678. na Korčuli je prikazana najranija znana Kanavelićeva drama Muka i smrt Gospodina našega Isusa Isukrsta, koja se bavi Pilatovim unutarnjim dvojbama oko Isusove osude
Vučistrah (ili Krunoslava) je tragikomedija u četiri čina, prikazana u Dubrovniku 1682. godine na otvaranju prvoga javnog teatra, Orsan. Temeljena je na dvama talijanskim libretističkim predlošcima - Orontea G. A. Cicogninija i Cicognijevoj talijanskoj preradbi drame Život je san Calderona de la Barce, čime je ta slavna drama ostvarila neobičan utjecaj na hrvatsku književnost preko talijanskog posrednika. Kritičko izdanje drame priredio je Slobodan Prosperov Novak za izdanje Matice hrvatske 2004. godine.
u Dubrovniku je 1688. prikazana Kanavelićeva pastoralna drama Vjerni pastijer, slobodni prepjev drame Pastor fido G. B. Guarinija
Sužanjstvo srećno je tragikomedija izvedena oko 1700. godine, nastala prema libretu Schiavitu fortunata P. Podalinija
Zorislava je nedovršena drama, a od ostalih naslova ističu se Cantata Venere, Kupido, Marte, Elena i Paride te komedije Ljubovnici i Iako
pripisivalo mu se autorstvo desetak anonimnih komedija iz druge polovice 17. stoljeća, poput Andro Stitikeca i Šimun Dundurilo, no to nije pouzdan podatak
== Današnja recepcija ==
Premda jedan od najuglednijih hrvatskih književnika 17. stoljeća, Kanavelićev opus nije nikada u potpunosti kritički obrađen, a čak nije bio zastupljen niti zasebnim svescima u edicijama Stari pisci hrvatski JAZU i Pet stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske. Uz suvremeno izdanje drame Vučistrah, njegova ostala djela danas mahom nisu dostupna.
Zastupljen je na CD-ROM-u Klasici hrvatske književnosti (II: Pjesništvo) Naklade Bulaja (2000, ISBN 953-6737-02-7).
== Tiskane knjige ==
Korunica na čas od imena prislavne od neba i svieta česarice djevice Marije, Ancona 1689.
Ivanu Sobjeski kralju poljskomu osloboditelju Beča, Dubrovnik 1850.
Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman, Osijek 1858.
Sužanjstvo srećno, Zadar 1871.
Zbornik stihova XVII stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 10, Zagreb 1967. (zastupljen)
Hrvatsko pjesništvo na otoku Korčuli, Rijeka 1993. (obilato zastupljen)
Vučistrah, priredio Slobodan P. Novak, Biblioteka Parnas, Matica hrvatska, Zagreb 2004.
Pjesan u pohvalu privedroga Ivana Sobjeskoga, kralja Poljačkoga i Pjesan u pohvalu kralja poljačkoga, u knjizi Hrvatska književna baština, svezak 3, Zagreb 2004.
== Vanjske poveznice ==
Vučistrah u izdanju Matice hrvatske  Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. prosinca 2006. (Wayback Machine)
Petar Kanavelić na stranicama otoka Korčule

KANAVELIĆ, Petar (Kanavelović, Kanaveli, Canaveli, Canavelli, De Canavellis), pjesnik i dramatik (Korčula, 27. XII. 1637 — Korčula, 16. I. 1719). U Korčuli polazio kleričku školu, 1655. primljen u Veliko vijeće, 1660–61. bio općinski učitelj. Od 1663. kancelar korčulanskoga biskupa F. Manole, kojega je pratio na putu u Rim 1663–64. te mu pomagao u sporovima s otočnim stanovništvom i kanonicima. U Korčuli je 1664. izabran za defensora, potom je u Zadru kancelar mletačkih generalnih providura za Dalmaciju, C. Cornara 1665–67. i A. Priulija 1667–68. Nakon povratka u Korčulu obavljao je sudske dužnosti, bio službenik u skladištu žita, odvjetnik, član Maloga vijeća te izaslanik korčulanske komune u Veneciji 1673. Također se bavio trgovinom, nadgledao obiteljske posjede na Korčuli, kraj Splita i Trogira, bio vlasnik brodogradilišta u rodnom gradu. Održavao je veze s dubrovačkim vlastima, napose s trsteničkim kapetanima (Orebić), koje je posjećivao i slao im informacije o kretanju venecijanske flote. Slao je i izvješća mletačkim vlastima o Dubrovačkoj Republici. Aktivno je sudjelovao u dubrovačkom književnom i kazališnom životu te bio član Akademije ispraznih. Nakon vjerojatno posljednjega boravka u Dubrovniku 1708. povukao se u Korčulu. — Njegovo opsežno književno djelo tvore pjesme i drame. Pisao je prigodnice, začinke, začinke pirne te ljubavne, satirične, nabožne i epske pjesme. Najvjerojatnije se javio 1660. kad je po narudžbi, u povodu dolaska generalnoga providura A. Cornara u Korčulu, sastavio dva elogija i ispjevao dva distiha (nisu sačuvani), za što je dobio honorar, jedan od prvih u hrvatskoj književnosti. I ostale njegove prigodnice tematiziraju aktualne događaje, a u njima stanovitu vrijednost imaju dokumentaristički prikazi zbivanja i opisi. Tomu žanru pripada njegova prva objavljena i sačuvana pjesma, oduži sastavak o dubrovačkom potresu 1667. Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji, stihovno najuspjeliji u zbirci s pjesmama N. Bunića i B. Bettere (Ancona 1667). Prigodnica od pet strofa o Petru Zrinskome iz 1671 (Dođi, o ljubi ma ljubjena, prvi put objavljeno u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28) u, za pjesnika karakterističnim, osmeračkim katrenima, kroz fikcionalni monolog na stratištu implicitno odobrava pogubljenje Zrinskoga. Te je godine uputio pohvalbenu čestitku A. Zmajeviću u povodu njegova imenovanja za barskoga nadbiskupa (Prisvijetlomu, pripoštovanomu gospodinu Andriji Zmajeviću u zgodi kad bi posvećen nadbiskupom grada Bara). U toj prigodnici s konvencionalnom baroknom retorikom i frazeologijom ispjevao je i apoteozu gradu Perastu koji njeguje »cvijet junaštva plemenita«. Oslobođenje Beča od turske opsade 1683. bilo je povod dvjema pjesmama s panegiričkim intonacijama (Pjesma u pohvalu privedroga Ivana Sobieskoga, kralja poljačkoga, obranitelja Beča, tiskano 1850; Pjesan II. u pohvalu istoga kralja Ivana Sobjeskoga, objavljeno u časopisu Slovinac, 1880, 18). Uputio ih je poljskomu kralju, koji mu je zahvalio 1687. Te se pjesme ne odlikuju izrazitijom estetskom razinom, ali pokazuju, napose prva, neke epske značajke. Nadahnut oslobođenjem Beča napisao je i odu na talijanskome, kojom je nastojao nagovoriti slikara B. Staya da likovno prikaže taj vojni uspjeh (Invito ad amico pittore in Ragusa di pinger un quadro). Pozdravio je također uspješnu misiju dubrovačkoga izaslanika u Carigradu 1695. kojom je povoljno riješeno pitanje plaćanja danka Turcima (Dubrovnik oslobođen od harača na blagdan ruke Svetoga Vlaha, objavljeno u Zori dalmatinskoj, 1846, 20). Među prigodnicama najvrsnija je oduža pjesma Trstenko pastijer u veselju iz 1703 (Zbornik otoka Korčule, 1972, 2), nadahnuta obranom Dubrovnika u delikatnim povijesnim situacijama. S uvidom i u aktualna europska zbivanja (Rat za španjolsku baštinu), pjesma ističe besmislenost sukoba i ratova, a u njoj K. refleksivno i kićeno isprepleće barokne i arkadijske elemente. Pisao je i prigodnice prijateljima, posljednju u povodu tragične smrti V. Bujovića 1709 (Plačna uspomena od smrti prisvitloga gospodina kneza Viska Bujovića), u kojoj hvali njegove pothvate, ali izriče i prigovor Peraštanima zbog počinjena zločina. U njegovim ljubavnim pjesmama u ranijem razdoblju stvaralaštva prevladavaju pastoralni ugođaji i utjecaji talijanskih baroknih pjesnika (G. Marino, G. Prati, F. Testi), pri čem K. pokazuje smisao za igre riječima: Boj od celova, Zaman se povrati premaljetje (prvi put objavljeno u Starim piscima hrvatskim, 11. Zagreb 1880), Ljubav sjedinjena, Ljubav promijenjena u omrazu (prvi put tiskano u antologiji Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas. Zagreb 1970). Deset kraćih pjesama posvećenih zaručnici Pauli Stay (poslije prvoj supruzi) književno se ne izdvajaju (prve dvije tiskane su u Novom hercegovačkom bosiljku, 1885, 2). Poneki mu pak poetski sastavci istovrsne tipologije sadržavaju i šaljive i refleksivne elemente. U kasnijem razdoblju stvaralaštva nastala je njegova vjerojatno najvrsnija ljubavna pjesma, Stojka pokojna (1709; prvi put objavljeno u Radu JAZU, 1933, 248), slobodan prepjev fragmenta iz djela Pastor fido G. Guarinija, u kojoj zvučnost i ritam, za njega netipičnih, rimovanih tercina tvore pjesničku cjelinu koju je S. P. Novak (1999) nazvao »programatskom pjesmom dubrovačkih Arkađana«. Malobrojne začinke izrazom su slične nekim ljubavnim pjesmama, dok su brojnije začinke pirne ispjevane uglavnom u počast dubrovačkim prijateljima (Orsat Sorkočević, Frano Tudizić), te sugrađaninu Rafaelu Arneriju u povodu svadbe u Kotoru. Tim se pjesmama potvrdio ponajprije kao vješt improvizator. Izdvajaju se i dvije pjesme izričita šaljivo-podrugljiva obilježja. Prva, Manduča (Maruša) kupuje u ribara gruja, odlikuje se erotskim nabojem, dok se druga, oduža (nazvana »poema«) i pisana na talijanskome (L’inimitabile poema di cacarella), poigrava s temom dijareje. K. se višekratno ogledao u nabožnom pjesništvu. Tvore ga većinom prepjevi s talijanskoga i iz Biblije. Njegova kraća samostalna zbirka Korunica (Ancona 1689), koje najvjerojatnije nije sačuvan nijedan primjerak, sastoji se od parafraza Davidovih psalama te dviju meditativnih pjesama. Među duhovnima najbolje su refleksivne pjesme Nemoćnik u času smrti i Nije pokoja neg na nebu. Neke su njegove pjesme toga žanra u obliku stihovanih molitva posvećenih svetcima (sv. Dominiku, sv. Antunu) i Bogorodici, a u duhu popularnih korčulanskih religioznih napjeva napisao je i nekoliko pjesama namijenjenih praktičnoj liturgijskoj uporabi, poglavito za Veliki tjedan. Vrhunac je njegova pjesničkoga stvaralaštva epika. Oko 1705. ponovo se upustio u obradbu opsade Beča. U zamišljaju naslovljenu Kara Mustafa vezijer Azem završio je tek osam strofa prvoga pjevanja s naznakom: »budući se promijenile stvari, presta odi pjevanje«. Potom je započeo rad na realizaciji prije zacrtane ideje, opširnom spjevu o trogirskom biskupu Ivanu Orsiniju, kojega je prenošenju moći u trogirsku katedralu 1681. sam pribivao. Ep je proširio i na Kolomanovo osvajanje dalmatinskih gradova. Pisan 1705–18. te u konačnici sročen u 24 pjevanja i naslovljen Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman, ep je slojevito djelo, iako zamršena narativna kompozicija ima stanovitih strukturalnih nedostataka. Nastao pod utjecajem T. Tassa (K. je navodno prepjevao prva dva pjevanja Oslobođenoga Jeruzalema), I. Gundulića i J. Palmotića, odlikuje se karakterističnom motivikom barokne epike (lutanja, bjegovi, romantični ekskursi), u svojoj mnogostrukosti očituje »mnogo zanimljive simbolike« (Z. Kravar), a i političkih aluzija (usporednost vremena radnje epa i vremena njegova nastanka). Posvećen je habsburškim monarsima Josipu I. i Karlu VI, u kojima je K. vidio obnovitelje slave austrijske kuće (drugomu je predviđao da će stolovati »sred bijeloga Carigrada«). Neki proučavatelji ta stajališta drže alegorijom o sjedinjenju Dalmacije i Hrvatske (J. Bajza, M. Šufflay), dok im Novak daje prilično značenje u novoj viziji političkoga poretka jugoistočne Europe nalazeći u epu slutnju novoga političkoga koda (usmjerenost prema Zapadu, ideje pomirbe svih kršćana i potreba za zapadnim savezništvom) te ga uspoređuje s opusom P. Vitezovića Rittera. K. je napisao i nekoliko žanrovski raznovrsnih drama (prikazanja, tragikomedije, komedije, dramoleti), a po mnogim pokazateljima bio je i kazališni glumac, organizator, možda i redatelj. Od 1810-ih razmatra se pitanje njegova autorstva više dramskih tekstova. Isprva mu se pripisivalo čak dvadesetak komedija, izdanaka hrvatske commedia dell’arte, odn. smješnica. I neki noviji istraživači (Zlata Bojović) priklanjaju se mišljenju da je on doista pisac nekih anonimnih komedija (ponajprije se misli na dramu Ljubovnici, zasigurno najuspjeliju hrvatsku komediju druge pol. XVII. st.), što nije jednodušno prihvaćeno. Nepobitno je da je autor crkvene drame Muka Isukrstova, tragikomedija Vučistrah i Zorislava, pastorale Vjerni pastijer, dramoleta kantate Venere, Kupido, Marte, Elena i Paride, a vrlo vjerojatno i tragikomedije Sužanjstvo srećno te komedija Andro Stitikeca i Šimun Dundurilo. Njegova prva drama, punim naslovom Muka i smrt našega Gospodina Isusa Isukrsta, pisana je u duhu onodobnih pobožnih drama, s utjecajima klasicističke tragedije i melodrame. To opsežno stihovano djelo, uglavnom u rimovanim osmeračkim katrenima, ali i s mjestimičnom polimetrijom (šesterci, dvanaesterci, sestine, distisi), očituje znatne novine u kontekstu takve dramaturgije u nas, ponajprije složenije retoričke i psihološke odnose, scensku dvostrukost i sugestiju asocijativnosti. Prema nekim podatcima, prikazana je u Korčuli već 1663, no vjerojatnije je da je u tom gradu uprizorena 1678. Završna inačica posvećena je braći S. i N. Buniću, a K. je zasigurno imao udjela u prikazbi (on se vjerojatno još 1667. pojavio kao glumac u Splitu, u izvedbi komedije La moglie di quattro mariti G. A. Cicogninija). Vučistrah (negdje pod naslovom Krunoslava) tragikomedija je u prozi, o slavenskim i ugarskim plemićima (protagonisti su kraljica Krunoslava i kralj Vučistrah), kojom je 5. II. 1682. otvoren dubrovački Orsan, glavni kazališni prostor u Hrvatskoj do poč. XIX. st. Ondje je bio nazočan i K., koji je prijateljevao s izvođačima, plemićkom družinom »Nedobitni«. Predlošci te dramaturški dosta zamršene drame su Calderonov Život je san (odn. Cicogninijeva talijanska obradba te drame) i Cicogninijeva Orontea. Tekst je prvi objavio M. Rešetar (Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Beograd 1922, 6), zatim Novak (Forum, 1983, 7–9), koji je upozorio na izvore drame i na njezino značenje u razvoju dubrovačke i hrvatske dramatike, kao scenski najkoncentriranije onodobne hrvatske drame, oblikovane oko teme i ideje o nestalnosti sudbine, koje je labilni scenski svijet u tom smislu i politički aluzivan. Vučistrah je repriziran dva puta u Dubrovniku 1699, a možda već jednom i 1696, što je rijetkost u starijem hrvatskom glumištu. Uspjelo je adaptiran 1982. u režiji T. Durbešića (Kazalište Marina Držića u Dubrovniku). Sužanjstvo srećno, vjerojatno prikazano oko 1700, također je tragikomedija u prozi, libretističke tipologije, s uzorom u Schiavitù fortunata P. Podalinija. Radnja te drame zbiva se na dvoru bosanskoga kralja koji je zarobio ugarsku kraljicu. Treća tragikomedija, Zorislava, nije dovršena. Napisana je u stihovima (osmerački katreni), a tematizira ljubav, s mnogo peripetija i sa Špartom kao mjestom radnje. Vjerni pastijer, koji ima oko 12 000 stihova, prepjev je Guarinijeva djela Pastor fido u novoj arkadijskoj inačici. Izveden je u dubrovačkom kazalištu 1688, a posvećen dubrovačkim vlastima. Improvizirani umetak u kojem se izruguje mletački učitelj u isusovačkom kolegiju izazvao je incident u koji su se upleli Vatikan, bečki dvor i Venecija te je doveo do procesa protiv izvođača, družine »Nedobitni«. Ipak, nakon incidenta rektor Dubrovačkoga kolegija više nije bio Venecijanac, već Dubrovčanin. Kratki dramolet (oko 300 stihova) Venere, Kupido, Marte, Elena i Paride popraćen je glazbom koju je možda K. sam skladao. Sadržaj mu je poznata antička tema o zaljubljenim parovima i Kupidu, komentatoru zbivanja i sponi među zaljubljenicima. Andro Stitikeca (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1938, 13) komedija je u tri čina, izravna prilagodba Molièreova Škrtca, s nekim elementima iz Umišljenoga bolesnika i Građanina plemića. Svojedobno je često scenski postavljana, u nekoliko prilagodba, u više hrvatskih kazališta, a i na prvim Dubrovačkim ljetnim igrama 1950 (u izvedbi zadarskoga Narodnoga kazališta). Šimun Dundurilo (Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, 1931, 23) nastao je pod većim utjecajem commedia dell’arte, s hipertrofiranim talijanizmima te šarolikim govorom raznorodnih likova (Bosanac, Kotoranin). To djelo izvedeno je na Splitskom ljetu (1969. i 1976) te na Danima hvarskoga kazališta, ali bez većih odjeka. Pjesme te pjesnički i dramski ulomci objavljeni su mu i u Zborniku stihova XVII. stoljeća (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 10. Zagreb 1967), antologijama Hrvatska poezija sedamnaestog stoljeća (Zagreb 1964), Hrvatska duhovna lirika (Rim 1968), Hrvatska drama do narodnog preporoda, 2 (Split 1984), Hrvatska epika do preporoda (Zagreb 1998) i u knjizi G. Kalogjere Hrvatsko pjesništvo na otoku Korčuli (Rijeka 1993). Rukopisi odn. prijepisi njegovih djela čuvaju se u Arhivu HAZU, skupljeni pod naslovima Raslike pjesni, i sacinke rasparsciane po Dubrovniku skladane po gospnu Petru Canavelovichiu grada Corcjule vlastelinu… (I b 21) i Sveta tomacegna Petra Canavelli vlastelina Corcjulanskoga (I a 95), u NSK (R 5191), potom u Dubrovniku, u Znanstvenoj knjižnici (skupljeni pod zajedničkim naslovima Pjesni raslike gosp.a Petra Canavelovichja vlastell.a Corcjulanskoga, br. 329 i Različne pjesme Petra Kanavelovića, br. 305), u DA, Zavodu za povijesne znanosti HAZU, knjižnicama Male braće, dominikanaca i Biskupskoga sjemeništa, u Bogišićevoj knjižnici u Cavtatu, u Župnom arhivu i Arhivu Kapor u Korčuli, u samostanu Kćeri milosrđa u Blatu, u Arhivu Fisković u Orebiću, u knjižnici Nadbiskupske klasične gimnazije u Splitu, knjižnicama Fanfonja Garanjin i Slade Šilović u Trogiru, DA i Nadbiskupskoj knjižnici u Zadru, Muzeju grada Šibenika i samostanu sv. Franje u Šibeniku, Župnom uredu u Perastu, knjižnici Filološkoga fakulteta u Beogradu, Vatikanskom arhivu (detaljan popis donio je M. Foretić u Zborniku otoka Korčule, 1973, 3). Djela su mu prevođena na mađarski, poljski i talijanski jezik. DJELA: Korunica u čast imena prislavne i od neba i svieta česarice Marije. Ancona 1689. — Ivanu Sobieski kralju poljačkomu osloboditelju Beča. Dubrovnik 1850. — Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman. Osiek 1858. — Sužanjstvo srećno (bez imena autora). Zadar 1871. — Vučistrah. Zagreb 2004.

Kanavelić (Kanavelović, Canavelli [kanave'li], De Canavellis), Petar, hrvatski književnik (Korčula, 27. XII. 1637 – Korčula, 16. I. 1719). Školovao se u Korčuli, a nije sigurno da je studirao pravo u Padovi. Zahvaljujući plemićkomu podrijetlu od rane je mladosti obavljao različite dužnosti u rodnome gradu. Članom Velikoga vijeća postao je 1655. Uspješno se bavio i odvjetničkim radom i trgovinom. God. 1663. boravio je u Rimu kao savjetnik korčulanskoga biskupa. God. 1665–68. u službi venecijanskih providura posjetio je više dalmatinskih gradova i pritom uspostavio mnogobrojne književne i kazališne veze. God. 1673. bio je korčulanski izaslanik u Veneciji. Neko vrijeme boravio je i u Dubrovniku, gdje se povezao s tamošnjim književnicima, a bio je i član dubrovačkoga književnog društva Akademije ispraznijeh, osnovana po uzoru na znamenitu rimsku Arcadiju. Posljednje razdoblje života proveo je na Korčuli, ne prekidajući književnu djelatnost.Kanavelić je plodan i raznovrstan književnik. Pisao je i lirske i epske i dramske tekstove, na hrvatskome, talijanskom i latinskom, ali su mu gotovo sva djela ostala u rukopisima. Početak njegove književne djelatnosti (od 1660) vezan je uz prigodno pjesništvo. Više je puta svojim tekstovima popratio važne povijesne i političke događaje. Napisao je dulju pjesmu Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji o velikome dubrovačkom potresu 1667. i još nekoliko prigodnica u povodu značajnih zgoda iz dubrovačke povijesti, 1671. ispovjednu pjesmu u kojoj ban P. Zrinski na gubilištu priznaje krivnju i dva panegirika poljskom kralju Ivanu III. Sobjeskomu, koji se proslavio oslobodivši Beč od turske opsade (Ivanu Sobieski kralju poljačkomu osloboditelju Beča, 1850). Napisao je i velik broj religioznih pjesama s didaktičnom namjenom, a ljubavna mu je lirika (Boj od Celova, Ljubav promijenjena u omrazu, Zelenko) senzualna i barokno končetozna. Dramsko stvaralaštvo obuhvaća pobožni komad Muka Isukrstova (izveden u Korčuli 1678), dvije prozne tragikomedije (Vučistrah, praizvedba u Dubrovniku 1682. i Sužanjstvo srećno, objavljeno 1871) i pastoralnu dramu Vjerni pastijer, slobodni prijevod drame Pastor fido talijanskog autora G. B. Guarinija. Pripisivano mu je i desetak komedija, ali novija književna povijest poriče Kanaveliću autorstvo. Glavno mu je djelo religiozno-povijesni ep Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman (1858), nastalo pod utjecajem T. Tassa i I. Gundulića. Napisan je osmeračkim kvartinama i podijeljen u dvadeset četiri pjevanja. Glavnu fabulu epa čine legendarni događaji iz života trogirskoga biskupa iz XI. st., ali je djelo prožeto i nizom sporednih epizoda s povijesnim akterima (rat kralja Kolomana u Dalmaciji, osobito opsada Zadra) pa i romantično-viteškim likovima i nevjerojatnim zbivanjima. Započeo je i pisanje protuturskog epa Kara-Mustafa vezijer Azem, ali ga nije dovršio. Žanrovski razvedenim opusom i izgrađenim baroknim stilom Kanavelić se svrstava u red značajnih pisaca iz XVII. st. na hrvatskom jugu. Citiranje: Kanavelić, Petar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata