Ranko Marinković

književnik; 1913-2001

Ranko Marinković (Vis, 22. veljače 1913. – Zagreb, 28. siječnja 2001.) bio je hrvatski književnik i akademik.
== Životopis ==
=== Mladost i obrazovanje ===
Ranko Marinković rođen je u Visu gdje je završio pučku školu, a potom nastavlja gimnaziju u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu od 1931. do 1935. godine studirao romanistiku gdje ju je i diplomirao 1935. godine.
=== Književni i pedagoški rad ===
Tijekom Drugoga svjetskog rata u Splitu je uhićen od Talijana, te je interniran u logor Ferramonte (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. godine odlazi u Bari, i prebacuje se u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon Drugoga svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske. Potom postaje direktor Drame zagrebačkoga HNK, gdje službuje između 1946. i 1950. godine. Godinu poslije, 1951. godine, postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje radi do umirovljenja. 1983. godine postaje redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnjeg HAZU).
=== Političko djelovanje ===
Devedesetih godina 20. stoljeća bio je istaknuti podržavatelj nacionalne politike prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Pri kraju života bio je zastupnik HDZ-a u Skupštini Grada Zagreba. Bio je jednim od aktivnih intelektualaca koji su podržavali detitoizaciju. Kao gradski zastupnik zalagao se za promjenu imena tadašnjeg trga Maršala Tita.
Umro je u Zagrebu 2001. godine. Pokopan je u Komiži 2. veljače 2001. godine.
== Djela ==
Albatros (1939.), drama
Proze (1948.), prozna zbirka
Ni braća ni rođaci (1949.), prozna zbirka
Oko Božje (1949.), prozna zbirka
Geste i grimase (1951.), zbirka kritika i eseja
Pod balkonima (1953.), prozna zbirka
Ruke (1953.), prozna zbirka
Glorija (1955.), dramski mirakul
Poniženje Sokrata (1959.), prozna zbirka
Karneval i druge priopovijetke (1964.), prozna zbirka
Kiklop (1965.), roman
Politeia ili Inspektorove spletke (1977.), dramski vodvilj
Zajednička kupka (1980.), roman
Pustinja (1982.), drama
Nevesele oči klauna (1986.), zbirka kritika, eseja i intervjua
Never more (1993.), roman
== Bibliografija ==
Objavljena su mu sabrana djela (1982., 1988., 2008. – 2009.), izabrana djela (1981., 2002. – 2004.) te kraći izbori (Tri drame, 1977., U znaku vage, Zagreb, 1995., Izbor iz djela, Vinkovci, 2000.).
== Značaj ==
Književnom opusu Ranka Marinkovića po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća.
== Citati ==
"Nemojte me hvaliti jer bih se na nebu mogao postidjeti", govorio je prije smrti Marinković.
== Nagrade, odličja i priznanja ==
1965.: NIN-ova nagrada za roman Kiklop
1965.: Nagrada Ivan Goran Kovačić za roman Kiklop
1965.: Nagrada Vladimir Nazor za književnost
1975.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
1980.: Nagrada AVNOJ-a
1988.: Nagrada Fonda Miroslav Krleža
1993.: Nagrada Ivan Goran Kovačić za roman Never more
1995.: Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom
1998.: Plaketa Dobrojutro, more, s pjesničkih susreta u Podstrani
Nagrada Grada Zagreba
== Spomen ==
Nagrada Ranko Marinković, nagrada Večernjega lista za najbolju kratku priču od 2001. godine nosi njegovo ime
Dani Ranka Marinkovića, bijenalna manifestacija koja se od 2002. godine održava u Komiži
Gradska knjižnica "Ranko Marinković" u Komiži od 2002. godine nosi njegovo ime
Memorijalna zbirka Ranko Marinković u Visu, osnovana 2008. godine sa svrhom očuvanja uspomene na njegovo životno djelo
Poštanska marka s likom Ranka Marinkovića u seriji Znameniti Hrvati Hrvatske pošte, izdana 2013. godine povodom 100. obljetnice njegova rođenja
== Izvori ==
Bilješke i literatura
== Vanjske poveznice ==
Mrežna mjesta
Ranko Marinković, Ruke, Svjetlost, Sarajevo, 1964.
Tema II (Ranko Marinković)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. svibnja 2021. (Wayback Machine), Vijenac, tema broja 453/2011.
Ranko Marinković na portalu www.lektire.hr
Ranko Marinković na portalu www.lektire.me

MARINKOVIĆ, Ranko, književnik (Vis, 22. II. 1913 — Zagreb, 28. I. 2001). Gimnaziju polazio u Splitu i Zagrebu, gdje je 1932. maturirao te na Filozofskom fakultetu 1939. završio studij pedagogije s psihologijom, filozofije i povijesti. U Zagrebu do 1941. bio gimnazijski nastavnik. Mobiliziran u vojsku Kraljevine Jugoslavije, otpušten iz zdravstvenih razloga, nakon uspostave NDH boravio u Splitu i na Visu, gdje su ga talijanske okupacijske vlasti uhitile u proljeće 1943. te internirale u logor Ferramonti kraj Cosenze. Nakon kapitulacije Italije u kolovozu 1943. prebacio se u Bari, potom u logor u El Shattu, gdje je u Centralnom odboru zbjega iz Jugoslavije bio član Prosvjetno-propagandnoga odjela (među ostalim ustrojio šestotjedni glumački tečaj) te pročelnik Kulturno-informativnoga odjela. Nastanivši se 1945. u Zagrebu, kratko bio referent u Ministarstvu prosvjete te načelnik Književnoga odjela u Nakladnom zavodu Hrvatske, 1946–50. ravnatelj Drame HNK. S B. Gavellom i D. Ivaniševićem 1950. utemeljio Akademiju za kazališnu umjetnost (poslije ADU), na kojoj je od 1950. docent, od 1961. izvanredni i od 1968. do umirovljenja 1983. redoviti profesor dramaturgije. Dopisni član SANU od 1968, član izvan radnoga sastava od 1976 (preveden u inozemnoga člana 1998), redoviti član JAZU (HAZU) od 1983. U Upravni odbor MH biran 1953, 1968, 1970. i 1990. Kao kandidat HDZ bio vijećnik zagrebačke Gradske skupštine u dvama mandatima 1996–2000. — Pjesmama, kraćim prozama, književnim i filmskim kritikama te prinosima filozofske tematike javljao se 1931–38. u periodicima Mladost, Učiteljski podmladak (Užice), Danica, Južni pregled (Skoplje), Književni horizonti, Učiteljska riječ, Filmski svijet, Nova riječ, Ars 37 i Politika (Beograd); s I. Dončevićem pokrenuo je 1935. i do 1936. uređivao književnu reviju Dani i ljudi, a zastupljen je i u Hrvatskom književnom zborniku (Zagreb 1940). Afirmirao se kazališnim kritikama u Novostima (1939–41), novelama u Pečatu (Hiljadu i jedna noć, 1939, 5–6; Sunčana je Dalmacija, 1939, 10–12; Balonjeri pod balkonom, 1940, 13–15) te dramskom groteskom Albatros, praizvedenom u zagrebačkom HNK 1939 (redatelj F. Delak, scenograf Lj. Babić). U El Shattu je s M. Franičevićem, V. Kalebom i Š. Vučetićem uređivao glasilo Naš list (u svezi s tečajem napisao programatski članak Glumačku djelatnost treba učiti, 1944, 32), surađujući i u izdanjima Kronika zbjega (odgovorni urednik 1945), Prosvjeta i Omladinska riječ. Nakon II. svjetskoga rata tekstovi su mu među ostalim objavljivani u periodicima Naprijed (1945–46), Republika (1945–50, 1952–53), Slobodna Dalmacija (1945), Hrvatsko kolo (1949–50, 1952), Filmska revija (1951), Almanah Saveza književnika Jugoslavije (1952–53, 1955, 1958–59), Narodni list (1952), Svedočanstva (Beograd 1952), Književnost (Beograd 1953), NIN (Beograd 1953–55, 1959, 1964, 1966), Politika (1953–54, 1962, 1964, 1988), Zagrebački tjednik (1953), Književne novine (Beograd 1954), Vjesnik u srijedu (1955–56), Borba (1956), Telegram (1961–62), Forum (1988, 1990), Odjek (1988, 1990), Mosorska vila (1991), Most (1992, 1995, 2012), Erasmus (1993), Hrvatska obzorja (1993), Hrvatsko slovo (1995) i Mogućnosti (2009). Ranim novelama i groteskom Albatros, napose u njoj predstavljenim likom Ciprijana Tamburlinca, tipskoga intelektualca, konfliktnoga, neuravnoteženoga dekadenta, Marinković je navijestio svoje trajne književne preokupacije – otočnu provinciju 1930-ih i prve pol. 1940-ih kao pozornicu ljudskih drama i složen splet lokalnih likova i motiva, određen čvrstim društvenim konvencijama i uglavnom neuspjelim pokušajima njihova egzistencijalnoga nadrastanja; ti su mu ostvaraji, s drugim kraćim tekstovima, prikupljeni u zbirci Proze (1948; Nagrada Vlade FNRJ), a novele Cvrčci i bubnjevi (preradba novele Sunčana je Dalmacija), Pospana kronika / Sanjiva kronika, Poniženje Sokrata i Balkon (posljednje dvije proizišle iz Balonjera pod balkonom) te Ni braća ni rođaci tiskane su i u manjoj zbirci Pod balkonima (1953). Sveznajući, naoko nepristran pripovjedač, usredotočen na malomještanske prizore i dijalektnim izričajem karakterizirane dijaloge osebujnih, ironično osjenčanih tipskih likova svećenika, građana i pučana, marginalaca i intelektualaca, koji se nastoje izdvojiti iz okoline, prisutan je i u središnjoj njegovoj zbirci Ruke (1953) – s novelama Mrtve duše (genitiv singulara) (preradba Hiljadu i jedne noći), Karneval, Suknja, Anđeo, U znaku vage, Koštane zvijezde, Prah, Benito Floda von Reltih, Ruke i Zagrljaj – no već u njezinoj ishodišnoj redakciji razvidan je pomak u očištu pripovjedača, koji mjestimice pripovijeda i u prvom licu, nadovezujući se na djelovanje likova, pa se unutarnji monolozi i slobodni neupravni govor preklapaju s njegovim glasom, čime se narušava iluzija neutralna opisivanja. U drugoj redakciji zbirke (1962) – s novelama Samotni život tvoj (preradba Cvrčaka i bubnjeva), Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda fon Reltih, Ruke i Zagrljaj – takvi su metanarativni komentari još izraženiji, posebice u prvoj i završnoj noveli, postavši prepoznatljivim obilježjem i dramskoga i proznoga Marinkovićeva opusa, u kojem se na tragu francuskoga novoga romana gubi postojanost pripovjedačeva identiteta, a uslojavaju ga i mnogobrojna citatna i intertekstualna mjesta, zajedno pridonoseći propitivanju podvojenosti autorskoga glasa između impersonalne naravi umjetnosti i njezine nužne instrumentalizacije te uopće odnosa između književnoga pisma i zbilje. U tom sklopu i motiv ruku metatekstualnoga je podrijetla, metafora općeljudske, ali i autorske odgovornosti za vlastita djela, pri čem tjelesna fragmentiranost postaje metaforom stvaranja odn. razaranja te krajnjom mjerom čovječnosti, kako ju je razradio i u eseju Traktat o ruci (Rad JAZU, 1986, 419). Osim čestim preradbama nekih zarana antologijskih novela, zaokupljenost mogućnostima prozne kompozicije i strukture očitovala se i u njihovu nestalnom grupiranju – uz poneku novu, u raznoliko naslovljivanim autorskim ili autoriziranim zbirnim izdanjima poput Poniženje Sokrata (1959), Karneval i druge pripovijetke (1964), Novele (1966) i Zagrljaj i druge novele (Beograd 1968) udio novela prvotno objavljenih u Prozama uglavnom se smanjivao u korist onih iz Ruku, u treću redakciju kojih je (1974) opet uvršten Karneval, neke su objavljivane i samostalno (Ni braća ni rođaci. Zagreb 1949; Oko Božje. Zagreb 1949) ili u dvojnim izdanjima (Koštane zvijezde. Sarajevo 1961; sadržava i Poniženje Sokrata), a uz dodatak Karnevala novele nastale mimo Ruku najposlije su opet skupljene u zbirkama Pod balkonom (Sabrana djela, 1982) i Pod balkonima (Sabrana djela, 1988). U knjizi eseja i kritika o drami, kazalištu i filmu Geste i grimase (1951), uz uvodni programatski esej Mnogo vike ni za što (inačica teksta O teoriji i praksi građanske dramaturgije. Hrvatsko kolo, 1949, 2–3), posvećen razumijevanju genija W. Shakespearea, nadahnutošću se izdvajaju esej Večeras improviziramo (izvorno Demon analize. Novosti, 1941, 59) o L. Pirandellu, s kojim ga povezuju mnoga poetička rješenja, napose u sferi dramskoga humorizma, te esej O mehanici i poetici filma (izvorno O mehanici i poeziji filma. Filmska revija, 1951, 1). Njegov dramski mirakul Glorija (Književnost, 1955, 7–10, samostalno 1956; praizvedbe 1955. u Slovenskom narodnom kazalištu u Celju u režiji A. Hienga i u zagrebačkom HNK u režiji B. Stupice; praizvedba preradbe 1970. u zagrebačkom Dramskom kazalištu »Gavella« u režiji B. Violića), isprva tumačen kao antiklerikalni pamflet, ali i kao izraz prikrivena prkosa totalitarnomu režimu, jedan je od najuspjelijih i najsloženijih tekstova hrvatskoga dramskoga kanona nakon 1945. Premda je većina likova preuzeta iz autorovih proza te podjednako smještena u skučeno provincijsko ozračje, od ostatka opusa izdvaja se ženskim protagonistom tajanstvena podrijetla, stranim »domaćoj« okolini, sjedinjujući pritom konvencije srednjovjekovnoga liturgijskoga kazališta, pigmalionski motiv te cirkusko histrionstvo, uz aktualizaciju središnjih filozofskih prijepora u pol. XX. st., posebice onih oko mita o identitetu i cjelovitosti subjekta. Smještajući radnju u imaginarno totalitarno kraljevstvo, u dramskom vodvilju Politeia ili Inspektorove spletke (Tri drame, 1977; te godine praizvedba u zagrebačkom HNK u režiji K. Spaića) Marinković je u duhu političke farse varirao provodni motiv iz Glorije – položaj glumca koji preuzima ulogu, ovdje ulogu kralja, što je intertekstualni spoj s motivom glumca kralja u Shakespearea, uporabljen i u sotiji Pustinja (Sabrana djela, 1982; praizvedba te godine u zagrebačkom HNK u režiji M. Carića). Nadovezujući se na europsku tradiciju teatra u teatru, u tom svojem posljednjem dramskom tekstu tematizirao je podvojenost između glumčeva identiteta na pozornici i u svagdašnjem životu te – upućujući na varljivu granicu zbilje i kazališne opsjene – pokazao nesumjerljivost književne fikcije sa zahtjevom referencijalne istinitosti. Složeno komponirana, žanrovski hibridna, premrežena citatima i literarnim reminiscencijama, metateatarska Pustinja dubinski propituje dvojnost između ontološkoga i etičkoga statusa umjetnosti te njezinu sudbinu u svijetu zbiljske nužnosti, u kojem je i realistički diskurs takav samo naivnomu primatelju, nesvjesnu prožimanja tekstualnih, kazališnih i stvarnosnih svjetova, koji – unutar njihova postmodernističkoga supostavljanja – postaju tek pitanjem proizvodnje i recepcije, kako umjetnosti tako i svih diskurzivnih tvorevina. Iluzionizam književne i kazališne umjetnosti te njihova društvena uvjetovanost središnje su teme i Marinkovićeve esejistike. Karakterističan eruditski uvid u svjetsku književnu, kazališnu i filmsku baštinu te formalističke i strukturalističke teorije očitovao je u zbirci eseja Nevesele oči klauna (1986), dijelom pretiskanih iz Gesta i grimasa te dopunjenih njegovim intervjuima. Premda bez izričitih programatskih iskaza i sustavnijega kritičkoga aparata, uz naglašenu višeznačnost pa i ludičnost kazivanja, u njoj prikupljeni tekstovi prvorazredan su vodič za razumijevanje Marinkovićeve poetike te izvorni prinos domaćoj teoriji kazališta i glume. Najviši njegov domet, a i najznatniji udio hrvatske književnosti u europskom pripovjednom modernizmu roman je Kiklop (1965; nagrade »Vladimir Nazor«, »Ivan Goran Kovačić«, grada Zagreba i časopisa NIN), u kojem se oskudnom fabulom prati sudbina kazališnoga kritičara Melkiora Tresića u Zagrebu 1940–41, u ozračju gradske vreve i okupljališta boemskih intelektualaca, u društvu kojih pokušava rekreirati svoj rasuti identitet. U strahu od mobilizacije, koji tumači kao znak lomljivosti osobnoga integriteta, on zapada u opsesiju tjelesnom težinom, nastojeći smršavjeti kako bi se oslobodio vojne obveze. Motivika hranjenja i tjelesnoga komadanja postupno posve zaokupljaju njegovu imaginaciju, u kojoj dominira čudovišni homerski kiklop Polifem. Kanibalizam se pritom premeće u metaforu ratnoga stradanja, no tijek Tresićeve svijesti sugerira da je riječ i o njegovu osobnom svojstvu, jer je samoizgladnjivanjem, požurujući vlastitu smrt, razvio fatalno iskrivljenu predodžbu o sebi i o okolini. I u drugim likovima, također vrlo složene pripovjedne i psihološke konfiguracije, kritika je prepoznavala Marinkovićevo zbiljsko okruženje (boem Ugo donekle je podudaran s prijateljem iz mladosti V. Vidom, a autodestruktivni novinar i alkoholik Maestro s T. Ujevićem). Unovačen, Tresić glumeći ludilo završava na psihijatrijskom odjelu te biva otpušten iz vojske, u koju se međutim ubrzo dragovoljno javlja, dezorijentiran i u želji da opravda kolebljivost vlastite egzistencije. Ne ostvarivši naum, u okolnostima općega rasula skončava četveronoške u travi, osluškujući zveket oružja u daljini, dok mu oko zatvara kukac, metonimija za kiklopsku neman. Srodno romanesknim likovima F. M. Dostojevskoga i J. Joycea, Tresić je hrvatski prototip vječnoga lutalice koji, uvjeren da se snalazi u naoko poznatu urbanom prostoru, ne uviđa da je to tek projekcija njegove psihe. Na razini sižea središnja je tema romana moralno sazrijevanje intelektualca ustrašena ratnom opasnošću, no dubinska mu je misao vodilja nemogućnost razlučivanja »sebe« od »drugih« te unutarnjega i vanjskoga očišta, koja je, potvrdivši se kao stalna Marinkovićeva zaokupljenost, u Kiklopu ostvarena najdosljednije (u nj su uklopljene novele Mrtve duše i U znaku vage). Razvijajući metanarativne komentare iz novela Samotni život tvoj i Zagrljaj, roman Zajednička kupka (1980) pripovijedanjem o pripovijedanju tematizira povijest vlastite književne vrste. Sastavljen je od navodno istinitih te izmišljenih međusobno prepletenih priča, koje jedan lik pripovijeda drugomu u nazočnosti trećega kao šutljivoga svjedoka, pri čem pripovjedač tvrdi da posrijedi nije roman, nego pisano izvješće toga svjedoka. Učinak je nemoć pred nebrojenim mogućnostima pripovijedanja, koje onemogućuju razlikovanje istine i izmišljaja, pa se čitatelju prepušta da se sam nosi s varljivošću referencijalne iluzije te dvojbenom etičnošću tako konstruirana književnoga djela, sadržaj kojega je, zbog podređenosti višestrukomu umnažanju pripovjednih razina, posve ovisan o tekstualnom uobličivanju. Posljednje djelo, »roman fuga« Never more (1993; Nagrada »Ivan Goran Kovačić«), naslovljeno u citatnom odnosu prema Gavranu E. A. Poea, kompleksan je splet pripovjednih strategija i tehnika, uperen protiv lakoće i čitkosti suvremene proze te njezine izvanestetske »uporabljivosti«. Transmedijalnim žanrovskim određenjem aludira se na opetovani bijeg od zbilje i odgovornosti (poveznica s Kiklopom) te čitatelju daje naputak o nemogućnosti pronicanja u jasno značenje teksta, sadržaj kojega mu neprestance izmiče. Slično kao i autor, njegov protagonist za II. svjetskoga rata odlazi iz Zagreba u Split te u Vis, iznoseći putne dojmove prožete uspomenama. Bez glavne teme, roman demonstrira načelo iterabilnosti završetka u književnom tekstu i njegovu ovisnost o čitateljevu izboru. Marinković je napisao i scenarij za film Goli čovjek O. Gluščevića (1968), tekstove za grafičke mape M. Trebotića (Sjećanja. Zagreb 1984) i I. Lovrenčića (Čipka bijela. Zagreb 1995) te uredio antologiju Partizanska pozornica (Zagreb 1946) i priredio Voltaireovo djelo Candide ili Optimizam (Zagreb 1947). — Njegovi su prozni i dramski subjekti redovito izloženi nesmiljenoj represiji iz središta društvene moći, u nemogućoj potrazi za moralnim samoispunjenjem. Alternativa je njihovoj poraženoj ljudskosti njezina fikcijska realizacija umjetničkom riječju, koja – iako kroza svoju društvenu instrumentaliziranost i sama trpi nasilje – ostaje jedina mogućnost idealne slobode. U razmjerno neveliku opusu glavnina mu je tekstova kanonskoga značenja i pripada vrhu hrvatskoga proznoga i dramskoga modernizma druge pol. XX. st. Više su mu puta objavljena sabrana (1982, 1988, 2008–2009) i izabrana djela (1981, 2002–2004) te kraći izbori (Tri drame, 1977; U znaku vage. Zagreb 1995; Izbor iz djela. Vinkovci 2000). Svih mu je 14 pjesama pretiskano u zborniku Komparativna povijest hrvatske književnosti (2004), proizišlu iz posvećenoga mu skupa u organizaciji Odsjeka za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta 2003, a tri eseja o Ujeviću u Republici (2004, 11). Djela su mu uvrštena u većinu izbora novije hrvatske drame, proze i kritike, napose u zagrebačka izdanja Antologija hrvatske drame, 3 (1988), Obasjani svjetionik (1990), Iz novije hrvatske proze (1995), Antologija hrvatske novele (1997), Suvremena hrvatska novela (1997), Hrestomatija novije hrvatske drame, 1–2 (2000–2001), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrvatski pripovjedači (2001), Antologija hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća, 1 (2002), u Hrvatsku kazališnu kritiku (Split 2010) te u zbornik Ante Babaja (Zagreb 2002), a cjelovito su ili u odlomcima prevedena na mnoge europske jezike, među ostalim na češki, engleski, francuski, mađarski, njemački, poljski, ruski, slovenski, španjolski i talijanski. Kiklop je praizveden 1976. u zagrebačkom HNK (u Spaićevoj adaptaciji i režiji), a istoimeni film (1982) i TV seriju (1983) režirao je A. Vrdoljak, koji je prema motivima iz zbirke Ruke snimio i film Karneval, Anđeo i Prah (1990) te TV seriju Zagrljaj (1993). U zagrebačkom HNK praizvedena je 1989. i Zajednička kupka (adaptacija i režija G. Paro). Na TV Zagreb emitirane su drame Oko Božje, prema scenariju I. Štivičića (1960, A. Viculin), i Maestrova smrt, prema epizodi iz Kiklopa (1969, dramatizacija D. Car, režija J. Juvančić), koja je izvedena i u zagrebačkom Teatru &TD (1974, adaptacija i režija M. Međimorec). Na Radio-Zagrebu izvedeni su Albatros (1953, M. Koletić), Anđeo i Benito Floda von Reltih (1965. i 1966, Z. Bajsić) te Maestrova smrt (1967, Car). Marinković je dobio i Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1975), Nagradu AVNOJ-a (1980), Nagradu Fonda »Miroslav Krleža« (1988) te Plaketu »Dobrojutro more« (1998). Među ostalim, posvećeni su mu tematski blokovi u periodicima Dubrovnik (1993, 6), Most (1995, 9–10), Hrvatski iseljenički zbornik (1999), Hrvatsko slovo (2001, 302), Večernji list (2001, 13 405; 2013, 17 652), Vijenac (2001, 181; 2011, 453), Vjesnik (2001, 19 116) i Književna republika (2004, 3–4; 2014, 1–6). O njem je snimljen dokumentarni film Ranko Marinković – riječi samoće (M. Bešlić, 1999). Od 2001. Večernji list dodjeljuje Nagradu »Ranko Marinković« za kratku priču, od 2002. u Komiži se (gdje je pokopan) u organizaciji Grada, HAZU, DHK i MH bijenalno održava skup Dani Ranka Marinkovića (više tiskanih zbornika), 2004. u HAZU mu je posvećen komemorativni skup, Udruga Sa(n)jam knjige u Istri utemeljila je te godine knjižnu nagradu »Kiklop« (posljednji put dodijeljena 2014), u Visu je pak 2008. osnovana i 2011. otvorena njegova memorijalna zbirka. U povodu 100. obljetnice rođenja 2013. Hrvatska pošta izdala je marku s njegovim likom (serija Znameniti Hrvati), u HNK u Zagrebu izveden je niz predstava prema motivima iz novela, a u HNK u Varaždinu komad Ruke po Ranku Vesne Kosec-Torjanac (režija D. Torjanac). B. Vujčić transponirao ga je u lik Armerija, protagonista romana Nesanica u zamci slova gdje se ide bez postoli sam do suda časti s utvarama dok vrijeme piše za svoja zvona (Zagreb 2003). DJELA (izbor): Proze. Zagreb 1948. — Geste i grimase. Zagreb 1951, 1979. — Pod balkonima. Beograd 1953. — Ruke. Zagreb 1953 (više od 8 izd. do 2000), Beograd 1956 (7 izd. do 1982), Sarajevo 1964 (6 izd. do 1990), Sarajevo—Banja Luka 1988. — Glorija. Zagreb 1956, 1994, Beograd 1966, 1969, 1972, Pula 2013. — Poniženje Sokrata. Zagreb 1959. — Karneval i druge pripovijetke. Zagreb 1964. — Kiklop. Beograd 1965 (4 izd. do 2004), Zagreb 1979 (4 izd. do 1996). — Novele. Zagreb 1966. — Tri drame. Zagreb 1977. — Zajednička kupka. Zagreb 1980. — Izabrana djela, 1–2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 137–138. Zagreb 1981. — Sabrana djela, 1–6. Zagreb 1982. — Nevesele oči klauna. Zagreb 1986. — Sabrana djela, 1–7. Zagreb—Sarajevo 1988. — Never more. Zagreb 1993. — Izabrana djela, 1–3. Rijeka 2002–2004. — Sabrana djela, 1–8. Zagreb 2008–2009.

Marinković, Ranko, hrvatski književnik (Vis, 22. II. 1913 – Zagreb, 28. I. 2001). Studij romanistike završio na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1935. Tijekom II. svjetskog rata bio je interniran u logor Ferramonte, nakon kapitulacije Italije prebacio se u Bari, a potom u saveznički zbjeg u El Shatt. Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete NR Hrvatske, Nakladnome zavodu Hrvatske, 1946–50. bio je ravnatelj Drame zagrebačkoga HNK-a, potom profesor na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je i umirovljen 1983. God. 1975. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo, a od 1983. bio je redoviti član JAZU (HAZU).Pjesme, prozu, eseje i kritike počeo je objavljivati u periodici već za vrijeme školovanja. U zagrebačkome HNK-u bila mu je 1939. izvedena prva drama Albatros, poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne knjige Proze (1948). Riječ je o farsi utemeljenoj na ideji iz istoimene Baudelaireove pjesme, a u središtu joj je intelektualac koji se nakon mnogobrojnih sukoba i slomova vraća u zavičaj, na otok. Time je najavljeno temeljno polazište Marinkovićeva književnog svijeta – povratci na otok i drama koja se zbiva u pojedincu. Knjiga Proze obuhvaća priče pisane prije rata, a u njima se mogu prepoznati neki tematski interesi kojima je ostao vjeran u cjelokupnome svojem proznom radu: mediteransko ozračje, zbivanja u otočnome gradiću, na izoliranom otoku kao pozornici ljudskih drama, zanimanje za odnose među likovima te minuciozno analiziranje opsesija i frustracija likova, uz uvijek prisutan ironijski modus. Neke novele iz te zbirke, ponešto prerađene, osnovom su i njegovih kasnijih proznih zbirki Ni braća ni rođaci (1949), Poniženje Sokrata (1959), Pod balkonima (1953), Karneval i druge pripovijetke (1964). Kritike i eseje o drami, kazalištu i filmu objavio je u knjizi Geste i grimase (1951), koja obuhvaća tekstove u rasponu od analiza kazališnih poetika, preko kazališnih kritika (od kojih se osobito izdvaja ona o L. Pirandellu, piscu s kojim je Marinković dijelio mnoštvo zajedničkih poetičkih odrednica, prije svega koncepciju humorizma) do eseja o filmu (među kojima se originalnošću osobito ističe O mehanici i poetici filma). Najznačajnija je Marinkovićeva prozna zbirka Ruke (1953), tiskana u tridesetak izdanja, s kojom je zadobio pozornost i pohvale kritike. Bliskost s ranijom prozom zamjetljiva je u mediteranskom ambijentu te pozornosti usmjerenoj na likove koji pate od nesposobnosti realizacije vlastita identiteta. U toj su zbirci objavljene antologijske Marinkovićeve novele, među kojima svakako treba spomenuti naslovnu, priču o stvaralaštvu, u kojoj do izražaja dolazi modernistička gradnja priče i poigravanje pripovjedačkom pozicijom, te Zagrljaj, s naglašenom metaliterarnom dimenzijom koja tematizira sam čin pisanja (proza o pisanju proze) i neizravno problematizira odnos umjetnosti i zbilje. Dramski mirakul Glorija (izvedena 1955., tiskana 1956) najpoznatija je i najizvođenija Marinkovićeva drama, u kojoj je, pričom o svećenikovoj zamisli da na mjesto Bogorodičina kipa u crkvi, kako bi ga učinio što uvjerljivijim, postavi negdašnju cirkusku artisticu Gloriju, časnu sestru Magdalenu, zapravo simbolički iznesena osuda svakoga dogmatizma i totalitarizma te nemoć svih ideologija. Vrhunac je Marinkovićeve proze roman Kiklop (1965), sinteza njegova dotadašnjega književnog rada. Ispripovijedan modernističkom tehnikom, razbijen na fragmente, s čestim esejističkim ekskursima, roman daje sliku intelektualno-bohemskih krugova u Zagrebu pred sam početak II. svjetskog rata. Ispresijecan je mnogobrojnim citatima i referencijama na svjetsku književnu baštinu, s naglašenom simboličkom i alegorijskom crtom te se može čitati kao snažan proturatni roman. Godine 1976. Kiklopa je za scenu adaptirao K. Spaić, a 1982. za film A. Vrdoljak. Roman Zajednička kupka (1980) blizak je Marinkovićevu dramskomu pismu jer je napisan kao dijalog dvaju likova što u primorskome gradiću razgovaraju o različitim temama. Dijalozi sve više postaju monolozima, s naglašenom metaliterarnošću i parodiranjem različitih književnih žanrova, prije svega kriminalističkoga romana. Za vrijeme Domovinskoga rata Marinković je objavio roman Never more (1993), u kojem se prenosi dio kiklopovske tematike, a središnji je lik student povijesti koji od mobilizacije bježi iz Zagreba u otočni zavičaj. Također je pisan monološko-dijaloškom tehnikom, ali ne dostiže kvalitetu Kiklopa. Totalitarizam i represija sustava tema je Marinkovićeva dramskoga vodvilja smještenog u imaginarno kraljevstvo, Politeia ili Inspektorove spletke (1977), a u drami Pustinja (tiskana 1982) ponovno se bavio odnosom umjetnosti i zbilje. Knjiga eseja Nevesele oči klauna (1986) sastavljena je od dijela pretiskanih tekstova iz Gesta i grimasa, nadopunjenih intervjuima u kojima je autor objašnjavao svoje nazore o umjetnosti i svijetu u kojem živi. Marinkovićev književni opus nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice XX. stoljeća. Citiranje: Marinković, Ranko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

u spomen na književnika Ranka Marinkovića

(doslovno iz odluke: „Šetalište (k.č. 4352 k.o. Peščenica) koje se odvaja iz Ulice grada Vukovara (oko 240 m istočno od Ivanićgradske ulice) u smjeru sjevera, proteže se zatvorenim kanalom potoka Bliznec i izlazi na Borongajsku cestu (oko 40 m istočno od Ulice Hanibala Lucića) imenuje se u spomen na književnika Ranka Marinkovića i dobiva ime Šetalište Ranka Marinkovića“)

Wikipedia Wikidata