Rikard Katalinić Jeretov

pjesnik; 1869 - 1954

Rikard Katalinić Jeretov (Volosko, 8. siječnja 1869. – Split, 29. rujna 1954.) bio je hrvatski pjesnik i prozaist.
== Životopis ==
Završio je trgovačku akademiju u Rijeci (1887.). Nakon toga je u Beču učio njemački jezik. Kao učenik 4. razreda riječke gimnazije (1884.) objavio je u časopisu „Naša sloga” svoju prvu pjesmu.
U Zadru je od 1890. do 1897. i od 1900. do 1913. radio kao trgovački činovnik i suvlasnik u tvrtki »Čorak i drug«. U međuvremenu se usavršavao u Münchenu, Parizu i Londonu. Djelovao je od 1914. godine u Opatiji kao blagajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru.
Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata bio je unovačen u vojsku. Do 1928. živio je u Zagrebu, a zatim u Splitu. Za vrijeme talijanske okupacije Splita bio je zatočen u logoru na Liparima (1941.–1942.).
Bio je suosnivač i urednik književnoga lista „Lovor” (1897.). Osim hrvatskoga, govorio je talijanski, njemački, francuski i engleski. Pisao je poeziju i prozu za djecu, pod pseudonimom Barba Rike.
bio je predsjednik Matice dalmatinske od 1907. do 1909. te predsjednik Jugoslavenske matice od 1931. do 1941. godine.
Umro je u Splitu 29. rujna 1954. godine.
== Djela ==
„Pozdrav istarskog Hrvata” (Zadar, 1891.);
„Mrtvoj majci” (Zadar, 1891.);
„Primorkinje” (Zadar, 1897.)
„Zadnje pjesme (1895.-1901.)” (Zadar, 1901.);
„S moje lire (1884.-1903.)” (Zagreb, 1904.);
„Sa Jadrana (1902.-1908.)” (Zagreb, 1908.).
== Izvori ==
== Literatura ==
=== Članci ===
== Vanjske poveznice ==
Ostali projekti

KATALINIĆ JERETOV, Rikard, pjesnik i prozaik (Volosko, 8. I. 1869 — Split, 29. IX. 1954). Trgovačku akademiju završio u Rijeci 1887, potom u Beču učio njemački jezik. U Zadru je 1890–97. i 1900–13. radio kao trgovački činovnik i poslovni partner u tvrtki »Čorak i drug«, a u međuvremenu se u Münchenu, Parizu i Londonu stručno usavršivao te proučavao jezike i književnost. Od 1914. u Opatiji bio blagajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru. Za I. svjetskoga rata 1915–18. u vojsci, do 1928. živio u Zagrebu, potom u Splitu; za talijanske okupacije Splita zatočen u logoru na Liparima 1941–42. Razvio bogat kulturni i društveni život, osobito u novinarstvu; bio je supokretač i urednik književnoga lista Lovor 1897, uređivao Glasnik Matice dalmatinske 1901–02, kalendar Svačić 1904–10, omladinske listove Mladi Istranin 1909–14 (s V. Carem Eminom) i Mladi stražar 1929–32 (s I. Lahmanom i Carem Eminom) te dječje stranice Novoga doba 1928–32. Surađivao u periodicima Naša sloga (Trst 1884, 1887–96, 1898, 1900, 1902, 1906–09), Smilje (1884–89, 1891–93, 1895–97, 1901–02, 1905–07, 1911–12, 1918–20, 1925–26, 1928–30, 1935–38), Hrvatska (1886, 1888, 1890–95, 1902), Narodni list (1887–1913, 1916, 1918, 1923), Vienac (1890, 1892, 1895–97, 1899–1903, 1923–28), Obzor (1893, 1896, 1898, 1914, 1925, 1928), Nada (1895–1903), Agramer Tagblatt (1900, 1902, 1911, 1913, 1919), Na domaćem ognjištu (poslije Domaće ognjište, 1901–10, 1912), Mladi Istran (1906–07), Savremenik (1906–08, 1911–19, 1921), Mladi Istranin (poslije Mladi Hrvat, 1909–14), Srpski književni glasnik (Beograd 1909, 1911, 1914, 1924, 1926, 1932, 1936, 1938), Primorske novine (1916–19), Vjerni drug (1917–19), Dečije novine (Novi Sad 1918–20, 1923–25, 1927), Novo doba (1918, 1920–22, 1924–30, 1934, 1936–41), Omladina (1918–22), Novosti (1919, 1923, 1926–28, 1933–34, 1937), Dom i svijet (1920–23), Naš list (Beograd 1921–24), Pučka prosvjeta (1921, 1925, 1927–28, 1930–32), Jugoslavenska njiva (1922–26), Mladi Istranin (Trst 1922–23), Jadranska straža (1923, 1926–30, 1932–41), Mladost (1923–30, 1934–37), Jurina i Franina (kalendar, 1925–28), Venac (Beograd 1925–29, 1932–33), Riječ (1927–29, 1931), Vez (Trst—Ljubljana 1927–30), Domovina (1928–30, 1935), Književni sever (Subotica 1928–31), Sokol na Jadranu (1928–29, 1933, 1935, 1940), Hrvatska revija (1929–30), Istra (1929–37, 1939–40), Mladi stražar (1929–32), Mornar (1929–32, 1934–35, 1937–39), Naš mornar (kalendar, 1929–30, 1933, 1935–36, 1939), Mali Istranin (1930–39), Naša radost (Ljubljana 1930, 1934–35), Dom i škola (1932–38) i Zadarska revija (1952–54). U više zbirka pjesama pesimistična i sjetna tona osobito ga zaokupljaju motivi Istre i mora te smrt majke i sestre (Pozdrav istarskog Hrvata, 1891; Mrtvoj majci, 1894; Primorkinje, 1897; Zadnje pjesme, 1901; Sa Jadrana, 1908; Mrtvoj sestri, 1914), no nasljedovanjem tradicionalne preporodne simbolike (domovina, majka, draga), romantičarske retorike i uopćenom poetskom deskripcijom ne uspijeva se izdignuti iz pragmatičnosti kroničara vremena. U dvama izborima pjesama u izdanju MH, 1884–1904 (S moje lire, 1904) i 1888–1950 (Odabrane pjesme, 1953), tematski mu je krug širi, a pjesme, oslobođene konvencionalnih stega i budničarskih poruka, uspjelije. Ipak ga je kritika prihvaćala više kao rodoljubnoga pjesnika te unatoč zamjerkama (nasljedovanje narodne i preporodne poetike, opetovanje motiva, sentimentalizam) često isticala njegove ljudske kvalitete i iskrenost osjećaja. Napisao je devet pjesama na čakavskom, osam ekavskim liburnijskim poddijalektom, a jednu neustavnom hibridnom mješavinom (većina tiskana u Odabranim pjesmama), koje su u korpusu hrvatskoga čakavskoga pjesništva vrijedan, iako »više povijestan« (M. Stojević) prinos njegovu razvoju u XX. st. Neke su mu pjesme i uglazbljene (Jadranu, Gradiću moj lepi, Hrvatski mornar). Uspjeliji je u kratkoj prozi. Prva zbirka Crtice iz Istre (1895) bila je zaplijenjena, crtice u zbirci Inje (1902, njem. prijevod 1910), premda poneke i angažirane, motivski su raznolike te pomalo intimističke i simboličke, a zbirka Našim morem i našim krajem (1910) uglavnom je realistička proza s poučnim završetkom. Poezijom i prozom za djecu, pod pseudonimom Barba Rike, zadobio je velik uspjeh i popularnost. Jednostavne forme i izraza, pjesme su mu poučne i čitljive; neke su tiskane kao slikovnice (Jedan, dva, tri …, veseli smo mi!; Vesela družba) ili u kombinaciji s proznim sastavcima (Vesela mladež, 1897; Moj pozdrav, 1980). Objavio je i priče za djecu Iz podjarmljenih krajeva (1921), a posmrtno mu je tiskana zbirka već objavljenih pjesama, pripovijetka, priča i basna Djeci i omladini (1955). Prevodio je s talijanskoga i francuskoga. Među ostalim uvršten u antologije Naša pjesma, 1 (Donja Tuzla 1903), U pjesmi i priči (Osijek 1906), Antologija hrvatskih pjesama u prozi (Zagreb 1958), Nova čakavska lirika (Zagreb 1961), Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (Rijeka 1987), Lijet Ikara (Zagreb 1987), Istarska pjesmarica, 1 (Pula 1989), Antologija hrvatske dječje poezije (Zagreb 1994), Zlatna lira čakavska (Žminj 1998), Hrvatska božićna lirika (Zagreb 2000), Hrvatska uskrsna lirika i Antologija hrvatske kratke priče (Zagreb 2001). Potpisivao se i R. K., R., Veljko Jeretov, R. K-ć, R. K. J., Primorac, Rikardo Dalmatin, R. K..ić, R. K..ič, Sokolaš J. K…, Joja Jatagan, Čika Jatagan, Rikard, Kvarnerski Guslar, Fran’z Marseće, Jeretov, Dragan Zoranić, Frane della Marsecchia, Riko ispod Učke, Barba Riko ispod Učke i Slavoje Učkarić. Rukopisna mu se ostavština čuva u Zavičajnoj zbirci Gradske knjižnice i čitaonice »Viktor Car Emin« u Opatiji, a nekoliko pjesama, crtica i pisama u Zbirci rukopisa NSK u Zagrebu. Bio je tajnik i urednik društvenih izdanja zadarskoga društva »Pučka knjiga« 1895, predsjednik Matice dalmatinske 1907–09. i tajnik 1922–27. te predsjednik Jugoslavenske matice 1931–41. — Iako se u književnosti javio u posljednjim godinama realizma, a stvarao za moderne, opus mu nije moderan ni sadržajem ni izričajem. Nastavljajući se na pjesnički program A. Harambašića te odstupajući od poetike »mladih«, kojima je samo dobno pripadao, u pretežno povijesno i politički motiviranom opusu potvrdio se kao jedna od najplodnijih i najpoznatijih književnih i društvenih osoba, a nakon M. Bastiana (kojemu je posvetio prvu zbirku pjesama) kao najznačajniji pjesnik hrvatske književnosti istarskoga kruga do 1914 (Mirjana Strčić). DJELA: Pozdrav istarskog Hrvata. Zagreb 1891. — Mrtvoj majci. Zagreb 1894, 1895². — Crtice iz Istre. Zadar (1895). — Primorkinje. Zadar 1897. — Vesela mladež. Zagreb (1897). — Zadnje pjesme. Zadar 1901. — Inje. Zadar 1902, 1903², 1903³. — S moje lire. Zagreb 1904. — Sa Jadrana. Zadar 1908. — Našim morem i našim krajem. Priče. (Osijek 1910), Osijek (1911). — Rauhreif und andere Skizzen. Leipzig 1910. — Mrtvoj sestri. Zagreb (1914). — Iz podjarmljenih krajeva. Priče za djecu (suautor V. Car Emin). Zagreb 1921. — Odabrane pjesme. Zagreb 1953. — Djeci i omladini. Zagreb 1955. — Jedan, dva, tri …, veseli smo mi! Zagreb (s. a.). — Vesela družba. Zagreb (s. a.). — Moj pozdrav. Split 1980. — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 63/I. Zagreb 1981, 347–383.

Katalinić Jeretov, Rikard, hrvatski književnik (Volosko, 8. I. 1869 – Split, 29. IX. 1954). Trgovačku je akademiju završio u Rijeci, a strane jezike usavršavao u Beču, Münchenu, Parizu i Londonu. Radio je kao činovnik u Zadru, Opatiji, Zagrebu i Splitu. Progonjen od austrougarskih vlasti, kraj I. svjetskog rata dočekao je u bečkome zatočeništvu, a pod talijanskom okupacijom za II. svjetskog rata bio je više mjeseci u koncentracijskom logoru na Liparima. – Tipičan je predstavnik hrvatskog regionalizma, poznat kao pjesnik mora, Hrvatskoga primorja i Istre. Nastavljajući tradiciju hrvatskoga narodnog preporoda suprotstavljao se talijanskim i talijanaškim utjecajima u Dalmaciji i Istri pa je i njegovo pjesništvo, premda iskreno i neposredno, u službi izrazito tendencioznog isticanja domoljubnih osjećaja s podosta romantičarske retoričnosti, prosvjetiteljskoga pragmatizma, deskriptivnosti i populizma. Objavio je zbirke Pozdrav istarskog Hrvata (1891), Mrtvoj majci (1894), Primorkinje (1897), Zadnje pjesme (1901), S moje lire (1904), Sa Jadrana (1908) i Mrtvoj sestri (1910). Također je objavio zbirke crtica Crtice iz Istre (1896) i Inje (1902) te knjigu proze Našim morem i našim krajem (1910), s realističnim pojedinostima iz života malih ljudi pod tuđinskom vlašću, ispričane svježe i anegdotski tradicionalnom realističkom tehnikom, ali s lirskom notom, koja ih čini bliskima pjesmama u prozi. Citiranje: Katalinić Jeretov, Rikard. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata