Robert Frangeš - Mihanović

kipar; 1872-1940

Robert Frangeš Mihanović (Srijemska Mitrovica, 2. listopada 1872. – Zagreb, 12. siječnja 1940.) bio je hrvatski kipar.
Suprug je Ženke Kopač Frangeš, žene koja je osnovala Udrugu za očuvanje seljačke umjetnosti i obrta, otac Branke Frangeš Hegedušić, hrvatske slikarice i ilustratorice i punac hrvatskog slikara Krste Hegedušića.
== Životopis ==
Završio je Obrtnu školu u Zagrebu 1889., školovanje nastavio u Beču na Umjetničko-obrtnoj školi 1889. – 94., potom na Umjetničkoj akademiji 1894./95. Usavršavao se u Parizu 1900/01. gdje se družio s A. Rodinom i M. Rossom. Bio je nastavnik na Obrtnoj školi u Zagrebu 1895. – 1907. i profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji.
Među njegove poznate učenike spada Joza Turkalj.
Jedan je od pokretača i organizatora likovnog života u Zagrebu na prijelazu iz XIX. na XX. stoljeće. Sudjelovao je u osnutku Društva hrvatskih umjetnika (1897.), udruženja Lada (1904.) i Umjetničke akademije (1907.), uz koju je utemeljio ljevaonicu bronce i doveo prve ljevače. Bio je član JAZU, Srpske akademije nauka i umjetnosti i Akademije znanosti i umjetnosti u Pragu. Uz R. Valdeca utemeljitelj modernog hrvatskog kiparstva.
== Djela ==
Frangešove medalje i plakete s figuralnim i animalističkim motivima (Bik Herkul, 1899. i Puran, 1904.; Vinogradari, 1900. i Kopač, 1906.) označili su početak hrvatskog medaljatstva. Oblikovao je sitnu plastiku (Stidljivost, 1902.; Bijeg u Egipat, 1906., Otmica Europe, 1907.), portrete (V. Lisinski, 1895.), poprsja (Antun Mihanović, 1908., Klanjec; Antun i Stjepan Radić, 1936., Trebarjevo), skulpturu zdenac Elegija (1912.), postavljenu u parku na Rokovom perivoju. Godine 1897. za Osijek je izradio spomenik palim vojnicima Šokčevićeve 78. pukovnije - Umirućeg ratnika, koji je uz kompoziciju Filozofija iz 1897. godine (u zgradi Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ulici br. 10 u Zagrebu) najraniji primjer impresionizma u hrvatskom kiparstvu.
Najmonumentalnije Frangešovo djelo je konjanički spomenik Kralj Tomislav 1928. – 38. (postavljen 1947. u Zagrebu). Godine 1925. utemeljeno je Društvo za podizanje spomenika kralju Tomislavu, koji su kiparu povjerili izradu spomenika. Kipar je 1930. izradio sadreni model, 1933./34. spomenik je saliven u bronci, a postolje za spomenik napravljeno je 1940. godine i tijekom ratnih godina postavljeno ispred Željezničkog kolodvora. Spomenik je postavljen 1947. godine, ali bez Frangeševih reljefa na postolju i bez grba, što je bilo ispravljeno 1991. godine.
Izveo je i nadgrobne spomenike na groblju u Varaždinu (Spomenik smrti na grobnici obitelji Leitner, 1906.) i Mirogoju (Radnik na grobnici obitelji Muller, 1935.). Radio arhit, figuralnu plastiku na zagrebačkim zgradama (reljefi Filozofija, Teologija, Medicina i Frustracija, 1912.), na bivšoj zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice danas zgrada Hrvatskog državnog arhiva, Marulićev trg; Rad i Zdravlje, 1927. na zgradi u Mihanovićevoj ulici br. 3). U svojem razvoju prešao je faze od akademizma, simbolizma do modernizma, tj. najranijih primjera impresionizma u hrvatskom kiparstvu, a u punoj zrelosti ostvario je vlastiti izraz u slobodnoj realističkoj modelaciji lika. Bavio se umjetničkim obrtom.
== Izvori ==
== Vanjske poveznice ==

FRANGEŠ MIHANOVIĆ, Robert, kipar (Mitrovica, 2. X. 1872 — Zagreb, 12. I. 1940). Sin Šimuna, pedagoga i gospodarskog pisca, i Izabele Mihanović Petropoljske, nećakinje A. Mihanovića. U Zagrebu završio dva razreda realne gimnazije i Obrtnu školu (1884–89, I. Franz, Đ. Burić). God. 1889. izradio desni stup na glavnim ulaznim vratima Obrtne škole (danas MUO), dobio stipendiju i nastavio školovanje u Beču u Umjetničko-obrtnoj školi (A. Kühne, O. König) i potom na Umjetničkoj akademiji (1894–95) u K. Kundmanna. Pod pokroviteljstvom I. Kršnjavoga (koji ga upućuje na Donatellove reljefe u Firenci i Padovi) 1892. odlazi na studijsko putovanje u Italiju. Potkraj 1900. dobiva stipendiju i sa suprugom Ženkom, također kiparicom, odlazi na usavršavanje u Pariz gdje se druži s A. Rodinom i M. Rossom. God. 1912. bio na studijskom putovanju u Pragu, Dresdenu i Berlinu. Od 1895. u Zagrebu učitelj kiparstva u Obrtnoj školi. Iste godine dobiva jedan od šest atelijera izgrađenih u Ilici, kbr. 83. God. 1907–40. profesor Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt (danas Akademija likovnih umjetnosti) osnovane njegovim zauzimanjem i njezin prvi upravitelj (1907–08, ponovno 1917–18). U sastavu kiparskog odjela osniva 1908. ljevaonicu bronce, odgaja prve naše ljevače i cizelire. Od jeseni 1915. do 1918, uz prekide, boravio na talijanskom ratištu gdje crta i modelira u sadri. Prema projektu V. Kovačića 1911. sagradio kuću na Rokovu perivoju, kbr. 2 (jedinstveni primjer »Gesamtkunstwerka«), a na susjednoj parceli (kbr. 3) 1926. atelijer (projektirao R. Lubinsky). Bio je član JAZU (dopisni od 1919, redoviti od 1924), SANU (od 1929) i Češke akademije nauka (od 1931). Uz I. Kršnjavog i V. Bukovca pokretač i organizator likovnog života u Zagrebu na prijelazu stoljeća. Djeluje u krugu hrvatske likovne moderne, jedan je od osnivača Društva hrvatskih umjetnika (1897) i njegov tajnik, član redakcije modernističkog časopisa Život (1900–01), istaknuti sudionik izložbe Hrvatski salon (1898) i prvih nastupa hrvatskih umjetnika na međunarodnoj umjetničkoj sceni (1896–1903). Jedan je od utemeljitelja Saveza jugoslavenskih likovnih umjetnika »Lada« (1904) i Društva hrvatskih umjetnika »Lada« (1905). God. 1924. predsjednik je Udruženja jugoslavenskih likovnih umjetnika u Zagrebu. — Radio je skulpture, medalje i djela primijenjene umjetnosti, u reljefu i punoj plastici, od sitnih predmeta do velikih spomenika u različnim materijalima. Proširio je i produbio kiparsku problematiku i uveo stilske i tematske novine u hrvatsku skulpturu. Ostvario je bogat i složen opus u kojem se očituju oblikovne i izražajne konstante (osjećaj za materijale, posebice broncu, sklonost prema reljefu te plošnom i siluetarnom sažimanju, muzikalnost linija, minucioznost detalja, literarnost imaginacije) ali i neujednačenost, pa ga je teško razvrstati u razvojne faze. Zapažena umjetnička djela stvara već za školovanja u Beču. Potkraj 1891. od I. Kršnjavoga dobiva narudžbu za izradbu brončanih supraporta u reljefu s alegorijskim prikazima četiri fakulteta Sveučilišta (Teologija, 1893; Medicina, 1894; Justicija, 1895; Filozofija, 1897) za svečanu dvoranu palače vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ul., kbr. 10 u Zagrebu. Ti reljefi otkrivaju principe tehničkog i izražajnog razvoja Frangešova kiparstva, postupnost njegova sazrijevanja od akademizma do modernizma: od smirenih ploha, jasnih zatvorenih oblika (Teologija, Medicina) preko dinamički pokrenutih oblika (Justicija) do melodiozne orkestracije masa plitkog i punog reljefa i gotovo samostalne plastike (Filozofija). Posljednji reljef nije više ilustracija teme nego njezino dinamičko ostvarenje, a oslonjen na rodinovski simbolizam predstavlja remek-djelo europske umjetnosti. U Frangešovim prvim punim plastikama (mramorne biste Rimljanin i Sveti Dominik, brončana statua Savijač željeza, sve iz 1893) osjeća se utjecaj rane renesanse, posebice Donatella, ali i prekid s rendićevskom tradicijom klasicističkih portreta te otvaranje dubljim psihološkim čitanjima kao i tematiziranjima ljudskog postojanja što će biti najčešći sadržaj njegovih kasnijih simbolističkih djela. God. 1894. izradio je portretni reljef bake Jozefine Mihanović, 1895. biste Vatroslav Lisinski i Ivan Zajc, skicu za zdenac Gorgona te model srebrnog čekića za svečanost polaganja zaglavnoga kamena kazališta i gimnazije u Zagrebu, urešen alegorijskim likovima umjetnosti i znanosti. God. 1897. radi spomenik poginulim vojnicima 78. Šokčevićeve pukovnije Umirući vojnik za Osijek (otkriven 1898, danas u Parku kralja Držislava u Osijeku) i u okviru cjelokupnoga hrvatskoga kiparstva ostvaruje prvu figuru u akciji koja po impresionističkom dojmu odudara od »Kriegerdenkmala« i uz reljef Filozofija, najraniji je primjer impresionizma u hrvatskoj skulpturi. U djelima iz »pariškog razdoblja« (statua Sveti Ljudevit koju hvali E. Fremiet; Sveti Jakov; reljef Navještenje, pobudio pozornost Rodina i pariških kritičara; plastike Mlada umjetnica, Ruke, poprsje Ivan Filipović i reljef Sveto Trojstvo) uzvisio je vrijednosti rodinizma što se ogleda u slobodnijoj modelaciji, većoj ulozi svjetla, jačem senzibiliziranju površine i dinamizmu oblika reljefa. Po povratku u Zagreb nastavlja rad na reljefu Sveto Trojstvo (koji H. Bollé 1902. postavlja u timpanon zagrebačke katedrale), izrađuje Stidljivost i Kraljicu nebesku (1902). Stvara izrazito secesijske ili simbolističke skulpture manjih dimenzija: Let duše (1904), Bijeg u Egipat (1906, »paradigmatično djelo secesije«, G. Gamulin), Otmica Europe (1907), Sadilica i Molitva (1914). U svome ratnom ciklusu (1915–16) donosi zanimljiva rješenja s dramatičnije sukobljenim masama i ekspresivnim lomljenjem površine (Vojnik Zmiš zarobljuje barjak i barjaktara) i jednostavno ispričane prizore (Stražar na Soči, Teško ranjeni domobran). God. 1917–22. stvara Jedinstvo, ciklus kipova na temu staroslavenske mitologije i narodnih običaja (Pjesma uskrsnuća, Predrag i Nenad, Vade, Umir, Vida, Stup života, Guslar i Furija). Monumentalizam toga ciklusa nije u formi nego u sadržaju, još uvijek simboličkom (Umir). Posebice vrijedan dio njegove djelatnosti zauzima nadgrobna plastika s kojom počinje novo razdoblje u povijesti naših nadgrobnih spomenika. Nadgrobni spomenik obitelji Leitner u Varaždinu, Spomenik smrti (1906), naglašenih linearnih ritmova i stilizacije svrstava se u remek-djela naše secesije (G. Gamulin). Na zagrebačkom Mirogoju ostvario je više umjetničkih djela: reljef Isus prijatelj mladeži ili Pustite malene k meni na grobu obitelji Vuksan (1904), reljef Pjesnikova muza na grobu J. E. Tomića (1908), skulptura Seljak na Mallinovu grobu (1908), reljef Majčina ljubav na grobnici Arko (1917), skulpture iz 1925, Tuga (obitelj Vajda) i Dva stara oca (obitelj Marić) te skulptura Radnik na grobnici Müller (1935). Radio je i arhitektonsku figuralnu plastiku na zagrebačkim zgradama: reljefi Žetelica, Kosac, Prelja i Drvar na palači u Masarykovoj ul., kbr. 1 (1910, središnji reljef, lik Croatije kojoj su se utekli stradalnici, nije izveden), reljefi Filozofija, Teologija, Medicina i Justicija na sjevernom pročelju bivše zgrade NSK (1912), skulpture Seljakinja i Seljak na zgradi u Smičiklasovoj ul., kbr. 17 (1927) te reljefi Rad i Zdravlje na zgradi u Mihanovićevoj ul., kbr. 3 (1927). Među njegovim portretima, pored onoga Ivana Filipovića, ističu se poprsja Antun Mihanović (1908, postavljeno u Klanjcu 1910; 1923. pohranjeno u Gliptoteci HAZU), Josip Runjanin (1921), Đuro Arnold (1935), Antun i Stjepan Radić (1936, postavljeno u Trebarjevu 1937). Radio je portretne reljefe (Ženka Frangeš, 1914; Svetozar Borojević, 1916, postavljen u auli Zagrebačkog sveučilišta; Antun Mihanović, 1921, postavljen na pročelje kuće u Opatičkoj ul., kbr. 12) i plakete (Izidor Kršnjavi, 1902; Braća Radići, 1938). Važan je njegov prinos razvoju medaljarstva ne samo u hrvatskom nego i u europskom prostoru. Svojim medaljama i plaketama svratio je na sebe pozornost svjetske javnosti već 1900 (pariška izložba). Izradio je 1907. za Društvo prijatelja medalje u Budimpešti plaketu Europa, a 1910. za Društvo prijatelja medalje u Parizu plaketu Seljaci (Lukarice, lice; Razgovor seljaka na trgu, naličje). Od medalja Raščupana djevojčica, Bik kojeg obuzdava gonič, Pastuh (sve iz 1895) do Lukarica ogleda se finoća linija i sigurnost crteža te svjetlom iznijansirane i zasićene površine. U naše je medaljarstvo pored motiva životinja uveo i intimnu pučku ikonografiju (Vinogradari, 1900; Kopač, Oranje, 1906). Radio je i alegorijske plakete (Četiri godišnja doba, 1903; Sve za vjeru i domovinu, 1905, naličje plakete za 90. rođendan J. J. Strossmayera) te sportske plakete (Bacač kamena, 1905; u malo promijenjenom obliku 1923). F. je naš prvi animalist. God. 1899. za gospodarski odjel pariške izložbe izradio je dvanaest modela domaćih životinja (Bik Herkul, Pastuh Velebit). Majstorski je modelirao i druge skulpture životinja a ističu se Puran (1904), bik za skulpturu Otmica Europe i magarac za Bijeg u Egipat. Izuzmu li se mnoge uništene skice za spomenike kao i neizvedeni spomenički projekti, F. je u pravom smislu autor dvaju javnih spomenika, Umirućeg vojnika i Kralja Tomislava. Spomenik Kralju Tomislavu (kraljev konjanički lik i dva reljefa za postolje: Tomislav izmiruje srpskog kneza Zahariju s bugarskim kraljem Petrom i Krunisanje kralja Tomislava) radio je 1928–35. a postavljen je 1947. na Trgu kralja Tomislava. Oko postavljanja toga najistaknutijeg zagrebačkog spomenika vodila se burna polemika. Njegove skice za zdence i fontane funkcionalno i simbolički ukazuju na vrijeme »novog baroka«. Zdenac Elegija-Čeznuće (izrađen 1912. za napušteno Rokovo groblje, današnji Rokov perivoj, gdje je postavljen tek 1994) simbolistički izmiruje senzualnost i transcendentnost. Izlagao je prvi put 1893. u Beču na Jubilarnoj školskoj izložbi (nagrađen za reljef Teologija), potom u Zagrebu (1893. s I. Tišovim i 1894/95. na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi), na važnim međunarodnim izložbama: Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896, Velika milenijska nagrada), Međunarodnoj umjetničkoj izložbi u Københavnu (1897), Izložbi umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu (1899/1900), Svjetskoj izložbi u Parizu (1900, Zlatna medalja), X. izložbi umjetničkog društva »Manes« u Pragu (1903), Bijenalu u Veneciji (1909) te na VII. izložbi Društva hrvatskih umjetnika (Sušak—Varaždin 1901), izložbama Društva umjetnosti (Zagreb 1902–03, 1905, 1909, 1911, 1913), »Lade« (Sofija 1906, Zagreb 1908, Beograd 1912, 1922), »Lade«, sekcija Zagreb (Zagreb 1912, 1920, Rijeka 1918, Osijek 1921), Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919) i dr. Samostalno je izlagao 1935. u Zagrebu u svome atelijeru, a retrospektivne su mu izložbe priređene u Zagrebu (1959, 1972, s R. Valdecom). Dobitnik je prve nagrade MH za umjetnička djela 1906. Narodni muzej u Budimpešti otkupio mu je 1896. bistu Rimljanin, a pariški Musée du Luxembourg (danas Musée national d’art moderne) 1901. medalje Vinogradari i Bik kojeg obuzdava gonič te ih zajedno s plaketama Kopač i Oranje 1910. uvrštava u postav muzeja. Iste godine Jugoslovensko medicinsko društvo u Grazu izdaje marku s reprodukcijom Frangešove Medicine. F. je vjerodostojan tumač i nosilac najvažnijih europskih secesijskih, simbolističkih i impresionističkih strujanja i prvi hrvatski kipar koji je usvojio iskustvo impresionizma. Svojim sudjelovanjem u europskim umjetničkim zbivanjima najneposrednije uključuje hrvatsko kiparstvo u europsku umjetnost. Uz L. Bistolfija najizrazitiji je simbolist u europskom kiparstvu. Unutar hrvatske likovne moderne donosi obogaćenje izraza, širenje kiparskih žanrova, tehnike i tematike te povezivanje nacionalnoga s univerzalnim vrijednostima. Njegovo je »najveće pravilo Ljepota«, on je »u svom finom, često sasvim slikarskom i impresionističkom realizmu nepopravljiv čovjek od ukusa« (A. G. Matoš). Većina njegovih djela nalazi se u Zagrebu u Gliptoteci HAZU, Modernoj Galeriji i Ambijentalnoj zbirci Frangeš. God. 1991. Ivana Frangeš (supruga Frangešova sina Marka) poklonila je gradu Zagrebu Frangešovu zbirku umjetnina (barokna plastika, ikone, djela hrvatskog slikarstva XX. st.) i njegova djela te veći dio kuće na Rokovu perivoju. LIT.: K. Š. Gjalski: Umjetnička izložba u Zagrebu. Vienac, 27(1895) 4, str. 57–59. — L. Hevesi: Kroatische Kunst. Agramer Tagblatt, 11(1896) 159, str. 5–66; 160, str. 6. — (Hrvatski kipar u magjarskom Narodnom muzeju). Narodne novine, 62(1896) 14. XI, str. 2. — Kraljevine Hrvatska i Slavonija na tisućgodišnjoj izložbi kraljevine Ugarske u Budimpešti (katalog izložbe). Zagreb 1896. — V. Deželić: Spomenik junakom Šokčevićeve pukovnije. Prosvjeta, 6(1898) 2, str. 73–74. — A. Tresić Pavičić: O izložbi hrvatskih umjetnikah. Novi vijek, 4(1899) 8, str. 616–617. — A. G. Matoš: Dojmovi sa parižke izložbe II. Hrvatsko pravo, 6(1900) 25. IV, str. 1–2. — M. Nikolić (m): Iz umjetničkih ateliera. Život, 1(1900) II/1, str. 36. — R. Marx: Les medailleurs modernes (1789–1900). Paris 1900. — D. Plavšić (D. N. P.): Petrogradska izložba. Život, 1(1900) I/4, str. 141–145. — R. Marx: The Medallist’s Art as Seen at the Paris Exibition. The Studio (London), 1901, 98, str. 221, 229. — S. Korenić: (Frangešovo Trojstvo nad portalom prvostolne crkve). Katolički list, 53(1902) 13, str. 149–151; 15, str. 178–180; 18, str. 225–226. — V. Lunaček: Izložba Društva umjetnosti. Vienac, 34(1902) 47, str. 740–742. — Isti: Naša prvostolna crkva. Hrvatsko pravo, 8(1902) 17. IV, str. 3. — M. Nikolić (M. N.): Iz Frangešova ateliera. Narodne novine, 68(1902) 137, str. 1. — D. Trstenjak: Poprsje Ivana Filipovića. Napredak, 43(1902) 39, str. 617–618. — V. Jelovšek: Naši umjetnici u Pragu. Vienac, 35(1903) 23, str. 743–744. — A. G. Matoš: Von der südslavischen Ausstelung. Agramer Zeitung, 79(1904) 226, str. 6–7. — I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905) str. 285. — Isti: Popratno slovo. Kolo hrvatskih umjetnikah, 1(1906) str. 1–4. — V. Lunaček: Robert Frangeš Mihanović. Obzor, 47(1906) 338, Pr., str. (1–8). — Isti: Prilozi za povijest hrvatske umjetnosti. Savremenik, 1(1906) I/6, str. 415. — G. Jeny: Prigodom umjetničke izložbe u Osijeku. Ibid., 2(1907) 2, str. 85–89. — A. G. Matoš: Izložbene impresije. Treća jugoslavenska umjetnička izložba saveza »Lada« u Zagrebu. Hrvatska smotra, 3(1908) IV/10, str. 187–193. — Isti (A. G. M.): Dojmovi s umjetničke izložbe. Ibid., 4(1909) V/9–10, str. 274–277. — R. Frangeš Mihanović. Izvedeni reljefi na uglu palače osiguravajućeg društva »Croatia«. Vienac, 1(1910) 10, str. 217, 220–221, 230. — V. Gmaz: Robert Frangeš Mihanović. Eine Analyse seiner Werke. Agramer Tagblatt, 27(1912) 297, Pr., str. 1–4. — V. Lunaček: Izložba Hrvatskog društva umjetnosti. Savremenik, 8(1913) 7, str. 399. — Isti: Petnaest godina hrvatske umjetnosti. Ibid., 9(1914) 1, str. 31–41; 2, str. 105–107; 4, str. 201–207. — V. Bukovac: Moj život. Zagreb 1918. — V. Lunaček: Frangeš Mihanović. Zagreb 1920. — Isti: Bilansa hrvatske moderne. Savremenik, 18(1923) 11, str. 505–513. — A. Jiroušek: Frangešov spomenik kralja Tomislava. Obzor, 71(1930) 230, str. 2–3. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1934, str. 134–135. — I. Hergešić: Uz reprodukcije Frangešovog djela. Hrvatska revija, 8(1935) 5, str. 268–270. — Izložbu Frangešova »kralja Tomislava« posjetilo je preko 3500 osoba. Jutarnji list, 24(1935) 8415, str. 6. — Spomenik prvom hrvatskom kralju Tomislavu. Svijet, 10(1935) XIX/17, str. 343–345, 368. — K. Moskatelo: Kod umjetnika Tomislavova spomenika. Obitelj, 8(1936) 35, str. 663–666. — H. Lederer: Robert Frangeš Mihanović kao medaljar. Numizmatičke vijesti, 1(1939) 2, str. 4–8. — M. Vod: Svom prvom učitelju, profesoru Frangešu u spomen. Hrvatski dnevnik, 5(1940) 21. I, str. 12. — Lj. Babić: Robert Frangeš Mihanović. Ljetopis JAZU, 1941, 53, str. 28–30. — V. Kušan: Likovna djela u zgradi ministarstva nastave. Zagreb 1942. — Z. Marković: Frangeš Mihanović. Zagreb 1954. — A. V. Mihičić: Ljevaonica bronce i sadre (u: Spomenica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu prigodom 50-godišnjice njenog osnutka. Zagreb 1958, 53). — M. Montani: Robert Frangeš Mihanović (katalog izložbe). Zagreb 1959. — B. Jakac: Sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Peristil, 1962, 5, str. 119. — V. Zlamalik: Medalja u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 1964. — D. Kečkemet: Javni spomenici u Hrvatskoj do II svjetskog rata. Život umjetnosti, 1966, 1/2, str. 10–11, 12. — A. Adamec: Rudolf Valdec i Robert Frangeš Mihanović. Izložba kiparskog stvaralaštva prigodom 100-godišnjice rođenja (katalog izložbe). Zagreb 1972. — V. Maleković: Začetnici hrvatskog kiparskog moderniteta. Izložba kiparskog stvaralaštva R. Frangeša Mihanovića i R. Valdeca. Vjesnik, 33(1972) 19. X, str. 9. — B. Gagro: Hrvatska skulptura građanskog perioda (u katalogu izložbe: Jugoslovenska skulptura 1870–1950. Beograd 1975, 38). — A. Adamec: Kiparsko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1897–1918 (katalog izložbe). Zagreb 1978. — V. Kušan: Moderna skulptura u Hrvata (u: V. Kušan, Imago mundi. Zagreb 1982, str. 72–74). — V. Mažuran-Subotić: Medaljarski opusi Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca (katalog izložbe). Osijek 1987. — A. Adamec: Secesija i modernitet. Peristil, 1988–89, 31/32, str. 252–253. — A. Deanović, Ž. Čorak i N. Gattin: Zagrebačka katedrala. Zagreb 1988, 296–297, 367. — G. Gamulin: Za Roberta Frangeša Mihanovića. Vrijeme sjećanja i vrijeme zaborava. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1988–89, 12/13, str. 309–313. — V. Kružić-Uchytil: Prvi nastupi hrvatskih umjetnika na međunarodnoj umjetničkoj sceni od 1896. do 1903. godine. Peristil, 1988–89, 31/32, str. 194, 195. — I. Mirnik: Radovi Valdeca, Frangeš-Mihanovića i Kerdića u Numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu. Ibid., str. 268. — S. Marijanović: Fin de siècle hrvatske moderne. Osijek 1990. — I. Mirnik: Robert Frangeš Mihanović. Nekoliko nepoznatih dokumenata. Numizmatičke vijesti, 32(1990) 43, str. 80–89. — B. Mesinger: Robert Frangeš Mihanović. Književna revija, 31(1991) 1, str. 143–148; 2/3, str. 131–136. — I. Mirnik: A Ceremonial Hammer. The Medal (London), 1991, 18, str. 60–66. — A. Adamec: Robert Frangeš Mihanović (1872–1940). Encyclopedia moderna, 13(1992) 4, str. 535–544. — L. Roje-Depolo: Skulptura (u katalogu izložbe: Odjeci simbolizma u hrvatskom slikarstvu i kiparstvu. Zagreb 1994). — S. Pintarić: Ambijentalna zbirka profesora Roberta Frangeša Mihanovića. Muzeologija, 1995 (1996) 32, str. 109–117. — A. Adamec: Robert Frangeš Mihanović (katalog izložbe). Krapina 1996. — I. Šimat Banov: Djela Roberta Frangeša Mihanovića posvećena Antunu Mihanoviću. Zbornik radova Antun Mihanović i njegovo doba. Zagreb 1996. — Potpuniju lit. vidi u: Jugoslavenska skulptura (katalog izložbe). Beograd 1975 (do 1973); Bibliografija rasprava i članaka JLZ, 12. Zagreb 1977 (do 1941).

Frangeš-Mihanović, Robert, hrvatski kipar (Mitrovica, danas Srijemska Mitrovica, 2. X. 1872 – Zagreb, 12. I. 1940). Jedan je od utemeljitelja modernoga hrvatskog kiparstva, autor bogata, raznovrsna opusa, šire poznat po spomeniku kralju Tomislavu u Zagrebu, ujedno jedan od glavnih pokretača likovnoga života u Hrvatskoj.Školovanje i rani radoviU Zagrebu je 1884–89. polazio Obrtnu školu te je na kraju školovanja s Rudolfom Valdecom i Srđanom Tucićem sudjelovao u oblikovanju glavnoga ulaza Muzeja za umjetnost i obrt pritom se potpisavši na desnom stupu portala. Školovanje je nastavio u Beču na Umjetničko-obrtnoj školi u Augusta Kühnea i Otta Königa, a potom 1894–95. na Umjetničkoj akademiji u Carla Kundmanna.Njegovi prvi važniji radovi, jasno oslonjeni na talijansko ranorenesansno kiparstvo, posebice na Donatella (Rimljanin, otkupljen 1896. za Narodni muzej u Budimpešti; Sveti Dominik, Savijač željeza), nastali su nakon studijskoga putovanja u Veneciju, Padovu i Firencu 1892., na koje je otišao uz potporu Isidora Kršnjavoga, koji je presudno utjecao na njegovo umjetničko oblikovanje. Na njegov poziv sudjelovao je i u likovnom opremanju palače vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu, izradivši za supraporte svečane Zlatne dvorane seriju brončanih reljefa s alegorijskim prikazima fakulteta (Teologija, 1893; Medicina, 1894; Justicija, 1895) na kojima se očituje brzo stilsko sazrijevanje od akademizma do modernizma, posebice u simbolističkom reljefu Filozofija (1897), temeljenu na djelima Augustea Rodina.U to doba nastaje i znameniti simbolični srebrni čekić, ukrašen muzama te alegorijskim likovima umjetnosti i znanosti, izrazita secesijskoga karaktera, kojim je Franjo Josip I. otvorio 1895. HNK u Zagrebu.Modernistički početci i ratni prekidPoslije povratka u Zagreb zaposlio se 1895. kao nastavnik kiparstva na zagrebačkoj Obrtnoj školi, a potom na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (1907–40; upravitelj 1907–08., 1913–14., 1917–18), kojoj je bio jedan od osnivača. Ondje mu je dodijeljen jedan od novoizgrađenih atelijera (Ilica 83), a 1908. osnovao je i ljevaonicu bronce.Dobivši 1897. iz Osijeka narudžbu za izradbu spomenika poginulim vojnicima 78. Šokčevićeve pukovnije (otkriven 1898; danas u Parku kralja Držislava), oblikovao je dramatičnu brončanu skulpturu Umirući vojnik kao lik ranjenoga vojnika koji pada s podignutom puškom u ruci, prvu figuru u akciji modernoga hrvatskog kiparstva. Izvedena u potpunoj suprotnosti s oblikovanjem klasičnih ratnih spomenika, kako zbog ekspresivnosti i dinamičnosti prikaza tako i zbog načina obradbe površine, uz reljef Filozofija jedan je od najranijih primjera impresionizma u hrvatskom kiparstvu.Za Svjetsku izložbu u Parizu 1900. izradio je po narudžbi vlade, kao jedan od naših prvih animalista, modele domaćih životinja u bronci (Bik Herkul, Pastuh Velebit i Krava Pincgavska, 1899). Boraveći u Parizu 1900–01. sa suprugom Ženkom, također umjetnicom, družio se sa svojim uzorima Medardom Rossom i A. Rodinom. Ondje je započeo rad na kamenom reljefu Sveto Trojstvo (dovršen 1902) za timpan glavnoga portala katedrale u Zagrebu. Premda se danas smatra jednim od njegovih ranih remek-djela, zbog nekonvencionalna je prikaza, slobodne modelacije te specifične obradbe površine po dovršetku izazvao polemike i negativne komentare konzervativnih katoličkih krugova. Niz kasnijih djela sakralnih i mitoloških tema također je sažetih formi i secesijskoga izraza (Sveti Ljudevit, 1900; Kraljica nebeska, 1902), posebice skulpture manjih dimenzija (Let duše, 1904; Bijeg u Egipat, 1906; Otmica Europe, 1907). Izdvaja se i ciklus u bronci Jedinstvo nadahnut staroslavenskim mitovima i narodnim običajima (Pjesma uskrsnuća, Predrag i Nenad, Vade, Vida, Guslar, Stup života i Furija, 1917–22), među kojima osobito središnja skulptura Umir, nadahnuta Rodinom.Za I. svjetskoga rata djelovao je kao ratni kipar u Umjetničkoj grupi Odjela ratnog izvještavanja pri bojištu na Soči, oblikujući skulpture s prizorima s ratišta (Vojnik Zmiš zarobljuje talijanski barjak i barjaktara – Zarobljeni Talijan, 1916; Trubljač Kovač, 1916; Prenošenje ranjenika – Teško ranjeni domobran na nosilima, 1915–16; Otpremanje teškog pomorskog topa na primorskoj fronti, 1915–16) i portrete vojskovođa (Svetozar Borojević, nadvojvoda Eugen Austrijski) u obliku manjih konjaničkih skulptura i reljefa, od kojih je tek dvadesetak sačuvano.Arhitektonska figuralna plastika – zagrebačke vizureZagrebačku gradsku vizuru obogatio je svojim djelima. Surađujući s arhitektima te se nadahnjujući pučkim likovima i narodnom umjetnošću, oblikovao je visoke reljefe Žetelica, Kosac, Prelja i Drvar (1910) na palači Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Preradovićeve i Masarykove ulice te skulpture Seljanka s rogom obilja i Seljak s lopatom na atici zgrade Hrvatske poljodjelske banke na uglu Martićeve i Smičiklasove ulice (1927). Znameniti su mu reljefi, naglašenih secesijskih odlika, Filozofija, Teologija, Medicina i Justicija (1912) na sjevernom pročelju zgrade Sveučilišne biblioteke (danas Hrvatski državni arhiv), kao i Rad i Zdravlje (1927) na zgradi Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje u Mihanovićevoj ulici.Svoje amblematsko djelo Spomenik kralja Tomislava izradio je u vrijeme obilježavanja tisućgodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva, izlivši ga u bronci 1933 (narudžba 1928; sadreni odljev 1930). Oblikovao ga je kao konjaničku figuru, istodobno monumentalnu i elegantno stiliziranu na način art decoa, s kraljevskim znamenjem u rukama. Za postament je izveo reljefe Tomislav izmiruje srpskog kneza Zahariju s bugarskim kraljem Petrom i Krunidba kralja Tomislava. Nakon niza polemika potkraj 1930-ih o smještaju spomenika te kritikâ njegova izgleda (optuživalo ga se čak i za plagijat), postament je 1942. dovršio arhitekt Bruno Bauer te je spomenik s jednim od reljefa postavljen 1947. Spomenik, koji i danas dominira gradskom vizurom Donjega grada i Zelene potkove, s vremenom je postao jednim od simbola Zagreba. Originalni sadreni modeli i skice te fotodokumentacija i arhivski materijal čuvaju se u Gliptoteci HAZU. Intimniji prinos gradskoj vizuri dao je pak oblikujući zdenac Elegija-Čeznuće na Rokovu perivoju (1912., postavljen 1994).Nadgrobni i drugi javni spomenici, medalje, plakete i portreti Na zagrebačkom Mirogoju ističu se meko oblikovani reljefi secesijskoga izraza na grobu obitelji Vuksan (Isus prijatelj mladeži ili Pustite malene k meni, 1904), Josipa Eugena Tomića (Pjesnikova muza, 1908) i obitelji Arko (Majčina ljubav, 1917). Monumentalnijih odlika skulpture su na grobu Ive Mallina (Seljak, 1913) i obitelji Müller (Radnik, 1935), dok je u pročišćenim formama izveden sugestivan visoki reljef na grobnici obitelji Marić (Dva stara oca, 1925). Kao vrhunsko secesijsko ostvarenje izdvaja se spomenik obitelji Leitner u Varaždinu (Spomenik smrti, 1906., postavljen 1908; prenesen sa židovskoga na gradsko groblje 1951). Izveo je i spomenike Franji Josipu I. u Donjem Miholjcu (1905), Antunu Mihanoviću u Klanjcu (postavljen 1908) te Antunu i Stjepanu Radiću u Desnom Trebarjevu (1936).Istaknuto mjesto u opusu zauzimaju medalje i plakete koje je kao novu umjetničku formu već svojim prvim radovima (Bik i Pastuh, 1895; Vinogradari, 1900) unio u hrvatsko kiparstvo i poslije učvrstio s Ivom Kerdićem kao ravnopravnu umjetničku disciplinu. Udaljivši se od renesansnih i klasicističkih uzora, pod utjecajem francuskih medaljera Jules-Clémenta Chaplaina i Oscara Rotyja, stvara djela meke, lirske modelacije, ponajviše secesijskih stilskih oznaka. Prizori iz seljačkoga života, seljaci i seljakinje, domaće životinje (konji i bikovi) prevladavaju u nizu radova, od kojih su pojedini (Vinogradari, Bik kojeg obuzdava gonič, Kopač, Oranje) otkupljeni za Musée du Luxembourg (danas Musée national d’art moderne) u Parizu. Izrađivao je i sportske spomenice (Bacač kamena, 1905; Članski znak Jašilačkog odjela Hrvatskog sokola, 1914; Hrvatski akademski športski klub – HAŠK, 1923), portretne plakete (Isidor Kršnjavi, 1902; Karađorđe, 1904; Woodrow Wilson, 1919; Braća Radić, 1938; Kralj Tomislav, 1939) te plakete slobodnih tema među kojima se izdvajaju Četiri godišnja doba (1903), prikazi djevojaka s glavama u profilu, i Sve za vjeru i domovinu (1905), izvedena u povodu 90. rođendana Josipa Jurja Strossmayera (avers s likom biskupa izradio je R. Valdec).Istaknuo se i kao vrstan kiparski portretist; portrete je izrađivao u reljefu (Baka Jozefina Mihanović, 1894; Gabica – Gabrijela Pejačević, 1904) ili kao pune plastike (Vatroslav Lisinski i Ivan Zajc, 1895; Ivan Filipović, 1900; Umjetnikova majka, 1904; Ksaver Šandor Gjalski, 1904).Promotor modernih ideja i likovnoga umjetničkog života Prošao je velik stilski razvojni put od školskoga akademizma, preko vještog prihvaćanja modernih ideja, secesije, impresionizma i simbolizma, do realizma u kasnijim djelima, među prvima unijevši u hrvatsku skulpturu moderne ideje i nove teme, koje je širio pogotovo kao likovni pedagog. Bio je iznimno aktivan kao jedan od pokretača i organizatora likovnoga života u Zagrebu na prijelazu iz XIX. u XX. st. Sudjelovao je u osnutku Društva hrvatskih umjetnika (1897) i organizaciji izložbe Hrvatski salon (1898), bio je član redakcije časopisa Život (1900–01) te jedan od utemeljitelja Saveza jugoslavenskih umjetnika »Lada« (1904) i Društva hrvatskih umjetnika »Lada« (1905). Od 1924. bio je redoviti član JAZU-a, od 1929. Srpske akademije nauka i umetnosti te od 1931. Češke akademije znanosti. Izlagao je od 1893. te sudjelovao na velikim međunarodnim izložbama čime je hrvatsko kiparstvo uključio u europske tokove (Milenijska izložba u Budimpešti, 1896; Međunarodna umjetnička izložba u Kopenhagenu, 1897; Izložba umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu, 1899–1900; Svjetska izložba u Parizu, 1900; Bijenale u Veneciji 1909). Samostalno je izlagao 1935. u Zagrebu u svojem atelijeru na Rokovu perivoju 3 (projektirao 1926. Rudolf Lubinsky), a retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu u Umjetničkom paviljonu 1959., u Gliptoteci HAZU 1972 (s Valdecom) i u Galeriji Klovićevi dvori 2007. Monografije o njemu napisali su Vladimir Lunaček (1920), Zdenka Marković (1954) i Ive Šimat Banov (2005). Većina njegovih djela nalazi se u Zagrebu u Gliptoteci HAZU, Nacionalnome muzeju moderne umjetnosti i Ambijentalnoj zbirci Frangeš (pod upravom Muzeja grada Zagreba) u njegovoj kući na Rokovu perivoju 2 (izgrađena prema projektu Viktora Kovačića 1911). Citiranje: Frangeš-Mihanović, Robert. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata