Sida Košutić

književnica; 1902 - 1965

Sida Košutić (Radoboj, 20. ožujka 1902. – Zagreb, 13. svibnja 1965.) bila je hrvatska pjesnikinja i urednica. Pisala je pjesme, pripovijetke, romane, drame, lirsku prozu, književne prikaze i eseje.
== Životopis ==
Rođena je 10. ožujka 1902. u mjestu Radoboju kod Krapine. Pučku školu završila je u rodnome Radoboju, a prvi razred gimnazije u Krapini. Školovanje je nastavila u Zagrebu te je 1921. stekla zvanje učiteljice. Od 1922. do 1939. bila je zaposlena kao službenica u Financijskom ravnateljstvu te u Gradskom poglavarstvu u Zagrebu.
Bila je glavna urednica „Hrvatskog ženskog lista“ od 1939. godine. Prethodno je od prosinca 1938. do ožujka 1939. bila glavna urednica „Novog ženskog lista“.
Od 1945. je bila lektor u Nakladnom zavodu Hrvatske, Vjesniku i Seljačkoj slozi u Zagrebu.
Zbog odbijanja supotpisivanja zahtjeva za izricanje smrtne presude nadbiskupu Alojziju Stepincu 1946. godine, dobila je otkaz u Nakladnom zavodu Hrvatske. Nakon toga je živjela u javnoj izolaciji. Kasnije joj je bilo ponuđeno objavljivanje novog izdanja njezine trilogije „S naših njiva“ uz uvjet da pristane da se u novom izdanju Božje ime piše malim slovom što je oan odbila.
Umrla je 13. svibnja 1965. godine.
Objavljivala u Hrvatskoj prosvjeti, Hrvatskoj reviji, Hrvatskoj mladosti, Domu i svijetu, Hrvatskoj straži, Za vjeru i dom i drugim listovima.
== Izabrana djela ==
K svitanju, Zagreb, 1927.
Portreti, Zagreb, 1928.
Jaslice, Zagreb, 1933.
Plodovi zemlje, 1935./1936.
Osmijesi, Knjižara Vasić i Horvat, Zagreb, 1940.
S naših njiva, 1940, 1944, 1999.
Magle, 1937.
Vjerenička žetva, Hrvatski izdavalački zavod, Zagreb, 1943.
Bijele tišine, 1940. – 1944.
Sluga Vječne Mudrosti, Duhovni život, Zagreb, 1930.
Mimoza sa smetljišta, 1941, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2004.
Različaka čaša, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1997.
Vrijeska, Hrvatski državno tiskarski zavod, Zagreb, 1942., ; Kulturno-obrazovno društvo Side Košutić, Radoboj, 2007.
Solsticij srca, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.
Velika šutnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012.
Jezero mrtvo, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1957.
Breza, Novum, Zagreb, 2005.
Badnja noć dviju ptica, F.I.L – Art, Krapina, 1994., 1996.
Jeka sve tiša, 1995.
Priče, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.
Zastupljena u antologijama, tematskim zbirkama i zbornicima.
== Izvori ==
Sida Košutić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. ožujka 2014. (Wayback Machine)
== Literatura ==
=== Članci ===
== Vanjske poveznice ==

KOŠUTIĆ, Sida (Sidonija), pjesnikinja i pripovjedačica (Radoboj, 20. III. 1902 — Zagreb, 13. V. 1965). Sestra političara Augusta. U Zagrebu 1921. završila učiteljsku školu, 1922–39. radila u Financijskom ravnateljstvu te Školskom odsjeku gradskoga poglavarstva, 1939–44. bila glavna urednica Hrvatskoga ženskoga lista, a od 1945. do umirovljenja 1948. lektorica u Nakladnom zavodu Hrvatske, Vjesniku i Seljačkoj slozi. Zbog sudjelovanja u osnutku Društva hrvatskih književnica (1936) policija ju je pratila držeći njezino djelovanje protudržavnim, a zbog odbijanja supotpisivanja zahtjeva za izricanje smrtne presude A. Stepincu 1946. dobila je otkaz u Nakladnom zavodu te je, isključena iz javnosti i prešućivana, živjela i stvarala u osami. Pjesme, pripovijetke, romani, drame, književni prikazi i eseji objavljeni su joj, među ostalim, u periodicima Novi čovjek (1926–27), Hrvatska prosvjeta (1927–30, 1933–35, 1937–39), Književnik (1929), Hrvatska straža (1930, 1933 1938), Za vjeru i dom (1930–33, 1944), Hrvatska smotra (1933, 1935–37, 1939), Obitelj (1933, 1938, 1944), Glasnik sv. Ante (1934–37), Omladina (1934–35, 1937–38), Kalendar sv. Ante (1935–41, 1943), Hrvatska revija (1936–40; Buenos Aires 1951; München 1968, 1975), Hrvatski dnevnik (1936–39), Kalendar Gospine krunice (1936), kalendar Danica (1938), kalendar Napredak (1938–39), Novi ženski list (1938–39), Hrvatski ženski list (1939–42), Morgenblatt (1939–40), Dom i svijet (1940), Hrvatski orač (1940), Hrvatska mladost (1943–44), Glasnik bl. Nikole Tavelića (1944) te posmrtno u Maruliću (1982, 1992) i Hrvatskom zagorju (1997, 2001). Oslonjena na kršćansku svjetonazornu koncepciju te etičke i odgojne smjernice, u proznom i pjesničkom opusu zaokupljena je zbiljnošću dobra i zla u čovjeku i svijetu te vjerom u konačnu pobjedu dobra. U mističnoj i simboličnoj drami K svitanju (1927), tematizirajući borbu duše i tijela, slijedi ideju ljudske težnje prema Bogu. Psiho-sociološkim kompleksnim, sadržajno i stilski slojevitim romanom Portreti (1928) nastavlja iskustvo kršćanske simbolike te, usmjerivši pozornost na ljudske odnose i praktično značenje djelotvorne ljubavi, razvija priču o pobjedi i uzvišenju krjeposti nad ovozemaljskim slabostima. U hagiografskoj prozi Sluga Vječne Mudrosti (1930) oduševljava se srednjovjekovnim njemačkim mistikom, dominikancem H. Seuseom, a lirskom prozom Jaslice (1933) naznačuje zaokret prema realističnijim pripovjednim postupcima i psihološkoj razradbi likova. Romaneskna trilogija S naših njiva (Plodovi zemlje, 1935; Magle, 1937; Bijele tišine, 1940) panoramska je slika imaginarnoga hrvatskozagorskoga sela i pokušaj dubljih zahvata u prostor i vrijeme. U njoj se otvara prema svijetu i odstupa od naglašene mistike prepuštajući se osjećajima i sjećanjima na djetinjstvo. No unatoč općenitoj tematskoj opredijeljenosti za ruralno, s realistično perspektuiranim zahvatima u seosku svakidašnjicu i konkretne etnografske pojedinosti, ne odstupa od svoje ideološke okosnice, a ideju bogotraženja i pobjede dobra nad zlom nastoji aktualizirati u djelovanju religiozno motiviranih, ponajviše ženskih likova. Njezini realistični pokušaji ostaju prožeti lirskim idealizmom te se, zaokupljena duhovnom isključivošću i inzistiranjem na kolektivizmu i zatvorenosti sela, sve više udaljuje od zbilje. U alegorijskoj prozi Vrijeska (1942), preplevši bajkovit i realističan diskurs, paraboličnim pripovijedanjem prodire u svijet nadrealnoga, a nostalgijom za selom i prošlošću te sućuti prema siromašnima i patnicima prožetom zbirkom lirskih crtica i novela Mimoza sa smetljišta (1942), a potom i novelom Veronika (Republika, 1955),zaokružuje pripovjedni opus. Specifičan lirski senzibilitet nazočan u prozi do punoga izražaja dolazi u pjesničkom opusu. U zbirkama ispovjednih tonova, prožetima osjećajima samoće, čežnje i boli, Osmijesi (1940), Vjerenička žetva (1942) i Jezero mrtvo (1956), vraća se prvotnomu lirskomu, mističnomu ugođaju, religioznim meditacijama i potrazi za smislom, istinom i vrjednotama. U više pjesama, aktualnih vjerski i egzistencijalno, himničkim ili molitvenim tonovima ispovijeda ljubav prema Kristu, ponizno i prisno, moleći oprost, pravdu i utjehu (Osamljeni, Buđenje), izražava kajanje i divljenje pred Stvoriteljem (Nisam dostojna, Vidim) ili se obraća Majci Božjoj (Bogorodici, Pred Bogorodičinim kipom). Domoljubno intonirana poema moderne poetske i glazbene strukture Jeka sve tiša (Hrvatska revija, 1963; Donja Stubica—Radoboj 1995; ilustracije I. Lacković Croata) nadahnuta je prirodom i zavičajem. Uspjelija u slobodnoj pjesničkoj formi, posebnost pjesničkoga izričaja postignula je pjesmama u prozi profinjene jednostavnosti i ritma (Vječnost blaga miluje, Zavjet ljubavi, Posvetnici svijeta), te stihovima, nerijetko antologijskih značajka, zauzela neupitno mjesto u hrvatskom duhovnom pjesništvu. Stajališta o netendencioznoj književnosti, temeljenoj na istinskom književnoumjetničkom nadahnuću, iznijela je u anketi o katoličkoj književnosti P. Grgeca (Hrvatska prosvjeta, 1935, 10; Na Goru Gospodnju. Zagreb 2006) te u časopisu Nedjelja (1942, 14). S V. Nikolićem priredila antologiju Hrvatska majka u pjesmi (Zagreb 1941). Zastupljena je s više autora u Izabranim djelima (Zagreb 1984) te u antologijama, tematskim zbirkama i zbornicima Iskra (Zagreb 1937), Tisuću najljepših novela (Zagreb 1937), Sunčani vinograd (Zagreb 1943), Pjesme o majci (Zagreb 1944), Antologija hrvatskih pjesama u prozi (Zagreb 1958), Duša duše hrvatske (Mostar 1988), Naša ljubavnica tlapnja (Zagreb 1992), Duhovna poezija (Đakovo 1996), Kip domovine (Zagreb 1996), Majci, Kraljici mira (Zagreb 1998), Mila si nam ti jedina (Zagreb 1998), U sjeni transcendencije (Zagreb 1999²), Hrvatska božićna lirika (Zagreb 2000), Hrvatska uskrsna lirika (Zagreb 2001) i Majko, hvala ti (Fojnica 2002). Posmrtno su joj objavljene pripovijetke Badnja noć dviju ptica (Zagreb 1996; ilustracije I. Antolčić, dramatizacija Scena mladih u Splitu, 1997) i Breza (Zagreb 2005), izabrane pjesme Različaka čaša (1997), zbirka proze Priče (2001) i zbirka pjesama i meditacija Solsticij srca (2002). Uglazbljena joj je pjesma Ljubav (A. Marković, 1950). Njezino djelo nadmašuje dosadašnje prosudbe i svrstavanje u »žensku književnost« ili religiozno (katoličko) književno stvaralaštvo te, unatoč dugogodišnjemu marginaliziranju i površnoj percepciji, svojim umjetničkim i ljudskim odlikama zaslužuje neprijeporno mjesto u hrvatskoj književnoj baštini (S. Lice). Prevođena je na njemački, talijanski, slovački i slovenski jezik. God. 1999. ustanovljena je u Radoboju manifestacija Dani Side Košutić te književna nagrada »Sida Košutić«. Rukopisna joj je ostavština u privatnom posjedu. DJELA (izbor): K svitanju. Zagreb 1927. — Portreti. Zagreb 1928. — Sluga Vječne Mudrosti. Zagreb 1930. — Jaslice. Zagreb 1933. — S naših njiva, 1–3. Zagreb 1935–1940, 1944², Krapina 1999. — Osmijesi. Zagreb 1940. — Mimoza sa smetljišta. Zagreb 1942, 2004. — Vjerenička žetva. Zagreb 1942. — Vrijeska. Zagreb 1942, Radoboj 2007. — Jezero mrtvo. Zagreb 1956, 1957. — Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 132. Zagreb 1984. — Različaka čaša. Zagreb 1997. — Priče. Zagreb 2001. — Solsticij srca. Zagreb 2002.

Košutić, Sida, hrvatska književnica (Radoboj, 20. III. 1902 – Zagreb, 13. V. 1965). Učiteljsku školu završila je u Zagrebu te radila kao činovnica u državnim službama. Bila je glavna urednica Hrvatskoga ženskog lista (1939–43). Nakon II. svjetskog rata radila je kao lektorica. Već na početku književnog djelovanja dijaloškim poetskim tekstom K svitanju (1927), s temeljnom idejom težnje duše prema Bogu, posvjedočila je izrazit lirski talent te najavila trajnu kršćansku kontemplativnu i metafizičku zaokupljenost. Njezino je pjesništvo prožeto osjećajima samoće, tišine i boli te traženjem njihova smisla u ljubavi prema Bogu; ponajbolji joj je izraz pjesma u prozi. Domoljubno joj je pjesništvo autentično i lišeno patetike. Objavila je zbirke Osmijesi (1940), Vjerenička žetva (1943) i Jezero mrtvo (1956). Jeka sve tiša (Hrvatska revija, 1963), poema je moderne poetske strukture, nadahnuta ljubavlju prema zavičaju. Portreti (1928) i Jaslice (1933) lirski su romani s temeljnom idejom etičkog imperativa ostvarivanja dobra. Romansijersku trilogiju o životu na selu S naših njiva (Plodovi zemlje, 1936; Magla, 1937; Bijele tišine, 1940), obilježava lirski realizam s psihološkim nijansiranjem likova. Alegorična pripovijetka Vrijeska (1942) strukturirana je na paralelizmu zbilje s iluzijom. Žensku patnju i trpljenje tematizirala je u knjizi novela Mimoza sa smetljišta (1942). Objavila je i romansiranu svetačku biografiju njemačkog dominikanca Heinricha Susa Sluga vječne mudrosti (1930), a u rukopisu su joj ostali romani Velika šutnja, X i Kolijevka. Citiranje: Košutić, Sida. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata