Silvije Strahimir Kranjčević

pjesnik; 1865-1908

Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. veljače 1865. – Sarajevo, 29. listopada 1908.) bio je hrvatski pjesnik, književni urednik i prevoditelj. Smatra se najznačajnijim hrvatskim pjesnikom realizma i važnim pravašem. Kao urednik Nade bio je „najizrazitija kulturna pojava u Sarajevu na prijelazu stoljeća” te je u tom časopisu tiskao prvi prijevod tada mladog Luigija Pirandella u svijetu.
== Životopis ==
Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 1865. godine u Senju, pod Nehajem. Djed mu je bio rodom iz otočke pukovnije a otac mu Špiro rođen je u Senju. Kranjčević je rođen u obitelji gradskoga činovnika Spiridiona (Špire) (1814. – 1885.) i Marije (rođ. Marković) (1832. – 1880.) Kranjčević. Špiri je taj brak bio treći a Mariji drugi. Iz prvoga braka Špiro imao je sina Filipa, upravnoga činovnika u Bosni a Marija kćer Otiliju (1853. – 1939.). U njihovome braku nakon Silvija imali su dva sina, Antuna (1867. – 1942.) odvjetnika i Spiridiona (1871. – 1929.), svećenika, te jednu kćer Ernestinu (1870. – ?) koja je umrla u ranoj mladosti. Silvije Strahimir Kranjčević u rodnome gradu pošao je 1871. godine u prvi razred pučke škole koju je svršio 1875. godine. Polazio je senjsku klasičnu gimnaziju (1875. – 1883.) gdje zbog svoje buntovne naravi završivši gimnaziju nije maturirao. Završivši osmi razred 1883. godine dobio je Svjedodžbu koja je izdana 27. srpnja, a u kojoj ocijenjeno je kako je bio vladanja "prikorna radi nepokornosti i osornosti". Godine 1883. od 1. listopada, počeo je polaziti senjsku bogosloviju, a odatle je, 29. listopada, zagovorom biskupa Jurja Posilovića poslan na teološki studij. Elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je imao postati svećenikom, napušta vrlo brzo, u svibnju 1884. godine, jer ne osjeća u sebi svećenički poziv. Ali je taj kratki boravak u "Vječnom gradu" ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. Preko Zadra došao je u Zagreb gdje je 4. lipnja napisao molbu Zemaljskoj vladi za dopuštenje polaganja ispita zrelosti u senjskoj gimnaziji, no molba mu je odbijena na prijedlog ravnateljev.
U Zagrebu 1885. godine polazi i 1886. godine završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne skupine. Dobio je, 6. ožujka,"svjedodžbu osposobnicu" koja ga utvrđuje "osposobljenim za učitelja na gradjanskih školah, i to da može predavati: hrvatski i njemački jezik, zemljopis i povijest". Iste godine odbijena mu je molba Visokoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, poslana 29. travnja, za namještenje u svojstvu učitelja, te šalje novu molbu, 6. svibnja, za dopuštenje besplatnoga prakticiranja u senjskoj pučkoj školi. Do kraja tekuće školske godine bio je vježbenik-volonter u muškoj pučkoj školi u Senju. Dana 8. srpnja 1886. godine senjski gradski načelnik izdao mu je svjedodžbu da je "uopće uzornoga kako moralnoga tako i političkoga ponašanja" a kao prilogom i preporukom za "mjesto učitelja u trgovačkoj školi u Bosni i Hercegovini". Odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.
U Sarajevu je punih osam godina (1895. – 1903.) uređivao književni časopis Nadu, koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hörmann, čovjek širokih obzorja, dobročinitelj Matošev, ali je stvarni urednik časopisa, Hörmannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj Nada je okupljala najuglednije hrvatske književnike i postala najvažniji književni časopis hrvatske moderne. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani. Dana 17. veljače 1898. godine vjenčao se je s Gabrijelom (Elom) (rođ. Kašaj) učiteljicom francuskoga jezika u sarajevskoj djevojačkoj školi.
Oko 1903. godine počeo je obolijevati. Profesorom i ravnateljem Trgovačke škole imenovan je 1904. godine. Zbog kamenaca u mjehuru tri puta je operiran. Nakon neuspješna liječenja u Sarajevu u studenome 1906. godine otišao je na liječenje u Beč. Dana 15. studenoga 1906. godine biva primljen na liječenje u bečku Polikliniku, a 23. studenoga iste godine operirali su mu kamence na mjehuru. Dana 7. siječnja 1907. godine ustao je iz kreveta po prvi puta nakon operacije. Polikliniku je napustio u kolovozu 1907. godine ostavši u Beču nekoliko dana poradi oporavka. Potom se je 12. kolovoza sa suprugom uputio u Sarajevo, preko Zagreba gdje su ostali nekoliko dana u posjeti kod Dušana Plavšića. Po povratku u Sarajevo vratio se je ponovno na svoju službu u Trgovačkoj školi.
Godine 1908. Kranjčevićevi prijatelji proslavili su pjesnikovu literarnu 25. obljetnicu posebnim brojem Mešićeva Behara koji je cijeli bio posvećen pjesniku. Kranjčević je tada ležao bolestan u sarajevskoj bolnici i prijatelji mu donesoše svečani broj čitajući mu njemu posvećene pjesničke i prozaičke sastavke. Nakon izlaska iz sarajevske bolnice boravio je u Kiseljaku na oporavku. Krajem rujna 1908. godine naglo je počeo slabiti.
Umro je u Sarajevu, 29. listopada 1908. godine, u 12,15 sati, u svome stanu. Pokopan je na sarajevskom groblju sv. Josipa. Pokop mu je bio 31. listopada 1908. godine. Hrvatsko kulturno društvo Napredak podiglo mu je nadgrobni spomenik, a na tome spomeniku kipar Rudolf Valdec uradio je reljef poznat pod nazivom Genij sputanih krila.
== Književno stvaralaštvo ==
Počeo je pisati stihove još u gimnaziji. Prvu pjesmu objavio je u pravaškome časopisu Hrvatskoj vili (Zavjet, kolovoz 1883. godine, potpisana pod šifrom Silv. Kr.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima šalje još dvije pjesme sušačkoj Slobodi (Pozdrav i Senju-gradu, 1884.), a vrativši se iz Rima objavljuje u Viencu značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. godine do Hristove slike u Savremeniku 1908. godine, teći će crtom koju definiraju tri uporišne točke: Domovina – Čovjek – Bog. Dosljedno na toj crti, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.
Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima. Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku u Viencu, s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve su ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile izvanredno točne; ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao Krleža; da su one bile kompletan program i pjesnički i politički, u kome je posvetna pjesma Šenoi jasno izražen pjesnički credo dok su pjesme Hrvatskoj, Narodu i Radniku tri stožera pjesnikova nacionalnog i političkog uvjerenja, pravaškog i svehrvatskog; da je u takvu pjesničkom konceptu poete vatesa korijen Kranjčevićeve patetike i smisao njegove malo podignute retoričnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kozmičke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorčina ove poezije, pa i njezin makabrizam, a da je upravo to, po riječima Ive Frangeša, razlikovalo pjesništvo mladoga Kranjčevića od rodoljubno-deklarativne i ljubavno-romantične poezije Harambašićeve, sve se to raspoznalo nešto kasnije.
Do iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) još četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.). Sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888. – 1892.) i drugi put u Livnu (1892. – 1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892.), Mojsije ↓1, Lucida intervalla (1893.), a zatim i Mramorna Venus (1894.), Anđeo bola, Heronejski lav (1895.), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896.), Resurrectio, Moj dom (1897.), Sveljudski hram (1901.) i druge. Ako je osamdesetih godina hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu, koje u posljednjem desetljeću 19. stoljeća dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njezinu zaletu u kozmički beskraj, pa su ga neki i nazivali – sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio. Svaka filozofičnost pretpostavlja neki sustav, a u Kranjčevićevoj poeziji nema ni jedinstvenog misaonog sustava ni razvijena programa: ni političkog ni nacionalnog ni filozofskog. Ni pjesničkog! Njegove misli, gledane kao filozofija, nisu ni osobito nove ni naročito duboke. A ipak nas osvajaju, jer su izražene pjesnički, jer su pretočene u pjesmu, jer su poezija.
Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz povijesti kršćanstva i židovskog naroda; njihovom je alegoričnošću odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, o Crkvi, o Bogu, o smrti, o ljubavi i suzi, o grijehu i o sreći, o pravdi, o slobodi – o pitanjima koja bi inače bila više nego obična; o tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, je li bolnica ili umobolnica. Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje što su ih trpjeli njegova pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je starčevićanskim očajavanjem i proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kozmička dimenzija njegova pjesništva, o kojoj se toliko govorilo i nagađalo, suvislo i nesuvislo, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesreće. Ona proizlazi iz nesklada svijeta – i u neskladu svijeta završava.
Prevodio je s njemačkog i engleskog jezika, a njegova djela prevedena su na bugarski, češki, esperanto, francuski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski i talijanski jezik.
== Djela ==
=== Pjesništvo ===
Kranjčevićev pjesnički opus sastoji se od 421 objavljene pjesme. Glavnina je objavljena u četiri pjesničke zbirke, dok su neke objavljene posmrtno u izborima pjesama.
==== Pjesničke zbirke ====
Bugarkinje, Troškom i tiskom Marijana Župana, Senj, 1885.
Izabrane pjesme, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1898.
Trzaji, Tisak i naklada N. Pissenbergera i J. Schnürmachera komanditnog društva, Donja Tuzla, 1902.
Pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1908. ↓2
=== Proza ===
Prozni radovi tiskani su mu posmrtno u zbirci Pjesnička proza (1912.). Kranjčevićeva proza nije toliko značajna kao pjesništvo, a u opusu se ističu kratke priče Prvi honorar, Žena, Tko će osloboditi narod...?, Priča iz pradavnih dana, te osobito oratorij Prvi grijeh koji je napisao 1893. godine. Oratorij je 1907. godine uglazbio Ivan Zajc.
=== Drama ===
Iza Kranjčevića u rukopisu ostao je nacrt i prvi prizori aktualne društvene drame Za drugoga, a po tome nacrtu je, po želji njegove supruge Gabrijele, Milan Ogrizović napisao dramu koju je 1910. godine ponudio zagrebačkome kazalištu, no cenzura ju nije propustila.
=== Izabrana i sabrana djela ===
Djela, priredio Branimir Livadić, Minerva, Nakladna knjižara d. d., Zagreb, 1933. – 1934.
Svezak I: Za narod, 1933.
Svezak II: Za čovjeka, 1934.
Svezak III: Pred vizijama, 1934.
Svezak IV: Kroz život i djelo, 1934.
Sabrana djela, JAZU, Zagreb, 1958. – 1967., kanonsko su kritičko izdanje Kranjčevićeva opusa.
Svezak I: Pjesme I, uredio Dragutin Tadijanović, 1958.
Svezak II: Pjesme II, uredio Dragutin Tadijanović, 1958.
Svezak III: Proza, uredio Ivo Frangeš, 1967.
== Spomen ==
U Muzeju književnosti i kazališne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu nalazi se njegova spomen-soba s većim dijelom njegove književne ostavštine. Dijelovi ostavštine čuvaju se i Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a te NSK-u u Zagrebu.
Njegova digitalizirana ostavština objavljena je na međumrežju (www.sskranjcevic.hr) posredstvom CARNet-a.
O njemu su priređene izložbe u Zagrebu 1958. (Institut za književnost JAZU) i Sarajevu 1988. godine (MKKU).
Po njegovu liku izrađeni su portretna maska (Ivan Meštrović, 1907.), skica za spomenik (Ivan Kožarić, 1959.), portretne skulpture (Vanja Radauš, 1961.; Zvonimir Kamenar, 1978.),
U Zagrebu mu je podignut spomenik ispred Filozofskoga fakulteta (Tomislav Ostoja, 1962.) i postavljeno poprsje ispred osnovne škole u Bogišićevoj ulici, kbr. 13 (Ksenija Kantoci). Njegove portrete u ulju naslikali su Bela Čikoš Sesija, 1908. i Miljenko Stančić, 1961.).
Njegov lik je na poštanskoj marki koju je izdala Hrvatska pošta u seriji Znameniti Hrvati, 2008. godine.
== Napomene ==
↑1 Kranjčević je bio strastveni pravaš – borio se za samostalnost hrvatske države pa je tako u njegovoj epskoj pjesmi Mojsije lik Mojsija simbol Ante Starčevića (začetnika pravaša), a nezahvalni Židovi koji se klanjaju zlatnom teletu simbol su Hrvata koji se priklanjaju Mađarskoj ili Austriji.
↑2 Knjiga je izašla u drugoj polovici 1909. godine, „iako je na njoj označena 1908. kao godina izdanja”.
== Izvori ==
=== Bilješke ===
=== Literatura ===
Hrvatski biografski leksikon: Kranjčević, Silvije Strahimir, Dubravko Jelčić, Mladena Tkalčević (2013.), pristupljeno 29. listopada 2015.
Hrvatska enciklopedija: Kranjčević, Silvije Strahimir pristupljeno 29. listopada 2015.
Milivoj Šrepel, Bugarkinje  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. lipnja 2017. (Wayback Machine), Vienac, XVII 1885., br. 33, str. 522. – 525., pristupljeno 29. listopada 2015.
== Vanjske poveznice ==
Digitalizirana djela, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Silvije Strahimir Kranjčević  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. srpnja 2009. (Wayback Machine), stranice posvećenu životu, djelu i ostavštini Silvija Strahimira Kranjčevića
† Ela Kranjčević  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. rujna 2018. (Wayback Machine), Hrvatska rieč, br. 533, Šibenik, str. 2., 8. travnja 1911.
Bugarkinje, nsk.hr
Silvije Strahimir Kranjčević: Izabrane pjesme (1898.), dzs.ffzg.unizg.hr
Silvije Strahimir Kranjčević: Moj dom, hkv.hr, 2. studenoga 2013.
Dragomir Babić, Senj u Kranjčevićevu pjesništvu kao projekcija nekih od njegovih najbitnijih poruka // Senjski zbornik: prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, sv. 21, br. 1. Studeni 1994.
Dubravko Jelčić, Kranjčević u Bosni i Hercegovini. Dvadeset i dvije godine: 1886–1908.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. rujna 2018. (Wayback Machine), Tema broja: Silvije Strahimir Kranjčević  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. rujna 2018. (Wayback Machine), Hrvatska revija, 1, 2016.
Božidar Petrač, Socijalna poezija Silvija Strahimira Kranjčevića // Crkva u svijetu, sv. 24, br. 1. Ožujak 1989.
Ivan Grgat, Religijsko pjesništvo Silvija Strahimira Kranjčevića  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. rujna 2018. (Wayback Machine), Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Filozofski fakultet, 2017.

KRANJČEVIĆ, Silvije Strahimir, pjesnik (Senj, 17. II. 1865 — Sarajevo, 29. X. 1908). U Senju 1875–83. polazio klasičnu gimnaziju, ali mu zbog buntovna vladanja nije dopušteno polaganje mature; u listopadu 1883. kao eksternist počeo polaziti senjsku bogosloviju, odakle je zagovorom biskupa J. Posilovića poslan na teološki studij u rimski Germanicum, koji je napustio u svibnju 1884. Preporukom biskupa J. J. Strossmayera odlazi F. Račkomu u Zadar, potom iz Zagreba šalje molbu Zemaljskoj vladi za polaganje mature u senjskoj gimnaziji, koja mu je odbijena. U Zagrebu se kreće u društvu mladih književnika iz pravaškoga kruga oko A. Harambašića, kratko boravi u Vrhovinama i Senju, a 1885. uz Strossmayerovu potporu polazi zagrebačku preparandiju i 1886. postaje učiteljem građanskih škola za hrvatski i njemački jezik te povijest i zemljopis. Nakon što mu je Zemaljska vlada u Zagrebu odbila molbu za namještenje, 1885–86. volontirao u muškoj pučkoj školi u Senju, učiteljevao u trgovačkim školama u Mostaru 1886, Livnu 1886–88, 1892–93. i Bijeljini 1888–92. te u Učiteljskoj školi u Sarajevu 1893–94. Ondje je 1894. postavljen za urednika (uz K. Hörmanna) književnoga časopisa Nada, a 1904. imenovan profesorom i ravnateljem Trgovačke škole. Zastupajući u uređivanju Nade (1895–1903; piše književne članke, kritike i prikaze) načelo slobode umjetničkoga stvaranja, kojim su se u književnosti predstavili začetnici hrvatske književne moderne, i primjenjujući pritom stroge estetske kriterije, okupio je glavne predstavnike tadašnjih »mladih« (M. Begović, M. Nehajev, D. Domjanić, M. Dežman, V. Nazor, M. Nikolić, S. Tucić) te književnike prethodnih naraštaja (B. Budisavljević, J. Draženović, K. Š. Gjalski, G. Martić, V. Novak, I. Trnski, J. Turić), a suradnik časopisa bio je i A. G. Matoš. Poticao je na suradnju književne stvaraoce iz BiH (O. N. Hadžić, S. Bašagić, E. Mulabdić, I. Milićević), koji su 1901. utemeljili Klub hrvatskih književnika u Sarajevu te pridonijeli oblikovanju književnoga života u kranjčevićevskom ozračju. Među ostalim, surađivao je u izdanjima Hrvatska vila (1883), Nada (1883), Sloboda (1883–85), Vienac (1884–1900, 1903), Hrvatska omladina (1885–86), Uskok (1885), Balkan (1886), Hrvatska (1886), Zvonimir (kalendar, 1886), Dom i sviet (1891–92), Pobratim (1891–93), Iskra (1893), Vrhbosna (1893), Prosvjeta (1894–99, 1902), Franjevački glasnik (1895–96), Novi viek (1897–98), Hrvatski salon (1898), Spomen knjiga u proslavu 50 godišnjeg jubileja hrvatskog državnog jezika 1847–1897 (Prag 1898), Hrvatska domovina (1900), Obzor (1900–02), Osvit (1900–02), Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (1900), Život (1900), Lovor (1905), Savremenik (1906, 1908), Hrvatski planinar (1907) i Behar (1908). Pjesnički mu je opus (421 objavljena pjesma) objelodanjen najvećim dijelom (351 pjesma) u zbirkama Bugarkinje (1885), Izabrane pjesme (1898), Trzaji (1902) i Pjesme (1908) te u posmrtno objavljenim izborima; izbor proznih radova tiskan je u knjizi Pjesnička proza (1912), a Sabrana djela (1958–1967) kanonsko su kritičko izdanje. U hrvatskoj književnoj periodizaciji Kranjčevićevo stvaralaštvo vremenski te idejno i tematski pripada razdoblju realizma. Kao središnja pjesnička osobnost toga razdoblja i najmarkantnija pojava u hrvatskom pjesništvu XIX. st., rastao je u okrilju pravaštva te, povezavši uporišne tematske točke domovina – čovjek – svemir, na misaonoj i emotivnoj razini pjesničkoga puta ostvario idejnu cjelovitost. Nasljedujući prvom pjesmom Zavjet (Hrvatska vila, 1883) pravaško-harambašićevsku tradiciju, zbirkom izrazito nacionalnoga naboja Bugarkinje, napose pjesmama Hrvatskoj, Narodu i Uspomeni Augusta Šenoe (kojemu je zbirka i posvećena), domoljubnu je poeziju podignuo na višu razinu pjesničkoga izraza. Ispovijedanjem pak rodoljublja kao intimnoga pjesničkoga osjećaja (Pred kraljevskom pločom u Baški, Heronejski lav, Pred knjigom povijesti roda moga, Zadnja zdravica Hanibalova, Moj dom; ciklus Uskočke elegije) potvrdio je kako nije pjesnik praznoga, deklarativnoga domoljublja, imaginarne slobode i apstraktnoga hrvatstva, nego autentični »barjaktar slobode« (M. Krleža, 1965), pjesnik s proročkim poslanjem otkrivanja istinske, životnom stvarnošću potvrđene nacionalne porobljenosti pojedinca i naroda kao cjeline. Pjesmom Radniku njegova prva zbirka, posve u duhu pravaštva, uz nacionalnu dobiva i socijalnu sastavnicu, a kritika u njoj prepoznaje cjelovit pjesnički program. Produbljujući pjesničke doživljaje i podižući izraz, otklonom je od dotadašnjih klišeja nadvisio prethodnike i uzore (P. Preradović, Šenoa, Harambašić). Stihovima druge zbirke uspio je socijalne i domoljubne osjećaje stopiti u jedinstven doživljaj (Naš čovo, Iseljenik) te, približivši se povicima s povijesnih barikada univerzalnim socijalističkim i revolucionarnim težnjama (Resurrectio, Vizija), izraziti općeljudsku bol, koja više izvire iz svemirskoga poretka nego iz internacionalizma i nepomirljive klasne suprotstavljenosti. Vinuvši se »pogledom na zvijezde« (i prije nastanka istoimene pjesme) do odnosa čovjek – svemir te uspjevši svojoj pobuni protiv zemaljskih zala pribaviti svemirske razmjere, nije se udaljio od zajedničke zemaljske patnje, nego je, ponirući u aktualnu životnu zbilju, još dublje proniknuo u nju. Svemirske vizije i dimenzije ljudske kobi u njegovoj poeziji izrastaju iz onodobne mračne hrvatske stvarnosti; kao prosvjed protiv khuenovskoga nasilja, one su poticaj na otpor što ne smije malaksati (In tyrannos), odlučna nepomirljivost s društvenom nepravdom, licemjerjem i ustrojem svijeta, pjesnikov prometejski glas protiv svemirskih zakona te stajalište da je unatoč nemoći ljudska dužnost boriti se (Pabirci iz života). Iako kranjčevićevska sumnja u svemirski poredak zadire i u temeljne vjerske zasade (Golgota, Dva barjaka, Hristova slika, Triptih), otvarajući pitanje smisla Kristove žrtve (Eli! Eli! lamâ azâvtani?!), ona ne vodi u beznađe, nego je zametak nove nade (Hrist djetetu u crkvi). Potvrđuje to i zaokupljenost kršćanskom idejom spasa u dramsko-lirskoj alegoriji Prvi grijeh (1907; uglazbio I. Zajc, izvedba HNK u Zagrebu), u kojoj se reflektiraju politički i socijalni motivi i koja je dijelom stilska preteča ekspresionističkoga dinamizma. Zaokupljena temeljnim egzistencijalnim pitanjima – pojedinačnim, nacionalnim i općeljudskim – Kranjčevićeva poezija temeljena je na klasično-biblijskom pojmovlju i simbolici, posebno na slikama, prizorima i parabolama svetopisamskih i rimskih izvora. Motivsko-tematski rasprostrta u golemoj vremenskoj i prostornoj kompoziciji, u svojem središnjem dijelu očituje se kao slojevita lirska refleksija o sudbini čovječanstva, monumentalna proročka vizija o potrebi žrtvovanja pojedinca za ostvarenje ljudskih ideala i, pod cijenu osobnoga sloma i sumnje u vlastito poslanje (Mojsije), nadahnuta pjesnička spoznaja da je u prolaznosti svijeta samo narod vječan (Noć na Foru) te kao zapitanost u mogućnost spoznaje (Misao svijeta), sažete u ontološki upitnik što ga »zadnji Adam« ispisuje u ledenoj kori umirućega svijeta (Zadnji Adam). Pjesnik velikoga poteza, grandioznih zamaha, na tragu lirsko-epskih Šenoinih struktura, K. oblikuje stihove titanske snage i kad su intimnoispovjednoga tona (Iza spuštenijeh trepavica, Lucida intervalla) i kad, povrijeđen neskladom između svijeta snova i neumoljive stvarnosti, zapada u mračne i ironične tonove (Mramorna Venus, Ditiramb), postajući bolno sarkastičan u razotkrivanju ljudske naravi (Gospodskom Kastoru), ali i nježan u stihovima erotskih tonova (Što me glediš...) te pesimističan i rezigniran (Trzaji). Iako nije ostvario teorijski razrađen i osmišljen pjesnički koncept, kao što mu ni misaonost nije bila plod konzistentnoga filozofskoga sustava, kritičari su, prepoznavši aktualnost društvenih, moralnih i filozofskih pitanja, isticali njegovu misaonost i europski domet te slobodoumlje (J. Čuka, M. Marjanović, B. Livadić, D. Trstenjak). Odnos prema kršćanstvu katolička kritika razmatrala je vrlo različito i kontroverzno. Iako su mu poneki kritičari, usporedivši ga prema croceovskim mjerilima s A. De Vignyjem i G. Carduccijem (A. Haler, A. Petravić), porekli visoku vrijednost, A. Barac (1929) drži ga pjesnikom koji se unatoč ponekomu neuspjelu uzletu i nejedinstvenosti svoje poetike dignuo do vrhunca umjetnosti, a za impresionističku kritiku za svoje je vrijeme bio posljednja riječ evolucije hrvatskoga pjesničkoga jezika (Matoš), koji je unio umjetnost, ideju, život, duh i dušu u književnost i poeziju (T. Ujević). Kako bi se pomirile ideološke i estetske odrednice njegove poezije, unatoč njezinoj pritiješnjenosti banalnim motivima, ističe se izvornost i snaga pjesničkih emocija, za ideološki usmjerenu kritiku (M. Franičević, Š. Vučetić) navjestitelj je socijalističke revolucije, a estetski osjetljivija kritika (I. Frangeš) nalazi da na viši stupanj podiže hrvatsku pjesničku baštinu. Suvremeni proučavatelji razmatraju metafizičke i teološke dimenzije njegove pjesničke riječi (N. Jurica, D. Šimundža), drži ga se i klasikom neprolazne vrijednosti koji je izgradio temelje suvremene hrvatske poezije (K. Čorkalo Jemrić). Najnovija proučavanja nastoje razriješiti proturječne i klišejizirane prosudbe Kranjčevićeva pjesničkoga opusa te fenomenološkim pristupom, raščlanjujući njegovu unutarnju konstituciju (A. Česko) i pristupajući mu interdisciplinarno (D. Miščin), dokazuju pjesničku vitalnost i u kontekstu hrvatske poezije XX. i XXI. st. Uvršten je, među ostalim, u antologije Lijet Ikara (1990), Kip domovine (1996), Lirika Velikog petka (1998), Hrvatska božićna lirika (2000), Hrvatska uskrsna lirika (2001), Antologija hrvatskoga pjesništva (2007), Krist u hrvatskom pjesništvu (2007), Molitvenik hrvatskih pjesnika (2008), Hvaljen budi, Gospodine moj (2009) i 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti (2009) – sve tiskane u Zagrebu – te u izbore Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (Mostar 1996), Južne slnko (Bratislava 2003) i Mala antologija horvats’koi poezii (Kijev 2008). Uglazbljene su mu pjesme objavljene u zbirkama Antologija hrvatske rane glazbe (Zagreb 1993), Izabrane pjesme (Zagreb 1996), Misao svijeta (Omiš 2004) i Identitet (Split 2011) te snimljene na kasete (2004) i CD (2004, 2005, 2008). Prevodio je H. Heinea, J. W. Goethea, G. G. Byrona, Carmen Sylvu i W. Shakespearea, bio prevođen na bugarski, češki, esperanto, francuski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski i talijanski jezik. U rukopisu su mu ostali fragmenti započetih drama, posmrtno tiskani u Sabranim djelima (3, 1967), a objavljena je i njegova opsežna korespondencija sa suprugom Elom (Skriveni svijet Silvija Strahimira Kranjčevića. Zagreb 2008). U Muzeju književnosti i kazališne umjetnosti BiH u Sarajevu (MKKU) njegova je spomen-soba s književnom ostavštinom, koje se dijelovi čuvaju i u Zagrebu (Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, NSK); digitalizirana pak ostavština objavljena je na internetu (www.sskranjcevic.hr). O njem su priređene izložbe u Zagrebu 1958 (Institut za književnost JAZU) i Sarajevu 1988 (MKKU). Prema njegovu liku izrađeni su portretna maska (I. Meštrović, 1907), skica za spomenik (I. Kožarić, 1959), portretne skulpture (V. Radauš, 1961; Z. Kamenar, 1978), u Zagrebu spomenik ispred Filozofskoga fakulteta (T. Ostoja, 1962) i poprsje ispred osnovne škole u Bogišićevoj ul., kbr. 13 (Ksenija Kantoci), te portreti u ulju (B. Čikoš Sesija, 1908; M. Stančić, 1961); lik mu je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2008). Potpisivao se i inicijalima, šifrom S. S-r. te kao Silvij Krainčević, Silv. Kr., Senjanin, Strahimir, Strahimir Nehajski, Strahimir Senjanin.Dubravko Jelčić (2013)Brat mu Antun (1867–1942) završio je pravni studij u Zagrebu, bio činovnik u Bosni, potom odvjetnik u Zagrebu. Predavanja (neka tiskana kao p. o.) i članci o mjeničnom i nasljednom pravu, smetanju posjeda i programu Agrarne stranke (suosnivač) objavljeni su mu u periodicima Hrvatski pravnik (1908), Pučka prosvjeta (1908), Danica (kalendar, 1909), Hrvat (1909), Hrvatska zastava (1909) i Die Drau (1913). Mala rukopisna zbirka pjesama, pretežno domoljubne i zavičajne tematike, čuva mu se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.Mladena Tkalčević (2013) DJELA (izbor): Bugarkinje. Senj 1885. — Izabrane pjesme. Zagreb 1898. — Trzaji. D. Tuzla 1902. — Prvi grijeh. Zagreb 1907. — Pjesme. Zagreb 1908. — Pjesnička proza. Zagreb 1912. — Život i probrane pjesme. Osijek 1918. — Pjesme. Zagreb 1926. — Djela, 1–4. Zagreb 1933–1934. — Izabrane pjesme. Zagreb 1946. — Pjesme. Zagreb 1948. — Rasprštana iskra. Zagreb 1958. — Sabrana djela, 1–3. Zagreb 1958–1967. — Pjesme. Pjesnička proza. Kritike. O sebi. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 60. Zagreb 1964. — Pjesme. Zagreb 1981. — Gospodskom Kastoru i druge pjesme. Sarajevo 1982. — Anđeo bola. Zagreb 1988. — Iza spuštenijeh trepavica. Zagreb 1989. — Dom pod zvijezdama. Ljubljana—Zagreb 1990. — Izabrana djela (s bibliografijom i literaturom). Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1996. — Svijet i pjesma. Vinkovci 2005. — Heronejski lav. Zagreb 2008.

Kranjčević, Silvije Strahimir, hrvatski pjesnik (Senj, 17. II. 1865 – Sarajevo, 29. X. 1908). Zbog buntovna vladanja nije maturirao u senjskoj gimnaziji pa je potkraj 1883. dva mjeseca pohađao senjsko sjemenište, a zatim još šest mjeseci rimski Collegium Germanicum-Hungaricum. Zahvaljujući intervenciji i stipendiji biskupa J. J. Strossmayera, koji mu je pomogao i pri upisu na učiteljski tečaj, riješio se neželjena svećeničkoga poziva. Nakon povratka iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu, gdje se družio s književnicima pravaške političke orijentacije i pripremao svoju prvu zbirku Bugarkinje (1885). Budući da nije dobio učiteljsko mjesto u Senju, 1886. otišao je službovati u Bosnu. Radio je u školama u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevo, gdje je proveo ostatak života, stigao je 1893. na poticaj K. Hörmanna, austrougarskog povjerenika za kulturu. Hörmann je pokrenuo književni časopis Nada, koji je trebao biti režimskim listom na području BiH, ali je pravi urednik bio Kranjčević, koji je, u devet godina koliko je Nada izlazila (1895–1903), stvorio najutjecajniji i, po općem uvjerenju, najbolji južnoslavenski književni časopis na prijelazu stoljeća. Bez nacionalne i poetičke isključivosti Kranjčević je pozivao ne samo bosanske nego i vodeće hrvatske i srpske književnike (i »mlade«, pristaše moderne, i »stare«, koji su zagovarali »narodni duh« u književnosti), a zahvaljujući već stečenu autoritetu u tome je uglavnom i uspijevao. U Nadi je Kranjčević objavio i većinu svojih književnokritičkih napisa. Pošto se Nada ugasila, Kranjčević je 1904. bio postavljen za ravnatelja trgovačke škole. God. 1898. objavljene su mu Izabrane pjesme, koje su ga promovirale u vodećega hrvatskoga pjesnika. Treća zbirka Trzaji objavljena je 1902., a posmrtno je 1908. objavljeno i divot-izdanje Pjesama, koje Kranjčević nije dospio prirediti.Kritika je nepodijeljena u ocjeni da je njegov prozni opus (kratke priče Prvi honorar, Žena, Tko će osloboditi narod…?, Priča iz pradavnih dana…) i nekoliko dramskih fragmenata slabije vrijednosti i potpuno zasjenjen pjesničkim ostvarenjima. Donekle se izdvaja oratorij Prvi grijeh (1893), objavljen kao dodatak Izabranim pjesmama, s alegorijskim prikazom početaka ljudskoga roda, u kojem prevladava izrazito romantizirani lik Lucifera, skeptika i pobunjenika protiv kanoniziranih vrijednosti. Preveo je i neke Goetheove, Heineove i Byronove pjesme te ulomak iz Shakespeareove drame Julije Cezar.Kranjčević se kao mladi pjesnik formirao pod pretežitim utjecajem A. Šenoe i A. Harambašića u duhu dotadašnjega domoljubnoga pjesništva s obvezatnom didaktičnom funkcijom i izrazito patetičnim stilom. Poput prethodnika veličao je nacionalnu prošlost, ali je uveo i jasnije socijalne motive (Radniku, Plaća pravde, Iseljenik). Nekoliko značajki pjesama iz Bugarkinja zadržao je i u potonjim zbirkama. Već od početka suvereno se služio velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja se 1870-ih ustalila u hrvatskom pjesništvu. Služio se i suvremenim (akcenatskim) prilagodbama klasičnih strofa (Radniku, Gospodskomu Kastoru, Ouvertura). Iz devetnaestostoljetnoga hrvatskog pjesništva, ali i od predromantičkoga i romantičkog europskog pjesništva, Kranjčević je naslijedio genijsku i bardsku estetiku pa lirski glas u njegovim pjesmama nastupa kao prorok koji govori u ime kolektiviteta ozbiljnim ili patetičnim tonom i preuzima njegovu patnju ili nudi viziju spasa. Budući da je redovito govorio o velikim temama, takve su i proporcije njegovih tekstova pa su duljina stiha i opseg pjesme u skladu s dimenzijama prikazana svijeta ili titanizmom njegovih lirskih protagonista. Nakon Bugarkinja Kranjčevićevo se pjesništvo pomiče od nacionalnih problema i ideala prema univerzalnim ljudskim pitanjima (Prolaznost, Smrti, Misao svijeta) ili se bavi ljudskom intimom i prostorima imaginacije (Iza spuštenijeh trepavica, Lucida intervalla, Mramorna Venus). Ujedno u njegovu liriku sve više prodiru figure i simboli iz kršćanskog mita, ali im Kranjčević bitno mijenja značenje s obzirom na biblijski tekst (Mojsije, Resurrectio, Zadnji Adam). Snažna mitska uporišta imaju ulogu kontrasta te dodatno ističu mračnu sliku suvremenosti kao izdaju i parodiju ideala ranoga kršćanstva. Nasuprot iracionalizmu vjere Kranjčević slavi ljudsku pamet i slobodnu misao (Excelsior, Mir Vam!). Zbog svojih libertinskih nazora i skepse prema kršćanskim dogmama bio je metom stalnih napadaja katoličke kritike.Iako je kao urednik Nade objavljivao pjesnike moderne, od kojih je neke cijenio, na Kranjčevića nisu bitno utjecala nova književna strujanja, niti se njegovo pjesništvo iz Trzaja i posmrtno izdanih Pjesama značajno promijenilo s obzirom na fazu iz Izabranih pjesama. On je bio privučen nekim svjetonazorskim usmjerenjima iz druge polovice XIX. st. (libertinizmom, pozitivizmom i darvinizmom) koji su našli mjesta u njegovu djelu, ali se faktura njegovih tekstova nije mijenjala, jer je ostao privržen tradicionalnom učenju o pjesmi kao harmoničnoj cjelini. Uzvišen stil, patos i jake slike na stilskoj razini te narativnost (redovito u impersonalnome modusu) i deskriptivnost u organizaciji iskaza ostale su temeljnim odrednicama pjesama o univerzalnim problemima ljudske egzistencije, smislu povijesti, tiraniji ili društvenoj nepravdi. Kranjčevićevo pjesništvo doživjelo je definitivno priznanje i potpunije razumijevanje nakon II. svjetskog rata. Danas se općenito smatra najvećim devetnaestostoljetnim pjesnikom i mostom prema pjesništvu moderne, kojemu ipak nije pripadao. Nije bio eksperimentator ni na razini forme (prihvatio je oblike koji su i prije njega postojali u domaćoj tradiciji), ni u pogledu stilske postave teksta (zadržao je retorički patos i alegoriju kao glavno sredstvo značenjskoga širenja teksta), ni na motivskoj razini, ali je rasponom svojih tema nadmašio sve što je do tada postojalo na hrvatskoj pjesničkoj sceni. On je sinteza puta koji je hrvatsko pjesništvo prešlo u XIX. st. i ujedno njegovo bitno prekoračenje. Reinterpretacija mita, titanizam lirskih protagonista i dimenzije njihove pobune protiv svih negativnosti u zbilji, s jedne strane, kao i tretman pjesničke imaginacije kao sposobnosti koja otvara prostor poetske vizije, s druge strane, čine ga prvim hrvatskim radikalnim romantičarom u europskom smislu i istodobno prvim velikim domaćim socijalnim pjesnikom. Citiranje: Kranjčević, Silvije Strahimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21.7.2026. . Komentar Unesite komentar Komentar: Potpis: Zatvori Pošalji

Wikipedia Wikidata